Dragulj Sankt Peterburga

22

Valentina nije otišla ravno kući. Nije mogla, barem ne još. Jens ju je smjestio u kočiju i odveo je u svoj stan, izrazito svjestan neprimjerenosti tog postupka. Mlada djevojka, po mraku, bez pratnje, no oboje nisu bili sposobni za izlazak na javno mjesto gdje bi joj neznanci gledali raskuštranu kosu i prljavu odjeću.

“Valentina”, reče on, “daj da ti osušim kosu.”

Utonula je duboko u naslonjač koji gotovo da je progutao njezino sitno tijelo. Ruke su joj, mrtvački blijede, ležale u krilu. Prišao joj je noseći ručnik te ga je prvi put te večeri pogledala u oči. Pustio ju je da šuti dok joj je vadio ukosnice iz kose i ručnikom joj stao brisati mokre vlasi sporim, ritmičnim pokretima, počinjući od tjemena gdje joj je kosa bila najmokrija. Gusti uvojci slijepili su joj se za tjeme ocrtavajući skladan oblik njezine lubanje. Brisao ih je sve do vrhova koji su poskakivali i kovrčali se, škakljajući mu prste.

Bio je to neizmjerno prisan čin, intimniji čak i od poljupca. Naslonio se na rukohvat njezina naslonjača, a ona je pomalo nakrivila glavu dok joj je sušio kosu, otkrivajući vitak blijedi vrat. U jednom trenutku nježno joj je obuhvatio bradu rukama kako bi joj glava mirovala dok joj je nježno trljao tjeme, no ona i dalje nije progovarala. Samo je pustila da joj brada leži u njegovu dlanu, kao da joj je ondje i mjesto.

Nastavio joj je gladiti tamnu grivu dugo nakon što je već bila suha, najprije ručnikom, a potom i rukom. Kad bi je podignuo, presijavala se i svjetlucala, očaravajući ga igrom svjetla koje je plesalo u njezinoj dubini poput mjesečine na nemirnom noćnom nebu. Neizmjerno mu je godio njezin svilenkast dodir na koži, kao i to kako mu je klizila glatko poput svile među prstima.

Sagnuo se i poljubio joj mliječno bijeli zatiljak.

“Kako mogu onako živjeti?”

Progovorila je. Bio joj je dao piroške i šalicu vruće čokolade, mameći je van iz mračnog skrovišta u koje se povukla. Sjedio je na kauču nasuprot njoj, ispruživši noge i prekriživši stopala, uživajući u čaši crnog vina. Pokušavao ju je razonoditi.

“Jesi li znala”, upitao ju je, “da se više od polovine vina proizvedenih u Francuskoj izvozi u Rusiju? Možeš li to vjerovati? Mi pijemo više vina nego bilo koja druga zemlja na svijetu.”

Često bi se zatekao kako govori mi. Mi Rusi. Naša zemlja. Kao da je on jedan od njih, podrijetlom iz Perma ili Tvera.

“Ja ne bih mogla onako živjeti”, reče zureći u vatru. “Ne onako.”

Znao je da se neće okaniti te teme.

“Svi mi živimo”, odgovori joj tiho, “kako najbolje znamo i umijemo.”

“Radije bih bila mrtva.”

“U to sumnjam. A osim toga”, dometne, “ja bih ti svaki dan dolazio zapaliti vatru. I sušiti ti kosu kad god bi pala kiša, i raščešljavati je kad bi je zapleo vjetar.”

Podignula je glavu.

“A kad bi došlo ljeto”, nastavi on, “umjesto da odlaziš na raskošne balove u Palači Aničkov ili obilne obroke u Dononu, ili provodiš večeri na baletnim predstavama u kazalištu u dijamantima optočenim večernjim haljinama, ja bih s tobom odjevenom u dronjke prošetao do kakva skrovita mjesta na obalama Neve gdje bismo jeli kuhana jaja i brčkali stopala u rijeci.”

Okrenula je glavu i pogledala ga u oči. “A glazba?” upita ga ozbiljnim glasom. “Ima li u tom tvojem novom svijetu glazbe? Ili mogu zaboraviti na glasovir, operu i balet?”

“Naravno da bi bilo glazbe.” Osmjehnuo joj se. “Ti bi mi pjevala uz žuborenje vode što nam zapljuskuje gležnjeve, a ja bih te pratio na svojoj violini.”

Valentina zine. “Sviraš violinu?”

“Nije baš da je sviram. Prije će biti da gudalom cvilim dok ne postignem pokoji kreštavi ton u usporedbi s kojim je i ulični mačak glazbeno nadaren. Međutim”, hitro nastavi, “poboljšat ću se. obećavam.”

Nasmijala se. On poželi ponovo čuti taj zvuk.

“Prije si me bio upozorio da se klonim rijeke Neve”, primijeti ona. “Rekao si mi da je onečišćena.”

“Vidiš, to je prednost druženja s inženjerom kanalizacijskih tunela, jer te može uputiti u prava mjesta. Znam sve tajne zakutke do kojih ne dopiru struje što nanose prljavštinu.”

“Je li zbilja toliko onečišćena?”

Nije htio o tome razgovarati. Slegnuo je ramenima. “Mogla bi biti i čišća.”

“Pričaj mi o tome.”

“Radije bih ti svirao violinu.”

Oči su joj se zaokružile poput novčića, a njega obuzme stid - samo su on i pokoji slučajno zalutao miš čuli kako svira. Privukla je koljena prsima i o njih oslonila bradu tvrdoglavo nakrivivši glavu.

“Sviraj”, zapovjedi Valentina.

Uspravio se, duboko joj se naklonio uz kićenu kretnju rukom kao da skida šešir pred nekom od nadvojvotkinja iz obitelji Romanov i rekao: “Potpuno Vam stojim na usluzi, gospođice.”

To je iskreno i mislio. Samo nije bio siguran zna li to i ona.

“Prestani!” ponavljao je Jens.

“Ne mogu si pomoći.”

“Okrutno je.”

“Znam”, Valentinu je ponovo spopao grohotan smijeh, “okrutno prema ljudskom uhu!”

“Nisam tako mislio.”

Jens joj se namršti, udari gudalom po vratu violine i stane tobože nestrpljivo tapkati stopalom po ulaštenom parketu. Stajao je nasred prostorije, stavivši violinu pod bradu kao da mu je stari prijatelj. Svirao joj je ulomak iz Bizetove Toreadorove pjesme, ne pazeći baš na notni zapis. Pjesma je bila živahna i nasmijavala ju je, i to mu je bilo jedino važno. Danas se svačega nagledala — sad je htio da se smije. A smijala se poput djeteta, potpuno se prepuštajući. Nos bi joj poružičastio, ljupka se usta širom rastvorila, a oči joj se stisnule, blistave od suza. Tamni sjajni uvojci njezine kose koju je s toliko pažnje osušio i zagladio razletjeli su se oko nje dok se njihala smijući se glasno i bez zadrške.

Bila je još mlada, na to se stalno morao podsjećati. Mlada i ranjiva.

Uz zveket je odložio violinu i gudalo na stol, gnjevno se zagledao u svojega jedinog slušatelja i gordo se uputio do sofe na koju je sjeo, ukočen i uvrijeđen, prekriživši ruke na prsima. No nije se ni na trenutak dala zavarati. Skočila je iz naslonjača doskočivši poput gladne mačke na komad sofe pokraj njega. Položila mu je dlan na zapešće i razdvojila mu ruke.

“Ove prste valja podučiti”, smijala se, podižući mu lijevu ruku, “ove zlikovce!” Zabacila je glavu od užitka što je pronašla pravu riječ te ga pogledala prevrnuvši očima, a potom nježno prislonila vršak svakog zlikovca uz usne kao da im oprašta. “Nauči ih da znaju što rade.”

Zna li ona što radi, pitao se.

“Pronaći ću ti učitelja”, objavi ona.

“Možeš li me ti podučiti?”

“Ne, ne.” Široko mu se osmjehnula. “Osim toga, na kraju bismo samo vikali jedno na drugo.”

Povukao ju je za ružičasti nos. “To bi moglo biti zabavno.”

“Na Anu, kćerčicu doktora Fedorina, ne vičem dok je učim svirati glasovir, ali to je zato što se ona lijepo ponaša. Imam osjećaj da se ti ne bi lijepo ponašao.”

Zagledali su se jedno drugome u oči, a on je shvatio da taj trenutak traje predugo kad je začuo tih uzdah što joj se oteo s usana. Odvratio je pogled shvativši da je vidjela previše onoga što nosi u sebi.

“Valentina, vrijeme je da te odvedem kući.”

Ona napola sklopi vjeđe, promatrajući ga kroz guste trepavice. Znao je da, ako sada ne ustane, neće nikad. Za početak je povukao ruku, no izraz na njezinu licu prikovao ga je za mjesto. Bilo je nago. Na njemu se jasno ogledala potreba za njim, mračna i očajnička.

“Jense”, prošapće ona očiju uprtih u njegove, “bojim se da ću te izgubiti.”

“Nikad me nećeš izgubiti, ljubavi. Mi smo jedno drugome suđeni. Zar ne shvaćaš?”

Obujmio ju je rukom, privukavši je bliže i prislonivši joj glavu uz prsa. U sobi se čulo samo njihovo disanje, usklađeno do svakog uzdaha. Dugo su tako sjedili, promatrajući kako vatra iz ognjišta baca sjene što su im se šuljale sve bliže, gurkajući im koljena i skrivajući im se u cipelama. Jens joj poljubi tjeme, toplo i mirisno.

“Jense”, zazove ga muklim glasom. “Pričaj mi o sebi, kaži mi tko si.”

Nitko mu još nije postavio takvo pitanje. Malo je promislio te krenuo odgovarati. Pričao joj je o djetinjstvu koje je proveo na brodovima i plažama u Danskoj, o tome kako je izrađivao razne stvari - od šljunka, kamenja, naplavina. O nacrtu mosta koji mu je priskrbio nagradu, o brodu koji je potonuo u zaljevu i u kojem su se umalo utopili on i njegov pas. Priznao joj je da ima strast prema motorima, strojevima i svemu što je sastavljeno od pokretnih dijelova te joj je govorio o braći Wright iz Amerike i Louisu Bleriotu iz Francuske.

“Let avionom”, reče on. “To je budućnost. Vidjet ćeš.”

Osjetio je kako se smješka. Nije mu vjerovala.

“A tvoji roditelji?” upita Valentina.

Taj dio prepričao joj je u najkraćim crtama. Očeva tiskara u Kopenhagenu, njihove svađe kad mu je Jens rekao da bi radije studirao strojarstvo. Razočaranje u blagim smeđim očima njegove majke. I dalje im je pisao jedanput na mjesec, no u Danskoj nije bio već pet godina.

“Sad sam Rus”, ustvrdi on.

“Jesi, kao što je i žirafa.”

Pojasnio joj je kakvu budućnost priželjkuje Rusiji te da se toplo nada da će zemlja ostvariti stabilnost putem razgovora i kompromisa, a ne putem nasilja. No nije spomenuo rat za koji je bio uvjeren da je na pomolu — svoje je strahove skrivao od nje. Postupno je osjetio kako joj je glava na njegovim grudima otežala i kako joj se tijelo stapa s obrisima njegova. Bok joj se sasvim priljubio uz njegov.

“Pričaj mi o grofičinu sinu.”

Tada joj je pričao o Alekseju.

“Aleksej je sin grofice Serove i tek mu je šest godina. Svidio bi ti se, Valentina. Tako je odvažan.” Prstima joj je milovao krhko rame, otkrivši da odora bolničarke savršeno pristaje njezinim uskim kostima. “Poput tebe”, reče ispod glasa. “Baš poput tebe. Ljubavi. moraš shvatiti da ne mogu napustiti Alekseja. Ne mogu ostaviti dječaka na cjedilu. Njegovu ocu, grofu Serovu, stalo je samo do vlastitog razuzdana života na dvoru i ljubavnice u njezinu raskošnu stanu na Engleskoj obali. Grofica je bijesna. Zamjera dječaku što...”

Pustio je da mu riječi zamru na jeziku. Osjećaji Natalije Serove bili su odveć složeni da bi se tako olako razmrsili. Prislonio je usne uz Valentinin obraz, nanovo udahnuvši miris bolnice kojim joj je odjeća odisala, i obgrlio je objema rukama, njišući je, grleći i utiskujući u sebe.

“Budi velikodušna, Valentina”, prošaptao je. “Dopusti mi da zadržim Alekseja. S vremenom sam zavolio dječaka i on nije kriv za moje pogreške s njegovom majkom. Ona i ja smo završili. U to nikad nemoj sumnjati.”

Iznenadilo ga je što se nije dalje osvrtala na tu temu. Samo je primaknula usne njegovima i strastveno ga poljubila, brišući sjećanja na sve druge usne, utiskujući trag vlastitih, prisvajajući ga. Prsti su joj stali otkopčavati dugmad njegove košulje, pomalo nespretno, a dlanovi joj milovali njegovu kožu, isprva suzdržano. No kad joj je kliznuo rukom niz leđa, tražeći mekane obline pod odorom, odvažila se. Stala mu je milovati gola prsa, prislonivši mu usne iznad srca.

Poljubio joj je vrat, kušao kožu, osjetio kako joj kosa klizi poput svilenih niti preko rebara i udahnuo njezin mošusni miris. Ne njezine odore, nego nje same, onoga vitkog gladnog bića ispod odjeće. Žudnja za njom buknula mu je u žilama poput šumskog požara te se prisilio da ustane.

“Ne, Valentina.” Riječi su mu zazvučale oporo. “Ne, mila, odveć si mlada. Moraš ići kući.” Teškom je mukom to izgovorio.

Oči su joj bile crne poput tinte, a pogled uprt u njega s tako snažnom čežnjom da se morao otrgnuti od nje. No glas joj je bio mekan i zavodljiv.

“Koliko je tebi bilo godina kad si prvi put vodio ljubav sa ženom?”

“Nije o tome riječ.”

“Ja mislim da jest. Sam si bio donio tu odluku. Sad i ja činim isto.”

Polako je ustala i bez oklijevanja počela otkopčavati cijeli niz dugmadi na rukavima i prslučiću. Nije gledala u njega nego se usredotočila na tu radnju, kao da je sama u vlastitoj spavaćoj sobi. On je stajao vatri okrenut leđima i promatrao je. Promatrao kako joj je ruka izronila iz rukava i prvi put vidio blijedu kožu njezina ramena kako se presijava pri svjetlosti vatre, mekana i glatka poput stepke.

Promatrao ju je dok je odrješivala vrpce pregače, jasno razabirući oblik njezinih rebara pod potkošuljom. Promatrao ju je kako svlači visoke vunene čarape, dubeći na jednoj nozi s godinama stjecanom vještinom, pažljivo ih podvrćući i otkrivajući vitka bijela bedra. Vjerojatno je glasno dahnuo, premda toga nije bio svjestan. Srce mu je vjerojatno nastavilo udarati, premda je bio siguran da je stalo. Osjećao je da u tom trenutku nije u stanju učiniti ništa drugo nego gledati je.

Pognula je glavu, puštajući da joj gladak slap kose padne preko lica, tako da nije mogao vidjeti izraz na njemu kad je sa sebe svukla i posljednje komade donjeg rublja. Stajala je naga pred njim, a on ju je, i neka mu Bog na tome oprosti, želio više od vlastitog života.

“Prelijepa si”, prošaptao je.

Ona podigne glavu i osmjehne mu se. Obrazi su joj se zarumenjeli, a oči joj bile tamnije nego ikad prije. Duboko u njoj gorjela je vatra od koje su joj se usne rastvorile te je disala kratkim, žustrim udasima. Znao je da bi joj usne, kad bi prislonio svoje na njezine, bile vrele.

“Volim te”, reče ona.

Nagost te izjave osupnula ga je više od obnaženosti njezina prelijepa tijela. Bila je potpuno ogoljena u svojoj jednostavnosti i iskazanom povjerenju. On se sagnuo, s poda podignuo ogrtač koji se sušio ispred ognjišta i prišao joj. Toliko blizu da je primijetio kako joj se koža među dojkama orosila znojem.

“Valentina, ako se iz ovih stopa ne omotaš ovime”, reče strogo, prebacujući joj ogrtač preko ramena i vezujući joj ga ispod brade, “obeščastit ću te ispred ognjišta.” Nije htio vidjeti izraz u njezinim očima. “A sad lijepo odjeni to prekrasno tijelo dok nam skoknem po piće.”

Izašao je iz prostorije. U kuhinji se nagnuo nad sudoper, pustio hladnu vodu da teče i poprskao se po licu i vratu. Natočio si je čašicu votke i iskapio je.

“Valentina”, promrsio je, “kako čovjek može toliko voljeti ženu? Što si mi to učinila?”

Ostavio joj je dovoljno vremena. Nakon pet minuta, kad mu se bilo primirilo i kad je mislio da se već odjenula, natočio si je još jednu čašicu, a njoj čašu limunade te se vratio u sobu. Odmah na vratima iz grla mu se oteo dug potmuli uzdah. Svjetlo je bilo ugašeno, a ona se ispružila na sagu od sobova krzna ispred ognjišta, dok joj je sjaj plamičaka plesao po koži, bojeći joj nago tijelo u zlatno. Dočekala ga je široka osmijeha.

“Čekaju li svi Vikinzi toliko prije nego što obeščaste svoje žene?”

Je li joj koža prije bila mrtva?

Zacijelo jest. Blijeda, beživotna, mlitava. Jer je na onom sagu od sobova krzna oživjela na način za koji Valentina nije znala da je moguć. Više nije prepoznavala taj čudesan pokrov na tijelu kao nešto svoje. Svaka pora, svaki najtanji sloj, svaki glatki, neistraženi dio nje postojao je u vlastitom zasebnom svijetu koji bi oživio čim bi ga dodirnule Jensove usne. Udubina u dnu grla, tanki sloj kože povrh svakog pojedinog rebra. Sada su prštali od života. Kad joj je poljubio donju stranu svake dojke, kružeći toplim i vlažnim jezikom nagore prema bradavici, učinilo joj se da joj se koža počinje preobražavati. Postajati nešto više od kože.

Prstima mu je gužvala košulju i polagala mu dlanove na prsa, na leđa, pipajući ispupčenja mišića. Istražujući njegovu građu, svaku tetivu i čvrst oblik kostiju, dlanovima upoznavajući oblik njegova tijela. Mogla je osjetiti vatru koja je u njemu buktjela. Ili je ta vrućina isijavala iz nje, iz krvi što joj je kolala od srca do vršaka prstiju?

Kad mu je jezikom okusila bakrenaste kovrče što su mu se protezale od kopče remena do grla, oglasio se zvukom koji nikad prije nije čula. Odzvonio je iz dubine njegovih pluća, postavši dio nje i bubnjajući joj u glavi.

Žurno je svukao odjeću sa sebe i odnio Valentinu u svoj krevet dok je njoj u ušima odzvanjao zvuk nalik na udar Thorova malja.

Valentina nije htjela otići, no Jens ju je nagovorio. Ni sama nije znala kako je uspjela natjerati tijelo da ustane i izađe iz kreveta koji je mirisao na njega, podignuvši glavu s njegova toplog jastuka. Koža joj je još uvijek ćutjela njegov dodir i tijelo drhtalo od užitka kad ju je popeo u kočiju i odvezao natrag do očeve kuće. Kad je lakaj otvorio vrata, bila je sigurna da će primijetiti promjenu na njoj ili namirisati mošusni miris Jensova tijela te je pohitala preko predvorja.

“Valentina!”

Zastala je, jednom nogom na najnižoj stubi, duboko svjesna koliko neuredno izgleda. Nadala se da će se uspjeti odšuljati do sobe a da je nitko ne vidi. “Molim, tata.”

Stajao je na pragu primaće sobe, zajapurena lica. Bio je odjeven za večernji izlazak i u ruci je vrtio čašu pjenušca kojom je zamahnuo prema njoj, poprskavši bijeli prsluk zlatnom tekućinom. “Valentina, kasno je.”

“Znam, tata.”

“Gdje si bila?”

“U bolnici, u Svetoj Izabeli.”

“Do sada?”

“Imali smo hitan slučaj. Nesreća u jednoj od tvornica.” Nije bila vična laganju.

S gnušanjem joj je promotrio odoru. “Pa si je, kako vidim, očistila pregačom?”

“Nisam, tata.”

Nije ga htjela izazivati, ovoga puta ne. Smiješak što joj nije silazio s usana nije bio namijenjen njemu, no on to nije znao, pa joj je prišao ljubazna izraza lica. Teturao je.

“Imam nešto za tebe.” Stao je prekapati po džepu i na koncu iz njega izvadio pismo, više puta presavijeno. “Od zapovjednika Černova.”

Došlo joj je da se okrene, potrči uza stube, baci se na krevet i istjera zapovjednika Černova iz svojih misli. Njih je ionako potpuno zaposjeo netko drugi. Prsti su joj visjeli niz bokove.

“Uzmi ga, djevojko.”

“Ne želim ga, tata.”

“Uzmi prokleto pismo.”

Lebdjelo je između njih, svijetlo i neumoljivo. Prsti joj se nisu pomaknuli.

“Pročitat ću ga sutra, tata, Večeras sam preumorna.”

“Želim da ga odmah pročitaš. Ovdje preda mnom.”

Nije ga pogledala iz straha da joj u očima ne vidi tragove žudnje za Jensom. Zurila mu je u crne lakirane cipele na čijoj su se sjajnoj površini odražavala oštra svjetla lustera. Pružila je ruku, a on joj je u nju gurnuo presavijeni papir. Pustila je da joj leži u dlanu.

“Molim te, pročitaj ga.”

Polako je otvorila pismo, a pred očima su joj zaplesale riječi ispisane debelim crnim slovima. Bila su zamućena, a ona se odbijala usredotočiti na njih i tako ih izoštriti.

“Onda?”

Odmahnula je glavom.

Oteo joj je pismo i stao čitati naglas. “Najdraža moja Valentino...”

“Nisam ja njegova najdraža.” Glas joj je zazvučao tiho i isprekidano. Otac to nije ni primijetio.

Najdraža moja Valentino, bio sam toliko slobodan da te danas dođem posjetiti, no nisi bila kod kuće. Nadam se da si dobro i da ti ne smetaju vojne postrojbe što obilaze grad uklanjajući ulične barikade i rastjerujući one koji se okupljaju stvarajući nemire. Ne brini se, draga Valentino, dao sam si u zadatak da te čuvam i štitim tijekom ovih nemirnih i opasnih vremena.

U Zimskoj palači uskoro će se održati Veliki carski bal i bila bi mi golema čast kad bi na njega pošla kao moja pratnja sljedeće srijede navečer.

Hvala ti na divnom i ugodnom društvu u Dononu.

Odano tvoj, Stepan Černov.

Otac joj je kimnuo, a obrazi su mu se zarumenjeli od sreće. Prsa su mu se nadula — vidjela je da je zadovoljan njome. “Dobro si postupila, Valentina.”

“Tata, znam da svaki otac želi da mu se kći dobro uda.”

Podignuo je čašu prema njoj. “Pravo zboriš.”

“Zato i razumijem da želiš najboljeg za mene.”

“Pametno moje.”

Prišao joj je i prebacio joj ruku preko ramena, a njoj pred očima iskrsne slika njezina popisa. Pomislila je kako bi lako bilo nagnati oca da joj konačno oprosti.

“Ali, tata, molim te, nemoj me tjerati na...”

On se nasmijao i poškakljao je po obrazu vrhom pisma. “Tiho, dijete, tiho.” Primaknuo joj se i poljubio je u obraz.

“Tata.” Odmaknula se i čvrsto se omotala ogrtačem, odjeljujući se od njega. “Molim te, obavijesti zapovjednika Černova da mi je žao, ali...”

“Filipe, namjeravaš li se ikad vratiti?”

Bio je to ženski glas, visok i blago pripit. Dopirao je iz primaće sobe, a popratio ga je tih, zamaman smijeh i zveckanje boce o čašu. To nije bila njezina majka. No otac nije pokazao ni trunku stida, a tamne su mu oči blistale od radosti dok je promatrao svoju stariju kćer. Toplim, očinskim dodirom potapšao ju je po dlanu kojim je grčevito stezala rub ogrtača.

“Ne budi toliko zaprepaštena, Valentina. Tako brakovi funkcioniraju. Kad ti i Stepan Černov budete vjenčani, brzo ćeš se priviknuti na to, kao i tvoja majka. Ne, nemoj...”

No ona je već otišla. Uza stubište preskačući dvije stube odjednom, ostavivši ga s tim pismom i tom ženom.

Prljavu je odjeću kao i tisuću puta dotad bacila na pod da je služavka podigne. No kad je ovaj put pogledala prema prljavoj odori koja je ležala nalik na mrtvaca na sagu i zamislila kako joj čista i izglačana visi u ormaru, namrštila se. Sagnula se, podignula prljavu odjeću, složila je na hrpu i uredno odložila na stolac kako bi je Olga našla kad uđe u sobu. Sitnice. One su činile razliku. Sad ih je počela primjećivati.

Tek kad se sklupčala na krevetu obgrlivši koljena, pustila je misli da slobodno otplove. Kapci su joj se sklopili i istog se trena našla na nekom drugom jastuku, u nekom drugom krevetu, u drugačijem životu. Tijelo joj je čeznulo za Jensom, parala ga je oštra snažna bol koja joj je izmamila dug bolni jauk iz grla. Žudnja za njim strujala joj je žilama te joj bedra nisu bila u stanju mirovati. Na njima je još osjećala otisak njegova tijela, a njegova vatra još je uvijek gorjela u njoj, pomamna i lakoma.

Nije imala pojma da će to tako biti. Žudnja. Sjećanje na svaki njegov dodir. Nježan poljubac njegovih usana na njezinim grudima, ruke što je miluju i mame sve dok joj tijelo nije prestalo biti njezino i postalo njegovo. Želja da mu ugodi, da ga okusi, da ga posjeduje. Tijelo i duša bili su joj toliko obuzeti njime da joj se ležeći samoj u krevetu činilo kao da je samo polovica osobe, kao da ima samo pola života.

“Jense”, prošaptala je u tamu, “nikad neću biti u stanju odreći te se.”

Čak ni za Katju.