Dragulj Sankt Peterburga

3

“Djevojke, mesdemoiselles, danas je dan velike počasti našoj školi. Dan za pamćenje. Od svake od vas očekujem da dade najbolje od sebe. Danas morate zabljesnuti jače od...”

Ravnateljica zastane na pola riječi. Pomno iscrtane obrve uzdignule su joj se od gnušanja. Djevojke su suspregnule dah, čekajući na koje će se siroto stvorenje sručiti njezin gnjev. U tamnoj haljini visoka ovratnika i s kamejom, madame Petrova žustro se ushodala gore-dolje ispred klupa u velikoj dvorani internata Instituta Ekaterinskij, motreći svaku od učenica s nepopustljivom pozornošću generala koji pregledava svoje čete.

“Madamoiselle Nadia”, odrješito će.

Valentina se sažali nad prijateljicom kojoj je tinta kapnula na čistu pregačicu.

“Uspravno sjedni, djevojko. Samo zato što sjediš u zadnjem redu ne znači da možeš sjediti pogrbljeno. Želiš li da ti privežemo držak metle za leđa?”

“Ne, madame.” Nadia ispravi ramena, no rukama nastavi prekrivati umrljanu pregačicu.

“Madamoiselle Aleksandra, uklonite taj uvojak s obraza.”

Nastavila je jezditi niz redove klupa.

“Madamoiselle Emilija, spojite stopala, niste konj. Madamoiselle Valentina, smjesta prestanite prtljati prstima!”

Valentina porumeni i zagleda se u prste. Bubnjali su joj po koljenima, očajnički se nastojeći zagrijati. Hladnih prstiju nije mogla svirati, no svejedno ih je poslušno sklopila u krilu. Srce joj je snažno nabijalo, kao i svaki put prije nastupa, premda je Nocturno vježbala dok je nije počeo progoniti u snovima, kao što ju je i zvuk njištanja konja još uvijek progonio. Konja nije jahala od dana eksplozije, niti je to ikada više kanila činiti, no nije mogla zaboraviti njihovo glasanje bez obzira na to koliko gromoglasno udarala po tipkama glasovira.

“Madamoiselle Valentina.”

“Da, madame.”

“Sjetite se za koga danas svirate. Ni manje ni više nego za cara.”

“Da, madame.”

Ovaj će put Chopinov Nocturno u Es-duru odsvirati bolje no ikad.

Jens Friis bacio je pogled prema velikom zidnom satu. Poslijepodne je odmicalo sporo poput starca s ozeblim nožnim prstima te je bio u napasti da zijevne.

Protegnuo je noge i razdraženo se promeškoljio. Dosadile su mu beskrajne pjesme i napjevi te mu je bilo neudobno na smiješnom stolcu koji nije bio napravljen za nekoga poput njega, s udovima kao u žirafe. A što je bilo još gore, ljutio se na groficu Serovu što ga je dovukla na ovu ispraznu priredbu školarki kad je ionako bio u škripcu s vremenom: morao je proučiti nacrte za novu građevinu koji su mu stigli baš tog jutra. Usto mu je bilo i vraški hladno u toj dvorani. Kako su, zaboga, ove sirotice uspijevale to podnositi? Na klupama poredanim duž zidova sjedile su učenice, ukočene i uspravne u svojim tamnim haljinicama s bijelim pelerinama i pregačicama, nalik na krhke snježne rezbarije.

Iz pristojnosti je usmjerio pogled prema institutki koja je pjevala. Imala je sasvim ugodan, premda običan glas, no pjesma je bila zamorna, jedna od onih dosadnih njemačkih liedera koje je prezirao i koji su trajali unedogled. Bacio je pogled prema vratima pitajući se kakvi su mu izgledi za bijeg.

“Jense”, prošaptala je grofica Natalija Serova koja je sjedila pokraj njega, “ponašaj se pristojno.”

“Bojim se da su ovakvi elitistički užici previše za moj neuglađen um.”

Njezine su se sive oči ljutito zagledale u njega, a potom su se okrenule u drugu stranu. Osjećao je miris njezina parfema — najvjerojatnije iz Pariza, kao i njezin šešir, tričava stvarčica od svile i perja koja mu je izazivala smiješak. Dugačak, po mjeri skrojen kaput najsvjetlije nijanse zelene, isticao je njezinu mladenačku građu, premda je pretpostavljao da joj je najmanje trideset pet, a na ušima i oko vrata blistali su joj smaragdi. Imala je istančan ukus, u to nije bilo sumnje. Kao sin danskog tiskara, Jens je odrastao u Kopenhagenu gdje mu se vonj tinte zauvijek urezao u nosnice, a danas je, u dobi od dvadeset sedam godina, učio cijeniti ugodnije mirise kojima je Sankt Peterburg odisao.

“Baš me ljutiš. Slušaj Mariju”, promrmljala je potiho.

Ah, dakle ova ptica pjevica je Marija, grofičina nećakinja. Mutno je se sjećao iz vremena kad ga je grofica prije dvije godine dovukla ovamo na koncert, kad je Jens imao čast prvi put upoznati cara Nikolaja. Grofica Natalija Serova predstavila mu ga je, to ne smije zaboraviti. Mnogo joj je dugovao, unatoč tomu što je njezin suprug zauzvrat dobro iskoristio Jensove inženjerske vještine za radove na njihovu imanju.

Ovaj je put car Nikolaj sjedio uspravno usred dvorane kao svijeća na stolcu visoka naslona i bilo je nemoguće reći dosađuje li se ili zabavlja, tako su uvježbano kruti bili mišići njegova lica. Bio je omanji čovjek, a slabu je čeljust skrivao pod upadljivom kestenjastom bradom, baš kao što je i sitnu građu skrivao glomaznim vojnim odorama skrojenima s namjerom da zadive. Tog je dana blistao u jarko modrom sakou nakićenom mnoštvom odličja i zlatnim gajtanom.

Jens nije bio jedini koji je smatrao da je car Nikolaj Aleksandrovič Romanov pogrešan čovjek na pogrešnom položaju, za razliku od svog krupnog, osornog i nasilnog oca, cara Aleksandra III., čovjeka koji je bez cipela bio visok stotinu devedeset pet centimetara i bez imalo ustezanja ponašao se kao da je Božja željezna šaka. No Rusiji je sada više nego ikad prijetila opasnost od toga da prereže vlastiti grkljan, i očajnički joj je trebao mudar i snažan vođa.

“Bravo”, uskliknuo je car. “Odlično, mademoiselle Marija.”

Dvoranom se prolomio pljesak. Grofičina je nećakinja, hvala Bogu, završila — Jens je s olakšanjem odahnuo jer je sad mogao otići i vratiti se poslu. No koncertni glasovir koji je dominirao u dnu prostorije najednom je oživio te se prostorijom visokih stropova razlegla glazba. Jens zagunđa u sebi. Bio je to neki Chopinov komad, a on mu je bio jedan od najmanje dragih skladatelja, vazda tako tugaljiv i pun očaja, cvileći poput mačke što se tjera.

Pogledao je pijanisticu, vitko mlado stvorenje guste tamne grive koju joj je s lica uklanjala crna traka za kosu. Sedamnaestogodišnjakinja, pretpostavio je, možda osamnaestogodišnjakinja. Bila je odjevena u odoru Ekaterinskog instituta i trebala je izgledati bezoblično i bezlično kao i sve ostale djevojke. Ali nije. Nešto na njoj privuklo mu je pogled, nešto u načinu na koji su joj se ruke kretale opčinjavajućom gracioznošću. Kao da su dio same glazbe.

Imala je sitne ali snažne prste koji su se prelijevali preko tipki, povezujući je s nečim što on nije mogao vidjeti, nečim što je bilo dio njezina svijeta. Glazba se vinula uvis, uzdižući se u molski akord i preplavljujući mu čula svojom ljepotom, da bi mu potom bez upozorenja, kad je bio potpuno nepripremljen, iščupala srce. Zatvorio je oči osjećajući kako glazba u njemu oživljava, a note dodiruju tajne kutke, žuljajući ih dok nisu prokrvarili. Morao je uložiti svjesni napor kako bi otvorio oči i promotrio djevojku koja je bila u stanju glazbu pretvoriti u takvo oružje.

Tijelo joj se nije dramatično njihalo na stolcu. Samo ruke, i glava. One su se kretale kao da pripadaju glazbi, a ne njezinu tijelu. Koža joj je bila blijeda poput najsvjetlije bjelokosti, a lice gotovo bezizražajno, izuzev očiju. One su bile goleme i tamne, pune nekog osjećaja koji je Jensa podsjetio više na gnjev nego na zanos. Odakle mladoj djevojci tako snažni osjećaji? Kao da ih je svakim dahom udisala.

Naposljetku je glazba uz uzdah utihnula, a djevojka je pognula glavu. Tamna joj je kosa zakrila lice od pogleda te je tiho položila ruke u krilo. Tek joj je jedan izdajnički drhtaj potresao kralježnicu, nakon čega je dvoranu ispunila tišina. Jens pogleda cara. Suze su se nekontrolirano kotrljale niz Nikolajevo lice. Polako je podignuo ruke i počeo pljeskati, a aplauz se smjesta razlegao dvoranom poput jeke. Jens ponovo pogleda mladu pijanisticu. Nije se pomaknula.

Glava joj je bila okrenuta ustranu, a blistave tamne oči uprte ravno u njega. Da to nije bilo odveć apsurdno, zakleo bi se da je ljuta na njega.

“Mademoiselle Valentina”, reče car glasom bremenitim od osjećaja, “hvala vam. Merci bien. Bila je to veličanstvena izvedba. Nezaboravna. Morate doći svirati mojoj supruzi i dragim mi kćerima sljedeći put kad dođu u Zimsku palaču.”

Djevojka ustane sa stolca i duboko se nakloni. “Bila bi mi velika čast”, reče.

“Pozdravljaju. Čestitam, draga djevojko. Postat ćeš velika pijanistica.”

Prvi put se nasmiješila. “Blagodarju Vas, mnogo Vam hvala, Vaše Veličanstvo. Odveć ste ljubazni.”

Nešto u načinu na koji je to promrmljala prenulo je Jensa. Umalo se naglas nasmijao, no činilo se da car ne primjećuje natruhu podrugljivosti u njezinim riječima.

“Eto”, prošaptala je Jensova družica, “barem si u Chopinu uživao, kad već nisi u pjevanju.”

Jens se okrene prema grofici Serovoj. “I jesam.”

“Friise! Za Boga miloga, čovječe, što ti radiš ovdje?”

Bio je to car Nikolaj. Krupnim se koracima uputio prema svojoj sviti kako bi protegnuo noge prije sljedeće izvedbe. Svi ustadoše. Bio je znatno niži od Jensa i imao je naviku ljuljati se gore-dolje na prstima. U znak pozdrava žene su našušurile svečana ruha, a muškarci ponizno pognuli glave.

“Friise”, nastavio je car Nikolaj, “nadam se da nisi došao kako bi očijukao s djevojkama.”

“Ne, Vaše Veličanstvo, nisam. Ovdje sam kao gost grofice Serove.”

“Zar ne bi trebao raditi punom parom? To je ono što od tebe očekujem, znaš. A ne da se šepiriš pred mladim damama Sankt Peterburga.”

Jens se nakloni žustro škljocnuvši potpeticama i naklonivši glavu. “U tom Vas slučaju pozdravljam.”

Nikolajevo držanje postalo je ozbiljno. “Potreban si drugdje, Friise. Ne mogu si priuštiti da se tvoj talent rasipa na”, mahne rukom okićenom nakitom prema školskoj dvorani, “ovakve tričarije.”

Jens se ponovo nakloni i okrene da ode. Dok je to činio, još je jedanput pogledom preletio po prostoriji tražeći pijanisticu. I dalje ga je promatrala. Osmjehnuo se, no ona mu nije uzvratila pa joj je kratko kimnuo i išetao iz prostorije. Dok su se vrata za njim zatvarala, osjetio je kao da je dio njega ostao ležati na ulaštenom parketu dvorane. Dio koji mu je značio.

“Jense!”

Zastao je na pola koraka. “Ah, grofice. Kao što vidite, žurim se.”

“Čekajte”, doviknula je. Koraci su joj odzvanjali praznim žutim školskim hodnikom dok se žurila da ga sustigne. “Jense, žao mi je. Nisam htjela da ti car očita bukvicu.”

“Niste?”

“Ne. Oprosti mi.”

“Grofice Serova”, reče on podižući njezinu ruku u rukavici i pritisnuvši je uz usne, “nemam Vam što oprostiti.” No glas mu je bio jedak i ironičan.

Ona oštro izdahne. “Ne budi tako bahat, Jense”, reče. “Ne sa mnom.”

Istegnula se i utisnula mu poljubac ravno u usta. Usne su joj bile mekane, primamljive. No Jens je zakoraknuo unatrag. Uputila mu je prijekoran pogled i vratila se putem kojim je i došla.

Dovraga i ta žena. Dovraga.

Jens je čvrsto omotao težak jahaći ogrtač oko ramena. Sumorna siva magla lijepila mu se za odjeću i kosu, čak i za trepavice. Na konju je lutao gradom poput duha, preko mostova koji su, budući da je bila zima, danonoćno bili osvijetljeni uličnom rasvjetom. Kočije su kloparale pokraj njega zaklonjene maglom, automobili trubili iz sveg glasa, dok su pješaci čvrsto držali svoje torbice i novčanike. Dan je bio stvoren za džepare i lopove.

Hladnoća je te godine bila surova, surovija nego što je to uobičajeno za Sankt Peterburg. Kanal Mojke se zamrznuo, a Nevu je prekrio mrtvački pokrov što je progutao grad. Bila je to zima žučljivih štrajkova u tvornicama i nestašice namirnica u trgovinama. Nemir je gmizao i šuljao se ulicama, radnici su se okupljali na uglovima te kivni i gnjevni pušili svoj jeftini duhan marke mahorka.

Jens je petama podbo konja u galop, udaljivši se od širokih bulevara i ostavivši za sobom pomodnu Aveniju Nevski i njezina krzna te svilene haljine.

Ulice su bile sve uže, a kuće sve sirotinjskije, dok se na koncu prljavština i očaj nisu osjećah u vlažnome zraku. Čopor od tri divlja psa iskesio je zube prema konju, a Junak ih je zauzvrat udario vrhom željezne potkove. Jens je duž ulice zurio u upala lica i pocrnjele zgrade. Studen je bila toliko snažna da su od nje popucali prozori.

Zbog toga je došao ovamo. Zbog ovakvih mjesta. Ulica što zaudaraju. Bez vode za pranje — samo s bunarima začepljenima od kiše i crpkama koje je okovao led. Zbog toga je došao u Sankt Peterburg.

Bila su četiri sata ujutro kad je Valentina lagano pokucala na vrata vrškom prsta.

“Vhodi, uđi, mila.” Glas joj je bio tih i pun dobrodošlice.

Okrenula je kvaku i stupila u privatne odaje bolničarke Sonje, gdje su se pri prigušenom svjetlu sjene valjale po sagu poput umornih pasa.

“Dobroe utro”, pozdravi Valentina.

Bolničarka je bila žena od pedesetak godina, koja je sjedila u stolcu za ljuljanje i stopalom tapkala po podu odgurujući se u pravilnom ritmu. Krupno joj je tijelo progutao pohabani kućni ogrtač, a u krilu joj je ležala otvorena Biblija u kojoj je prstom pratila svaki pročitani redak.

“Kako joj je noćas?” smjesta je upitala Valentina.

“Spava.”

Spava? Ili se samo pretvara? Valentina je znala da bolničarka Sonja često to ne zna razlučiti. Katja je tijekom posljednjih šest mjeseci pretrpjela šest operacija kojima su joj pokušavali spasiti smrskanu kralježnicu, a nakon posljednje pokretnost joj se znatno popravila, premda još nije bila u stanju hodati. No daleko od toga da se ikad žalila. Ne, Katja to ne bi radila. No ljubičaste udubine ispod očiju i blijedožuto, bolno lice odavali su kad bi je jako boljelo.

“Što ste joj dali?” upita tiho Valentina.

“Malo laudanuma, uobičajenu dozu.”

“Mislila sam da je odvikavate od njega.”

“Pokušala sam, mališka. No potreban joj je.”

Valentina ne reče ništa. Što ja znam o laudanumu? Samo ono što vidim u Katjinim očima.

Bolničarka se prestala ljuljati i zabrinuto proučila Valentinino lice. “Grizodušje je strašna stvar, mila moja.” Odmahnula je glavom, prešavši dlanom preko stranice tanke poput hostije što joj je ležala otvorena u krilu. “Bog nam oprašta.”

Valentina je prišla prozoru, povukla težak zastor ustranu i zagledala se van u noć. Svjetla su treperila dok su saonice s konjskom zapregom i kočije s jarkim bakljama nastavljale juriti kroz grad koji se ponosio reputacijom grada koji nikad ne spava, u kojem se mahnito živi i još mahnitije umire. Sankt Peterburg bio je grad krajnosti. Sve ili ništa. Činilo se da nitko u Sankt Peterburgu nema vremena ni za što osim za sljedeće piće, sljedeću razuzdanu zabavu ili sumanuto kockanje. Zagledala se van u sve to žudeći za nečim što je više od života.

“Ne”, promrmljala je bolničarki, “ne želim Božji oprost.” Žestoko je protrljala ruke, premda s vanjske strane kože nije osjećala hladnoću.

Bilo je još uvijek mračno. Ona vrsta gustog i teškog mraka što je u stanju zakrčiti um. Prvi prigušeni zvukovi kućanstva što se budi doprli su do gornjeg kata dok su sluge potpaljivale vatru i laštile podove. Valentina je prekriženih nogu sjedila na dnu Katjina kreveta s ručnikom rasprostrtim u krilu.

“Čujem da je tata kupio novi automobil dok sam bila u školi”, reče Valentina.

“Da. Turicum. Iz Švicarske.”

“Zar taj nije strahovito skup?”

“Pretpostavljam da jest — no car Nikolaj upravo je kupio novi Delaunay-Belleville. Znaš kako to ide na dvoru, podignula se velika prašina oko toga i svi su požurili oponašati ga.”

“Tko ga vozi?”

“Tata je zaposlio profesionalnog vozača. Zove se Viktor Arkin.”

“Kakav je?”

“Vrlo naočit u odori. Poprilično šutljiv, no rekla bih zgodan na neki ozbiljan način.”

“Uvijek su ti se sviđali muškarci u odorama.”

Katja se razdragano nasmije što je obradovalo Valentinu. Bilo je dana kad joj je trebalo mnogo više da nasmije sestru. No primijetila je da su Katjine oči mutne, kao da se magla prikrala uz rijeku Nevu i preko noći joj se ušuljala u glavu. Jedna noga bila joj je poduprta ručnicima. Valentina joj je masirala mekanu kožu razgibavajući joj zglobove i prividno vraćajući život u oduzete udove. Pritom joj je pomagao tanak sloj ulja od lavande što je ispunio zrak, prikrivajući zadah bolesničke sobe.

Katja se udobno ugnijezdila u jastucima, kose nalik na blijedo-zlatnu izmaglicu oko glave. “Pričaj mi opet o caru.” Promatrala je Valentinine marljive ruke. “Kakav je bio?”

“Već sam ti rekla. Bio je naočit i šarmantan, i čestitao mi je na izvrsnoj izvedbi.”

Katja stisne plave oči kao da škilji u nešto jako sitno. “Nemoj misliti da nisam prozrela tvoje laži, Valentina. Što se jučer zbilo? Zašto ti se nije svidjelo Njegovo Carsko Veličanstvo?”

“Naravno da mi se svidio. Car se svima sviđa.”

“Pozvat ću bolničarku Sonju da te izbaci odavde ako mi ne...”

Valentina se nasmije i načas prestane utrljavati ulje u sestrine blijede nokte na nogama. Katjino stopalo ležalo joj je u dlanu, beživotno kao da je lutkino. “U redu, u redu, priznajem. Predobro me poznaješ. U pravu si, Katja, car Nikolaj jučer mi se nije svidio. No samo zbog toga što se šepirio po prostoriji kao da posjeduje cijeli svijet, a ne samo onu polovicu koja pripada Romanovima. Razmetljiv je poput pauna. Premalen čovjek u preširokim hlačama.”

Katja se odjednom pljesne po čelu hineći razdraženost. “Pa da, sad se sjećam. Rekao ti je kako želi da sviraš njegovoj ženi i djeci kad te je prije dvije godine čuo kako sviraš u školi. Zar ne?”

“Da. A ja sam bila toliko glupa da sam mu povjerovala. Vježbala sam i vježbala, čekajući poziv na dvor. No nikad ga nisam dočekala.” Osmjehnula se mlađoj sestri. “Caru ne treba vjerovati. Laži odveć olako klize niz njegov carski jezik.”

Katja širom otvori oči. “Je li i on opet došao?”

“Tko?”

“Sjećam se da si mi bila rekla kako je neki čovjek bio s carem Nikolajem kad si mu onomad svirala.”

“Ne, takvo što nisam rekla.”

“Da, rekla si.”

Valentina joj podigne drugo stopalo i položi ga na ručnik. Uronivši prste u toplo ulje, stane joj masirati suhu kožu na peti. “O čemu to, zaboga, pričaš?” Oči je držala uprte u Katjine nožne prste dok ih je nježno razdvajala jednog po jednog.

“Tamo je bio neki čovjek. S carem, prije dvije godine, kad je posjetio vašu školu”, bila je uporna Katja. “Sjećam se, rekla si da je bio...”

“Ne budi smiješna.”

“Rekla si mi da je izgledao poput vikinškog ratnika.”

“To je besmislica.”

“Vatrene kose i zelenih očiju.”

“Umišljaš.”

“Ne, rekla si mi. Stajao je pokraj vrata, i rekla si...”

Valentina se nasmije i uštipne je za nožni prst. “Svakakve sam budalaštine pričala kad mi je bilo petnaest.”

No Katja nastavi netremice zuriti u sestru. “Rekla si mi da si se zaljubila u njega.”

Valentinini prsti izbubetaše dio Katjina stopala iza kosti gležnja. “Ako sam takvo što i rekla, bila je to puka budalaština jedne školarke. Nisam čak ni razgovarala s njime. Sad se jedva sjećam i kako je izgledao.” No krv joj je udarila u obraze.

“Rekla si mi”, Katja će tiho, “da se kaniš udati za toga visokog vikinškog ratnika.”

“Tada sam bila bedasta. Ne kanim se udati, ikad.”