Dragulj Sankt Peterburga

33

Kiša je lijevala bez prestanka, prodirući u hladnim potočićima kroz krov izbe i padajući u pocinčana vjedra poput metaka iz pištolja. Viktor Arkin taj zvuk gotovo da nije ni primjećivao. Koračao je po trulim podnim daskama, a u umu mu se rojilo tisuću odgovora na pitanja što su mu bubnjala u glavi.

Dolaze li?

Koliko ona zna?

Što je vidjela?

Je li djevojčica mamac što ga je Ohrana postavila kako bi ga ulovila?

Komu može vjerovati?

Uvijek isto, vječno gledanje preko ramena. To je cijena koju mora plaćati.

Pripremio je sobu. No ona neće biti poput one nepokretne; ona će biti stalna opasnost pa će morati stalno biti na oprezu. Zamijetio je snagu iza krupnih tamnih očiju i porculanskih kostiju njezina lica. Premda je mlada, znao je da bi ga raščetvorila kad bi joj pružio priliku. Da, bio je spreman.

Prestao je koračati i zagledao se kroz prljav prozorčić. Tri sata ujutro, što je očekivao? Tama izvana bila je gusta i neprobojna, prigušujući sve ostale zvukove pod nesmiljenim nasrtajima vjetra i kiše. Seoska kolibica bila je klimava, tijesnih prostorija, no služila je svrsi. Nalazila se daleko od svega, usred ravnog prostranstva močvarnoga tla kojim je prolazio tek jedan zemljani put podignut iznad razine polja kako ne bi poplavljivao.

Sat vremena stajao je na prozoru osluškujući kad će začuti kloparanje kotača kola, no cijelo to vrijeme njihova mu majka nije izlazila iz glave. Ušuljala bi mu se u misli nepozvana, skrivene blijede udubine njezine kože, brežuljak veličanstvenih kovrča u dnu trbuha. Ćutio im je okus u ustima. A sada mu njezine modre oči nisu dale mira. Razrogačene i sleđene od šoka. Gnjev u njezinu glasu dok mu je zazivala ime, a on po kiši bježao iz kazališta s njezinom kćeri u naručju. Morao ju je natjerati da ga zamrzi, kako bi je se oslobodio.

Kad ni nakon sat vremena nisu stigli, Arkin je uzeo kerozinsku svjetiljku s kuke u gredi i otključao vrata na drugoj strani prostorije. Sumporno žuto svjetlo prosulo se pred njim, pužući uza zidove do stropa u gustome mraku. Djevojčica je ležala sklupčana na krevetu. U mislima ju je uvijek zvao djevojčica, nikad Katja. Tako je bolje. Sigurnije. Tako će je moći gledati bez sažaljenja. Djevojčica. Nikad Katja.

Visoko je podignuo svjetiljku. Njezine oči zurile su natrag u njega, goleme i optužujuće, a usne su joj drhtale.

“Odlazi”, prošaptala je.

“Je li ti hladno?”

Odmahnula je glavom.

“Boli li te?”

Još je jedanput odmahnula. Lažljivica, pomisli on.

“Odlazi”, ponovo je prošaptala.

Ako ode, opet će zavladati potpuna tama - ne smije riskirati ostaviti čak ni voštanicu — pa se oslonio ramenom o dovratak, odložio svjetiljku na pod i pripalio cigaretu, glasno otpuhnuvši dim kako bi nadglasao Katjino tiho dahtanje.

“Nemoj mi umrijeti”, reče.

Povukla je tanak pokrivač preko lica. “Odlazi”, prošaptala je, što je ovaj put zazvučalo kao prigušeno siktanje, ne glasnije od šištanja svjetiljke. Punu minutu promatrao je nepokretnu figuru na krevetu i čekao da podvikne na njega. Budući da nije, uzeo je svjetiljku, izašao iz sobe i zaključao vrata. Tako je bilo lakše.

Stariju su sestru doveli iz kola grubo je vukući, zbog čega mu je došlo da ih ošamari. Odabrao je njih trojicu da obave taj zadatak jer nisu bili usijanih glava te će držati ruke k sebi. No satima su vozili kola po pljusku, mijenjajući smjer i zamećući trag kroz šumu kako ih nitko ne bi slijedio te su bili promočeni i loše raspoloženi. Iskalili su se na njoj.

Činila se sitnom, mnogo sitnijom nego što je pamtio. Mokra do kože, kose slijepljene uz glavu i cvokotavih zubi, što je pokušavala prikriti. Da, podsjetio se, ova mu djevojka ni pod koju cijenu neće pokazati da ju je strah. Gurnuli su je na stolac za stolom ne skinuvši joj povez s očiju, ruku zavezanih iza leđa pomoću kožnatog remena. Vidio je kako joj se urezao u kožu zapešća, ostavivši crvene masnice nalik na pruge.

Sjeo je na stolac sučelice njoj.

“Znam tko si”, reče ona i prije nego što je progovorio. “Nemoj misliti da se možeš sakriti.”

Čekao je, zamišljajući što joj je u glavi. Obnevidjela i promočena, ugurana u prostoriju što je vonjala na muškarce, osluškujući im dah ne bi li pogodila koliko ih je. Riječi su joj bile jedino oružje. Putem je ostala bez kaputa i nije imala pojma da joj se mokra večernja haljina od gotovo prozirne blijede svile prilijepila za tijelo, ocrtavajući joj vitke obline, te da je u njoj izgledala poput lutke koju djeca odijevaju i razodijevaju kako im se prohtije.

“Znam tko si.” Glas joj je bio suzdržan, no u njemu je začuo gnjev, premda to nije htjela. “Viktor Arkin. Bio si vozač mojega oca.”

Nije imala razloga izgovoriti te posljednje riječi, osim kako bi ga podsjetila na to kakav je šljam. Strgnuo joj je povez s očiju promatrajući kako trepće kad joj je svjetlo udarilo u oči, dok su joj se dugi pramenovi kose zalijepili za grlo i obraze poput vitica loze, kao da je mogu zaštititi.

“Kao što vidiš”, reče on ljubazno, “u pravu si. Vrlo pronicljivo od tebe.”

Oči su joj se priviknule, a zjenice se polako počele sužavati, no nije uspjela prikriti preziran izraz lica. “Nije bilo teško.”

“Budi sretna što si uopće živa nakon što si mi zabola nož u bok.”

“Gdje je ona?”

“Tko?”

Usne su joj se stisnule od srdžbe. “Gdje je?”

“Spava.”

“Sumnjam.” Ustala je, a dvojica muškaraca smjesta su je zgrabila za ruke. Mogli su ih prelomiti bez imalo napora. “Odvedi me k njoj.”

“Nakon što porazgovaramo.”

“Molim te, Arkine.” Ruke su joj drhtale od gnjeva, no glas joj je ostao tih. “Molim te, odvedi me k njoj. Razgovarati možemo i sutra kad se osušim, a ti se naspavaš.”

Je li bilo toliko očito da već tri noći nije oka sklopio? Svaki put kad bi trepnuo, učinilo bi mu se da mu je pod kapcima prašina. Kratko je kimnuo prema vratima s ključem u ključanici. Preletjela je prostoriju i priljubila čelo uz drvene daske prije nego što je stigao izdati naredbu.

“Pustite je unutra”, promrsi on.

On je ušao u drugu ustajalu spavaću sobu i u mraku legao na goli madrac, no nije zaspao.

“Katja!”

Valentina zagrli sestru na usku krevetu, svjesna životinjskog mirisa znoja na njoj premda joj je koža bila hladna kao led.

“Dobro sam”, reče Katja.

No Valentina je poznavala taj glas, kad bi joj sestra stisnula stražnje zube od bola. “Kako da ne.” Valentina povuče pokrivač i zatisne ga oko nje. Zaudarao je na mokraću.

“Što ti radiš ovdje?” smeteno upita Katja. “Jesu li i tebe oteli? Znaš li da je to Arkin, vozač? Što će učiniti s nama? Zna li tata? Valentina, mokra si, svuci haljinu, ne smiješ...”

“Tiho, mila moja, tiho.” Primila ju je za ruku. “Smiri se, sad smo zajedno. Nemaš se razloga bojati. Arkin nam neće nauditi.”

“Hoće.”

“Neće. Razgovarat ću s njim ujutro. Kad svane. Večeras nije bio...”

“Zašto mi?”

“O, Katja, ne znam. Ali mislim da kani prisiliti tatu na nešto.”

Katja bolno progunđa. “Tata nikad neće učiniti nešto na štetu cara, čak ni zbog nas.”

“Tiho, ne znamo još ništa. Pričekajmo jutro. Brzo će svanuti. Pokušaj spavati.”

“Moraš svući haljinu. Sva drhtiš.”

“Ne. Ne dok su oni muškarci pred vratima.”

U sobi je vladala tama, no tanak tračak svjetlosti dopro je ispod vrata i provukao se između dasaka na mjestima gdje se drvo iskrivilo. Valentina sklizne s kreveta, priđe vratima i zalupa šakom po njima.

“Otvorite vrata!” poviče.

Nikakva odgovora.

Zalupa ponovo. “Želim razgovarati s tobom.”

“Daj, začepi!” zarežao je nepoznat glas.

“Smjesta ih otvorite.”

“Umukni, kujo.”

Udarila je nogom u vrata toliko žestoko da su se zatresla na šarkama. “Želim suhu odjeću.”

“Odjebi.”

“Suhu odjeću i još jedan pokrivač. Vjedro. I svijeću.” Ponovo šutne vrata i opsuje ispod daha.

“Čekaj.”

Čekala je. A kad joj je čekanje dosadilo, počela je ponovo lupati šakama.

“Prestani.” To je bio Arkin.

Ključ zaškripi u bravi i vrata se širom otvoriše. Čim je svjetlo nahrupilo u prostoriju, Valentina na krevetu ugleda Katju kako grize donju usnicu toliko snažno da joj se trag krvi nalik na crnu tintu cijedio niz bradu.

“Evo”, jetko će Arkin. “Odjeća, pokrivač, vjedro. Voštanice nema.”

Vrata su se počela zatvarati.

“Čekaj.”

Zastala su.

“Sestri mi trebaju lijekovi protiv boli.”

“Ne.”

Vrata se uz tresak zatvoriše.

“Proklet bio, Arkine!” Valentina vikne i snažno zalupa po vratima. “Nadam se da ćeš gorjeti u paklu.”

Kapci na prozoru bili su zatvoreni. S unutrašnje strane nalazila se teška željezna rešetka kroz čija je okanca dopirao tračak dnevnog svjetla, no zrak se u sobi i unatoč tomu pretakao iz crne u sivu. Obje su se koristile vjedrom. Katja se stidjela, pogotovo zato što ju je Valentina morala pridržavati iznad njega, no Valentina se postavila poput profesionalne bolničarke ponašajući se jednako nehajno kao da pacijentu čisti zube. Zaprepastila se shvativši da je Katja, kad ju je uspravila na podu, viša od nje. Kad se to dogodilo?

Govorile su ispod glasa, držeći se za ruke. Katja nije odvajala pogled od Valentine kao da se boji da nije stvarna, i pustila je sestri da joj izmasira stopala ne bi li njima prokolala krv.

“Nisi smjela doći”, reče Katja. “Lako ako se meni nešto dogodi, ali kako će Jens preživjeti bez tebe?”

“Ništa nam se neće dogoditi, ludice. Nisam te htjela pustiti da pobjegneš od kuće bez mene.”

Katja se nasmije, tiho i grgoljavo, i protrlja si potiljak. “Nisi htjela da samo meni bude uzbudljivo.”

Valentina joj pogladi ruku. “Kaži mi, Katja, proklinješ li me svakoga dana što sam otišla jahati onoga jutra u Tesovu?” To joj pitanje još nikad nije postavila.

“Naravno da ne.”

“Da sam ostala kod kuće, ti ne bi bila otišla u radnu sobu.”

“Bih. Nisi me ti poslala onamo po nalivpero.”

Valentini zastade srce. “Nego tko?”

“Tata.”

Valentina je držala ruke pred sobom na stolu kako joj je i naloženo. Bile su zavezane pomoću kožnatog remena, ali ne onako čvrsto kao noć prije u kolima — od toga su joj nateknuli prsti. Nekoliko ih je puta stisnula i opustila, zatežući kožu dok joj članci prstiju nisu pobijeljeli, te pustila da joj misli načas otplove do crno-bijelih tipki. “Valentina!”

Pogledala je njegove ruke, debele vrhove prstiju lopatasta oblika i široku hrapavu površinu dlana. Ruke radnika? Ili ruke ubojice?

“Valentina, ne slušaš pozorno.”

“Slušam.”

Zamislila je Jensove ruke, dugih kostiju i mišićave, kako joj dodiruju kožu trbuha.

“Razumiješ li što ti govorim?”

“Da.”

“Vraćam se večeras. Jedan od mojih ljudi ostat će ovdje dok se ne vratim. Do tada ću znati hoće li tvoj otac platiti.”

“Koliko?”

“Pola milijuna rubalja.”

Valentina glasno dahne. Pola milijuna rubalja.

“Arkine.” Uprla je pogled u njegovo lice. Bilo je napeto, tamno od čekinja što su mu počele rasti duž čeljusti. “Arkine, lud si ako misliš da moj otac ima toliko novca.”

On se nasloni u stolcu. Pušio je cigaretu i uzrujano otpuhnuo oblak dima. “Zaboravljaš”, reče on, “da sam bio u tvojoj kući. Vidio sam slike i kipove, srebrninu i zlatninu koju ti i ne primjećuješ. Vidio sam dijamante tvoje majke velike poput kornjačinih jaja, i zato mi nemoj...”

“Ne. On nema novca.”

“Ministar sigurno može prodati jednu ili dvije ogrlice.”

“Ne može.”

“Morat će.”

“Odveć si gramziv.”

“Ti i takvi poput tebe su gramzivi. Želite posjedovati cijelu zemlju i podijeliti plijen između sebe. Milijuni ruskih radnika i seljaka nemaju ništa jer ste im vi sve pokrali.” Napola je stisnuo oči, jasno pokazujući dubinu svojega uvjerenja.

“Ti si jedan od boljševika”, odvrati ona glatko.

Nije se udostojio odgovoriti.

“Je li novac za revoluciju?”

“Dakako. Za potporu socijalističkoj borbi. Zar si mislila da je za nešto drugo?”

Ovoga puta nije odgovorila.

“Zašto si ustrijelio Jensa Friisa i zapovjednika Černova na dvoboju?”

Licem mu preleti blag smiješak i ona na trenutak spazi tračak uljudnog vozača kakav je nekoć bio. “To sada nije važno.” Ustao je. “Vratit ću se do večeri.” Kimnuo je muškarcu pokraj vrata koji je nožem djeljao drveni štap. “Mažik će stražariti nad vama.” Ponovo blago iskrivi usta. “Nemoj ga ljutiti.”

Mažik se naceri i obriše oštricu o bradu.

“Arkine, što ćeš učiniti kad ti moj otac kaže ne?”

“Nadaj se da neće to učiniti.”

Nije dalje iskušavala njegovo strpljenje. “Prije nego što odeš, hoćeš li, molim te, narediti Mažiku da otvori prozorske kapke u našoj sobi?” Potom dometne: “Ne možemo pobjeći. Metalna rešetka je dovoljna. Svjetlo će pomoći da ovo... ovo”, pokaže prema zaključanim vratima sobe, “bude podnošljivije.”

Iznenadilo ju je kad je kratko kimnuo. Bez prigovora.

Valentina ustane. Oprezno, samo oprezno. “A lijek? Bi li, molim te, donio malo morfija za Katju? Užasno je boli, premda to ne pokazuje.”

On ponovo kimne i dlanom protrlja trodnevnu bradu. Bila je to umorna kretnja. “Obećavam ti da će, ako danas dobijem novac od vašega oca, dobiti morfij.”

“A ako ne?”

On slegne ramenima i krene prema vratima. Tijekom noći kiša se povukla prema sjeveru, a modro nebo zjapilo je nad njima kao da nekoga čeka. Svilenkaste krpice magle visjele su nad ravnicama, vukući sive prste po močvarištu gdje su močvarne ptice graktale dok su se kupale. Silazeći niza stube Arkin se osvrne prema njoj kako bi se uvjerio da neće pokušati pobjeći, no ona je ostala krotko stajati pokraj stola. Promotrio je njezin sitan lik u podvrnutim hlačama i prevelikoj košulji kockastog uzorka.

“Ta ti odjeća stoji mnogo bolje nego meni.”

Valentina pregrize jezik suzdržavajući se da ne pljune.