Dragulj Sankt Peterburga

13

Grofičin sin bio je neustrašiv, Jens to nije mogao poreći. Preskakao e svaku prepreku koju bi mu Jens postavio. Nije bio pričljivo dijete, no budući da je dane provodio zatočen sa suhonjavim kućnim učiteljem, tko bi ga i krivio što je riječi držao zaključane u glavi? Vani na otvorenom ispuštao je glasne poklike djetinjeg veselja kad bi njegov zdepasti poni najednom jurnuo dok bi mu dječakove pete bubnjale po krupnim stegnima. Tračak sunca bljesnuo bi kroz drveće, opisujući lukove svjetla iznad šumskih staza.

“Alekseju”, doviknuo mu je Jens preko ramena, “hajdemo dolje do potoka.”

“Smijem li ga preskočiti?” odvrati dječak.

“Prošli si put pao s konja.”

“Nije me boljelo.”

Majka mu se požalila kako je njezinu sinu rame bilo modro puna dva tjedna te im je zabranila da opet preskaču potok dok malo ne poraste.

Nacerio se Jensu. “Neću pasti.”

“Obećavaš?”

“Obećavam.”

“Pete dolje, dečko.”

Probili su se kroz šipražje do mjesta gdje je potok izdubio korito kroz crnu zemlju. Dječakovi obrazi bili su rumeni. Jens je gledao kako malim dlanovima stišće uzde, podbovši konja koji se spremio na skok, no uto Aleksej u posljednji čas snažno povuče uzde, prisilivši konja da se naglo zaustavi. Dječakov sitan lik iskoči iz sedla i baci se na koljena u mrzlu vodu.

“Izađi”, naredi mu Jens.

No dječak je u naručju držao psa. Ili točnije, pseću glavu. Krupno smeđe tijelo ležalo je pod vodom, no Aleksej mu je podignuo glavu iznad leda kako bi mogao disati. Gladio mu je mokru njušku, uklanjajući mu travke iz očiju.

“Pusti ga, Alekseju. Mrtav je.”

“Neću.”

“Izađi iz vode. Smrznut ćeš se na mrtvo ime.”

“Neću.”

Aleksej mu nikad prije nije proturječio. Jens skoči iz sedla i izvuče uginulu životinju iz vode. Bio je to krupan lovački pas oštre crne dlake i zdravih bijelih zubiju. Ležao mu je beživotno u rukama, natapajući mu odjeću, te ga Jens iznese na kopno dok ga je Aleksej i dalje držao za uho iz kojeg se cijedila voda.

“Želim ga odnijeti kući”, reče Aleksej.

“Zašto?”

Dječak privine pseću glavu na prsa. “Da ja umrem u rijeci, želio bih da me netko pokopa.”

Jens mu na to nije mogao prigovoriti. Privezao je psa za ponijeva leđa te podignuo Alekseja na Junaka, popevši se iza njega. Promrznulog je dječaka umotao u svoj kaput i brzo odjahao.

“Ujače Jense, jesi li ti ikad imao psa?”

“Jesam. Kad sam bio dječak, imao sam snažnog psa za vuču saonica. Bio je srčan i imao je snažne zube. Zadao mi je nekoliko ožiljaka po kojima ga dan-danas pamtim. Svaki dječak trebao bi imati psa.”

Malena glava kimne, a potom se okrene i pogleda ga čeznutljivim očima.

Jens uzdahne. “Razgovarat ću s tvojom majkom.”