Dragulj Sankt Peterburga

30

Jens je imao noćne more. Tijekom mračnih sati kad se život na neki neobjašnjiv način izobliči pa stvarnost postaje savitljiva, a svijest neuhvatljiva, pojavljivali bi se vukovi. Znao je da je u kući Nikolaja Fedorina te da divlje životinje ne lunjaju stubištima i spavaćim sobama u srcu Sankt Peterburga, no oni bi se svejedno pojavljivali. Isprva bi ih mogao samo nanjušiti, isti onaj zvjerski vonj koji se osjećao u kući u kojoj je ona žena ležala u krevetu sa svojom mrtvom djecom.

No kad bi pokušao sjesti i otjerati ih, režeći bi mu skakali na prsa i zabadali mu očnjake u meso. Osjećao je kako mu jezicima, vrućim i glatkim, lapću krv iz srca. Ponavljao si je da je to samo noćna mora, no nije mogla biti samo to. Vidio im je crvene oči. Osjećao njihov mastan dah. S naporom je udario jednoga šakom u čeljust začuvši kako je zabrundao. To će ga naučiti da ga se kloni. Zavalio se natrag na jastuke, zadovoljan.

Već je svanulo kad se probudio, a dnevno svjetlo bilo je toliko bijelo i blještavo da mu se zavuklo ispod vjeđa i silom ih rastvorilo. Jensovu ispaćenu umu trebalo je nekoliko trenutaka da prepozna gdje se nalazi te shvati kojeg vraga radi ispružen na leđima u nepoznatu krevetu, no sve je sjelo na svoje mjesto onoga trenutka kad je ugledao nju. Kako ga čeka da joj se vrati.

Valentina je sjedila u naslonjaču pokraj njegova uzglavlja, sitna i krhka figura između debelih podstavljenih naslona za ruke, uprijevši pogled tamnih očiju u njega. Zbog njezine nepomičnosti pomislio je kako je zacijelo već dugo ondje. Kad je spazila da je budan, oči su joj se otvorile uz treptaj lijepih dugih trepavica zbog kojeg su mu se ranjena prsa stegnula od zadovoljstva. Usne su joj se polako izvile u osmijeh koji mu je zagrijao krv u žilama.

“Kako se osjećaš?” upitala ga je blagim glasom.

I dalje se nije micala. Poželio ju je dotaknuti. “Kao da mi slon bati po prsima.”

Sire se osmjehnula. “Nemoj da doktor Fedorin to čuje. Slonovima nije dopušteno da se penju na gornji kat.”

Nasmijao se te mu se učini da će mu se mišići ispod rebara rasprsnuti. Zakašljao se, iskašljavši krv, a ona ga je promatrala kamenog i nedokučivog izraza lica, ukočenih i blijedih obraza. Kad je završio, crvenom mu je tkaninom obrisala usne.

“Nemoj govoriti”, naredila mu je. “Niti se smijati.”

Ležao je boreći se da dođe do daha, odgurujući sa sebe tog prokletog slona, i pustio da mu se oči naslađuju njome. Nosila je haljinu tople zelene i crvenkastosmeđe boje i izgledala poput šumske vile koja mu se zabunom ušuljala u sobu. Haljina je imala visok ovratnik s dvanaest savršenih bisernih dugmića na prednjoj strani. Sve ih je prebrojio, poželjevši prijeći prstom preko njihove svilenkaste površine. Kosa joj je izgledala kao da je stajala vani na vjetru, no možda ju je samo protresla rukama. Ta pomisao, da je to činila iz očaja, bila je kao da mu je netko stavio hladan prst na dno grla.

“Boli li te jako? Nemoj govoriti. Samo kimni ili odmahni glavom.”

Odmahnuo je glavom. Nisu skidali pogled jedno s drugoga, te ju je vidio kako teško guta dok joj je dug blijedi vrat zadrhtao kao da je boli.

“Izvrsno”, reče ona.

“Poljubi me”, prošapće on.

“Spavaj.”

“Poljubi me.”

Ispružio je ruku do ruba kreveta, no ona se nije primaknula kako bi je primila.

“Miruj”, naredi mu. “Da ne bi potrgao što unutra.”

“Poljubi me ili ću iskočiti iz ovog kreveta i naganjati te po sobi.”

“Ne zaslužuješ poljubac.” Lice joj je bilo ozbiljno, a oči jarosne. “Umalo si izgubio glavu.”

Jens se naglim trzajem uspravi u sjedeći položaj i nasrne naprijed. Ona od šoka glasno dahne, no on je zgrabi za zapešće i povuče iz naslonjača prema krevetu.

“Nemoj!” povikala je. “Još ćeš se više ozlijediti i rasparati šavove.”

Privukao ju je i poljubio. Usne su joj bile meke i podatne, no tamne oči nije zatvarala, bijesna na njega.

“Valentina”, prošaptao je, “neću mu dopustiti da te dobije.”

Ona protrne i položi mu glavu u pregib vrata, kao da se pokušava ugnijezditi u njega. “Uvijek sam bila tvoja. Od prvog trena kad sam te vidjela. A sad lezi.”

Pustio je da ga položi na jastuke i obriše mu trag krvi s brade, ne ispuštajući joj struk iz ruku. Sjela je pokraj njega na krevet i tad joj je prvi put primijetio masnicu boje vina na obrazu. Dotaknuo ju je vršcima prstiju. Dodirnuo joj kosu. Pomilovao joj uho i otkopčao dva biserna gumbića.

“Što si to učinila?” upitao ju je.

“Misliš na ovo?” Prstima nježno dotakne masnicu. “Poskliznula sam se na ledu.”

No on ju je predobro poznavao. Sjetio se vukova. “Dođi ovamo.”

Nagnula se nad njega i pustila mu da joj poljubi masnicu. Miris njezine kože rasplamsao je nešto duboko u njemu. Tek mu se tada osmjehnula, širokim zadirkujućim osmijehom koji joj je obasjao oči rastjeravši tamne sjene što su ih opsjedale. Utisnula mu je lagan i mekan poljubac u usne prije nego što se uspravila i sjela.

“Jense, nastaviš li me tako gledati...”

“Kako?”

“Kao da se spremaš pojesti me.”

“Vjerujem da bi bila ukusna.”

“Ako ne prestaneš, izgubit ću vlast nad sobom i uskočiti ti među plahte.”

On odvrne dio pokrivača. “Dođi i proždri me.”

Na trenutak je primijetio kako ga gleda shvativši da je vidjela više nego što je htio pokazati, no bio je bespomoćan poput teturava mačića. Nježno je zatisnula pokrivač oko njega.

“Zabavljat ću te”, nasmiješila se, “glazbom.”

“Što?” Disao je plitko osjećajući kako mu glava lebdi prema stropu. “Nećeš mi valjda zviždukati?”

“Polako, vidjet ćeš.”

Odmaknula se od kreveta. Njegov pogled ostao je prikovan za mjesto na kojem je sjedila, na kojem je ostao utisnut trag njezine male stražnjice, savršeno okrugla udubina. Položio je dlan u nju. Bila je topla. S druge strane sobe do njega je doprla glazba, obavivši se oko nazubljene krhotine bola što mu je bila usađena u grudima i otupljujući joj rubove. Podignuo je pogled i ugledao je. Njegova šumska vila stajala je u podnožju kreveta svirajući violinu i vitkom rukom opisujući tako dražesne lukove u zraku da nije mogao odvojiti pogled od nje.

“Spavaj”, promrmori ona. “Spavaj, ljubavi.”

Nevoljko je sklopio oči i smjesta otplovio na toplu ljekovitom valu visoko iznad dosega vukova. Svirala je anđeoski.

Nakon prvih nekoliko dana Jens ju je poslao natrag u bolnicu. Valentini to nije bilo po volji.

“Nema potrebe da treperiš oko mene”, rekao je zlovoljno. “Vrati se na posao i pusti me da se odmaram. Dok si ovdje, ne mogu...”

“Pssst, moj mrzovoljni Vikinže.”

Položila mu je prst na usne zapečativši ih kako iz njih ne bi izašle riječi za koje je znala da su neistinite. Razumjela je, ali nije joj bilo drago. Slao ju je od sebe jer nije htio da ostane bez posla u Bolnici svete Izabele. Izostanak s obuke medsestre Gordanskaje neće joj biti opravdan, to su oboje znali.

I tako je Valentina danju nosila uštirkanu odoru bolničarke, a svaku večer vraćala bi se u kuću doktora Fedorina. Uletjela bi u gostinsku sobu i bacila se na Jensa poput utopljenice. Po cijele dane rintala bi u moru lica gdje joj je nedostajalo zraka, sve dok ne bi ušla u tu sobu i ugledala zelene oči koje su je čekale, proždirući je kao da ni on sam nije postojao do tog trenutka.

“Jesam li ti nedostajala?” Poljubila bi ga, kušajući mu usne.

“Ne”, nasmijao se. “Cijeli dan spavao sam u miru i tišini, a onda mi je malena Ana došla čitati. Doktorova kuharica spremila je kokošju juhu.”

Valentina mu se namršti. “Pretvaraš se u jednog od onih debelih lijenih gospodara kojega po cijeli dan dvore žene. Sljedeći put ponijet ću nojevo pero da te njime mogu hladiti.”

“Ni sam se ne bih boljeg dosjetio.”

“Ja bih”, reče ona dražeći ga smiješkom.

Smjesta je podignuo glavu s jastuka te je morala skočiti s kreveta kako je ne bi uhvatio.

“Bolestan si”, reče.

“A ti si moj lijek. Trebam te.”

Rekao je to široka osmijeha na licu, no od njegova pogleda zastalo joj je srce. Mislio je to, svaku riječ. Leden strah, koji je zatomljivala još od onoga dana u njegovu uredu kad je obznanio da će se radije boriti u dvoboju nego pobjeći s njom na sigurno, oslobodio se. Polako je prišla krevetu, legla pokraj njega na pokrivač, udahnula njegov topao mošusni miris i zagrlila ga toliko čvrsto da je zastenjao od boli.

Vrata su se jedva primjetno odškrinula.

“O, opet ti.”

Pozdrav je mogao biti i srdačniji. Valentina nije klipsala čak dovde po snijegu za samo jedan Varenkin osmijeh.

“Da, ja sam.”

Žena otvori vrata, a Valentina uđe za njom u sobu. Prostorija je izgledala bolje, čistije i svjetlije. U kutu je, poput kakva starca, mrmorila vatra, a iz lonca na stolu širio se miris tople hrane. Varenka je na glavi nosila maramu žarke boje.

“Znači, dobila si posao?” počne Valentina.

“Da.”

“Drago mi je.”

Pričekala je ne bi li joj se žena osmjehnula. Možda čak i zahvalila. Valentina je ispunila obećanje i preporučila Varenku za mjesto čistačice u krojačkom salonu madame Angelique, no činilo se da Varenki pristojnost nije bila jača strana.

“Zbog čega je ona ovdje?”

Glas se začuo s kreveta. Na njemu je ispružen ležao Ivan, gol do pasa, u otkopčanim hlačama. Valentinu obuzme stid kad je shvatila da je došla u pogrešan čas.

“Dobra večer, dobrij večer, Ivane”, reče, zarumenjevši se.

U bolnici je naviknula viđati muškarce manje ili više razodjevene, čak i potpuno nage kad je bilo potrebno, no ovo je bilo drugačije. Bilo je nečega ratobornog u načinu na koji su mu se mišići napeli kad je sklopio ruke iza glave, nečega izrazito muškog u gustim crnim dlakama na njegovim prsima i u sitnim sjajnim očima koje su u nju zurile bijesno i neprijateljski.

“Tebe sam došla vidjeti”, reče.

On spusti noge na pod, no ostane sjediti na rubu kreveta, oslonivši laktove o koljena, i ne potrudivši se zakopčati dugmad na hlačama. Ona ondje spazi još kovrčavih crnih dlaka.

“Zbog čega?” upita on.

“Tražim nekoga. Mislim da bi ga mogao poznavati.”

Zurio je u nju, znatiželjan. “Kako se zove?”

“Viktor Arkin.”

“Nikad čuo.”

No primijetila je da je oklijevao, toliko kratko da joj je umalo promaknulo. Onaj djelić sekunde koji je umu potreban da odluči lagati. Promatrala ga je u tišini, koju nije prekinuo on nego Varenka.

“Hoćeš li juhe?” nelagodno je ponudi.

“A ti, Varenka? Poznaješ li ti koga tko se zove Arkin?”

“Njet.”

“Loše lažeš.”

“Ostavi je na miru”, odbrusi Ivan i ustane, stisnuvši šake. Soba se najedanput učinila manjom.

“Platit ću ti taj podatak”, predloži ona.

“Takvi kao ti uvijek misle da sve mogu riješiti novcem, zar ne?” zareži on. “Mislite da nas možete kupiti jednako lako kao dok smo mi bili kmetovi, a vi vlastelini. Prema nama ste se odnosili gore nego prema psima.” Primaknuo se korak bliže, isturivši glavu naprijed. “No, vjeruj mi, kad ti kažem, bogata mala kujo, stvari su se promijenile. Neću primiti tvoj prljavi novac.”

“Uzeo si ga kad ti je to odgovaralo.”

“Ne izazivaj ga”, promumlja Varenka ispod glasa.

No Valentina je bila gnjevna. Ona nije bila vlasnik tvornice koji izrabljuje svoje radnike, ni bogati zemljoposjednik koji zlostavlja svoje zemljoradnike. Ona je pomogla ovim ljudima, ribala im prljavi pod i ispraznila im prokleto vjedro s izmetom. Što ovaj čovjek sebi umišlja? Bogata kuja, tako ju je nazvao. Bogata kuja.

Prišla mu je sasvim blizu i pljusnula ga po širokome licu odlučnim udarcem od kojeg mu se glava zanjihala unatrag, no umjesto da je obori šakom, on se nasmijao, zapahnuvši joj lice oporim dahom.

“Imaš petlje”, priznao joj je, “ali nemaš pameti. Da je imaš, pokupila bi sve do čega ti je u životu stalo i pobjegla iz Rusije kao da ti gori pod nogama.”

“Rusija je i moja ljubljena zemlja jednako kao i tvoja. Neću vam dopustiti da mi je otmete.”

“Čekaj samo da revolucija...”

“Dosta više o toj tvojoj revoluciji! Do nje neće doći. Vi se ionako samo razbacujete praznim riječima i ništa ne poduzimate.”

“Ti štrajk šegrta nazivaš praznim riječima?”

Vikali su jedno na drugo okrenuti licem u lice te se zrak između njih usijao, no na spomen šegrta Valentina zamukne. Okrene mu leđa.

“Poruči Viktoru Arkinu u moje ime”, reče hladno, “da neću odustati dok ga ne pronađem. To mu reci.”

Varenka se uznemireno uhvati za ruku. Svijetle su joj oči bile zabrinute, no kratko je kimnula. Ivan progunđa. Na tome je ostalo.

Valentina se zaputila prema vratima, no prije nego što je do njih došla, okrenula se i na stol bacila vrećicu kovanica. Zazveckale su pri padu, a zvuk je privukao Ivanov i Varenkin pogled.

“Želim”, reče Valentina, “da mi kupiš pištolj.”

Nagla promjena vjetra sa sobom je donijela struju topla zraka s juga i kišu koja ju je promočila do gole kože. Grad je sa sebe zbacio pahuljasti snježni pokrivač i sige s krovova, blješteći pri svjetlu uličnih svjetiljki, a ceste su nanovo osvanule sjajne i crne. Kad je stigla, Jens je sjedio u krevetu oslonjen o lavinu bijelih jastuka, što je bio značajan napredak u odnosu na ležanje na leđima. U jednoj ruci držao je ručnik, a u drugoj četku za kosu. Njegov osmijeh dobrodošlice zagrijao joj je mokru kožu.

“Dođi ovamo”, reče on.

Ona priđe. Sklupčala se pokraj njega na pokrivaču i pustila mu da je osuši, polako i smireno, bez žurbe i napora, dok joj je napetost istjecala iz bolnih udova i mišići joj se opuštali, a prenapregnuti mozak potpuno se prepustio.

“Što se dogodilo?” upita on.

“Razmišljala sam. O dvoboju.”

O tome dosad jedva da su prozborili. Ni jedno ni drugo još nije bilo spremno zagaziti na taj opasni teritorij. On je bio poput crnog leda — nevidljiv sve dok ti ne prosjedne ispod nogu te se zatekneš izvaljen na leđima u blatu. Tišina se ukotvila između njih, no Jens ju je odagnao prešavši joj prstom duž jagodične kosti rekavši: “Dvoboj je gotova stvar, mila moja Valentino. Razmišljaj o našoj budućnosti, a ne o prošlosti.”

“Zašto te je ustrijelio? Zašto nije pucao samo na husare?”

Čula je kako je uzdahnuo, gotovo nečujno, no tuga u tom zvuku bila je čvrsta i nepopustljiva, ukorijenjena duboko u njemu.

“Oni nas sve smatraju porobljivačima”, reče on. “Černov vodi vojnike protiv štrajkaša, a ja sam voditelj projekta izgradnje tunela na kojemu radnici rintaju i po dvanaest sati na dan, ponekad čak i po četrnaest ako zaostajemo za rasporedom. A koliko su za to plaćeni? Manje no što bi ti potrošila na čaj i kolačiće s Katjom. Naravno da nas mrze. Imaju svako pravo na to.”

“Ne slažem se.”

“Naravno da se ne slažeš, ljubavi.” Provukao joj je četku kroz mekane vlasi, milujući joj kosu. “Budimo oboje zahvalni na tome što je taj čovjek loše naciljao.”

“I o tome sam razmišljala.”

Naslonio se na jastuke. “I do kakva si zaključka došla? Da revolucionari neće nikamo dospjeti dok ne nauče kako pravilno strijeljati?”

“Ne. No bio je to onaj isti čovjek koji je pucao na nas u saonicama one noći nakon bala u Palači Aničkov.”

“Molim?”

“Istina je, Jense. Jasno sam vidjela.”

Osjetila je kad je udahnuo i pritom se lecnuo od boli, no nastavio joj je mirno gladiti kosu.

“Dvaput je pucao na mene”, promrsi Jens. “I dvaput me nije ubio.”

“Znam tko je on.”

“Tko?”

“Viktor Arkin. Bio je vozač mojega oca. Onaj koji je skrio granate u garaži.”

“Zbog čega sam i ja nakratko bio uhićen, ne zaboravi.”

“Da.”

“Tako znači.” Pažljivo je disao. “Dakle, taj Arkin naumio je nanijeti zlo. I meni i tebi.”

“Ubola sam ga.”

“Što si učinila?”

“Jednim od skalpela doktora Fedorina. No nedovoljno duboko pa je pobjegao.”

“O, Valentina!”

Privukao ju je u naručje i zatisnuo pokrivač oko nje kao da je tako može zaštititi. Osjetila je kako mu čeljust podrhtava naslonjena na njezino čelo, kao da ne želi izgovoriti riječi koje se svim silama trude osloboditi.

“Jense, kad sam bila mala, govorili su nam da ruski narod voli cara. Gdje je nestala ta ljubav?”

“Osamdeset posto Rusa su zemljoradnici. Od iskona su odani caru, premda mrze svoje zemljovlasnike. Mnogi i dalje ga je takve osjećaje unatoč nemirima. Sjeti se samo ustanka iz 1905. kad su s Gaponom krenuli na Zimsku palaču. To nije trebao biti ustanak. Namjeravali su cara izvijestiti o nedaćama koje ih muče. Bili su uvjereni da će im car, sazna li za njihove patnje, pomoći i olakšati im život.” Ljutito je frknuo. “No nisu imali pojma kakav je zapravo car Nikolaj Aleksandovič Romanov čovjek.”

Položila je ruku na zavoj kojim mu je bila omotana rana. “Jense”, reče nehajno, “mislim da ti je vrijeme za lijek.”

Izmigoljila mu se iz naručja i stala pokraj kreveta, gledajući kako mu zelene oči postaju još zelenije kad je počela otkopčavati dugmad.

Kako da je zaštiti?

Miris njezine kože ispunio mu je ponore uma. No čak i kad bi joj se usne zaustavile na njegovu vratu ili mu ovlaš dodirnule jedno po jedno rebro dok mu je poljupcima pokušavala odagnati bol, to mu je pitanje opsjedalo um, istiskujući sve druge misli van. Kako da je zaštiti?

I što hoće Viktor Arkin?

Sporim gladnim pokretima klizio joj je dlanovima uz naga bedra dok je sjedila na njemu opkoračivši ga. Pratio je obrise njezinih bokova i čvrstu oblinu stražnjice, tople i podatne, koja mu je ležala u dlanu. Obožavao je kutove njezinih kostiju, način na koji su se skladno kretale stvarajući udubine i sjene na njezinoj besprijekorno glatkoj koži. I slušao je bez daha zvukove što su joj se otimali iz grla, predenje, stenjanje i tajne mijauke užitka.

Prikliještila ga je uz jastuke šapćući mu na uho, dok joj se kosa poput neukrotive koprene prostrla oko njega mameći ga svojim mirisom. Oštećenim je plućima udisao njezin dah, a njezin je dodir duboko u njemu raspirivao vatru na mjestima što su do maloprije zjapila prazna i hladna. Ganula bi ga na način koji nije mogao shvatiti, uzbuđivala ga na načine koje nije mogao objasniti, i u njemu raspirivala snagu i požudu od koje bi mu slabo i ranjeno tijelo u bolesničkoj postelji jednostavno isparilo.

Žestinu kojom je vodila ljubav s njim dotad nije upoznao, i dok joj je ljubio grudi, grickajući joj kožu i pod jezikom ćuteći kako joj se slatke bradavice ukrućuju, osjećao je kako im se tijela stapaju od pulsirajućeg žara i postaju jedno. Oduvijek je znao da će tako biti. Da će mu i cijeli život s njom biti premalo.

Arkin je bio oprezan. Pao je mrak i sanktpeterburške ceste bile su pune prometa. Na putu do Hotela de Russie neprestano je zametao trag, naglo skrećući u veže i odmičući niz pokrajnje uličice. Iza leđa nije začuo nikakve stope, ni tihe korake ni hitro skretanje agenata u crnim kišnim ogrtačima. Zaobilazio je široke bulevare, prošavši mimo Brocardove prodavaonice francuskih parfema, i vratio se natrag okolnim putem preko mostova, nekoliko puta uzastopno prelazeći Fontanku. Ovratnik je podignuo do ušiju za zaštitu od pljuska, proklinjući sam sebe što je takva budala. Zbog lošeg vremena njegovo putovanje na drugi kraj grada bilo je sigurno, ali ne i pametno.

Djevojku je već i prije slijedio i znao je točno kamo ide svaki put nakon završetka smjene u bolnici. U velebnu kuću u ulici s drvoredom, s ulaznim vratima od kovana željeza i obiteljskim grbom što se dičio na stupovima iznad kapije. Kuća u kakvoj mu je majka oduvijek željela služiti. Saznao je da pripada liječniku, doktoru Nikolaju Fedorinu. On je bio jedan od onih odvratnih intelektualaca, pripadnika liberalne kreme društva koji su se rado ubrajali među pripadnike visokog staleža, istovremeno se ponoseći dobrotvornim radom sa siromašnima, kao da time mogu pokrpati ranu što je zjapila u srcu Rusije; previti jaz slabašnim zavojem od gaze nadajući se da će ga držati na okupu.

Kad nastupi revolucija, rulja će takve ljude zgaziti čizmama. U općem metežu koji će zacijelo zavladati nakon svrgavanja omraženih Romanova, ljudima poput tog liječnika neće biti jasno da više ne mogu biti na vlasti. I da će im prljav seljak iz Sibira ili radnik iz Putilove tvornice imati pravo naređivati. Ti ljudi, bilo da su liječnici, odvjetnici ili učitelji, uvijek će biti izdajice socijalističke borbe jer nisu u stanju pojmiti da su sada oni u potlačenom položaju.

Otresao je kišu s lica dok mu je gnjev izjedao utrobu. A što je sa ženama iz visokog staleža? Što s njima? One su naviknule da njima upravljaju muževi ili očevi koji im govore što da rade i što da misle. Ima li nade za njih?

Dovraga i takve misli! Mrzio se zbog toga što bi volio da je odgovor na to pitanje potvrdan. Da! Da, moguće ih je preoblikovati. Da, može ih se naučiti kako da postanu korisne. Poput male Ivanove.

No što s njezinom majkom? Koja ne odstupa od svojih bisera i predrasuda. Kako da ona ikad posluži njihovoj borbi? Naljutila se na njega. Kad joj je rekao kako je prekinuo dvoboj, izgrdila ga je. Zasula ga je oštrim riječima, a bjelokosne obraze oblila joj je vrela krv i oči su joj blistale od srdžbe. Iznenadilo ga je da ta žena u sebi krije takvu vatru. To ga je privuklo i protiv njegove volje.

Sjedio je s njom u Turicumu koljena priljubljena uz njezino, a kad je završila, uzeo joj je drhtav dlan u svoj. No ovaj put otkopčao joj je dugmiće na rukavicama od teleće kože, toliko glatke da mu se na dodir činila kao svila, a ne koža, i polako joj ih skinuo. Na koži joj nije bilo nijedne mrljice, nikakva traga da uopće živi. Ležao mu je među prstima poput ptice, uznemiren i drhtav. Nije imao pojma da dlan može biti tako mekan.

Pokraj njega protutnjala je kočija dok je u mraku prelazio preko Mihailovskog trga, zalivši ga valom prljave vode iz jarka pokraj ceste. Opsovao je. Večeras je bio razdražljiv, a misli su mu se kovitlale u glavi, oštre poput britve. Trebao je bez oklijevanja ubiti onog husara u šumi. Da je samo naciljao malo više. Prokleta slabost. Trebao je to učiniti, dugovao je to Karlu, čije su mlado tijelo rasporili na sporednom kolosijeku. No umjesto toga učinio je kako je Elizaveta Ivanova zatražila.

Prokleta slabost.

Stresao se poput psa, otresavši vodu s kaputa. Hotel de Russie nalazio se na uglu trga. Hitro je zakrenuo niz pokrajnju uličicu i neopazice se ušuljao kroz stražnji ulaz hotela, pokraj kuhinje u kojoj se žustro radilo i uza široko stubište. Stigavši do drugog kata, nečujno se zaputio niz hodnik i pokucao na vrata.

“Naprijed.”

Bilo mu se uzlupalo kad je ušao u sobu. Pri blagu ružičastom svjetlu zidnih svjetiljki stajala je Elizaveta Ivanova, bez bisera, bez rukavica, odjevena samo u svileni kimono, dok joj se kosa u kovrčama prozračnima poput ljetne izmaglice rasula po ramenima. Taj mu je prizor iz glave odagnao svaku pomisao na Černova.