Dragulj Sankt Peterburga

29

“Jense, ne miči se.”

Valentina je klečala u snijegu, pritisnuvši mu prsa kako bi zaustavila krvarenje. Samo neka bude živ. Samo neka bude živ. Skinula je šal i njime mu čvrsto pritisnula košulju pod žaketom. Bijelu košulju. Koja je sada bila grimizne boje. Stisnula je zube, držeći se za njega u mislima, ne puštajući ga.

“Jense.” Ime mu je protisnula kroz usne. “Jense, ostani sa mnom.” Prignula se nad njim i provukla mu ruku ispod glave, nježno je podižući iz hladna snijega. Kapa mu je pala s glave, no riđa mu je kosa i dalje plamtjela vlastitim životom. “Jense. Molim te, Jense, nemoj umrijeti.” Dah joj se spustio poput bijela pokrova na njegove usne i u nosnice te ga je snagom volje pokušala oživjeti.

Nije se pomaknuo. Snažnije mu je pritisnula prsa, opipavajući mu bilo. “Jense, proklet bio, da se nisi usudio ostaviti me.” Pogled nije micala s njegova lica, promatrajući mu obris usana i guste trepavice ne bi li spazila makar i trepet pokreta. Glasno je viknula: “Doktore! Doktore Fedorine! Brzo dođite.”

Iza leđa začula je neki zvuk te je u magli bila svjesna povišenih glasova, premda joj uopće nisu dopirali do mozga. Osjećala je da je Jens negdje unutra, hladan, težak i klonuo, no odnekud je osjetila slab tračak njegova daha. Sagnula se i poljubila mu obje sklopljene vjeđe.

“Jense, čujem te.” Svoje je tople usne prislonila uz njegove hladne. “Volim te. Ako umreš, i moj ćeš život odnijeti sa sobom. Vrati mi se, Jense.”

Više je osjetila nego što je vidjela da se nešto promijenilo, najednom oćutjevši toplinu u središtu dlana na kojem je ležao njegov zatiljak, kratkotrajan otkucaj života koji je odmah potom nestao. “Jense Friise”, reče strogo, “smjesta otvori oči.”

Ništa.

“Za mene. Učini to za mene, Jense.”

Uzak prorez. Zelen bljesak kad se jedna vjeđa podignula, za dlaku, ali i to je bilo dovoljno.

“Doktore Fedorine!” ponovo je zavikala. Naslonila je čelo na Jensov obraz i ostala tako, kao da ga tjelesna spona može zadržati uz nju. “Hvala ti”, prošaptala je. “Spasibo.”

Ispod šala osjetila je lagan pokret kad su mu se rebra počela podizati te mu je stala žamoriti nježne riječi na uho, priznavši mu koliko joj njegov život znači i kako bi njegova smrt na nju utjecala.

“Valentina! Kojeg vraga radiš ovdje?” Bio je to doktor Fedorin. brkova obloženih ledom, čiji je zabrinut pogled već pregledavao prijateljevo tijelo u snijegu.

“Živ je”, smjesta će ona, “no prsa mu snažno krvare.”

Liječnik klekne pokraj Jensa otvorivši svoju kožnatu torbu te stane iz nje vaditi zavoje. U tom je trenutku Valentina po prvi put podignula pogled, no ono što je vidjela jedva da joj se urezalo u svijest: potplati čizama zapovjednika Černova sleđeni od ugaženog snijega; široka pleća husara okupljenih oko njegova tijela. Krv posvuda. Grimizna i zagasito crvena. Zagasito crvena i crna. Krv prikrivena odorom. Jesu li zbog toga nosili odore takvih boja?

Liječnik joj je odmaknuo ruku s rane, a nju najednom potrese srdžba kad se sjetila Arkina. Okrenula se i osvrnula preko ramena, te ga spazila kako stoji na rubu šume promatrajući je, širom razmaknutih nogu, s jednom rukom na boku a drugom na pušci, te s izrazom zadovoljstva na licu. Da je u tom trenutku imala pištolj, onaj s popisa, ustrijelila bi ga ravno između onih hladnih sivih očiju. Polako je ustala, ostavljajući Jensa na brigu doktoru Fedorinu, te se zaputila prema vozaču. U ruci je stiskala skalpel što ga je ukrala iz liječnikove torbe.

“Arkine!” dozvala ga je preko čistine koja ih je dijelila. Pozornost joj je bila usmjerena na komadić kože između Arkinove čeljusti i pohabana ovratnika njegova kaputa. “Arkine, ako zapovjednik Černov umre”, snijeg je na tom mjestu bio dublji pa su joj stopala teško napredovala, “vojska će pročešljati svaku zabačenu ulicu u Sankt Peterburgu dok te ne pronađe i onda te raščetvoriti.”

Bio je viši od nje te ju je promatrao odozgo s omanjega grebena, očito je ne doživljavajući kao prijetnju. Puške njegovih sudruga bile su uperene prema husarima, a ne prema njoj, a on nije ni pokušao uzmaknuti kad mu se približila. Jedak okus gnjeva planuo joj je u grlu kad mu je na usnama spazila ponos nalik na melasu, gust, taman i sladak. Prsti su joj se stegnuli oko metalnog predmeta što ga je držala u ruci, skrivena u naborima kaputa, te se primaknula još bliže.

“Zašto si ih ustrijelio?” prosiktala je. “Zašto obojicu?”

“Oni su neprijatelji naroda.”

Približila mu se za još dva koraka. “Varaš se. Jens Friis pomaže tebi i tvojim radnicima time što vam dovodi vodu.”

Sive su mu se oči najednom stisnule, osjetivši opasnost kad je zamahnula rukom. Sagnuo se točno u trenutku kad je odjeknuo hitac koji ga je odbacio unatrag, dok mu se krv u ravnu crvenu mlazu cijedila niz čelo od mjesta gdje mu je metak okrznuo kožu. Valentina nije oklijevala. U tom djeliću sekunde dok od šoka još nije shvaćao što se događa, ona zamahne rukom prema njegovu boku. Kratka oštrica prodre mu kroz tkaninu i zarije se u meso. On bolno rikne, no zatetura unatrag, istrgne skalpel i baci joj ga pod noge.

“Ne znaš što radiš”, zareži kroza stisnute zube te nestane prije nego što ga je uopće stigla upitati što time misli. Iščezne u tmini između stabala, a njegovi ljudi ispariše za njim.

Valentina se okrene i zagleda prema suprotnoj strani čistine. Kršan lik Lava Popkova stajao je u snijegu s puškom njezina oca na ramenu, široko joj se osmjehujući.

Sklonili su se u liječnikovu kuću. Metak se činio premalim da bi uzrokovao toliku štetu. Vidjela ga je među hvataljkama forcepsa, sluzava od krvi, prije nego što je uz zveket pao u emajliranu posudu na stolu.

“Bravo, bolničarko Ivanova. Izvrsno.”

Doktor Fedorin uronio je ruke u zdjelu vruće vode dok je Valentina ispirala ranu antiseptičnom otopinom borne kiseline i posula je jodom u prahu. Pomno je promatrala liječnika kako radi. Dok je igla zašivala neravne rubove rane na Jensovoj koži, pomagala je mirno i metodično, kao što su je naučili u bolnici. Brišući krv. dodajući liječniku pribor, pomno prateći Jensovo nepravilno bilo, pazeći da se ne uguši vlastitim jezikom. Bio je pod samo blagom narkozom te bi se s vremena na vrijeme oglasio tihom bolnim jaucima, poput kuje koja se šteni. U jednom trenutku, kad mu je podignula kapak kako bi provjerila šire li mu se zjenice, on je pogledao ravno u nju i, unatoč tomu što je imao metak u grudima i što mu je liječnik forcepsom rovao ispod smrskanih rebara, krajevi usana izvili su mu se u blijed smiješak.

“Ja ću ostati pokraj njega”, reče ona smjestivši stolac pokraj kreveta nakon što je liječnik završio sa šivanjem te očistio i zavio ranu.

Zapravo je mislila: Molim vas, ostavite nas. Moram biti nasamo s njim.

Doktor Fedorin otvorio je usta da nešto kaže, pogledao je i potom ih nanovo zatvorio. Ovlaš joj je položio netom oprani dlan na rame, prebacio ručnik preko ruke i napustio prostoriju noseći pliticu s medicinskim priborom. Sterilizirat će ga u kuhinji. Čim su se vrata zatvorila, Valentina nasloni glavu na jastuk uz njegovu jarkocrvenu kosu. Nježno ju je dodirnula. Poput konjske grive, gusta i oštra. Prsa su mu bila gola, prekrivena samo debelim slojem zavoja te mu je stala proučavati mekanu kožu, riđe dlake što su mu se kovrčale prema ključnoj kosti i vratu posutom pjegicama od sunca.

“Jense”, zažamorila mu je na uho, “padne li ti ikad više na pamet boriti se u dvoboju, kunem ti se da ću te sama ustrijeliti.”

Kut usana pomaknuo mu se. Opet onaj smiješak. Pažljivo mu je ovila ruku oko struka i sklupčala se pokraj njega na krevetu prilagođavajući tijelo obliku njegovih dugačkih kostiju. Slušala ga je kako diše, isprekidan dah u dnu grla kad bi ga jače zaboljelo, kucanje francuskog mramornog sata na polici nad kaminom, zvukove grada koji kreće u svoj noćni pohod. Privila ga je uza se. Tek kad je bila sigurna da mu je bilo poprimilo ravnomjeran, premda plitak ritam, počela mu je pjevušiti, dahom mu milujući obraz. Chopinov Nocturno u Es-duru.

“Mama, mogu li razgovarati s tobom?”

Bilo je već gluho doba noći, no majka joj je bila na donjem katu u plavom salonu, osvijetljenom tek malom svjetiljkom za čitanje iza njezinih leđa. Nosila je izuzetno izrađen istočnjački kimono koji Valentina nikad prije nije vidjela i kartala je, slažući pasijans na kartaškom stolu pokraj vatre. Raspuštena kosa padala joj je po ramenima, a kad je podignula pogled prema kćeri, oči su joj bile budne i pozorne.

“U koje se ti to doba vraćaš kući?”

Riječi su bile blaži ukor nego što je Valentina očekivala. “Njegovala sam nekoga.”

Svukla je kaput i stala ispred ognjišta. Žilama joj je i dalje protjecao led i činilo joj se da se više nikad neće uspjeti ugrijati. Sasušena krv uprljala joj je prednji dio haljine na mjestu gdje je Jensova glava ležala u snijegu. Obje su u tišini promatrale mrlje.

“Je li to inženjerova krv?” tiho upita Elizaveta.

“Znaš?”

“Da.” Nije podizala pogled. “Znam za dvoboj.”

Valentina nije pitala kako. “Mama, zapovjednik Černov preživio je napad, premda je teško ranjen. No želim da znaš da sam završila s njim.”

Izrekla je te riječi kao da pljuje kamenje kroz usta. “Neću se više ni sekunde pretvarati da sam zaručena za tog čovjeka.” Sjetivši se prizora Jensa s ranom u grudima, zgužvala je krvavu haljinu. “Černov je krivac za ovo.”

Elizaveta se vrati svojim kartama. Sakupila ih je i promiješala, no ruke joj nisu bile toliko mirne koliko se nadala. “Otac ti neće biti sretan kad to čuje.”

“Želim mu sama reći.”

“Ne sada.”

“Je li kod kuće? U krevetu?”

Elizaveta se tužno osmjehne. “Nije.”

Valentina čučne ispred ognjišta, ispruživši ruke prema vatri, a majka je ni na trenutak ne prekori. “Želim da shvatiš, mama, da više ne mogu. Nije mi namjera povrijediti tebe ili tatu, zaista nije. Ali ovo...” Htjela je reći: Ovo me ubija. Ubija Jensa. No umjesto toga reče: “Ovo je pogrešno. Mora postojati neki drugi način na koji se mogu srediti tatine financije.”

“Razumijem.” Elizaveta se nanovo prihvati slaganja karata na stol.

Prošlo je nekoliko trenutaka a da nijedna nije progovorila, a vatra je bacala sjene uza zidove dok su se obje bavile vlastitim mislima. Nakon nekog vremena Valentina iz džepa kaputa izvadi baršunastu kutijicu i odloži je na pod što dalje od sebe.

“Ovo ću dati tati”, reče.

Elizaveta iskosa pogleda prema modroj kutijici u kojoj se nalazila dijamantna ogrlica, a koju Valentina namjerno nije htjela otvoriti.

“Dobila sam je od Černova. Na temelju nje banke će tati odobriti zajam.”

Majka joj tiho uzdahne. “Hvala ti, Valentina. Zahvalna sam ti.”

“Svidjela bi ti se, mama. Jako je lijepa.”

“Takvom me smatraš? Da me je tako lako kupiti lijepim predmetima?” Oči nije podizala s karata.

“Zašto si se udala za njega, mama? Zašto za tatu?”

Jedna majčina ruka poskoči, kao da ju je udarila struja. Počela je brže dijeliti karte, no govorila je polako. “Kad sam bila malčice starija od tebe, voljela sam čovjeka kojega su moji roditelji smatrali neprikladnim. Platili su mu da napusti Sankt Peterburg.”

“Platili su mu da ga se riješe?”

“Da. Otišao je bez pozdrava. Nakon toga nije mi bilo ni važno za koga ću se udati. Oni su odabrali tvojeg oca. Bio je dobra prilika.”

Valentina je ostala na podu pokraj vatre, napeto zureći u majku dok Elizaveta naposljetku nije podignula pogled s karata i pogledala je u oči.

“Tako mi je žao, mama”, promrmlja Valentina. “Žao zbog svega.”

Majka joj slegne ramenima i usredotoči se na karte. Valentina ustane, priđe ormariću od mahagonija na čijim su policama bile poslagane razne boce, te natoči dvije votke. Vrati se do majke, jednu čašu položi na kartaški stol te sjedne na pod ispred ognjišta držeći svoju. Piljila je u rasplesane plamičke i pijuckala svoje piće.

“Mogla si mi i prije reći, mama. Zašto si to tajila?”

“Imam svoje razloge.”

“Kakve razloge?”

“Najprije, jer želim da znaš da se muškarci rijetko pokažu onakvima kakvima ih smatraš. To nemoj zaboraviti. A drugo”, zastala je i brzo odigrala tri karte jednu za drugom, kao da pokušava premostiti jaz između misli i riječi, “jer si večeras otišla.”

“Otišla?”

“Otišla si od nas. Vidim ti u očima, i po tome kako ti stopala dodiruju pod kao da točno znaju kamo idu. Čujem ti u glasu. Večeras si odrasla i otišla.”

“Još sam tu, mama.”

Elizaveta kimne. Ispije votku jednim kratkim pokretom i upita: “Pretpostavljam da je živ, tvoj inženjer?”

“Jest.” Valentina je žurno odgovorila, ta jedna riječ skotrljala joj se s jezika kao da je i sama pomisao na to da nije živ odveć opasna da bi je dopustila. Poput majke, i ona ispije bistru tekućinu. Jensu je dala poveću dozu morfija, dovoljnu da uspava vola, no u gostinskoj sobi doktora Fedorina njegova joj se ruka čvrsto ovila oko zapešća, ne želeći je ispustiti čak ni u snu. Tada mu je poljubila prste i rekla mu da joj vjeruje. Vjeruj mi, Jense. A ja ću vjerovati tebi. Jer mama je u krivu. Ti jesi muškarac kojim te smatram, i to si mi i dokazao.

“Smiješiš se”, primijeti Elizaveta.

Zar stvarno? Nije toga bila svjesna.

“Smiješiš se jer misliš na njega.”

“Zar se i ti ne smiješiš dok misliš na čovjeka kojeg voliš?”

Majčine plave oči se raširiše. “Da.” Otvorila je usta kao da će još nešto reći, no potom ih je naglo zatvorila i sakupila sve karte, čvrsto ih stišćući. Suze su joj se kotrljale niz obraze.

“Mama.” Valentina hitro priđe majci.

“Valentina”, prošaptala je Elizaveta, “tako sam ljubomorna na tebe.”

Valentina ovije ruke oko majčina ukočena tijela i stane je nježno zibati pri svjetlu vatre.

Valentina je stajala na prozoru svoje sobe, nestrpljivo čekajući jutro. Čim su sluge počeli paliti svjetla spremajući se za poslove novoga dana, ogrnula se kaputom i iskrala se u tamu. Zrak ju je ujeo za pluća, no nebo je bilo vedro i posuto dijamantima. Sjetila se vožnje na saonicama s Jensom, gledanja u zvijezde i toga kako je nije ismijao kad mu je otkrila svoju nakanu da želi postati bolničarka. Već tad je vidio od čega je sazdana.

Konjušnica je vrvjela konjušarima koji su grabljali slamu i timarili konje, zviždučući ulomke pjesama i razbijajući led na vjedrima za vodu. Zrak je odisao slatkim mirisom zobi i sijena, a Valentina je primijetila kako je ona kršna niska kobila koja je dan ranije vukla kočiju vraćena na sigurno u svoj pregradak. Jedan od konjušara prevrnuo je očima kad se uputila ravno prema uskim stubama što su vodile do prostorija za spavanje, no ona se nije obazrela na njega.

“Lave”, zazvala je, zatresavši vratima ne bi li se otvorila, “ciljaš kao slijepa kokoš.”

Popkov je ležao ispružen na leđima na podu, odjeven u istu prljavu tuniku u kojoj je bio i jučer, ne pokazujući ni najmanju nakanu da ustane. Oči su mu bile mutne i snene, no promotrile su je sa zanimanjem.

“Gad se sagnuo”, zabrunda on.

“Okrznuo si Arkinovo čelo, i to je sve.”

“Ciljao sam mu mozak.”

“Zbog čega je uopće bio ondje?”

“Najvjerojatnije zbog osvete.”

“Osveta je dvosjekli mač.”

Kozak iskesi zube, a Valentina nije mogla razlučiti smije li se ili reži. Sjedne na njegov uzak poljski krevet i promotri mišićavo mu tijelo. “A puška?” upita. “Jesi li je vratio u radnu sobu?”

“Naravno.”

“Spasibo.”

“Inženjer ti je živ?”

Ona kimne. “Treba li ti morfija?”

“Njet.”

Ispod kaputa izvadi bocu votke iz plavog salona. Oči mu se istog trena razmagliše i bljesnuše, crne poput ugljena. Pruži mu je.

“Nastoj da ti potraje, hoćeš li?” zamoli ga. “Barem do doručka.”

On se nasmije, gromoglasnim zvukom od kojeg su se zatresli tanki zidovi, i otvori bocu.

Valentina je na prvi pogled shvatila da je zapovjednik Stepan Černov nakljukan lijekovima. Zjenice su mu bile sićušne poput vrška iglice usred mutnih sivih šarenica, a usta su mu se potpuno opustila — bila su ovješena i podatna kao da pripadaju nekome drugome. Njegov je liječnik očito bio pobornik lijekova protiv bolova jednako kao i sam zapovjednik.

Tiho je sjela do njegova uzglavlja slušajući mu majku kako plače. Grofica Černova, sitna žena s mnoštvom niski bisera, sjedila je u pozlaćenom naslonjaču na suprotnoj strani kreveta, jecajući u čipkasti rupčić koji se Valentini učinio premalenim za toliku količinu suza. U srcu nije osjećala samilost za majku čovjeka koji se zakleo da će ubiti Jensa. Došla je zbog vlastitih roditelja, i to je bio posljednji put da će igrati ulogu zaručnice. Nije ga htjela dotaknuti. Desna mu je ruka ležala na pokrivaču, no ona bi mu je radije odsjekla nego što bi je primila u svoju. Baš je ta grešna ruka tijekom dvoboja držala pištolj s takvim užitkom.

“Valentina”, prošaptao je Stepan Černov, “pođi sa mnom.”

Pokušao se nasmiješiti, no njegovi lijekovima nakljukani mišići nisu imali snage za to. Zbog rane u trbuhu izgubio je podosta krvi i cijelu mu je noć život visio o koncu, no toga mu se jutra vratila snaga te se počeo oporavljati. Tako joj je rekao njegov otac, grof Černov. Vratila mu se snaga. Oporavlja se. Ona je začepila uši.

“Ne mogu poći s tobom.” Jasno je govorila, kako je zbog zamagljenog uma ne bi pogrešno shvatio. “Sestra mi je bolesna pa ne mogu napustiti Sankt Peterburg.”

Njegovi su joj roditelji obznanili svoju nakanu da će čim bude dovoljno snažan s njim otputovati u obiteljsku daču na obali Crnog mora, gdje je klima toplija te će se brže oporaviti. Prizor njegove krvi, zagasito crvene boje kao i jakna njegove odore, neprestano joj se motao po mislima te odluči pružiti mrvicu utjehe sablasno blijedom licu na jastucima.

“Kad se vratiš, ponovo ćemo razgovarati”, rekla je i ustala. “Možda ću ti čak i svirati.” Nije uspjela sasvim prikriti tračak osmijeha.