Dragulj Sankt Peterburga

28

Arkin se odmakne od zida koji mu je crpio toplinu iz tijela i oprezno produži niz pločnik pun ljudi u donjem dijelu Nevske avenije. Čekao je više od sat vremena. Nebo je bilo zastrto, ljubičasto poput nagnječene kože i grad se osjećao krhko. Ljudi su u žurbi ulazili i izlazili iz trgovina, ne pogledavajući prema gore. Uz rub pločnika kloparajući se zaustavila kočija s kočijašem u smeđe-zlatnoj livreji, koji je nestao u maloj prodavaonici što je iznad svojega izloga imala sliku vinograda. I Arkin je mnogo puta obavljao isti zadatak.

On se provuče između kupaca i približi kočiji. Bila je ondje, sama kao i obično. Kroz prozor mogao je razaznati profil Elizavete Ivanove koja se blago smiješila nečemu ususret. Svakog utorka nakon jutarnjih druženja po kućama sanktpeterburških imućnih dama, običavao je ovdje zaustaviti Turicum. Iz prodavaonice bi se vratio sa šalicom topla kuhanog vina iz dobrih gruzijskih vinograda i ona bi ga polako ispijala u tišini. To joj je postao običaj.

Na blagajni prodavaonice uvijek je bio red pa je znao da ima nekoliko minuta prije nego što se kočijaš vrati, ali znao je i da bi bio glup kad bi riskirao. Čak i zbog nje. On hitro otvori vrata kočije i uskoči na klupicu nasuprot njoj. Smeđa koža sa zlatnim resama i mjedenim gajtanima mirisala je na njezin parfem. Bio je pripremio riječi koje bi izrekao u slučaju da ona počne vrištati i zvati upomoć, no iznenadila ga je. Plave su joj se oči raširile i na trenutak su joj se otvorila usta, a zatim mu je podarila tako iskren i topao osmijeh da mu se od njega razvezalo nešto bolno u grudima što se čvorilo ondje pod rebrima od onog trenutka u ulici sa Sergejevim.

“Arkine, nedostajao si mi”, reče ona.

Tako obične riječi.

“Hvala Vam, gospođo.”

“Brinula sam se da bi policija mogla...” Pusti da riječi zamru.

“Nisu me još uhvatili, kao što vidite.”

Ona se namršti. “Znam da ne bi nanio zlo mojoj obitelji. Bilo koji sluga mogao je postaviti kutiju s granatama u garažu.”

Nije joj proturječio, nego je uživao ponovo je promatrajući. Bila je odjevena u haljinu boje ostrige i ogrtač boje škriljevca urešen srebrnom lisicom oko ramena, a prizor njezinih dragulja i bogatstva kojim se tetošila nije ga razbjesnio na način na koji je znao da bi trebao.

“Gospođo Ivanova, moram biti brz. Nešto trebate znati.” Nagne se naprijed, koljenima gotovo dodirujući njezina. “Nešto što sam načuo u gradskim barovima i čega, bojim se, niste svjesni.”

“Što?”

“Zapovjednik Černov izaći će na dvoboj s inženjerom Jensom Friisom.”

Očekivao je da će se iznenaditi, ali ne i da će problijedjeti toliko da su joj usne poprimile boju papira.

“Zašto?” prošapće ona.

“Zbog Vaše kćeri.”

“Valentine?”

“Da.”

“O, dragi Bože, ne.” Usta joj se otvore i iz grla joj se otme oštar zvuk. “Moj je suprug uništen”, zacvili ona ispod glasa, ljuljajući se naprijed-natrag na svom mjestu i rukom prekrivajući usta.

Ta ga je riječ zapanjila. Uništen? Što je time mislila? Reagirala je tako pretjerano da je gotovo poželio da joj nije otkrio tu informaciju. Ali riskirao je s namjerom. Sergejev je bio mrtav. Mnogi šegrti bili su mrtvi. Uskoro će, ako sljedeći plan uspije, i premijer Stoljipin biti mrtav. Rusko se tlo treslo pod ulicama Sankt Peterburga i palače će se početi rušiti jedna po jedna. Nije se mogao otresti želje da se pobrine za to da Elizaveta Ivanova bude na sigurnom.

“Gospođo”, reče mekano, kao što bi se obratio djetetu koje je nehotice prestrašio, “zapovjednik Černov poznat je strijelac. On će ubiti inženjera. Nema razloga da se bojite...”

“Ne, ne, ne. Ako ubije inženjera, ona se nikad neće udati za Černova, znam ja Valentinu.” Onako potresena, držala je ruku na bradi i on začuje kako joj zubi cvokoću.

“Je li to toliko važno?” upita je. “Ako se ona ne uda za Černova?”

Ona ne odgovori. Umjesto toga stala se naginjati naprijed dok joj blijedo lice nije bilo toliko blizu da je mogao vidjeti svaki detalj njezinih očiju, tamnoplave krugove oko zjenica i trunke blijedo ljubičaste poput uzoraka u plavetnilu njezinih šarenica. Tanku crvenu nit u bjeloočnici jednog oka. Dah joj je blago mirisao na metvicu.

Ona objema rukama uhvati njegovu i privuče je koljenu. Oči su joj bile prikovane za njega. “Pomozi mi, molim te”, preklinjala je.

Čak i kroz siv materijal rukavica mogao je osjetiti da su joj ruke hladne kao led. Činilo se kao da je sva toplina njezina tijela prešla u njegovo, te on osjeti kako mu gori vrat.

“Kako bih Vam mogao pomoći?”

“Ti si snalažljiv čovjek, Viktore.”

Nazvala ga je Viktor. Mislio je da mu ni ime ne zna. Zirne kroz prozor kako bi se uvjerio da kočijaš još nije izašao iz vinarije, ali ona podigne ruku, spusti je na njegov obraz i okrene mu lice prema svojem. Usne su joj drhtale, razdvojene u nijemoj molbi.

On je poljubi. Brz, snažan dodir njegovih i njezinih punih slatkih usana, okus njezina jezika koji mu je okrznuo zube.

“Pomozi mi”, dahne ona.

Znao je da će pomoći toj supruzi ministra vlade. Ali nije znao zašto.

Droški je Valentinu ostavio pred vojnim barakama husarske garde i, kad su je preko dvorišta poveli u sobu za posjetitelje, za njom su se okretale glave vojnika. Bila se pažljivo odjenula. Nakon duga razmišljanja odabrala je svilenu cvjetnu haljinu uz koju je nosila grimizan šeširić urešen svijetlim paunovim perjem koje bi pri najmanjem povjetarcu zatreperilo. Kaput joj je bio krem boje, čvrsto stisnut kako bi joj naglasio uzak struk, ukrašen crnim krznenim ovratnikom i malom grimiznom dugmadi. Majka joj je bila naručila taj kaput baš zato što su boje husarske garde grimizna, bijela i crna. Danas će joj dobro poslužiti. Jer danas je trebala opčiniti zapovjednika.

Soba je bila izrazito muška. Klupe i stol od tamna hrastova drva, pod od hrastovih dasaka, a na zidu portreti ozbiljnih vojnih časnika u pompoznim odorama, načičkani srebrnim i zlatnim gajtanima. Valentina im se namršti, zapitavši se koliko su ljudi pobili. Nije morala dugo čekati. Začuje kako Černov stupa kroz predvorje, kako dugim, gladnim koracima žurno i željno hita k njoj. Srce joj se ubrza. Osjeća li se ovako vojnik prije bitke? Kad mu je život na vagi? S njim u sobu nahrupi i njegova poletnost i osmijeh koji je poskakivao po cijelom njezinu tijelu. Usne mu potraže njezinu rukavicu. Ruku joj nije pustio, već ju je zadržao u svojoj poput zarobljenika, taoca.

“Valentina, draga moja djevojko, koje neočekivano zadovoljstvo. I kako samo dobro izgledate.”

Nije bila otupjela. Ni izvaljena na leđa. Ni zalivena votkom. To je mislio.

“Dobro sam, Stepane, hvala Vam.”

“Ali kako zadivljujuće šarmantno izgledate, također.” Stao ju je mjeriti pogledom i kad se naposljetku zaustavio na njezinu licu, ona mu u grlu začuje zvuk nalik na predenje. “Oprostite na mojoj pojavi”, reče on, “ali upravo sam se vratio s vojnih vježbi na Marsovim poljanama.”

“Koje prikladno ime. Polja rata.”

“Mi smo ratnici, Valentina. To je ono što vojska radi. Što ste drugo očekivali?”

Ona spusti pogled. “Narod Rusije zahvalan Vam je.”

Černov joj zauzvrat još jedanput poljubi ruku. Bio je odjeven u čistu bijelu košulju, otvorena vrata, i husarske crne hlače s jednom crvenom prugom sa strane. Kosa mu je bila mokra, svježe oprana i začešljana unatrag. Na vratu su mu sjajile izražene zlatne kovrče.

“Nadam se da Vas ne uznemiravam, Stepane.”

“Ne, nimalo. Recite, što Vas je dovelo ovamo danas? I to bez pratnje.” Bio je to blag ukor.

“Željela sam razgovarati s Vama. Nasamo.”

“Glede čega?”

“Glede Jensa Friisa.”

Usne mu ostadoše nasmiješene, ali oči se promijeniše, odjednom postadoše blijede i oštre poput leda. Ona ga slobodnom rukom pogladi po rukavu.

“Želim da odustanete od tog dvoboja s njim”, mekano reče. “To nema nikakve važnosti i”, ojađeno uzdahne, “ne bih mogla podnijeti da budete ozlijeđeni.”

Slavodobitnost, to mu je vidjela na licu, očit uzlet slavodobitnosti — ali bilo je tu i nečega drugog, nečega što nije mogla odgonetnuti; bljesak nečega tamnijeg u svijetloplavom, i on joj čvršće stisne ruku.

“Valentina, zašto igrate igre?”

Njoj poskoči srce. “Kakve igre?”

“Pretvarate se da Vam nije stalo do mene i pokušavate me učiniti ljubomornim time što očijukate s drugim muškarcem. Nemojte biti tako zaprepašteni. Pogledajte se sada, vidim da ste nespokojni pod tim lijepim perjem, a znam i zašto.”

Ona ne trepne.

“Bojite se za mene, zar ne?”

Ona kimne.

“Nema potrebe. Ubio sam svakog s kim sam izašao na dvoboj.”

Njoj se iz grla otme zvuk.

“Ne morate biti tako iznenađeni, draga. Ja sam prvorazredan strijelac i namjeravam tom inženjeru dati do znanja kako prolaze oni koji požele ukrasti nešto moje.”

“Stepane, sinoć sam Vam na balu rekla da se neću udati za Vas ako mislite izaći na dvoboj.”

On se stane smijati pa je privuče bliže, povukavši je za ruku koja je još bila u njegovoj. “Još jedna Vaša igrica.” Smijeh naglo prestane. “Sad je dosta s igrama. Dvoboja će biti. Izazvao sam Friisa i nema više priče. A neće biti ni njega.”

“Stepane, ne!”

On je iznenađeno pogleda. “I što sada?”

“Ako odustanete od dvoboja, udat ću se za Vas.”

Riječi su bile izrečene. Istog časa njegova su usta bila na njezinima, a jezik koji je gurao u njih imao je okus po pivu. Vrelo joj je puhao u lice i rukama joj gnječio grudi, ali ona nije ni trepnula.

Kad ga više nije mogla podnijeti, zabacila je glavu i zapiljila se u njegovo lice. Bilo je zajapureno, a umjesto zjenica imao je crne proždrljive rupe.

“Dogovoreno?” upita ona.

“Dogovoreno.” On je ponovo privuče i poljubi. “Pričekajte ovdje.”

Nestane iz sobe. Ona rukom pokrije usta kako bi suspregnula bilo kakav zvuk. Za nekoliko minuta vratio se s baršunastom plosnatom kutijom. Pompozno se pred njom spustio na koljeno i pružio joj kutiju.

“Zaručnički dar.” Nije se smijao.

Ona je uzme, otvori, i osjeti kako joj je srce zamrlo. Zurila je u ogrlicu položenu na bijelu svilu, gdje je na debelom zlatnom lancu, u ugraviranom medaljonu, ležao dijamant. Dijamant veličine oraha Pokraj njega bile su i odgovarajuće dijamantne naušnice. Valentini je gorjelo u prsima kao da je progutala kiselinu. Znači, to je bila cijena za koju će se podati.

“Divna je.”

On poskoči na noge i svečano joj objesi ogrlicu oko vrata otkopčavši joj pritom gornje dugme na haljini. Tek kad je bila pričvršćena, on se nasmiješi, kao što se vlasnik nasmiješi svojem psu kad mu pričvrsti ogrlicu i povodac.

“Pripadala je mojoj baki kad je bila tvoje dobi”, reče. Zadrži prst na dijamantu, a zatim i na njezinoj blijedoj koži. “Izvanredna”, promrmlja.

Kupio ju je i platio za nju.

“Hvala ti, Stepane.”

“Je li to sve?” Nagne se kako bi je ponovo poljubio.

“Znači, nećeš izaći na dvoboj?”

“Ne brini se, anđele moj, neće mi pasti ni vlas s glave.” Usne su mu bile gotovo na njezinima.

“Ali složio si se da se nećeš boriti.”

“Pristao sam oženiti se tobom, to je sve.” On se odmakne i slegne ramenima.

“Naravno da moram izaći na dvoboj. To je pitanje časti.”

“Ne!” ona se oslobodi njegovih ruku i bijesno ga pogleda. “Neću se udati za tebe ako nastaviš s tim dvobojem koji je izvan svake pameti.”

“Valentina, ne budi smiješna. Mi smo zaručeni.”

“Ne!”

Ona stane petljati oko kopče na zatiljku kako bi skinula ogrlicu, ali on istupi i zgrabi je za zapešća. Spusti svoju glavu do njezine.

“Mi smo zaručeni”, ponovi hladno. “Ne možeš to promijeniti.”

Na to se ona prestane boriti i nasloni mu glavu na rame.

“Molim te, Stepane”, tiho reče. “Bez dvoboja.”

On joj pusti jednu ruku i podigne bradu kako bi je pogledao u oči. Bolio ju je njegov stisak. “U pitanju je prokleti inženjer, je li? Želiš da taj gad bude pošteđen.”

“Molim te, nemoj izaći na dvoboj. Nemoj ga ubiti, Stepane. Rekla sam da ću se udati za tebe, zar ti to nije dovoljno?”

On je grubo poljubi u usta. “Obećavam ti, Valentina, s izrazitim ću ga zadovoljstvom ustrijeliti u srce.”

Valentina opsuje samu sebe, proklinjući se što je predugo zanemarivala ono što se na njezinu popisu nalazilo pod brojem devet: Kupiti pištolj. Umjesto toga, sad se morala ušuljati u očevu praznu radnu sobu i ukrasti lovačku pušku koja je visjela na zidu. Iz ladice je u džepove natrpala šaku streljiva i s tim otrčala do konjušnice.

“Evo”, Valentina baci pušku na Lavov krevet. “Nauči me kako se služiti njome.”

On je sjedio zavaljen na stolcu, a zrak je bio ispunjen dimom cigareta poput magle. Popkov jednom rukom protrlja oštre čekinje uz čeljust.

“Jesi li ikad pucala iz puške?”

“Lave, da sam pucala iz puške, ne bih te molila da me naučiš.”

“Ovakva puška napravila bi rupetinu u tvojem ramencu. Treba ti manja.”

“Samo sam ovu mogla nabaviti. Molim te, Lave, brzo me nauči. Kako je napuniti i pogoditi metu.”

Ali Kozak se ne pomakne s mjesta. Samo ispruži ruku, podigne pušku s kreveta kao da je od perja i stavi je na koljena. “Engleska je”, reče. S poštovanjem je po njoj prelazio rukom, od početka glatkog kundaka, niz plavi metal, do vrha sjajne cijevi. Pritom je kimao, kao da mu puška nešto govori.

Potom još jedanput glasno potegne iz poluprazne boce na podu. “Imam bolju ideju.”

Valentina pucne uzdama i mala zdepasta kobila poskoči naprijed, uspravnih ušiju. Prvi je put vozila kočiju. Kobila je mirno trupkala, ali brzo je poslušala kad ju je potjerala u žustar kas niz Boljšuju Morskuju ulicu. Hvala ti, Lave. Dobro si izabrao za mene. Kočija je bila stara i škriputava, mala dvosjedna, sa zakrivljenim krovom i otvorenim prednjim dijelom. Nije znala odakle ju je iskopao, ali dobro je služila svrsi — bila je lagana i brza te se njome moglo lako upravljati. Nakon što su se oboje popeli na usku klupicu, iznenadilo ju je kad joj je Popkov predao uzde.

“Ti voziš”, zarežao je.

Ona ga je pogledala u izubijano lice, uzela uzde i coknula maloj kobili. Popkov se zgurio na boku, izvijajući tijelo kako bi mu stražnjica što manje dodirivala sjedalo.

“Lave, boli te. Moraš prestati s ovim. Mogu to učiniti sama. Vrati se u krevet dok se ne zaliječiš.”

On ju je pogledao škiljnuvši crnim očima. “Ne kvari mi zabavu”, progunđao je, a ona mu nije proturječila.

Šuma je počela oživljavati. Krhki kosturi breza svjetlucali su pod posljednjim zrakama sunca, a sa zemlje se podizala večernja rosa, ovijajući se oko vitkih stabala. Šuškanje u grmlju otkrivalo je mjesta na kojima su noćna stvorenja njušila zrak, pripremajući se za noć pred sobom. Valentina i Popkov tako se dugo nisu pomicali s mjesta da su i sami postali dijelom šipražja. Valentina je udisala vlažan miris šumskog pokrova i gledala kako, na udaljenosti manjoj od tri metra, kuna oštrim pandžama grebe po kori svaljenog drveta, čeprkajući kukce.

Zrak je postao tako hladan da joj se dah smrzavao po otpalom lišću na zemlji gdje je ležala. Kočiju s kobilom bila je privezala daleko u šumi, a zatim iznijela dva teška krznena tepiha. Popkov je nosio pušku. Hodao je tako polako da ju je boljelo gledati ga, ali odbijao je pomoć, a ona se suzdržala od sažalnih izjava jer je znala da bi to mrzio. Tek kad su pristignuli na čistinu na vrhu blaga brežuljka, Popkov je progovorio.

“To je to.”

“Sljeme pištolja?”

“Da.”

Kako je saznao da će se tu odigrati dvoboj, nije znala. Bio je nestao na nekoliko sati, odšepao naliven votkom, a onda se vratio i objavio: “Sljeme pištolja. Tamo idemo.” Mogla je samo pretpostaviti da je otišao piti po barovima koje su posjećivali husari i ondje nekoliko jezika podmazao pivom. Bila mu je ponudila morfij iz Katjina ormarića s lijekovima, ali to je glatko odbio, a ona je znala da joj je bolje ne navaljivati. Rekao joj je da je to omiljeno mjesto za dvoboje, zato se tako i zvalo. Bilo je prikladno smješteno blizu grada, a ipak na skrovitu i sigurnu mjestu, zaklonjeno od znatiželjnih očiju na samom rubu šume. Valentina nije mogla prestati misliti koliko je mladih ljudi tu prolilo krv, braneći takozvanu čast.

Zamotana u krzno koje je bila navukla preko glave, ležala je potrbuške kraj Popkova u šipražju pod brezama. Imali su dobar pogled na čistinu. Prostirala se na udaljenosti manjoj od četrdeset koraka, ispresijecana sjenama stabala dok su posljednje zrake sunca nestajale iza drveća. Prsti magle puzali su sve bliže. Prošlo je sat vremena, a zatim još sat. Popkov je bio tako miran da je Valentina bila uvjerena kako je zaspao. Boljela ju je ruka, ali nije se pomicala, čak ni kad je začula prigušenu vrtnju kotača kočije po prašnjavu putu. “Tu su”, prošapće.

“Čujem ih.”

Njoj bilo poskoči u grlu. “Nemoj ga ubiti, Lave.”

To mu je već bila rekla i prije, na što je on samo slegnuo ramenima, ali sad joj nije odgovorio. Izvukao je pušku iz jastučnice u koju je bila spremljena i namjestio je na rame. Ona osjeti poriv da zapuca i to je zaprepasti.

Prva crna kočija zakrenula je na rub čistine, a zatim za nekoliko minuta i druga. Iz prve su iskočila četvorica muškaraca, svi u grimiznim husarskim jaknama, svi nabijeni nervoznom energijom, a onaj sprijeda bio je Černov. Odmah ga je prepoznala, po načinu na koji je hodao, isturenih prsa. Iz druge su kočije izašla tri muškarca, dvojica u teškim kaputima, a treći u crnu ogrtaču. Kratko su se okupili i porazgovarali, a zatim se jedan od njih, onaj u ogrtaču, izdvojio i otišao do onoga u crvenu. Na svoj užas Valentina prepozna da je to doktor Fedorin. Ugledavši tog čovjeka, tog liječnika, njoj prodre u glavu koliko je strahovito stvarno to što su ti ljudi radili, koliko je stvarna bila bol koju će nanijeti, i grlo joj se stisne.

Popkov je gurne laktom u rebra — bila je tiho jauknula kad je ugledala Jensa. Stajao je mirno pod posljednjim tracima sunca koji su mu padali na vrat poput sječiva. Čak je i s udaljenosti mogla vidjeti njegov postojan dah, oblačić bijelog u potamnjelu zraku, bez traga panike. Poželjela mu je zavrištati, preklinjati ga da odustane od samoubilačke predodžbe muške časti, ali nije, za to je bilo prekasno. Dijelom je duboko u sebi vjerovala da je Jens htio ubiti Černova, doista ga ubiti, i to je bio razlog zbog kojeg je bila tu. Dotaknula je Popkovljevu ruku kojom je držao pušku.

“Husara samo rani”, podsjeti ga.

On je s dragošću prelazio palcem po ugraviranoj pločici na oružju, kao da dira konjsko uho. “U kojem dijelu tijela”, prošapće kroza stisnute zube, “želiš da mu napravim rupu? U onom jakom crnom bedru?” Prigušeno se zasmijulji. “Bedra dobro krvare.”

“Ne. U desnom ramenu, da više ne može držati pištolj.”

Popkov kimne čupavom glavom.

Valentina nije mogla vjerovati da sudjeluje u tom razgovoru. U kakvu se to osobu pretvarala? Barem je doktor Fedorin bio tu, to je bila slamčica za koju se mogla uhvatiti. Sve figure na čistini stajale su u krugu oko jednog husara koji je držao ulaštenu kutiju boje mahagonija. Ona opazi kako je Jens posegnuo da nešto uzme iz nje - pištolj koji je izabrao.

Sunce je odjednom zašlo kad su dvojica zauzela svoja mjesta, oslonjeni leđima o leđa, na sredini čistine, s pištoljima pred sobom. Jens je bio viši, ali Černov je protokol izvodio s lakoćom kao da je u pitanju dječja igra. Njegova je samopouzdanost kroz vrutke magle sezala do Valentine.

Obojica su se kretala sporo i odmjereno. Trideset koraka. Ona je ispod daha brojila svaki osjećajući kako se Popkovu napinje rame. Sad, pomisli ona, sad, sad. Dok Jens još stoji. Prije nego što se okrenu. Sad, sad pucaj, Popkove.

Odjekne pucanj. Ali nije bio ispaljen kraj nje, ne od Popkova. Černov se sruši na tlo kao da mu je netko odsjekao noge i gotovo istog trenutka začuje se novi hitac iz puške. Jens padne.

Valentinin svijet stane. Na sredini čistine, na vlažnoj zemlji ležala su dva muškarca dok su se pod njima po zaleđenoj travi širile grimizne mrlje. Na rubu šume stajalo je deset poredanih tamnih figura, poput anđela smrti. S puškama u rukama. Svi su ciljali u preostale članove pratnje suparnika u dvoboju.

“Jense!” Valentini zapne u grlu.

Zbaci sa sebe tepih i htjede ustati, no Popkov se prevrne s trbuha, dohvati je za zatiljak i snažno gurne u stablo. Svijet se rasprsne. Nebo se zavrti oko nje. On je baci na tlo.

“Jense”, zavapi ona. Vidjela je njegovo tijelo, beživotno. Krv koja je otjecala, a koju se bila zaklela zaštititi.

Popkov je zaspe kišom psovki ispod glasa. “Ne miči se.”

“Moram k njemu. Treba mu...”

“Tko su oni?” on glavom pokaže na red crnih figura.

“Ubojice”, odgovori ona. “Ako je mrtav, ja...” Ako je Jens Friis bio mrtav, onda je i njezino srce mrtvo. Žile i kosti i mišići možda su joj još bili živi, još su radili, ali bez razloga i svrhe. “Jense, ne ostavljaj me”, šaptala je kao da ga može dozvati.

“Ovo nije slučajan susret.” Popkov nacilja u jednog od ljudi.

“Pogledaj, Lave, pogledaj onog ondje.” pokaže Valentina. Ruka joj se tresla. “Onog sprijeda.”

Tamni lik na čelu naoružane kolone svratio je pozornost sa skupine husara i promatrao dva tijela na zemlji, a zatim krenuo prema Jensu, oprezno, ukočena koraka. Kapu je nabio nisko na čelo, ali kako se magla premještala, na svjetlu mu je izronilo cijelo lice. Valentina ga je odmah prepoznala.

Bio je to Viktor Arkin. Čovjek koji je bio vozač njezina oca. Kriknuvši od bijesa, ona skoči od Popkova i jurne prema čistini.