Dragulj Sankt Peterburga

36

Valentina je slijedila Jensa dok je nosio Katju u kuću i uza stube. Mutno je bila svjesna majke koja je plakala, bolničarke Sonje koja je usplahireno trčkarala i sluga koji su hitali otvoriti vrata. Riječi su se odbijale od zidova i od njezine kože. Zvukovi su joj prodirali kroz uši, no nisu joj dopirali do mozga. Vidjela je samo dug obris njegovih leđa. Ogrtač je omotao oko Katje pa mu je gledala u žaket i lopatice što su se pomicale ispod tkanine. Primijetila je kako mu bijeli ovratnik seže tik do kose, širinu snažna mu vrata, duge udove i opušten način kretanja dok je grabio uza stube.

Sve te pojedinosti morala je ponovo upiti u sebe, kao da ih je izgubila. Vitke dječačke bokove, točnu nijansu njegove kose, sve to proždirala je pogledom. Žudjela je za njim čežnjom koja ju je morila, i čim su Katju smjestili u krevet oko kojega su se ostali natiskali, Valentina je Jensa povela na donji kat u glazbeni salon. On je zatvorio vrata i privio je u naručje, držeći je čvrsto uza se. Nijedno nije progovorilo.

Ovlaš mu je dodirnula obraz svojim i kosom mu protrljala vrat poput mačke što ostavlja trag svojega mirisa na njemu te prima njegov na sebe. Stajali su jedno uz drugo u salonu dok joj se tijelo ponovo nije počelo prilagođavati obliku njegovih kostiju, brišući uleknuća i udubine koje je netko drugi utisnuo svojom težinom. Kad joj je utisnuo čvrst poljubac u usta, a ona ponovo kušala njegov okus, počela se osjećati čistom.

Promatrala je odozgo dok se doktor Beloj rukovao s njezinim ocem u mramorom popločenom predvorju, uzeo šešir i otišao. Zacijelo se našalio jer su se oboje hihotali. To je bio dobar znak. Sjurila se niza stube.

“Što kaže, tata?”

Otac joj je izgledao starije. Proteklih nekoliko dana kao da mu je isisalo posljednje tračke mladosti te su mu se ramena pogrbila, no crte oko usta smekšale su se kad joj je odgovorio.

“Katja će biti dobro. Doktor Beloj dao joj je nešto za spavanje. Nakon nekoliko dana odmora u krevetu i uz dodatne lijekove trebala bi doći k sebi, tako je rekao.”

Osmjehnuo se iznenadivši je. Uzvratila mu je osmijeh. Labava spona.

“Koje olakšanje”, reče ona i krene opet uza stubište, no na pola puta zastane i okrene se. “Tata, hvala ti.”

“Na čemu?”

“Što si nastojao prikupiti novac za otkupninu. To je zacijelo bilo...” Tražila je pravu riječ. Ponižavajuće? Sramotno? Unizujuće! Na koncu je samo rekla: “Zacijelo je bilo teško.”

On žustro kimne, ne želeći dalje razgovarati o tome. Podigne pogled prema njoj i smeteno zagladi brkove. “A ti? Nadam se da si dobro nakon svih tih muka?”

“Jesam, tata. Dobro sam.”

“Ništa se ružno nije dogodilo, osim Katjine ozljede?”

“Ne, ništa ružno.”

“Izvrsno. Svaka čast što ste je pronašli, i tebi i Friisu.”

Vratio se u sobu i zatvorio za sobom vrata. Valentina razmisli o tome kako je on bio taj koji je Katju poslao u radnu sobu u Tesovu, premda to nikad nije naglas priznao. Ljutilo ju je što je pustio da breme krivnje leži na njezinim leđima, no jednako tako znala je da Katja ne bi skakala na svaki njegov mig da ju je te zore povela sa sobom na jahanje u šumu. Bile bi doručkovale i pohitale ravno dolje do potoka. On je bio jednako kriv kao i ona, no to nije ništa mijenjalo.

Groznica je nastupila te noći, a mučnina sljedeće večeri. Katjina koža isprva je gorjela od žestoke vrućice od koje su joj se obrazi zarumenjeli, a oči zablistale. No kad je počelo povraćanje, oči su joj poprimile boju mutnu poput Neve, a ruka kojom je na ustima pridržavala rupčić drhtala je.

U pitanju je bila kolera. Doktor Beloj obznanio je to naloživši Elizaveti Ivanovoj da poduzme mjere opreza. Kuća je stavljena u karantenu, zatvorena za sve posjetitelje, a Katju su premjestili u prostoriju podalje od spavaćih soba članova obitelji. Slugama je naređeno da se klone tog dijela kuće. Kuća je nekoliko puta oribana od poda do stropa, a bolničarka Sonja objavila je rat bolesti, boreći se protiv nje kao da je riječ o vojnom pohodu. Liječnik je rekao da je za sve kriva ustajala prljava voda u močvarnom kanalu, u kojem je zaraza ležala pritajena poput pauka u mreži. Katja ju je bila progutala. A sad je ona izjedala Katju.

“Valentina, stavi ovu masku.”

“Ima li od nje koristi?”

Jens joj je dlanom prekrio nos i usta kao da ih tako može zaštititi. “To je kirurška maska. Doktor Fedorin mi ju je dao. Veoma je važno da ne udišeš zrak koji Katja izdiše.”

Ona kimne, očiju golemih iznad njegova dlana, a njemu dođe da je istrgne iz te kuće bolesti. Stajali su pokraj konjušnica, dok je oko njih odzvanjao zvuk kopita.

“Obećavaš li mi? Nosit ćeš je u svakom trenutku?”

Ona kimne.

“Nemoj je ljubiti”, dometne on.

Valentina se lecne, no zatim ponovo kimne te on skloni ruke s njezina lica. Ona mu prstom dotakne obraz.

“Čuvat ću naše dijete”, obeća mu.

“Čuvaj sebe.”

Nagnuo se naprijed kako bi je poljubio, no ona okrene glavu ustranu. “Nemoj me ljubiti. Ne izlaži se opasnosti.”

Privukao ju je k sebi i prislonio usne uz njezine.

Valentina je čekala pred Bolnicom svete Izabele, nestrpljivo promatrajući bolničarke kako bez žurbe silaze niz široko stubište po završetku dnevne smjene. U zraku se osjećao miris paljevine, no ona to nije ni primjećivala. To je sad već bila redovita pojava.

Trgovine spaljene do temelja i požari podmetnuti u skladištima kako bi vlasnike naučili da ne ukidaju sindikate i ne primjenjuju stroga radna pravila.

“Darja!” zazvala je spazivši kao prut mršavu djevojku kuštrave crne kose.

“Valentina! Što radiš ovdje? Ne možeš bez nas čak ni kad...”

“Darja, slušaj me. Poznaješ li onoga caričina popa koji ponekad obilazi bolničke odjele?”

“Grigorija Rasputina?”

“Da. Kako da dođem do njega?”

Darja prevrne očima i nasmije se. “Durocka! Ludice! Kloni se toga ludog...”

“Gdje? Gdje da ga nađem?”

“Kažu da ima stan u Gorohovoj ulici, blizu rijeke Fontanke, i da pripadnici najviših društvenih slojeva hrle onamo dok prljavim prstima ne petlja po caričinim...” No nije stigla dovršiti rečenicu. Valentina je već otišla.

Vladalo je klaustrofobično ozračje. Neuredan krupni muškarac što je šepireći se stupio u prostoriju nosio je skupocjenu crnu halju i visoke crne čizme, no Valentina ga je smjesta prepoznala.

“Sjećam te se”, ustvrdi on. “Ti si ona mala bolničarka koja me je pljusnula.”

Grigorij Rasputin uperi svoj žilavi prst u Valentinu, netremice je promatrajući neobičnim plavim očima dok je krupnim koracima grabio prema njoj. Ona skoči na noge, odlučivši iskoristiti priliku dok mu netko drugi ne odvuče pozornost. Prostorija je bila prostrana no zagušljiva — prašina je lebdjela u zrakama sunca koje su izblijedile sag i rastapale slatkiše i kolačiće poslužene na stolu od hrastovine; damastni stolci stajali su tijesno nagurani uza zidove kako bi se na njima smjestilo što je moguće više molitelja koji su se napetih lica sumnjičavo pogledavali iskosa. Satima i satima čekali su u redu na stubištu ispred stana, nestrpljivo čekajući kad će ih prozvati.

No Valentina je primijetila da ih u svoju skrovitu radnu sobu poziva bez ikakva reda i pravila te da je nemoguće znati hoće li na njih doći red odmah ili tek za dva sata. Ili ne uopće.

“Oče Grigorij, moram razgovarati s vama.”

On se gladno ogleda po sobi proučavajući lica što su ga promatrala odozdo i osmjehne se ženi u haljini dubokog izreza s naušnicama od rubina koje su plamtjele na suncu. “Svi moraju razgovarati sa mnom”, promrmlja on, “jer ja sam put što vodi do Hristosa.”

“Hitno je.”

“Pođi sa mnom, Božje dijete.”

Obujmio ju je oko struka i poveo do vrata odaje. Iza leđa je začula očajničke uzdahe. Radna soba bila je duga i uska, s dojmljivom ikonom Bogorodice Kazanske osvijetljene crvenom svjetiljkom u jednome kutu, starim pisaćim stolom, pohabanom kožnatom sofom i velikom otvorenom Biblijom koja je stajala na niskome stoliću u sredini prostorije. Soba je bila ustajala, kao i sam Rasputin, neopran i na određeni način neuljuđen, premda nije mogla točno dokučiti zašto.

Rasputin smjesta padne na koljena pred pozlaćenom slikom Bogorodice i pogne glavu. Crna mu je kosa bila duga i obješena, a usne krupne i crvene. Valentina se sjetila tih usana i njihova gorka okusa na svojima. Protrnula je, jedva čekajući otići otamo, no nije znala kani li on ostati na koljenima nekoliko trenutaka ili satima.

“Oče Grigorij, moja sestra umire.”

Reagirao je na način koji nije očekivala. Nasmijao se i nespretno osovio na noge. “Dijete moje, svi umiremo.”

“Oče, nisam došla to slušati. Čula sam da ste kadri iscjeljivati ljude. Molim Vas, iscijelite moju...”

“Dijete Božje”, prozbori on sporim, grlenim glasom, “previše brzaš. Pokušavaš projuriti kroz život, no trebala bi zastati i razmisliti o svojim grijesima.”

Njegove neobične oči zurile su u nju toliko dugo da je osjetila kako joj se misli raspetljavaju, a obraze oblijeva rumenilo.

“Grijeh je”, reče on, prodirući joj svojim glasom u misli, “naš put do Svemogućeg Boga. Griješimo i tražimo oprost i na taj nas način On prima u Svoj zagrljaj.” Prišao joj je bliže, a ona se teškom mukom prisilila odvratiti pogled.

“Nisam ovdje kako bih razgovarala o grijehu. Ono što mi treba je iscjeljenje.”

“Svima nam treba iscjeljenje.” Položio joj je tešku ruku na rame.

“Možete li mi pomoći, oče?”

“Da. Da.” Sagnuo se kako bi je poljubio u čelo, no ovoga puta bila je spremna te se povukla korak unatrag. “Tako znači”, osmjehnuo joj se ustima nalik na mračnu crvenu špilju, “plašljiva srna.” Osmjehne se još šire. “Takve su mi najdraže.”

Pogledala je prema vratima. Mogla je otići. “Oče Grigorij, priča se da iscjeljujete carevića i njegovu majku i oca, cara i caricu.”

On obori pogled, napola sklopivši oči, a njoj padne kamen sa srca te jezikom obliže usne.

“Bog mi je podario tu čast da Njegovu moć i ljubav usmjeravam u to dijete, budućeg ruskog cara.” Naglo se okrenuo i sjeo na sofu. “Dođi ovamo.”

“Hoćete li mi pomoći? Imam nešto novca. Nije mnogo, ali...” Položila je vrećicu zlatnih rubalja na stol.

“Klekni ovdje.” Rasputinov glas pronio se uskom prostorijom.

“Radije bih stajala.”

“Onda ti ne mogu pomoći jer si odveć ohola.”

“Katja. Sestra mi se zove Katja Ivanova. Boluje od kolere. Molim Vas”, primaknula se i pala na koljena na gole grede ispred njega, “molim Vas, pomozite joj.” Težina u grudima shrvala ju je. “Molim Vas, pomozite Katji.”

Položio joj je težak dlan na tjeme, a ona osjeti toplinu od koje su joj misli usključale dok umalo nije zaboravila zbog čega se uopće nalazi u toj prostoriji s tim čovjekom.

“Ne”, prošaptala je i zanjihala se unatrag na petama, a njemu ruka klone uz bok.

“Snažna si.”

Oglasio se neobičnim režanjem u dnu grla. Neuljuđen, pohotan, prljav, polupismen seljak. Bio je sve to, no osjetila je njegovu moć i dodirnula mu koljeno prstima.

“Pomozite mi, oče Grigorij.”

Dugo je zurio u nju, pomičući usne u tihoj molitvi, dok su njezini prsti bili jedina spona među njima. Oči su mu se zaokružile, poprimivši jarkiju plavu boju, da bi se potom zastaklile te Valentina po prvi put otkako je zatrudnjela osjeti napadaj mučnine. On pruži ruke i obujmi joj lice ogrebavši je prljavim noktima te joj se učini da mu se raspoloženje mijenja.

“Bila bi slatka i mekana”, reče uz tužan osmijeh. “Bila bi slasna i mirisna, zamamna moja srnice.”

“Nisam ja Vaše ništa. Ali mi trebate kako biste pomogli mojoj sestri.”

“Ja joj više ne mogu pomoći.”

“Ne! Molim Vas.”

Lice je primaknuo toliko blizu njezinu da mu je mogla vidjeti ljubičaste rupice na kozičavu nosu i osjetiti miris rakije u dahu.

“Svemogući Gospod Bog liječi kroz moje ruke”, reče on, “i šalje mi snoviđenja koja mi pomažu voditi grešnike prema spasenju njihovih duša. Vidim tvoju sestru. Uskoro će se osloboditi svih tjelesnih muka.”

“Ne! Lažete.”

“Ali, ti.” Isplazio je jezik dotaknuvši joj usne. “U tebi raste djevojčica koja će jednoga dana izvući svojega oca iz ralja paklenske vatre.”

Ne. Kako on to zna? To je nemoguće.

“Djevojčica?” dahne ona.

“Da.” Glasno se nasmijao, zatresavši divljom kosom, i sklonio joj ruke s lica. “I bit će vrsna mala lažljivica pa ćeš morati dobro paziti na nju.”

Krv joj je ključala u žilama, fureći joj kožu. Rukama je dodirnula trbuh u kojemu je ležalo dijete i molila se da nosi sina. Jer ako nosi sina, Rasputin će biti u krivu. Samo neka bude u krivu. U krivu po pitanju Katje.

Skočila je na noge. Dosta je bilo njegovih laži. Dosta je bilo poigravanja s njezinim mislima i njegovih ruku na njezinu tijelu. Uzela je vrećicu sa zlatom i izašla iz prostorije.

Katja je umrla te noći. Valentina je začula tih šum u njezinu grlu u onom prijelomnom trenutku olakšanja kad se Katjino krhko tijelo prestalo boriti. Valentina nije pustila ni glasa, nego je nastavila sjediti koljena priljubljenih uz sestrin krevet, obujmivši njezin sitni dlan svojima i ne dopuštajući mu da se ohladi.

Majka joj je položila glavu na jastuk oštro ridajući, dok joj je otac ukočeno stajao uz dno kreveta i pitao Boga čime su zaslužili takvu kaznu. Cijeli taj dan, dok su svećenici dolazili i odlazili paleći svijeće i kadeći sobu tamjanom, i cijelu iduću noć kad je Sonja još jedanput oprala Katjino tijelo i odjenula je u čistu odjeću, Valentina nije ispuštala sestrinu ruku.

Tek kad je zora trećega dana počela prebirati po crnim zastorima, Valentina je položila dlan proziran i beskrvan poput porculana na pokrivač i tiho izašla iz sobe. Nikad više nije u nju kročila. Ušla je u svoju sobu, otključala ladicu i pokidala popis.

Glazba je kreštala, stružući notama po Jensovim bubnjićima. Akordi su se sudarali dok su Valentinine ruke letjele preko tipki, stremeći uvis i padajući poput slomljenih krila. Zvukovi su ispunjavali svaki kutak glazbenog salona, uskomešavši zrak sve glasnijim crescendima i tugaljivim nježnim pasažima od kojih mu se slamalo srce.

Sjedio je ondje satima, promatrajući svaki titraj njezina tijela i slušajući vapaje koje nije ispuštala. Svirala je kao da plimni val glazbe može preplaviti svaki kutak njezina bića i potopiti joj žile, kosti i um, ne ostavljajući ni prostora ni zraka za tugu i bol. A kad je ustao iz naslonjača, prišao glasoviru i zagrlio je odostraga, stisnuo ju je čvrsto uza se kako joj ruke više ne bi mogle svirati. Nastavile su očajničkim pokretima lepetati po zraku. Cijelo joj je tijelo drhtalo dok nešto u njoj nije prepuknulo. Potom se okrenula unutar obruča njegovih ruku i privila se uz njega.