Dragulj Sankt Peterburga

6

Arkin je bio mehaničar, no u duši se smatrao vještim kirurgom za strojeve. Brinuo se o svojim rukama i neprestano čitao o najnovijim izumima, na taj način obogaćujući znanje. Hvala Bogu da je znao čitati. Premda Bog s tim nije imao veze. Većina seljaka ne zna čitati i pisati, no njegova majka bila je izuzetak te ga je znala tući pletaćom iglom po zglobovima prstiju ne bi li potaknula njegov lijeni mozak na razmišljanje.

“Viktore”, znala bi reći dok bi joj on sjedio uz koljeno i mučio se sa zbrkanim slovima, pokušavajući ih uobličiti u riječi, “čovjek koji zna čitati čovjek je koji može vladati svijetom.”

“Ali ja ne želim vladati svijetom.”

“Sada ne. Ali jednog dana hoćeš. I tada ćeš mi zahvaljivati.”

Nasmijao se sam sebi sjetivši se toga. “Spasibo, hvala”, promrmljao je. Bila je u pravu. Sada, u dobi od dvadeset tri godine, zaista je htio vladati svijetom.

“Arkine.”

Podignuo je glavu. Čučao je na betonskom podu garaže perući ulje i konjski izmet s kotača Turicuma, nakon čega je njihova modra boja ponovo zablistala. Prljava sapunica cijedila mu se s krpe po čizmama.

“Što je, Popkove?”

Kozak je nečujnim korakom ušao u garažu. Za jednog tako krupnog čovjeka kretao se bešumno, poput šumskih vukova u rodnome mu kraju.

“Što je?” upita ponovo Arkin.

“Gazdarica želi razgovarati s tobom u kući.”

“O današnjem poslijepodnevu? Je li to?”

“Kako bih ja to znao?”

Život na stepskoj farmi Bogu iza leđa nauči čovjeka strpljenju. Na selu život nikad nije užurban i sve se zbiva sporo pa je Arkin vrlo dobro znao čekati. Svoje je selo napustio prije šest godina u dobi od sedamnaest, naumivši živjeti i raditi u Sankt Peterburgu. U tom je gradu mogao osjećati bilo Rusije. Tu su nicale ideje velikana poput Karla Marxa i Lenjina, šireći se ispod zemlje poput korijenja stabala. U tom gradu, bio je uvjeren, ležala je budućnost Rusije. Okrenuo se natrag kako bi završio s pranjem kotača prije nego što ispere krpu i uredno je objesi o kuku. Kad se osvrnuo, Lav Popkov i dalje je stajao ondje, kao što je i očekivao. Taj je krupni čovjek u mnogočemu krojio vlastite zakone, što Arkinu baš i nije prijalo.

“Kojeg si vraga radio?” ljutito upita Popkov.

Arkin svuče dugačku smeđu pregaču i objesi je o drugu kuku. “Što sam radio? Štitio sam ih.”

“Puštajući ih da odu bez nadzora? Je li to tvoja predodžba štićenja?”

“Nisu djeca, Popkove. Mlade su žene. Donose vlastite odluke, bile one ispravne ili pogrešne.”

“Ovo je opasan grad.”

“Opasan za njih? Ili za radnike koji svakodnevno umiru po tvornicama?”

“Ti si budala”, prezirno otpuhne Popkov.

“Nisam”, strpljivo će Arkin. “Ja samo radim svoj posao.”

Bio je to prvi put da je Arkin kročio u kuću dalje od kuhinje za služinčad te se jedva suzdržavao da ne bulji. Što će ikome toliko stvari? Na zidovima su visjele slike veće od njega. Rubini nalik na kaplje krvi ukrašavali su ogledala, a podnožje svakog kipa bilo je obrubljeno zlatom. Lakaj ga je dopratio do male primaće sobe. Arkin shvati da je to najženskastija prostorija u koju je ikad kročio, sva u boji krema i lavande te puna cvijeća koje je svojim egzotičnim, njemu potpuno nepoznatim, mirisima ispunjavalo zrak.

Elizaveta Ivanova sjedila je vrlo uspravno u otmjenom naslonjaču držeći čašu vruće vode u ruci. Zbog haljine boje jorgovana i sama je izgledala poput cvijeta. Naklonio se, pustivši da mu ruke padnu niz bokove, i pričekao da prva prozbori. Nije se žurila; sat je otkucao cijelu jednu minutu.

“Arkine”, naposljetku reče, “zahtijevam objašnjenje.”

“Svakako, gospođo. Odvezao sam dvije mlade dame na čaj u hotel Gordino, no nismo se mogli probiti do njega zbog svjetine koja je štrajkala duž Morskaje.”

“Nastavi.”

“Zapeli smo u prometu, no uspio sam se iskobeljati otamo i odvesti mlade dame u drugi lokal po njihovu izboru.”

“Trebao si ih dovesti ravno kući. Na ulicama je bilo opasno.”

“Predložio sam im to, gospođo. No obje su se gospođice tome usprotivile, odbivši se vratiti kući.”

“Zašto me to ne iznenađuje?” Riječi su joj se otele s usana, prenuvši ih oboje. “No ne razumijem gdje si bio kad su napustile čajanu? Kao vozač ove obitelji, imaš obvezu prema njoj, Arkine. Mislila sam da su ti to objasnili kad...” Zastala je i prinijela vodu ustima, ne otpivši ni gutljaj. “Svojeglave su”, promrmljala je.

On se blago osmjehne. “Poznajete svoje kćeri, gospođo.”

“Dovoljno dobro.”

“Duboko žalim što sam zbog demonstranata bio prisiljen Turicum parkirati u pokrajnjoj uličici. Kad sam se pješke vratio do čajane, ondje je vladala potpuna strka — a gospođice Valentine i gospođice Katje više nije bilo.”

“Jesi li ih potražio?”

“Dakako, gospođo.”

Je li ih tražio? Je li ih dozivao? Je li jurcao kao luđak od ulice do ulice i od trgovine do trgovine? Je li hvatao ljude za revere i pitao ih jesu li vidjeli invalidska kolica? Da, sve je to učinio i trčao je dok ga pluća nisu zaboljela. I proklinjao je te djevojke dok mu se jezik nije zažario, no ipak ih nije pronašao.

Elizaveta Ivanova kimne. “Dakako da jesi. Vidim da si pouzdan mladić.”

“Žao mi je, gospođo. Ispričavam se što sam Vam dao povoda za brigu.”

“Kako si ih na kraju pronašao?”

“Vratio sam se ovamo i okupio nekolicinu ljudi za temeljitiju potragu.”

Utihnula je, prisiljavajući ga da kaže više nego Što je htio. “Lav Popkov ih je pronašao”, nevoljko je priznao. “Slijedio je tragove invalidskih kolica u snijegu.”

Taj je Kozak bio poput psa tragača, pomno pretražujući pločnike lica gotovo priljubljena uz tlo, pronalazeći i najneprimjetnije tragove guma čak i na izgaženom snijegu.

Ona je pustila da razgovor zamre i otpila gutljaj vode, dok joj se grlo stegnulo iznad blijedožute biserne ogrlice. “Katji nije dobro”, rekla je nakon nekoliko trenutaka tišine.

“Žao mi je.”

“Nije tvoja krivnja.”

Pravednost njezine primjedbe osupnula ga je. Većina poslodavaca za sve voli kriviti sluge. Čekao je, no nove riječi nisu uslijedile.

“Želite li razgovarati o tome sa samim Popkovom?” upitao je.

Ona gotovo neprimjetno protrne. “Ne bih.”

Bila su tri sata ujutro. Valentina je već dva sata sjedila u mraku. Začuvši težak korak bolničarke Sonje kako napokon napušta Katjinu sobu, pričekala je nekoliko minuta i potom se bosih stopala iskrala na hodnik ne proizvodeći nikakav zvuk. Okrenula je kvaku na vratima bolesničke sobe uz jedva čujni škljocaj. Iza mrežastog zaslona ognjišta pucketala je vatra, a glomazni pokrivač na krevetu bio je odgurnut ustranu, nalik na planinski lanac. Slabašna prilika njezine sestre ležala je nepomično pod tankom plahtom, dok joj se glava nemirno meškoljila na jastucima kao da pripada nekom drugom tijelu.

“Katja”, prošaptala je Valentina.

Plavokosa glava istog se trena podignula s jastuka. “Valentina?”

“Kako si?”

“Dosadno mi je.”

Valentina klekne na dno kreveta. “Znaš zbog čega si dobila groznicu, zar ne?”

“Zbog čega?”

“Zbog toga što si poljubila prljavu glavu one bebe.”

“Vrijedilo je”, nasmiješi se Katja.

“Nisi to valjda rekla mami ili bolničarki?”

“Naravno da nisam. Nisam glupa.”

“Smatraj to pustolovinom, samo što je nećemo ponavljati. Pretjerala sam, žao mi je.”

“Ne govori to. Nemoj mi reći da me više nećeš voditi u pustolovine.”

“Katja, ako zbilja želiš pustolovine, moraš se oporaviti. Omogućit ću ti ih”, obećala je, “samo ne onako opasne.”

“Pustolovina nije pustolovina ako nije opasna. Onakvo što ne bih propustila za sve na svijetu.” Uklonila je vlažnu kosu koja joj je upala u oči. “Kaži mi kakav je bio ožiljak one žene kad si ga dotaknula?”

“Poput toplog stakla. Tvrd i sklizak.”

“Bilo mi ju je žao.”

“Meni nije.”

“Ne vjerujem ti.”

“Istinu govorim, Katja. Mrzim ih. Nazivali se oni menševicima, boljševicima ili socijalnim revolucionarima, meni su svi isti. Mrzim ih zbog onoga što su ti učinili.” Nagnula se i poljubila sestrin vreo obraz.

Katja podigne ruku i nježno pogladi sestrinu tamnu kosu. “Ta će se mržnja s vremenom istrošiti”, reče s uvjerenjem.

“Je li se tvoja istrošila?”

“Jest.”

Valentina nije Katji rekla da je već prekasno. Da joj je mržnja već progorjela kožu sve do kosti.

Pokucala je na vrata očeve radne sobe. Kucnuo je čas da mu priopći svoju odluku.

“Naprijed. Vhodite.”

Gurnula je vrata. Otac joj je sjedio za širokim pisaćim stolom presvučenim kožom, podignuvši glavu s papira koje je proučavao.

“Tražila si me?” reče. Činilo se da nije sretan što ga ometa.

“Jesam.”

Prekrižio je ruke. Nezapaljenu je cigaru nestrpljivo otresao između dva prsta. Još je uvijek bio naočit muškarac, premda se malčice udebljao od previše gozbi u Zimskoj palači. Kosu je nosio zalizanu unatrag te je imao guste obrve iznad prodornih, duboko usađenih očiju. Tamnih poput njezinih. Te su je oči sada odmjeravale.

“Sjedni.”

Sjela je na stolac ispred radnog stola, prekriživši ruke u krilu. “Tata, htjela bih se ispričati što sam jučer Katju odvela u četvrt Rževka. Pokušala sam je zaštititi od štrajkaša koji su...”

“Prihvaćam tvoju ispriku.” Rukom je otro tamne brkove kao da tako može otrti misli. “Ono što si učinila”, reče, “bilo je budalasto, no shvaćam da si pokušala zaštititi sestru.”

Očekivala je da će biti gore.

“Je li to sve?” upitao je. “Imam posla.”

“Ne”, reče ona. “To nije sve.”

On odloži cigaru u pepeljaru koja je stajala uredno smještena pokraj nalivpera i crvene olovke pred njim. Oči su mu se zadržale na cigari kao da bi mu bilo draže da je može u miru popušiti. Otac joj je imao uredno posložen um, zbog čega se i bavio time čime se bavi. Valentina nije znala što točno radi kao ministar u vladi, no znala je da je njegov posao povezan s financijama. Kao dijete zamišljala ga je kako u svojoj sobi u uredu kancelara broji carev novac, hrpe rubalja visoke sve do stropa.

Naposljetku mu je dosadila njezina šutnja pa je podignuo pogled.

“Što još?” upitao je s natruhom nestrpljenja. “Imam posla.”

“Tata, ne želim se vratiti u školu kad počne novo polugodište.”

Zagledao se u nju, iznenađen. Ni traga gnjevu koji je očekivala. Smiješio se.

“Nadam se da se slažeš, tata”, brzo je dometnula.

“Slažem, i te kako. Tvoja majka i ja raspravljali smo o tome i uvjereni smo da od školovanja više nemaš koristi. Vrijeme je da počnemo razmišljati o tvojoj budućnosti.”

Isprva je bio jedva osjetan, taj prvi neugodni predosjećaj. Zanemarila ga je.

“Slažem se, oče. I drago mi je da i ti tako misliš. Na um mi je pala jedna zamisao.”

Naslonio se u naslonjaču i sa zadovoljstvom uzeo cigaru sa stola. Odmotao ju je, odrezao jedan kraj i pomirisao duhan raskošna mirisa prije nego što ju je bez žurbe pripalio. Imala je osjećaj kao da već nešto slavi.

“E pa, Valentina”, reče on, “drago mi je da se slažemo. Sad si opet dobra kći.”

Primijetila je ono sad, no nema veze: to je bio prvi korak.

Kimnuo joj je, zadovoljan, a ona je pokušala zaustaviti taj trenutak kako joj ne bi procurio kroz prste. “Ta tvoja zamisao, jesi li o njoj razgovarala s majkom?”

“Nisam još, tata. Htjela sam prvo s tobom porazgovarati o tome.”

“Luckasta djevojko.” Nasmijao se i otpuhnuo kovitlac dima prema njoj. “Što ja imam s haljinama?”

“Haljinama?”

“Da, haljinama koje su ti padale na um. O tome moraš razgovarati s majkom. Majke su te koje se bave takvim stvarima.”

Brzo je udahnula, osjećajući okus dima. “Tata, nisam spomenula nikakve haljine.”

“No, ne brini se, siguran sam da će ti majka htjeti o tome razgovarati.” Kimne u znak razumijevanja. “Znam kakve su žene kad su haljine u pitanju.”

Ustao je iz naslonjača i glasno se ushodao po prostoriji, šuškajući rukavima, stružući stopalima po ulaštenim podnim gredama, bubnjajući prstima po košulji. Prepoznala je to kao znakove iznimnog zadovoljstva. Što se to događalo? Ovaj razgovor odvijao se u pogrešnom smjeru.

“Neće mi trebati više od nekoliko haljina”, istaknula je oprezno.

“Ne, draga moja. Ako želiš uhvatiti dobru partiju, trebat će ti barem trideset ili četrdeset haljina, pretpostavljam. No to prepuštam tvojoj majci. Važno je da je odluka donesena i da smo već sastavili popis imena koja ćeš razmotriti.”

“Tata, kako to misliš, uhvatiti dobru partiju?”

“Pronaći muža, dakako.”

“Muža?” Ruke su joj pale iz krila.

“Da, draga moja. Zar nismo o tome razgovarali? O prekidanju školovanja i pronalaženju supruga?” S očitim užitkom povukao je dim cigare, uskoračao se po sobi i otresao mrvice duhana s košulje.

“Uskoro ćeš navršiti osamnaest, Valentina. Vrijeme je da se počneš odgovorno ponašati, pronađeš odgovarajućeg muža i udaš se. Mnogo je krasnih mladih časnika iz dobrih obitelji.”

“Ja se neću udavati, tata.”

“Nemoj se sada glupirati, Valentina, o čemu govoriš?”

“Neću se udavati.”

“Maloprije si rekla da si se spremna latiti planiranja svoje budućnosti.”

“Da, ali ne kao nečija žena.”

“A što ti drugo, zaboga, preostaje? Tvoja majka i ja...” Zastao je, kao da mu je na um pala neugodna misao. Stojeći nasred prostorije činio se kao da se sav naduo u odjeći, a obrazi su mu se zajapurili. “Kakvu to zamisao imaš o svojoj budućnosti?”

Ustala je kako bi ga pogledala licem u lice. “Tata, to je ono što sam ti došla priopćiti. Želim se osposobiti za profesionalnu bolničarku.”

Posjeli su je. Ne u radnu sobu. Ne u primaću sobu gdje su se obično vodile ozbiljne rasprave. Roditelji su je posjeli u glazbeni salon, na mjesto u kojem je godinama gajila nade. Posjeli su je na klavirski stolac sa sjedalom s resicama koje je cupkala i mrsila kad glazba ne bi zvučala kako treba. Majka joj je sjela na stolac uz prozor. Premda joj je lice bilo bezizražajno kao i uvijek, među prstima je držala rupčić zgužvan u čvrstu lopticu. Majčina šutljivost bila joj je gotovo gora od očeve provale gnjeva.

“Valentina”, reče joj otac ozbiljno, “moraš smjesta izbaciti te mušice iz glave. Zapanjuje me da ti je takvo što uopće i palo. na pamet, a kamoli da si o tome ozbiljno razmišljala. Sjeti se obrazovanja koje smo ti priuštili, glazbenih poduka. Razmisli koliko nas je sve to stajalo.”

Krupnim se koracima ushodao ispred nje dok su mu repovi fraka mlatarali od uznemirenosti. Poželjela je ispružiti ruku ne bi li utišala taj zvuk. Ne bi li utišala njega.

“Molim te da me pokušaš razumjeti, tata. Govorim četiri jezika, znam svirati glasovir i znam lijepo hodati. I što s time mogu?”

“Možeš se udati. Sve mlade dame pripremaju se za to.”

“Žao mi je, tata, ali rekla sam ti. Ne želim se udavati.”

Majčin očajan uzdah bio je kap koja je prelila čašu. Valentina se okrenula prema glasoviru, okrenuvši im leđa, i podignula njegov poklopac. Prsti su joj pronašli prvi nježni akord, a potom i drugi, i, kao uvijek, zvuk nota umirio ju je. Drhtanje u grudima smirilo se. Odsvirala je kratak ulomak iz one Chopinove skladbe i u skrivenom kutku uma načas ugledala plamenokosog Vikinga. Iza njezinih leđa zamro je svaki pokret. Zamislila je roditelje kako izmjenjuju poglede.

“Dobro sviraš, Valentina.”

“Hvala, mama.”

“Svaki muž ponosio bi se da mu nakon večere goste zabavljaš kakvom Beethovenovom ili Čajkovskijevom skladbom.”

Valentina skvrči prste kako više ne bi dodirivali tipke. “Želim biti bolničarka.” Govorila je tiho, strpljivo. “Želim skrbiti o Katji. Bolničarka Sonja neće dovijeka biti s nama.”

Prostorijom se pronio uzdah i Valentina najednom shvati da joj očev visoki tamni lik stoji tik iza leđa. Pogladio ju je po kosi, položivši joj ruku na rame. Nije se pomaknula. Šest mjeseci nije ju dodirnuo, od bombe u Tesovu, i bojala se da će, ako pomakne makar jedan mišić, povući ruku i ne dodirnuti je još sljedećih šest.

“Valentina, poslušaj me, dijete drago. Znaš da ti želim najbolje. Zanimanje bolničarke je bijedno, puno kurvi i alkoholičarki. Nije primjereno za uglednu mladu ženu.”

“Slušaj oca”, majka će joj blago.

“Pune su ušiju. Imaju svakakve boleštine.” Riječ boleštine izgovorio je tako da je znala da ne misli samo na boginje ili tifus.

“Ali bolničarka Sonja nije ni kurva ni alkoholičarka”, primijeti Valentina. “Nema nikakvu bolest. Ugledna je žena.”

Otac joj čvršće stisne rame te Valentina osjeti kako joj želi stisnuti i um. “Postoji još jedan način”, reče on, “da pomogneš Katji. Bolji način na koji ćeš joj se iskupiti.”

“Koji?”

“Nije teško.”

“Koji to, tata? Što mogu učiniti?”

“Dobro se udaj.”

Naglo se okrenula natrag prema glasoviru dok joj se grlo stezalo od razočaranja. Nije željela rasrditi oca.

“Čula si me, Valentina.” Povisio je glas. “Dovraga, djevojko, moraš se dobro udati. Moraš se smjesta udati. Inzistiram. Za dobrobit prezimena Ivanov.”

“Ili što, oče? Što ćeš učiniti ako odbijem?”

“Budem li morao, spreman sam te i izbičevati.”