Dragulj Sankt Peterburga

17

Valentina je ležala duboko utonuvši u jastuke. Nanosi snježnih pahulja zasipali su prozor. U kutovima stakla hvatao se led stvarajući šare tanke poput paukove mreže, hladne i nepoželjne kao misli u njezinoj glavi.

Vrijeme je prolazilo. Nije bila sigurna koliko je prošlo. Dva, tri tjedna? Više? Bila je bolesna, dani su se stopili u jedan; tresla se od groznice, natopivši posteljinu znojem, a noge su joj se ispreplitale s plahtama. U svjesnim trenucima znala je da je riječ o plućnoj zarazi uzrokovanoj vodom iz kanalizacije, no kad bi je uhvatili napadaji, bila je uvjerena da je riječ o kazni. Gospođa Davidova se utopila, bujica joj je odnijela tijelo i zdrobila ga o rešetku zapornice, a Valentina je preživjela jer se uspela uz ljestve prije nje.

Katkad bi u snovima viđala ženino milo lice kako joj govori lijepe riječi. No katkad, noću, kad bi tama u njezinoj glavi postala usijana i teška, gospođa Davidova pojavljivala bi se kao zloduh iz pakla. Iz očiju bi rigala vatru, a iz usta sipala prostote. Tada bi Valentina vrištala. Bolničarka Sonja uvijek je bila uz nju govoreći oj: “Psst, mališka, tiho.” Osjetila bi nešto hladno na čelu i gutljaj tekućine na usnama. Ponekad i gorak okus laudanuma.

Vrata su se tiho otvorila i začuo se tih zvuk kotača na sagu. “Jesi li budna?”

“Jesam. Dobro jutro, Katja. Dobro izgledaš.”

Katja je uistinu dobro izgledala. Koža joj je poprimila zdravu boju, kosa joj je bila svježe oprana i sjedila je uspravnije.

“Donijela sam ti ananasa. Gle.”

Odložila je tanjurić na Valentinin noćni stolić. U njemu su se nalazile dvije kriške jarkožutog ananasa čiji je miris lebdio po prostoriji pretvarajući zimu u ljeto.

“Kako se osjećaš?” upitala je Katja.

“Bolje.”

“Odlično. Hoćeš li danas sići?”

Valentina sklopi oči. “Ne. Imam užasnu glavobolju.”

“Bolničarka ti može dati nešto za to. Mogla bi ustati i...”

“Ne. Ne danas, Katja.”

Uslijedila je duga tišina. Prozor je podrhtavao i klepetao u oknu. Valentina osjeti kako joj Katjini prsti podižu ruku.

“Valentina, ne možeš ovako nastaviti.”

Opet tišina. Ovaj put gušća, ona što otežava disanje.

“Kaže mi bolničarka”, Katja će blago, “da ti je groznica prošla. Da ti je bolje.”

“No osjećam se slabo.” Oči i dalje nije otvarala.

“Toliko da ne možeš sići niza stube?”

Valentina kimne.

Sitnim prstima pomilovala je njezine dodirom mekanim poput pera. “Čujem te, mila moja Valentino, čujem te svake noći.”

“Ne znam o čemu pričaš.”

“Dakako da znaš. Svake te noći čujem kako se šuljaš pokraj moje sobe kad misliš da je cijela kuća zaspala. Siđeš na donji kat i sviraš glasovir. Satima, katkad čak i veći dio noći.”

“Ne.”

“Da. Odšuljaš se natrag netom prije nego što se sluge probude. Priznaj.” Katja joj snažno stisne ruku, natjeravši Valentinu da naglo otvori oči. “I zato ćeš me”, reče Katja, “sad pogledati u oči.”

Valentina je pogleda. To nije bila njezina Katja. Netko se ušuljao pod kožu njezine sestre, očiju hladnih i blijedih poput mjesečeva kamena. Ova se osoba prerušila u Katju i sve pogrešno shvatila.

“Valentina, što se s tobom događa? Što te je to paraliziralo onako kao što je bomba paralizirala mene? Nisi ozlijeđena. Nisi bolesna. Nisi se sjetila ni naših rođendana. I dalje se skrivaš ovdje gore. Gdje ti je nestao duh?”

“Odnijela ga je voda u kanalizacijskim tunelima.”

“Živa si. Nije te zatrpalo kamenje, nisi se utopila, niti si ostala rez pola noge kao onaj geodet.”

“Geodet? Ostao je bez noge?”

“Amputirali su mu je ispod koljena.”

Valentina se prisjeti njegova mladog lica. Okupanog znojem. Prestrašenog. Ruku oko Jensova vrata, stišćući ga čvrsto kao pipcima.

“Moći će hodati pomoću štake”, reče Katja.

“Gospođa Davidova više nikad neće hodati.”

“Ne.”

“Vidjela sam je kako umire, Katja. Gledala sam kako se ta dobra žena utapa.”

Katjina ruka popusti stisak, a glas joj postane nježniji. “Oplakuj je. Da, to je tvoje pravo, ali nemoj prestati živjeti zbog nje.”

Valentina klone na jastuke. “Katja, to sam trebala biti ja. Ona se trebala popeti uz one ljestve, ne ja.”

“Ali nije. Ona je umrla, a ti nisi. Prihvati to i nastavi živjeti.”

“Jens me je popeo na ljestve.”

“Bogu hvala na Jensu Friisu. Premda te uopće nije trebao ni pozivati onamo.”

“Šuti, Katja. Nije njegova krivnja što su nas prokleti revolucionari naumili ubiti.”

“Odlično.” Katja se smiješila. “Napokon iskra. Jensu duguješ da se vratiš među žive.”

No Valentina je navukla prekrivač preko glave. “Odlazi, Katja.”

Sestra joj istrgne prekrivač iz ruku. “Pogledaj se!” vikala je Katja.

Valentina baci pogled na prljavu spavaćicu i beživotnu, zamršenu kosu. Upravo kad se spremala zatvoriti oči kako više ne bi gledala taj prizor, snažan joj je udarac zaljuljao glavu s jedne strane na drugu, žustra pljuska po licu.

“Diži se!” urlala je Katja. “Ustaj iz tog kreveta.”

“Nemoj!”

“Zar ćeš samo ostati ležati u toj svojoj jami i istrunuti?”

“Hoću. Ostavi me na miru.”

“Pogledaj se. Imaš sve. Sve. Nemaš razloga mrziti svijet. Nikakva.”

Valentina ne reče ništa kako ne bi rekla previše.

“Sirota gospođa Davidova dala bi sve da može biti na tvojem mjestu”, zavapi Katja. Naslonila se u kolicima položivši ruku na grlo kao da želi nešto zadržati u njemu. “Valentina”, reče muklim šaptom, “ja bih prodala dušu da mogu biti na tvojem mjestu.”

Začuo se okret kotača i Katja je izašla iz sobe. Valentina jaukne i okrene se licem prema zidu.

Osjećala je kako joj se u glavi nešto kreće. Nešto gmizavo poput zmije što joj se ovija oko misli i guši ih poput užeta oko kradljivčeva vrata.

Krivnja ju je razarala. Slamala joj leđa. Gurala joj lice u prašinu. Katja. Majka. Otac. Gospođa Davidova. Amputirana noga mladoga geodeta. Čak i njezina prelijepa odbačena kobila Daša koju nije uzjahala od onoga dana kad se zbila eksplozija.

I glas koji joj je neprestano žamorio na uho, toliko tiho da ga je jedva čula, govoreći joj bi li, da nije bilo nje, Jens uopće organizirao posjet novim kanalizacijskim tunelima? Da je nije htio oteti zapovjedniku Černovu, bi li svi ti ljudi još bili živi? Je li sve bila njezina krivnja?

Zureći prazna pogleda u zid, polako se rastavila na dijelove.

Dio po dio, pokušala se sastaviti. No pritom je proučavala oblik i veličinu svakog komadića, važući ga, odmjeravajući i preispitujući.

Neki su bili oštri poput krhotina stakla i posjekli su je. Drugi su bili glatki i zaobljeni. Bilo ih je previše crnih i slomljenih koje je valjalo odbaciti. Dugo je potrajalo dok preostale komadiće nije posložila natrag u cjelinu.

Ono što ju je na koncu nagnalo van iz kreveta bio je ananas. Njegov miris koji je udisala svakim dahom, nešto Jensovo što joj se urezalo ispod kože. Osjećala je kako joj iz pluća prelazi u krvotok, vijugajući žilama. Jer samo bi joj Jens donio ananas. Bio je ovdje. Navratio je do kuće da je posjeti. Nije ležao sklupčan u krevetu poput ranjene životinje. Zbacila je pokrivač sa sebe i spustila noge na pod.

Zbacivši spavaćicu sa sebe, uzela je krišku ananasa i položila je na jezik. Kao da joj se sunce rasprsnulo u ustima. Prišla je pisaćem stolu, otključala ladicu i izvadila popis. Uzevši nalivpero u ruku krenula je pisati.

11. Postignuti dogovor s tatom.

Ulica je bila turobna. Oštar vjetar s mora brijao je prašnjavom cestom, raznoseći snijeg u čipkastim kovitlacima, prljavima poput uličarkine podsuknje. Jens je koračao prostranom ravnicom prekrivenom šikarom, zadubljen u misli, pribilježavajući podatke potrebne za proračune, pa gotovo nije ni primijetio usamljenu pogrbljenu priliku u teškom kaputu koji kao da je pripadao krupnijem čovjeku. Jens spremi blok papira i nalivpero u džep, otrese led s valenki čizama i krene naprijed.

“Dobro jutro, ministre Davidov, dobroje utro.”

Davidovljevo sivo lice nije se ni pokušalo pretvarati da mu je drago što ga vidi. U posljednje vrijeme ništa i nitko nije mogao udobrovoljiti obudovjela ministra. A ponajmanje Jens.

“Napredujemo”, objavi Jens.

“Je li prodaja zemljišta ugovorena?”

“Ugovori su sastavljeni i spremni. Jeste li poduzeli potrebne korake za prijenos sredstava u banci?”

“Da.”

Jens kimne, zadovoljan. To je želio čuti. Ovaj komad pustopoljine i neuredne oronule daščare pokraj njega uskoro će pripasti novom vlasniku i biti spreman za prenamjenu. Bacio je pogled prema kolibama, ništa boljima od štenara.

“Kad bude potpisano i potvrđeno”, reče Jens, “najavit ću nastavak gradnje kanalizacijskog sustava u ovoj četvrti, koja će početi na proljeće.”

Davidov zarije šake u džepove i onjuši zrak. Što je očekivao da će namirisati? Novac? Debele masne svežnjeve rubalja uokolo cijele parcele? Iz jedne od daščara izašla je žena s maramom na glavi i cipelama načinjenim od užadi, noseći pocinčano vjedro puno tekućeg otpada koje je izlila po zemljanom putu. Jens okrene glavu u drugu stranu. Ulica je zaudarala po mokraći. Žena je stajala na hladnoći i promatrala ih, pogrbljenih ramena.

“A onda?” upita Davidov.

“A do tada ćete već navesti odbor da glasuje.” Zakoračio je naprijed, tek mu se neznatno unijevši u lice, iskorištavajući svoju visinu kao prednost.

Davidov nešto promrmlja, više sebi u bradu nego da ga itko čuje, no vjetar je odnio njegove riječi.

“Nešto nije u redu?” upita Jens.

“Muka mi je od kanalizacije. Ne želim više imati posla s njom, a ni s odborom, nakon...”

“Ministre, dogovorili smo se. Vaš je zadatak ispraviti pogrešne zaključke odbora.” Posegnuo je u džep i izvukao srebrnu tabakeru veličanstvene Fabergéove izrade, dar grofice Serove. Pružio je cigaretu svojem sugovorniku, sam uzeo jednu i obje ih pripalio upaljačem, zaklonivši plamen dlanovima i nagnavši Davidova da mu priđe sasvim blizu.

“Ministre, nemojte se sada kolebati. Vi ste taj koji odlučuje o tome što odbor misli, i to obojica znamo.”

Vidio je kako se Davidov naduo, kao da mu je laskanje stvorilo jastučiće sala ispod kože.

“Zamisao odbora je da...”

“Zajebite zamisli odbora”, odsiječe Jens.

Okrene se i baci tabakeru koja uz zveket padne kod nogu žene u cipelama domaće izrade. Ona poskoči, preplašena, ispusti prazno vjedro i hitro zgrabi srebrnu kutiju. Odbrza natrag u svoju daščaru poput psa koji nosi kost.

“Dogovorili smo se”, nastavi Jens. “Kad zemljište bude prepisano na Vaše ime, naredit ćete da se dogodine još državnih sredstava uloži u proširenje kanalizacijskog sustava.”

Davidov povuče dim iz cigarete i zagleda se u praznu pustopoljinu po kojoj bijahu razbacani komadi zahrđalog metala i razbijeni okviri kreveta. “Nije isto”, reče s prizvukom boli u glasu. “Bez nje...”

“Čuo sam”, Jens će tiho, “da nikako nije isto. Bar ne za Vas.”

Nešto u njegovu glasu trgne Davidova. “Što?” upita. “Što si čuo?”

“Da je brat Vaše supruge upao u pozamašne kockarske dugove. Da je oporučno njemu ostavila novac kako bi ih isplatio.” Govorio je blago. “Da Vi, ministre, morate mudro uložiti novac kako biste nadoknadili takav gubitak. To Vam je zacijelo bio težak udarac.”

Mislio je na novac, ne na njezinu smrt. Njezinu smrt nije mogao spomenuti. Žuljala ga je u grlu poput stakla.

Davidov otpuhne oblak dima u snijeg, promatrajući ga kako se vrtloži oko pahuljica što padaju. “Iznimno ste dobro obaviješteni”, reče ukočeno.

“Ministre, učinite kako smo se dogovorili. U stanju ste nametnuti svoju volju odboru. To vam dobro ide.”

Na tome je stao. Dovoljno je rečeno. Nastavio je koračati po pustopoljini, zapisujući brojke hladnim prstima.

“Je li joj danas išta bolje?” upita Jens.

“Pođite sa mnom.”

Katja vješto okrene kolica i brzo se zaputi niz dugački hodnik čiji zidovi bijahu ukrašeni drevnim svilenim tapiserijama.

On krene za njom između tankih tragova kotača na sagu tamnozelene i zlatne boje. Uvijek se vidjelo gdje je bila. Uvijek se čulo kamo ide. Ne moći se nečujno kretati, bez privatnosti — svijet u kojem joj ljudi gledaju u tjeme, a ona mora izvijati vrat kako bi ih pogledala oči u oči. Svijet o kojem on nije imao pojma.

“Katja”, veselo će Jens, “brza si poput vučjaka. Zacijelo imaš jake ručne zglobove. Morat ću te uposliti da mi sastavljaš metalne dijelove.”

Ona se nasmijala i ubrzala te je umalo morao potrčati kako bi je sustigao, no zastao je kao ukopan čim je začuo glazbu. Pogodila ga je posred grudi kao otvorenim dlanom. Dopirala je ispod vrata šireći se u valovima, vedra i tečna ruska narodna pjesma koja je prštala od energije. Katja se osvrne preko ramena, široko mu se osmjehnuvši i zamahnuvši plavim kovrčama.

“Dođite, ne grize.”

“Ne želim je ometati.”

“Nećete”, reče ona i otvori vrata.

Valentina je ustala s klavirskog stolca. Nosila je blijedu srebrnastu haljinu koja je plesala oko nje. Strahovito je smršavjela. Pružila mu je ruku. Primio joj je prste, lagane poput perca, i osjetio čvor bola u dnu grla. Neko vrijeme nije mogao govoriti, no nije joj ispuštao ruku.

“Jense”, reče ona smiješeći mu se.

Tamne su joj se oči doimale golemima na licu, obrazi izdubljeni sjenama, a koža toliko prozirna da joj se nazirala svaka žilica. No kosa joj se njihala u mekanim valovima te se jedva suzdržao da je ne dodirne.

“Jense?”

“Dobroje utro, Valentina. Jako mi je drago vidjeti da si se oporavila i nisi više indisponirana.”

“Indisponirana?” Podignula je obrvu. “Zar je to bilo to? Baš sam se pitala.”

Nasmiješio se, a ona je zadržala pogled na njegovu licu. Kad bi je podignuo u naručje i privio joj krhku lubanju uz grudi, bi li ga ošamarila? Prešao si mjeru, ti danski graditelju tunela. Ti koji utapaš žene. Koji promatraš zvijezde. Ne dodiruj me.

Bi li mu to rekla?

A što bi rekla kad bi je zgrabio, tutnuo ispod mišice i otrčao iz kuće poput lopova što krade sag? Bi li zakolutala očima i smijala se?

“Valentina, hoćeš li mi, molim te, svirati?”

“Trebat će mi ta ruka.”

Pogledao je mekan dlan što je ležao u njegovu, poljubio joj prste i pustio ih.

“Što želiš da ti sviram?”

“Ti odaberi.”

“Sviraj Chopina”, predloži Katja.

Valentina kratko odmahne glavom. “Znam koju ću. Mislim da bi ti mogla odgovarati.”

Sjela je za klavir okrenuvši mu leđa, no on je uzeo stolac i smjestio ga sa strane kako bi joj mogao promatrati profil. Katja je zaustavila kolica uz prozor kao da je to njezino uobičajeno mjesto i zagledala se u gola stabla. Prostorija je bila velika, no prevladavale su zagasite boje pa se činila začuđujuće intimnom, a u njoj je dominirao veliki koncertni klavir. U usporedbi s njim Valentina je izgledala još sitnije te nekoliko trenutaka nije ništa odsvirala, kao da je tišina dio skladbe.

Svirala je nešto mračno i složeno, neku zahtjevnu skladbu koju dosad nije čuo, a prsti su joj se kretali s ritmičnom sigurnošću koja se kosila s njegovim razumom. Potresla ga je, otvarajući u njemu jedna vrata i uz tresak zatvarajuća druga, prekapajući mu po osjećajima i izvlačeći iz njega duboko zakopano trnje. Da, bila je u pravu. Odgovarala mu je. Odgovarala je raspoloženju u kakvom je bio u posljednje vrijeme. Mračnom i dubokom i jednako zamršenom kao i tuneli koje je sagradio, a koji su je umalo živu progutali.

Je li znala? Što je Valentina naslućivala u njemu?

Glazba najednom utihne. Ruke su joj ostale u zraku iznad tipki, željne toga da još jednom urone u glazbu, no ona ih je susprezala.

“Jesi li joj rekao?” upitala je.

Nije ni pitao komu.

“Jesam, naravno. Rekao sam grofici Serovoj.”

“Dakle, to je riješeno?”

“Jest.”

“Dobro je.”

Pogledom ga je odmjerila od glave do pete, kao da na njemu primjećuje neku razliku, a potom se vratila glazbi.

Jesi li joj rekao?

Jesam, naravno. Rekao sam grofici Serovoj.

Rekao je Nataliji. U njezinu vrtu jednoga hladnog sunčanog jutra dok je zemlju još prekrivao debeo nanos snijega. Šetali su stazom. Natalija je ovila ruku oko njegove i nije prestajala govoriti. To joj nije bilo svojstveno, kao da se pribojavala tišine. Takva je bila od bombaškog napada, napeta u njegovu društvu. No njegov je pogled bio prikovan za Alekseja koji se probijao kroz snijeg sa svojim psićem. Bio je siguran da će pas izrasti u pravog lovca. Pitao se hoće li i dječak. Njegova je cika prikrivala tišinu, a smijeh mu je toplinom ispunjavao prohladan zrak, koja je Jensu izazivala osmijeh. U posljednje se vrijeme rijetko smiješio. Za to su bili zaslužni tuneli.

“Lijepo je vidjeti Alekseja tako sretnog”, reče.

“Bio si u pravu, priznajem. Psić mu je već postao najbolji prijatelj.” Prstima mu je tapkala po rukavu, “Jense, što god da si mi danas došao reći, izbaci to iz sebe. Dosadilo mi je čekati.” Navukla je krzneni kaput oko sebe poput oklopa.

“Natalija, žao mi je.” Bio je iskren prema njoj, okrutno iskren. To je bio jedini način postupanja sa ženom poput grofice, koja je toliko naviknula da sve bude po njezinu. “Među nama je gotovo.”

Nije odmaknula ruku s njegova rukava, no čeljust joj se na djelić sekunde razjapila. Čuo je kako je zastenjala prije nego što se ponovo pribrala i ošinula ga hladnim pogledom.

“Razumijem”, reče. “Kako si dosadan. Tko je ona?”

“Ona?”

“Ne poigravaj se sa mnom.”

“Zove se Valentina.”

“Ah! Ona sićušna pijanistica! Ona koja je bila u tunelu s tobom Ta Valentina?”

On kratko kimne. Nije imao namjeru raspredati o njoj. Nježno je odmaknuo Natalijinu ruku sa svoje i dozvao Alekseja. Stao je psiću dobacivati grude snijega, usput zasipajući snijegom i dječaka koji je cičao od smijeha. Jens je Nataliji davao vremena da ponovo postane grofica, no kad su stigli do širokog stubišta pred kućom, zastao je.

“Zar nećeš ući?” upitala je. “Na topli konjak.”

“Mislim da ne.”

Ravnodušno je kimnula. “Kako hoćeš.”

“No navratit ću katkada, ako smijem.”

“Zbog dječaka. Više ti je stalo do njega nego do mene.” Prizvuk netrpeljivosti već je počeo sjeći nit koja ih je spajala. “Ljudi pričaju da si mu otac”, reče nehajno. “Zbog zelenih očiju.”

“I ti i ja znamo da se varaju.”

“Pa zašto se onda uopće trudiš oko njega?”

Pogledao ju je ravno u lice, u drsku liniju usana, inteligenciju iza sivih očiju, i u njemu bukne plamen gnjeva.

“Jer ako ja to ne budem činio”, reče, “nitko dugi neće.”

Jens je izgubio pojam o vremenu. Glazba ga je očarala. Kad je naposljetku utihnula, duboko je udahnuo. Osjećao se kao nakon dugog jahanja kroz šumu. Ushićeno, življe.

“Hvala ti, Valentina, to je bilo prekrasno.”

Sjedila je posve mirno na stolcu, te je vidio kako joj se prsa nadimaju i spuštaju dok diše. Ne pogledavši ga, upitala je: “Kako je geodet?”

“Lijepo se oporavlja”, prežustro je odgovorio. “I dalje radi za mene jer nema razloga da se dečko ne bavi uredskim poslom.”

Okrenula se kako bi ga promotrila. Što li je to začula ispod tih pažljivo odabranih riječi? Uz naglu promjenu raspoloženja okrenula se natrag prema klaviru i počela svirati neku živahnu rusku narodnu pjesmu što puca od energije.

“Gle!” usklikne Katja pokazujući kroz prozor.

“Blagi Bože!” Jens umalo padne sa stolca.

Vani na snijegu krupan je mladić plesao mahniti kozački ples. Čučao je, ritajući se nogama prema starom narodnom običaju, ruku prekriženih na prsima. Potom se podignuo na prste okrećući se na jednoj nozi i poskakujući.

“To je Lav Popkov”, nasmijala se Valentina.

Kad je ples završio uz provale smijeha i aplauza, Kozak se ljubazno naklonio i otišao, dok je snijeg nastavio padati zatrpavajući duboke otiske njegovih stopa.

Pogledali su se, nasmiješeni. Jens se nije mogao sjetiti trenutka tad mu se ostatak svijeta činio toliko dalekim. Valentinini obrazi bijahu rumeni i smijala se, kadli se najednom vrata uz tresak otvoriše i Elizaveta Ivanova stupi u prostoriju.

“O”, reče ukočeno kad joj se pogled zaustavio na Jensu, “nisam znala da ste ovdje.”

“Dobro jutro.” Ustao je i naklonio joj se.

“Jens se došao raspitati za Valentinino zdravlje”, hitro dometne Katja.

“Drago mi je vidjeti da je tako dobro”, osmjehnuo se. “Očito se dobro brinete o njoj.”

Elizaveta Ivanova primijeti boju na kćerinim obrazima. “Imaš posjet”, objavi.

“Tko god da jest, mama, molim te, reci da sam zauzeta.”

“To ne dolazi u obzir. Došao je zapovjednik Černov. Čeka te u primaćoj sobi.”

Valentina se ukoči.

Jens je na trenutak očekivao da će odbiti udovoljiti majčinu zahtjevu. Bila mu je obećala: Neću imati nikakve veze sa zapovjednikom Černovom. No u njezinim je tamnim očima zamijetio onaj trenutak kad je odlučila pogaziti obećanje.

“Kakvo neočekivano zadovoljstvo”, rekla je hladnokrvno i izašla iz prostorije. “Hvala ti na ananasu.” Te su četiri riječi ostale lebdjeti u zraku za njom.