34
Puhao je studen vjetar i bilo je mračno kao u rogu dok se Jens nečujno kretao kroz labirint pokrajnjih ulica. Krivudale su i skretale, dijeleći se na prljave uličice i dvorišta što su se pretakala jedno u drugo. Glavnu ulicu projektirao je Petar Veliki, zamislivši je kao izložbeni primjerak zapadnoga svijeta, no iza palača i velebnih pročelja prenapučene košnice najnižih slojeva društva širile su se poput kuge, zaudarajući na kivnost i ogorčenost.
Stigavši pred jednu trošnu kuću, Jens je sišao niz nekoliko kamenih stuba do podruma, dok mu je tlo pod nogama bilo mokro i sklisko. Na tom se mjestu nije dalo živjeti, ispod razine vode. Močvarno tlo na kojemu je izgrađen Sankt Peterburg često bi poplavljivalo kad bi pala obilna kiša ili nastupila plima - voda bi navrla u podrume diljem grada, no ljudi su i dalje u njima živjeli. Ili to, ili spavanje na ulici. Zalupao je na vrata. Oprezno su se otvorila i žena u flanelskoj spavaćici zagledala se u njega.
“Tražim Larisu Sergejevu”, objavi on. “Je li ovdje?”
Žena zatrepće brzo poput vjeverice i zakorači unatrag u prostoriju, puštajući Jensa da uđe. Bože moj, pomisli Jens i prekrije nos dlanom. Pri treperavu svjetlu dvaju voštanica uspio je razabrati da je soba velika i da se proteže u tamu te da je do samoga stropa puna kreveta na kat na kojima su se tijela sklupčala jedno uz drugo grijući se. Tu je zacijelo bilo trideset do četrdeset ljudi. Nekoliko kreveta zastrto je komadima plahti u pokušaju osiguravanja privatnosti, a šačica djece ležala je na prljavim madracima na podu.
“Larisa!” zazvala je žena u spavaćici. “Neki te je gospodin došao posjetiti!”
Glasovi stadoše dobronamjerno dobacivati podrugljive primjedbe, a mršava mlada žena istupi iz sjene noseći u naručju djetešce koje je spavalo.
“Larisa Sergejeva?” upita Jens.
“Da.”
“Htio bih porazgovarati s Vama.”
“O čemu?”
“Stvar je osobne prirode.” Letimice pogleda brojne oči uperene u njih. “Mislim da je bolje vani.”
Nije mu proturječila. Predala je dijete ženi koja je Jensu otvorila vrata i pošla za njim na ulicu. Primijetio je da drhti. Odlično. I htio je da bude uznemirena. Poveo ju je do traka mutnog svjetla što je padalo na ulicu s obližnjeg prozora i promotrio je. Lice joj je bilo nježno, stidljivih, bojažljivih očiju i svijetlosmeđe kose odrezane u razini čeljusti. Jednom je nogom lupkala po zemljanom putu.
“Vi ste udovica Mihaila Sergejeva?”
“Jesam.” Glas joj je bio blag i milozvučan.
“Koliko znam, on je bio prijatelj Viktora Arkina.”
Noga joj se najednom umiri. Oborila je pogled. “Ne znam.”
Mogao ju je prodrmati, dok joj zubi ne zacvokoću, a lažljiv jezik ne ispadne van. No umjesto toga snizio je glas. “Mislim da znate.”
Ona odmahne glavom i bez glasa dodirne usne prstima.
“On Vam donosi hranu”, ustvrdi Jens. Raspitao se i saznao da joj je Arkin pomagao nakon muževljeve smrti.
“Ponekad.”
“Želim razgovarati s njim. Noćas.”
Ona uznemireno podigne pogled prema njemu. “Tko ste Vi?”
“Zovem se Jens Friis.”
“Direktor Friis?”
“Da. Vaš muž radio je za mene.”
“Vi ste nam pomogli kad je slomio ruku.” Dodirnula mu je dlan. “Hvala Vam. Spasibo. Bili bismo umrli od gladi.”
“A dijete?”
“Ona je dobro.”
“Volio bih da mogu reći isto za Valentinu Ivanovu.”
“Molim? Ne razumijem. Tko je ona?”
Jens približi lice njezinu i žurno reče: “Reci Arkinu da ga želim vidjeti. Smjesta.”
Ona odmahne glavom i odbrza natrag niza stube.
Nije bila dovoljno oprezna, ni približno. Larisa Sergejeva neprestano se osvrtala preko ramena trčeći niz uličice, no u pogrešnim trenucima i na pogrešnim mjestima. Deset minuta nakon što je otišao, zaputila se iz kuće s maramom na glavi i nečim teškim u džepu, od čega joj se kaput objesio. Bilo ju je sasvim lako slijediti.
Pratio ju je do uskog prolaza s visokim zidovima od opeke od kojih se odbijao zvuk koraka, no ona je trčala i čula samo kucanje vlastitog srca. Držao se sjene, stopivši se sa zidom kad je zastala na dnu uske uličice i zagledala se niz nju. Kad je najednom skrenula u stražnji ulaz nekog bučnog bara, on se sklonio ispod nadsvođenog prolaza. Izašla je gotovo odmah, a za njom krupnim koracima i tamna prilika koja je pažljivo izbjegavala svjetlo što je dopiralo iz bara. Sklonili su se u vežu i šaptali. Jens je teško disao. To je čovjek koji je ostavio otiske svojih prstiju po cijelom Sankt Peterburgu. Jens iz džepa izvadi pištolj i zagleda se u mrak pred sobom. Nikad još nije ubio čovjeka, no ovaj će do kraja večeri trunuti u paklu. Zakoračio je naprijed.
“Arkine! Gdje je ona?”
Arkin nije pustio ni glasa, no Larisa Sergejeva oštro dahne. “Nisam ga ja dovela ovamo, Viktore, kunem se.” Činilo se da ga se plaši.
Jens se nije obazirao na nju. “Gdje je?” Uperio je pištolj gadu u glavu.
Arkin se odmakne od žene. Izašao je na čistinu i budnim okom promotrio Jensa. “Inženjeru”, reče tiho. “Ako me ubiješ, i ona će umrijeti.”
Jens spusti pištolj i nacilja u Arkinovo desno koljeno. “Dobro me slušaj. Želiš li ikad više hodati, govori. Gdje su?”
Arkin se zagleda u pištolj i ne reče ništa. “Kako si znao za Larisu?”
“Nisi ti jedini koji ima doušnike po gradu.”
“Kako to...?”
Glas mu je prekinula krupna ruka što mu je prišla s leđa prikliještivši mu vrat. Žena vrisne.
“Sjećaš se našeg prijatelja, Lava Popkova?” Jens snažno udari Arkina pištoljem u čeljust začuvši ga kako je bolno progunđao. “Zbog tebe ga je mučila tajna policija. A ne zaboravimo i onu rupu u mojim grudima za koju si također ti kriv. Zauzvrat bismo ti obojica s velikim zadovoljstvom prosvirali glavu metkom.”
“Najprije me pusti da mu je otrgnem”, zareži Popkov.
Larisa zastenje.
“Ne”, reče Jens. “Najprije metak u desno koljeno, a onda u lijevo.”
Arkin se otimao u Popkovljevu stisku, no to je bilo kao da se pokušava oteti medvjedu. Stao je kad mu je Kozak umalo iščašio rame. Jens mu priđe bliže, opora glasa. “Posljednji put, Arkine. Gdje je ona?”
“Odjebi.”
“Tvoj izbor.” Nacilja.
“Pusti ga.” Bila je to Larisa.
Revolver joj je bio uperen u Jensa. Ruka joj je drhtala te se uzrujano premještala s noge na nogu, no s te udaljenosti nije mogla promašiti.
“Larisa”, tiho će Jens, “ne čini to. Upropastit ćeš život i sebi i djetetu. Što god odlučila, ja ću ovome krvoločnom gadu raznijeti nogu ako mi ne kaže gdje skriva Ivanovljeve kćeri.”
“Učiniš li to, kunem se da ću te ubiti”, reče ona. “On mi je potreban, kanim li održati dijete na životu.”
“Prihvaćam taj rizik.”
Ona čvršće stisne pištolj. On odvrati pogled.
“Arkine, gdje je Valentina?”
Arkin je zurio u ženu i šutio. Jens udahne, no prije nego što je stigao povući obarač, Popkov najednom popusti smrtonosni stisak i odmakne se od zarobljenika. Nisu ni trepnuli, a Arkin je već pobjegao.
“Kojeg vraga radiš?” Jens je vikao na grdosiju.
“Ona mala mišica bila bi te ubila. Kakve koristi Valentina ima od tebe mrtva?”
Koliko dati? Valentini se to pitanje motalo po glavi. Koja je cijena? Koliku cijenu osoba treba platiti i gdje povući crtu? Kad reći ne, sad je dosta?
Tko određuje gdje krivnja počinje i završava?
Stajala je lica prislonjena uz rebrenice, udišući miris močvara i slušajući ptice kao da je to posljednji put što čuje njihov pjev. Zaškiljila je kroz rešetku prema otvorenoj baraki pod kojom su cjepanice bile naslagane u nepravilnim redovima. Iz gomile drva u nju je sumnjičavo zurio štakor napola otrgnuta uha.
“Valentina, misliš li da ćemo sutra ići kući?”
Okrenula se i pogledala sestru koja je ležala na krevetu. Sive pruge, tragovi suza, protezale su joj se od nosa do kutova usana. Valentina se nasmiješi. “Naravno da hoćemo.”
Bilo je već kasno kad se Arkin vratio u izbu i otvorio vrata. Valentina je čula kako su tresnula na šarkama i prepoznala način na koji je vukao noge po podnim daskama. Dan mu očito nije bio dobar. Žamor muških glasova trajao je tek nekoliko minuta, a onda su ulazna vrata ponovo tresnula te je čula Mažika kako gromoglasno psuje grabeći preko dvorišta. Arkin nije kucao, samo je otključao vrata njihove sobe i ušao, ne iskazavši im ni toliko poštovanja.
“Dobrij večer”, pozdravila ga je Valentina.
“Evo vam kruha i vode za večeras.”
“A morfij?”
“Njet.”
“Otac nije platio?” upita Katja s kreveta.
“Nije.”
Katja sklopi oči, dlanom pokrije lice i isključi se iz razgovora.
“Ništa za nju?” upita Valentina.
“Ne.”
Prsti su je zasvrbjeli od želje da mu iskopa oči.
Siromašne je lako potkupiti. Jens je mogao platiti njihove riječi, no nije mogao kupiti odanost. Noć se pokazala beskorisnom. Više je puta opsovao.
Valentina. Dok je krišom obilazio zadimljene prostorije u pokrajnjim gradskim uličicama, neprestano mu se činilo da je vidi krajičkom oka, u modroj haljini kako dražesno njiše bokovima i nakrivljuje glavu u znak pozdrava, zadirkujući ga tamnim očima. No kad god bi se okrenuo, ona bi nestala. Valentina. Ne iščezavaj, ne odustaj. Ostani ovdje. Ostani. Sa mnom.
Razgovarao je s njezinim ocem i bila je to žučna prepirka. Ministar Ivanov bio je čovjek koji nije volio da mu se govori što da radi, no bilo je očito da mu je stalo do kćeri zbog kojih je pretrpio poniženje preklinjanja na koljenima. No banke, imućni prijatelji, kolege ministri iz vlade pa čak i židovski lihvari redom su ga odbili. Pola milijuna rubalja — to je bilo previše s obzirom na to da se već zadužio. No Viktor Arkin neće prihvatiti manje, toliko je tražio za svoju revoluciju. Jens je nastojao sam prikupiti novac od zemljišta čiji su vlasnici bili on i Davidov, no to nije bilo ni približno dovoljno. Majka joj je sjedila ukočena i šutljiva, lica boje pepela.
Tek polovicom toga užasnog dana Jensu je palo na pamet da Arkin možda uopće ne želi novac te je zato postavio tako visoku cijenu. Zapravo je htio povrijediti obitelj Ivanov, natjerati sestre da pate. Nametnuo im je svoju revoluciju uplevši se u njihove živote. Tada je Jens prestao pregovarati s bankama i počeo obilaziti stražnje prostorije i zadimljene podrume gdje su se okupljali muškarci s crvenim lecima u džepovima i razgovarali o bijesu, uništavanju i novom poretku.
“Postoji jedno mjesto.”
“Gdje?”
“Negdje...” Čovjek pjegava lica mahnuo je rukom prema prozoru sumorna bara u kojemu su se nalazili. “Tamo u močvarama.”
Jens na stol pred čovjeka položi novčanicu od pedeset rubalja. “Gdje u močvarama?”
“Ne znam. Zbilja, samo sam čuo za njega. Negdje u zabiti.”
Jens glasno uzdahne i vrati novčanicu u džep, no natoči čovjeku još jednu votku. “Gdje?” upita ponovo.
“Gle”, muškarčeve oči bile su mutne iza riđih blijedih trepavica, a čaša mu je blago podrhtavala u ruci, “ako se izlajem, ubit će me.”
Pohlepa ljude navodi na svakojake postupke. Jens položi dvije novčanice od pedeset rubalja na stol.
Katjino disanje postalo je ravnomjerno. Spava li ili se pretvara? Valentina zaključi da mora riskirati i iskrade se s kreveta ne probudivši je. U mraku je pronašla put do vrata i tiho zagrebla po njima. Potom je prestala, osluhnula, te još jedanput zagrebla. Ništa se nije čulo, nikakvi koraci, no prije nego što je stigla ponoviti, s druge strane začuo se šapat.
“Što je?”
Prislonila je usne uz pukotinu u vratima. “Moram razgovarati s tobom.”
Nikakav zvuk. Možda uzdah. Pričekala je, dok su joj se bosa stopala skvrčila na daskama, a srce joj nabijalo u rebra. Začula je poznat zvuk u ključanici. Gledala je hoće li se Katja ispod mekana sivog pokrivača pomaknuti, no nije, a trak jantarnoga svjetla ušuljao se kroz malen procijep nagnavši Valentinu da zatrepće.
“Smijem li izaći?”
“Zbog čega?”
“Molim te.”
Arkinov glas zvučao je drugačije, kao da je pio. Progurala je zapešća kroz uzak procijep između vrata i dovratka osjetivši kako se oko njih steže kožnati remen. Izašla je zavezanih ruku, a on je za njom zaključao vrata.
“Što sad hoćeš?”
Premda je zacijelo bilo rano jutro, bilo je očito da je sjedio za stolom pod kerozinskom svjetiljkom proučavajući niz karata pokraj kojih su stajale boca votke i čaša. Čaša je bila dopola puna. Valentina priđe stolu i usprkos kožnatom remenu uspije iskapiti čašu. On je presložio karte prije nego što ih je stigla pogledati i odmjerio je od glave do pete. Nosila je svilenu večernju haljinu koja se tijekom dana osušila i s koje je uklonila prljavštinu koliko god je mogla, a kosa joj se u zamršenim kovrčama prosula po golim ramenima.
“Izgledaš...” Tražio je pravu riječ. “Slabašno.”
To baš i nije bio kompliment, no poslužit će. Imao je masnicu na čeljusti, a kapci su mu bili teški kao da će svaki tren zaspati. Ne još, Viktore Arkine - da se nisi usudio još zaspati. Sjela je za stol i dopunila čašu, ne uzevši je. Zbog zavezanih ruku svaki joj je pokret bio nespretan.
“Onda?” upita on oporo.
“Sjedni, molim te. Želim razgovarati.” Osmjehnula mu se kako bi mu pokazala da nema zle namjere. Upotrijebi svoje oružje, bio joj je rekao Davidov.
On sjedne na drugi stolac, a ona gurne čašu bliže njemu. Prostorija je bila malena i prljava, zapuštena, te se pitala čija je. Njegova sigurno ne — bila je odveć neuredna. Imala je nizak, čađavi strop i drvene zidove s policama i ikonom u jednom kutu. Mirisala je na trulo drvo, no večeras u vjedrima nije bilo kišnice.
“Moj je otac odbio?” upita ona.
On kimne.
“Je li ti išta ponudio za nas?”
“Ne.”
“Jesi li razgovarao s njim osobno?”
Prostrijelio ju je pogledom zbog kojeg se osjetila smiješnom. “Naravno da nisam. Razmjenjivali smo pisane poruke. Bio sam vrlo oprezan.” Frknuo je nosom. “Nitko me nije slijedio, ako to misliš.”
“Ne”, odgovori ona, “nisam to mislila. Ne sumnjam u tvoje umijeće izmicanja. I što sad? Hoćeš li nas pustiti?”
“Ne.”
Jedna riječ. A u njoj toliko gnjeva.
“Što će nam se onda dogoditi?”
On posegne za čašom i iskapi je jednim gutljajem. Oči su mu bile podlivene krvlju. “Zbilja želiš znati?” upita umorno.
“Dakako.” Oblizala je suhe usne.
“Tvojega oca treba prisiliti da odriješi kesu i zato...” Zastao je. Dopunio čašu. Na vratu mu je iskočila žila. “Zato ćemo sutra ubiti jednu od vas kako bismo mu pokazali da s nama nema šale. Nakon toga platit će za sigurnost one druge. Nevažno koje.”
Nešto se u njoj slomilo. “Rekla sam ti da moj otac nema novca. Duguje bankama pa nema smisla očekivati od njega da...”
“Umukni. Dosta je laži.”
Tišina se podignula između njih poput zida. Stavio je čašu votke pred nju i ona ju je ispila, no dugo nijedno nije progovorilo; samo ih je vjetar što je klepetao u kapcima prozora podsjećao na to da postoji vanjski svijet nadomak njihovu.
“Arkine”, reče Valentina, “ne lažem. Ne mora biti ovako. Zar nemaš nimalo savjesti?”
Umjesto da odgovori, on pripali cigaretu. Čak je i to učinio preciznim pokretom, unatoč alkoholu u krvi. Kad je naslonio ruku na stol, ona mu uzme cigaretu iz prstiju, povuče dim i ispuhne ga u obliku tanka pramena.
“Vjeruj mi”, reče mu tiho, “od mojeg oca nećeš dobiti ni novčića za tu tvoju boljševičku borbu jer je sveden na prosjački štap. Morat ćeš nas obje ubiti, i mene i Katju.”
On uzme cigaretu natrag. “Već sam ubijao.”
To ju je potreslo. “To bi bilo besmisleno. Što bi time dobio osim dodatnog zanimanja policije?”
On se nalakti na stol. “Što predlažeš?”
Nije si dopustila oklijevanje. “Ovo.” Nagnula se naprijed i svezanim mu rukama obujmila lice, primijetivši kako mu se čeljust ukočila kad ga je dodirnula. Privukla ga je k sebi i poljubila ga u usta. Usne su mu bile hrapave i stisnute te su imale okus po votki i umoru.
Ščepao ju je za zapešća i naglo je odgurnuo. “Što, dovraga, radiš?”
“Nećeš dobiti nikakvu otkupninu, ni za mene ni za moju sestru. Zato pusti Katju.” Zastala je i osmjehnula mu se iskosa, zadirkujući ga. “Nudim ti drugu vrstu plaćanja... ako pristaneš da je sutra oslobodiš.”
Oči su mu se raširile, a ona nije mogla procijeniti je li to od zaprepaštenja ili gnušanja. “Prodat ćeš se? Poput obične uličarke?”
“Da.” Zarumenjela se.
Zurio je u nju toliko dugo da se umalo pokolebala. Nije bilo prekasno, mogla je povući izgovorene riječi, ona i Katja mogle bi... mogle bi što?
Arkin naglo ustane, zanjihavši se na nogama. “Pristajem. Obje možete ići.”
Srce joj je poskočilo. “Obećavaš?”
“Obećavam.”
Očekivala je da će misliti na Jensa. No nije, i zbog toga joj je došlo da se rasplače.
Mislila je da će zamišljati kako joj njegove usne dotiču bedra, njegovi željni prsti miluju hladnu kožu i uranjaju u brežuljak gustih tamnih kovrča među nogama. Htjela je vjerovati da je to Jens pritišće težinom svojega nagog tijela, prikovavši je za prljav madrac. No nije. Ni na trenutak. Nije mogla Jensa dovesti u tu preljubničku postelju. Izgnala ga je iz glave kako mu oči ne bi vidjele što joj noge rade, kako se isprepliću s nogama ovoga mrskog neznanca, ili gledale kako mu izdajničkim usnama ljubi golu kožu ramena.
Arkin nije govorio. Nije ju mogao sasvim razodjenuti zbog poveza na zapešću, no otkopčao joj je haljinu koliko je mogao, svukao vlastitu odjeću i isprva samo legao pokraj nje. Dodirujući je. Milujući je. Obujmivši joj dlanovima grudi, no ni na trenutak je ne pogledavši u lice. Kad se popeo na nju i u nju, a ona mu prebacila svezane ruke oko vrata, čvrsto je zatvorio oči i sa svakim nasrtajem izgovarao neke nerazgovijetne i nepovezane riječi. Riječi koje nisu bile namijenjene njoj. Kao da je vodio ljubav s nekim drugim.