Dragulj Sankt Peterburga

24

“Sanitarko Ivanova.”

Medsestra Gordanskaja zaustavi Valentinu na odlasku s odjela. Starija se bolničarka doimala umorno, a oči su joj izgledale ranjeno, kao da je taj dan bio odveć nemilosrdan.

“Sanitarko Ivanova, danas ste dobro radili. Imate potencijala da postanete primjerna bolničarka.” Crte lica su joj se smekšale. “Priznajem da ste me iznenadili.”

“Hvala, medsestro.”

“Sad pođite kući i isperite ovaj dan vrelom vodom i gutljajem votke, ako znate što Vam je činiti.”

“Da, medsestro.”

Primjerna bolničarka. Valentina nabaci ogrtač preko ramena. Primjerna bolničarka.

Vani na stubištu naletjela je na sestru Darju i smjesta je zapitala: “Poznaješ li svećenika koji je danas bio ovdje?”

“Oca Morozova? Da, on je često tu. Ne mogu podnijeti njegove propovjedne govorancije”, Darja ovjesi lice i skine kapicu s glave, “ali bolesnicima donosi hranu, a i utjehu. Oni ga vole.”

“Ne, ne mislim na njega. Onoga drugog. Onoga prljavog i odbojnog, s hipnotički plavim očima i vrlo skupim raspelom.”

“A, kvragu, taj gad. Nije te dirao, je li?”

“Nije”, slaže Valentina.

“Ne brini se, taj nije često ovdje. Samo kad se poželi podsjetiti kako je to biti siromašan.”

“Što želiš reći? Gdje inače provodi vrijeme?”

“Isuse Kriste, Valentina. Zar ne znaš tko je taj smrdljivi gad?”

“Tvrdio je da je starec, siromašan sveti čovjek.”

“Jest, moje govno. Da sam barem ja tako siromašna.”

“Pa tko je on?”

“Grigorij Rasputin. Takozvani čudotvorac koji provodi vrijeme kraj naše mirisne carice. Reci mi da mu nisi dopustila da te dohvati svojom prljavom šapom.”

“Čudotvorac?”

“Tako se sam naziva.”

“Jense, kakva je carica žena?”

“Zašto pitaš?”

“Čisto me zanima.”

“Carica Aleksandra? Drži se hladno, suzdržano, i ponaša kao bahata njemačka princeza, što i jest. Ali nisam baš siguran da je takva i ispod kože.”

On prijeđe rukom uz nježnu oblinu njezina golog boka pa joj se stane penjati prstima uz rebra. Sjedio je uspravno na krevetu, iza nje, jer ju je volio tako proždirati očima. Proždirati. Ta mu se riječ uvijek činila nesuvislom pokraj riječi oči, jer kako bi oči mogle proždirati? Ali sad je shvatio. Oči su mu bile gladne kad ona nije bila uz njega, izgladnjele do praznine za koju nije vjerovao da postoji. Nijedna mu žena to nije napravila, to da u glavi čuva njezine slike poput dragulja. Sad je nastojao saznati što je potaknulo ovo zanimanje za caricu.

“Vjerujem”, razloži on, “da je dijelom takva jer je sramežljiva. Carica možda jest aristokratkinja, ali nemušta je u kurtoaznim razgovorima pa stoga izbjegava društveni život na dvoru zbog čega joj zamjeraju. Ali nema sumnje da je vrlo odlučna karaktera.”

“Odlučna u kojem smislu?”

“Većinu vremena drži cara Nikolaja uza se, na osami u Aleksandrovoj palači u Carskom selu. On radi odande. Znam da su udaljeni samo dvadeset milja od Sankt Peterburga, ali to je dvadeset milja predaleko s obzirom na nerede koji vladaju u gradu. On ovdje ima dužnosti.”

Ona kimne kao da je o tome već promišljala. “Njihove četiri kćeri, mlade nadvojvotkinje, drže li se i one povučeno?”

“O da. Svi kažu da zajedno uživaju u obiteljskom životu, jašu konje, jedre i igraju igre. Vole tenis. I, naravno, skrbe se o dječaku. On je središte njihova svemira.”

“Da, dječak, carević Aleksej.”

On pogne glavu i utisne joj nježan poljubac u oba koljena. Ona zarije ruku u njegovu kosu i privuče mu lice bliže svojemu.

“U što zuriš?” reče namršteno.

“U tebe. Pokušavam proniknuti u to kako si sklopljena.”

“Zašto? Zar me misliš rastaviti?”

On je poljubi u usne. “Inženjeru bi to bio zanimljiv izazov.”

Valentina mu sjedne sučelice i ovije noge oko njegova struka. On podvuče ruke pod njezinu stražnjicu i privuče je bliže k sebi. Koža joj je blago mirisala na karbolni sapun.

“Pričaj mi o svećeniku, Rasputinu”, reče ona.

“Za ime Božje, Valentina, zašto te zanima taj pokvarenjak?”

“Reci mi.” Bila je ozbiljna. Čelo je naslonila na njegovu ključnu kost pa joj nije mogao vidjeti lice, ali na golim je prsima osjećao njezin dah, male plitke izdisaje. “Došao je u Svetu Izabelu”, dometne mu.

“Drži se podalje od njega. Već je napravio dovoljno zla.”

“Kakva zla?”

“Grigorij Rasputin produbljuje razdor između cara i njegovih ljudi.”

“Jense, ljubavi, nemoj se ljutiti. Ispričaj mi o njemu.” Jezikom mu dodirne komadić kože.

“On tvrdi da je Božji sveti čovjek, poslan od Krista da vodi narod Rusije, a poglavito da vodi caricu. A preko nje i samog cara.” Ova ga je tema bacala u očaj. “Car Nikolaj je budala. Svećenik je umiješao prste u politiku i okreće Njegovo Carsko Veličanstvo protiv izabranih mu savjetnika i...” Zastane.

“I što?”

Jens slegne ramenima. “Ma zaboravi ga. Nemojmo više o sanktpeterburškim problemima. Borbene će se linije ionako ubrzo formirati.”

“Ti si baš siguran da će do toga doći?”

On je svali na jastuke. “Nitko od nas ne može biti siguran, stoga...”

“Nemoj mi povlađivati, Jense. Nisam dijete.”

Sledio ga je način na koji je to rekla. Oči su joj se danas nagledale previše toga u onoj prokletoj bolnici. Gdje je nestala ona djevojka koja je s njim gledala zvijezde u šumi, u hladnoj zimskoj noći? Pomilovao je glatku kosinu njezina ramena te sjeo oslonivši se o jastuke, posegnuo do noćnog ormarića i pripalio si cigaretu.

“Valentina, ljubavi, carski je dvor pokvareni lonac u kojemu se svašta kuha. Raskalašen i izopačen.” Glas mu je bio ravnodušan. “Grigorij Rasputin je propali svećenik, ali upala mu je sjekira u med. Carica Aleksandra ima malo prijatelja, osim blagonaklone Ane Virubove, a i ona je u njegovoj moći. Neki kažu da taj čovjek ima iscjeliteljski dar kojim pomaže caričinu sinu. Neki pak da je hipnotizira. Da možda čak postoji i nekakva seksualna veza između njih dvoje.”

Valentina trepne. “Zar bi itko poželio otići u krevet s tako odvratnim čovjekom?”

“O, iznenadila bi se. Žene na dvoru jedna drugoj kopaju oči kako bi mu udovoljile.”

“Ali on smrdi.”

Jens se resko nasmije. “Seljak koji zaudara, odrpani mužik koji se ne pere i ne presvlači. Nema druge nego Božji čovjek!”

“Jense”, Valentina mu otme cigaretu koju je držao među prstima i povuče oštar dim, “misliš li da Rasputin doista ima iscjeliteljske moći?”

On joj uzme cigaretu i ugasi je. “Ne. I da ti nije palo na pamet voditi Katju k njemu.”

“Nisam ni mislila.”

Ali laž je ostala visjeti u zraku, prozirna kao i dim.

Varenka nije bila mrtva. To je bilo dobro. Ulica nije bila u nimalo boljem stanju i ulazna su vrata još uvijek bila rascijepljena, a smrad u neosvijetljenom hodniku prodorniji nego ikad. Ali Varenka nije bila mrtva.

“Donijela sam još hrane”, reče Valentina i spusti torbu na stol. Iza nje utisne novčanik. Nijedna ga ne spomene.

“Vidim”, nasmiješi se Varenka. Nije to bilo ništa nalik na pravi osmijeh, tek pomicanje mišića lica, ali poslužilo je u to ime.

“Da nam skuham čaj?” predloži Valentina.

Žena s ožiljkom na tjemenu bila je zgurena na podu, zamotana u trošnu deku, glava joj je bila otkrivena, a koža se doimala pomalo zelenkasto. Žižak vatre svjetlomrcao je u peći i ona se zgrbila pred njom, usta lagano otvorenih kao da će proždrijeti žuti plamičak.

Valentina iz torbe zagrabi naramak triješća. “Evo.”

Varenka hitro izvuče tri iverka i pažljivo ih spusti kroz nadsvođeni otvor na plamen. Kad su zapucketali, njezino tanko lišce uzvratilo im je osmijehom, kao da su prijatelji, a za to je vrijeme Valentina zagrijala čajnik i pripremila čaj. Fini kolači iz majčine kuhinje u ovom su okružju izgledali smiješno, ali činilo se da žena to ne primjećuje. Pridružila se Valentini za stolom i pojela tri komada prije nego što je progovorila.

“Zašto si došla?”

“Da se uvjerim da si još tu.”

S dna ženina grla zagrgolji čudan zvuk. Valentini je trebao trenutak da shvati da se smije.

“Zar misliš da bih mogla biti igdje drugdje?” upita Varenka.

“Radiš li?” priupita Valentina.

“Radila sam.” Žena odmahne glavom. “U predionici. Ali otpustili su me kad sam uzela slobodan dan jer mi je sin bio bolestan.” Pogled joj je bio tvrd. Bez suza.

“Znam krojačicu koja traži čistačicu. Mogla bih razgovarati s njom. Ako želiš to mjesto.”

“Naravno da ga želim.”

U sobi zavlada muk. Obje su nešto očekivale jedna od druge. Valentina prozbori prva.

“Onda ću je pitati. Ali morat ćeš čistiti.”

Varenka pogleda u svoje prljave ruke. “Crpka na ulici opet je smrznuta. Za čaj rastopim snijeg.”

Valentini se preokrene želudac pri pogledu na svoju dopola ispijenu šalicu. “Psi pišaju po snijegu.”

Varenka se još jedanput oglasi hroptavim smijehom i pogleda svoju novu prijateljicu. “Što želiš? Nisi tu samo kako bi me hranila.”

Valentina iz torbe izvadi lončić ukuhanih marelica i crni kruh. Da Jens zna da je došla ovamo sama, naljutio bi se. “Želim da me upozoriš.”

“Upozorim na što?”

“Na to kad stiže opasnost.”

“Koja opasnost?”

“Ova vaša revolucija.”

I kao da je izrekla čarobnu riječ, nestade mrtvila i Varenkine oči, usne, njezina ugasla koža, sve se promijeni. Valentina ostade zaprepaštena da jedna riječ može imati takvu moć.

“Ovo je moja adresa.” Gurne komad papira preko stola.

Varenka ga i ne pogleda. “Ne znam čitati. A ionako se ne bih približavala kućerini u kakvoj ti zacijelo živiš. Čak bi i tvoje sluge pljunule na mene. Smisli nešto drugo.”

“Vidjela sam oglasnu ploču kraj autobusne stanice na Trgu svetog Izaka. Možeš na nju zakvačiti komadić šala kao upozorenje.”

“Crvenog šala?”

“Ako želiš.”

Žena kimne. Valentini se učini čudnim da je ožiljak od sablje jedino što se sjaji u toj vlažnoj sobi i zapita se boli li je.

“Što god ljudi govorili”, promrmlja Varenka, “neće nastupiti uskoro, ta njihova revolucija.”

“Jednom sam vidjela vojsku crvenih mrava koja je u rojevima napadala voluharicu i ubila je”, doda Valentina. “Možda tvoji mravi još nisu spremni biti vojska.”

“Reci mi, čime se baviš da ti prsti izgledaju tako jaki?”

“Sviram glasovir.”

Varenka stane opipavati Valentinine prste kao da će iz njih izmamiti glazbu. “Nikad nisam čula kako netko svira glasovir.”

Zbog njezinih riječi Valentini je došlo da zaplače.

Dogodilo se slučajno. Jens nije namjeravao spominjati Katju. Tako se zbilo jer je večer proveo igrajući poker u kući svojega prijatelja. Doktor Nikolaj Fedorin bio je ondje i, dok je gubio na kartama, ispričao mu je o novoj terapiji za ozljede kralježnice koja se isprobavala u toplicama u Karlovym Varyma. Čuo je dobra izvješća. Fedorinu su na pameti bili šegrti čija su krhka mlada leđa pretrpjela nalet oštrica sablji, ali Jens je odmah pomislio na Katju. Kad je sljedećeg jutra izašao jahati i ugledao Valentinina divljeg Kozaka kako poskakuje kroz vodenastu izmaglicu na leđima nemirne kobile, bilo je očekivano da će dobaciti primjedbu na njezin račun.

“Elegantno stvorenje, Popkove, nema sumnje. Ali ne bih rekao da je baš u tvom stilu.”

Kozak zanjiše glavom, poput konja. “Životinja nije za mene”, progunđa.

“A! Iznenađenje za gospođicu Valentinu možda?”

“Njet.”

Jens podbode svojega konja da produlji korak, ali mladoj kobili boje pšenice svidio se Junak pa je ubrzala i ona želeći grabiti usporedno s njim. Kozak olabavi uzde dopuštajući joj da zamahne grivom i propne se na stražnje noge dražesno poput balerine.

Jens nije mogao ne nasmijati se. Čak se i Kozak popustljivo nacerio te su nastavili jahati bok uz bok kroz vlažne ulice. Jens se na Junaku postavio između kobile i prometa kako bi je na taj način umirio na raskrižjima gdje bi je spopao nemir. Magla je omotala tanke sive ruke oko njih prateći ih cijelim putem, sve do kuće Ivanovih.

Popkov je timario Junaka i s velikim je konjem dobro postupao. Jensu se svidio čovjek koji je vršcima prstiju mogao osjetiti kako je životinja raspoložena i po kojem je pregibu valja počešati pa da konj zadovoljno zanjišti kroz raširene nozdrve.

“Neću dugo”, dobaci Kozaku.

Muškarac progunđa.

Jens na slavini u dvorištu napuni vjedro vode i stavi ga pred Junaka koji u njega sa zadovoljstvom uroni svoju veliku crnu gubicu. Jens na trenutak ostane stajati promatrajući konja.

“Popkove”, reče, “ti imaš povlašten položaj u ovom kućanstvu.” Podrugljiva osmijeha odmjeri krupnog čovjeka. “Budući da si tupoglavi Kozak, ne vidim razloga zašto ti je dopušten pristup kući, kao i mladim gospođicama Ivanov.” Jens prijeđe rukom niz Junakov mišićav vrat. “Pretpostavljam da je tako zbog tvojega urođenog šarma.”

Kozakova usta razvukoše se u širok osmijeh, otkrivajući velike bijele zube. “Idi kvragu.”

“Nikad nisam vidjela Valentinu tako sretnu.”

Jens se osmjehne Katji pridržavajući malu šalicu čaja na koljenu. “To je zbog posla u bolnici. Dobila je osjećaj svrhovitosti.”

“To i mama kaže.”

“Tvoja je majka vjerojatno u pravu.”

“Mama je ne poznaje tako dobro kao ja.”

“A što je to”, upita on oprezno, “što ti znaš, a tvoja majka ne zna?”

“Jense, nogama se možda ne mogu služiti, ali očima mogu.”

“I što to vidiš?”

Ona se nasmije. “Vidim kako joj koža blista kad bi trebala biti siva i umorna zbog dugih sati provedenih u bolnici i kako joj korak oteža kad je prisiljena provesti dan kod kuće. Vidim kako joj se usnice krišom razvlače u osmijeh kad misli da je nitko ne gleda i kako hvata dah. Usred rečenice odjednom ne može govoriti.” Katjin glas postane čeznutljiv. “Mislim da se to dogodi kad se upravo tada nečega sjeti.”

“Čega?”

“Trenutka. Koji je obuzme.”

“Katja, koja si ti pronicljiva djevojčica.”

“Ona mi je sestra. Volim je.”

Zadržali su pogled jedno na drugome. “I ja je volim”, doda on nježno.

Ona kimne zatresavši plavim uvojcima. “Znam.”

“Kako znaš?”

“Jer poznajem Valentinu. Ona voli i voljena je.”

“Svim ću se srcem brinuti o njoj, Katja.”

Ona mu se nasmiješi. “Vjerujem ti, Jense. Ali budi oprezan. Ako tata dozna da si joj ti miliji od kapetana Černova, zabranit će ti da uđeš u ovu kuću.”

“Hvala ti na upozorenju.”

Katji nije bilo lako tek tako mu prepustiti sestru.

Jens je začuo buku iz konjušnice prije nego što je stigao do nje. Pohitao je pobojavši se za Junaka. Krici i udarci odzvanjali su od drvenih zidova, a ondje je zatekao petoricu ljudi kako mlate Popkova na mrtvo ime. Grdosija je teturao i zamahivao poput pijanog medvjeda, a krv mu je liptala iz rasjekline iznad oka. Drugi su konjušari pobjegli i to je značilo samo jedno: bilo im je jasno tko su ti ljudi u crnim kaputima i ulaštenim čizmama, i znali su da se trebaju skloniti. Ali petorica na jednoga; Jensu se to učini kao nepoštena borba.

Dohvati jednog od napadača za rame, okrene ga i za pozdrav dobije udarac u trbuh. Progunđa. Prije nego što je stigla doletjeti još jedna šaka, on se zaleti glavom u prsa drugog napadača i ovaj izgubi ravnotežu. Jens brzo trzne vratom prema gore i glavom ovome smrska čeljust. Vrisak propara vlažan zrak, a konji počeše njištati i mahnito udarati kopitima. Psovke i šipke šibale su Popkova po ramenima sve dok nije pao na tlo, no pritom je sa sobom povukao još dvojicu. Čizme su udarale, a prsa zviždala od napora.

“Tako vam svega!” poviče Jens. “Odmah prestanite. Ubit ćete ga. Što se ovdje događa?”

Jedan od napadača napola okrene glavu. Lice oštrih crta s ljubičastom mrljom zurilo je u njega očima koje su bile tek neprobojne crne zjenice, duboki nezasitni ponori užitka.

“Gubi se. Osim ako i ti ne želiš malo.”

Netko sa strane zamahne željeznom šipkom priprijetivši da će Jensu smrskati lubanju. On nije imao pojma zašto je tučnjava izbila, ali sada više nije ni mario. Sagne se i s vješalice na zidu dohvati korbač te ga razmota. Bič je završavao metalnim bodljama.

Prvi udarac biča rasjekao je nečija leđa, a drugi je otkidao komad mesa s nezaštićenog vrata. Krv stane šikljati po slami. Dvojica koja su još uvijek stajala na nogama ostaviše Kozaka i krenuše na Jensa, no on vještim trzajem zgloba ošine bičem po zraku. Oni uzmaknuše. Prekasno su shvatili da iza njih stoji ozlijeđeni Kozak. Ukradena šipka u njegovoj ruci prvo se sručila na jednu, a potom i na drugu glavu, te oni padoše poput kamenja.

“Jeb’o ih sve!” prodere se Popkov.

“Jeb’o tebe!” prosopće Jens. “Što si, dovraga, napravio da si izazvao ovu tuču?”

Gledali su se, obuzdavajući se da ne prasnu u smijeh. Neočekivana braća po krvi.

“Kvragu”, doda Jens, “u što si me uvalio?”

Iza njih se začuje miran glas. “Spusti taj bič. A ti, glupane, ostavi šipku.” Nije to bila prijetnja. Tek mirno izrečena obavijest. “Ili ću ti prosvirati mozak.”