Dragulj Sankt Peterburga

4

Katja je bila u pravu u vezi s Vikingom. Valentina se pokušala nasmijati tomu, no nije mogla — sada je bila ljuta na njega. Nije je se sjećao, očito, no to nije ni važno. Zašto bi to i očekivala od njega nakon što je onako svirala kada je imala petnaest godina?

Ne, nije ju to srdilo. Srdio ju je način na koji je jučer otišao. Čim je završila sa sviranjem, on je jedva to dočekavši odmaglio, što ju je uvrijedilo: skočio je na noge i, izmijenivši nekoliko riječi s carem, zagrabio prema vratima kao da jedva čeka da izađe. Zar ga je toliko razočarala da nije mogao podnijeti to da ostane? Ali ovaj se put tako ponosila svojom izvedbom. Njegova ravnodušnost prema tomu pekla ju je poput uboda ose.

Žudno je sjela za glasovir u glazbenoj sobi svojih roditelja i, kao i uvijek, pogladila njegovu površinu. Bio je to prekrasan, sjajan crni koncertni glasovir marke Erard koji je obožavala. Pustila je da joj prsti dotaknu tipke, a napetost joj je smjesta iščeznula iz tijela poput vlaka što iskače iz tračnica. Istoga trenutka, kao i svaki put. Prsti su joj milovali tipke od slonovače, prebirući gore-dolje po klavijaturi, krećući se različitim brzinama, čas glasnije, čas tiše, dok je zagrijavala mišiće i razgibavala tetive. Raskošan, razigran zvuk što se razlegao iz Erarda umirio ju je i ponešto joj umanjio uzbuđenje. Jer zaista je bila uzbuđena, no iz sasvim pogrešnih razloga. Htjela je ponovo vidjeti Vikinga.

Katja je bila u pravu.

Valentinu je osupnulo kad je ušetao u dvoranu odmah iza cara, visok i uspravan u svečanom žaketu. Nije ga očekivala. Bio je daleko najviši muškarac u prostoriji, vitak i plećat, odavao je dojam nepobjedivosti. Prije dvije godine na koncertu Instituta Ekaterinskij ušetao je u dvoranu zajedno s nekolicinom pripadnika carske svite, očaravši nju, tada petnaestogodišnjakinju, svojom energijom i vatrenom crvenom kosom. Živopisnim zelenim očima pregledao je prostoriju s podsmijehom, kao da je cijela ta situacija odveć apsurdna da bi je ozbiljno doživio.

Tom ga je prilikom promatrala, cijelo vrijeme tijekom pjevanja i plesa, htijući mu uhvatiti pogled, no vidjela je da su mu izvedbe dosadne i da ne primjećuje nikoga osim lijepe žene odjevene u zelenu svilu i skupocjene smaragde koja je sjedila pokraj njega. Kad je na nju došao red da zasvira, Valentina se zaklela da će se potruditi da mu ne bude dosadno, no njegova ju je prisutnost smela pa nije dobro odsvirala skladbu. Na koncu joj je uljudno zapljeskao, smiješeći se svojoj pratilji kao da su upravo izmijenili kakvu samo njima znanu šalu. Valentina je bila bijesna na sebe. Ali nemoguće je voljeti nekoga s kim nikad nisi prozborio, nekoga koga si tek vidio na drugom kraju prostorije. To nije moguće.

Odustala je od zagrijavanja prstiju i prihvatila se Mozartove sonate u C-duru, skladbe koja joj je oduvijek godila, da bi odjednom odignula ruke s tipki. Bilo je trenutaka, čudnih neugodnih trenutaka tijekom sviranja kad bi je glazba uistinu obuzela te bi naglo prestala svirati. Svjesna toga da majka njezinu strast prema glasoviru smatra pretjeranom i stoga nedoličnom mladoj ženi. Znala je da joj majka nikad ne bi shvatila zbog čega je ni najmanje ne zanimaju odlasci u kupnju, odabir haljina i sve ono što se od mladih dama očekivalo da rade, nego je radije satima sjedila kod kuće na klavirskom stolcu. A što je bilo još gore, Valentina se pribojavala da joj majka žali što se Valentina nije rodila kao toliko žuđeno muško dijete kad se već ne želi ponašati kako djevojci priliči.

Poželjela je da ju je Katja jučer mogla čuti. Naglo je ustala, privukla stolac koji je stajao pokraj zida i smjestila ga pokraj svojeg stolca za sviranje. Stolac je bio presvučen brokatom bež boje i imao je tanke ižlijebljene naslone za ruke od mahagonija. Ponovo je sjela na stolac, oslonivši se najprije jednom, a potoni i drugom rukom o drugi stolac. Ne koristeći se nogama, pokušala se zanjihati s klavirskog stolca prema sjedištu drugog stolca, no potpuno ga je promašila. Ruke su joj se zaplele, a tvrd rub stolca zabio joj se u lopaticu kad se poput krpene lutke prevrnula na pod. Bijesno si je pogledala noge kao da su one krive za to.

“Čort!”

Nakon pet nespretnih pokušaja, napokon je uspjela. Srce joj se uzlupalo, a ruke se tresle od napora.

“Čort!” ponovo je opsovala, a potom ustala i potrčala uza stube do sobe.

Sjedeći za radnim stolom Valentina je pred sobom držala popis ispisan urednim rukopisom na listu papira boje bjelokosti. Taj je popis sastavila prije četiri mjeseca i čuvala ga zaključana u ladici stola, daleko od znatiželjnih očiju - služavke su svagdje zabadale nos. No rubovi papira već su bili iskrzani budući da bi ga svako malo uzimala, kako bi se podsjetila. Oči su joj pomno iščitavale svaku od točaka.

1. Kontaktirati svakog stručnjaka za kralježnicu u Europi.

Marljivo i pomno pretraživala je medicinske časopise u knjižnici tražeći članke o oštećenjima kralježnice i pisala liječnicima u Berlinu, Rimu, Oslu, pa čak i Londonu. Tek nekolicina njih udostojila se odgovoriti.

2. Usrećiti Katju.

To joj je izmamilo osmijeh. Kako jednostavan zadatak. Prije četiri mjeseca, usrećiti Katju nakon operacija činilo se najlakšom stavkom s popisa: čitat će joj, kartati s njom, šaptom izmjenjivati tajne i prenositi joj najnovija naklapanja iz škole ili blagovaonice za služinčad na donjem katu. Donosila joj je vrpce i slagalice, kao i najnovije knjige iz Belizardove knjižare. U parkovima i na obali rijeke prikupljala je svrakino perje i prvo bakrenasto jesensko lišće javora. Krišom joj je donosila čokoladu iz Wolfa i Bérangera ili pak nezgodne ljepljive kompote sa zatvorene tržnice Gostinjij dvor.

No sad je shvatila da je za usrećivanje Katje potrebno i više od toga. Valjalo joj je stvoriti cijelu jednu novu budućnost. U tišini njezine glave te su joj se riječi učinile golemima.

Što sljedeće?

3. Pronaći posao.

Prstom je prešla preko riječi posao i okrenuo joj se želudac. Godinama je već snivala jedan san. Planirala je to još otkako je bila nespretno i bezubo dijete, dok su se drugi smijuljili i igrali se igračkama. Postati koncertnom pijanisticom. To je bio njezin cilj. Nastupati po najvećim koncertnim dvoranama i palačama u Europi, svirajući pred državnim poglavarima u Rimu i Parizu, Londonu i Beču. No taj je san uništen, raznijela ga je bomba. To više nije bilo moguće. Zahtijevalo bi godine predanog rada na konzervatoriju u Sankt Peterburgu, a ona više nije imala taj luksuz. Morala je skrbiti o Katji. Zagledala se u prste, u njihove snažne tetive i oble jagodice, osjećajući se kao da ih je izdala. Kao da je izdala samu sebe.

“Okani se sanjarenja”, izusti naglas.

Ali kako? Kako da to učini kad se još uvijek zamišljala za glasovirom? Kako utače srce u glazbu koja se potom razliježe iz glasovira, a njezina publika stoji na nogama. Nosila bi crvenu parišku haljinu i samo jednu nisku bisera u kosi te bi svirala na najglasovitijim koncertima u Europi. Doslovno se mogla vidjeti, osjetiti kako joj srce bubnja.

“Okani se sanjarenja.” Ovaj je put to glasnije ponovila.

Papir u njezinoj ruci zadrhtao je. Pronaći posao. Da, donijela je tu odluku. Morat će razgovarati s ocem. Znala je da supruge i kćeri iz istaknutih obitelji ne rade te da će oca biti stid ako to napravi. Smatrat će to ponižavajućim za prezime Ivanov. No ona će mu sve objasniti, uvjeriti ga da pristane.

4. Nagnati oca da mi oprosti.

Jednoga dana, oče. Jednoga dana.

Najviše ju je rastuživalo to što su se otac i ona oduvijek prešutno razumjeli, a sada je to nestalo. On nikad nije bio brižan roditelj i vazda je posao pretpostavljao svemu drugome, no među njima je uvijek postojala neka posebna spona. Katja mu je bila mezimica, ona kojoj je najviše ugađao i najviše se smješkao, a Valentina je shvaćala zbog čega: bila je slika i prilika majke u mladim danima, plavokosa, plavooka i s blagim osmijehom, dok je Valentina više nalikovala na oca: tamnokosa, smeđooka te uporna i dosljedna poput njega.

Tijekom godina nije skrivao činjenicu da ga je starija kći često dovodila do ludila, no čak i kad bi je kudio zbog kakva nedjela, u oku mu se nazirao tračak ponosa, a u glasu prizvuk poštovanja. Kao što bi to osjećao prema sinu kojeg nikad nije dobio. No od onoga dana kad je eksplodirala bomba udaljio se od nje, a ona je i te kako osjećala taj gubitak. Potreban mu je netko na koga će svaliti krivnju, bila joj je rekla majka, no Valentini se nije činilo poštenim da to bude ona.

Jednoga dana, tata, jednoga ćeš mi dana oprostiti.

5. Slušati mamu.

Na tome je još radila.

6. Svakim danom sve bolje svirati glasovir.

To više nije imalo smisla.

7. Svirati za cara.

Sama se sebi nasmijala i prekrižila tu rečenicu.

8. Udati se za Vikinga.

Te su riječi već bile precrtane žestokim crnim potezima tinte. Maštarije luckaste djevojčice. Preskočila je to zanemarujući vrućinu koja joj je oblila vrat.

9. Kupiti pištolj.

U tu se stavku zagledala osjećajući kako joj se bilo ubrzalo. Još nije smislila način na koji će to obaviti, no odbijala je precrtati tu stavku s popisa. Revolucionari su već jedanput došli. Mogli bi se i vratiti, onako kako se noćne more vraćaju kad misliš da su nestale, no sljedeći će ih put dočekati spremna. Stavka broj devet. Podcrtala ju je crnom tintom. Kupiti pištolj. Sjedila je očiju prikovanih za popis i o svakoj stavci potanko razmislila. Na koncu je uzela nalivpero i dopisala još jednu:

10. Pronaći boljševika.

Pronaći onog boljševika. To je zapravo mislila. Obećanja policije i njezina oca da će bombaši platiti za počinjeni zločin pokazala su se beznačajna kao i careve laži. Muškarci s kukuljicama isparili su bez traga. O da, deseci poznatih boljševika privedeni su i ispitani, no nitko nije znao ništa o duhovima što kroče šumom.

Pronaći boljševika.

“Dobroe utro, ministre.”

“Dobrij den, ministre.”

“Dobrij večer, ministre.”

Te su riječi Viktoru Arkinu bile najmrskije. Umjesto “Dobro jutro, druže.”

“Da, gospodaru. Da, barin.”

“Ne, gospodaru. Njet, barin.”

Od tih mu se pak grčila utroba.

Svaki je dan u Turicumu vozio ministra Filipa Ivanova duž nasipa u Sankt Peterburgu do Ministarstva financija i svakoga je dana slušao riječi koje je njegov poslodavac prosipao na stražnjem sjedalu automobila. Ministar je bio lajav. Često bi odveć otvoreno razgovarao s kolegama dok bi ih Arkin vozio po gradu na sastanke. Jednom je prilikom ministar Ivanov čak bio dovoljno nesmotren da ostavi svoju aktovku na stražnjem sjedalu automobila nakon što je popio previše konjaka u Dononu. Arkin je podrobno pročitao ono što se u njoj nalazilo i sat vremena zapisivao bilješke prije nego što ju je vratio ministru.

Večeri su bile najgore. Čekanje poput psa na hladnoći ispred restorana. Ispred noćnih klubova. Ispred javnih kuća. Ispred ljubavničina stana na Izmailovskoj aveniji. No bilo je dana i kad bi gospođa Ivanova zatražila automobil umjesto kočije, i tih bi dana Arkin bio nasmiješen.

Arkin je gledao Elizavetu Ivanovu kako silazi niz ulazno stubište kuće i razmišljao o tome kako se žene iz njezina staleža drugačije kreću i drže. Čak i da ih umotate u dronjke, znali biste tko su i što su. Prelijepi, otmjeni, mirisni paraziti.

Prišla je šljunčanom stazom, oprezno koračajući po tankom sloju snijega koji je napadao otkako je prilaz posljednji put pometen prije sat vremena. Stajao je pokraj automobila u svojoj smeđoj odori i šiljastoj kapi sa zlatnim obrubom čekajući njezine upute.

“Arkine, htjela bih da obje moje kćeri danas odvedeš u grad. U restoran Gordino u Morskoj.” Procjenjivački ga je promatrala plavim očima i znao je da se pita može li mu vjerovati.

Obje kćeri. To se rijetko događalo. Ona nepokretna nije mnogo izlazila premda je zbog nje uklonio suvozačko mjesto kako bi na njemu mogla stajati njezina invalidska kolica. To je zacijelo bila zamisao one starije, tamnokose, one što ga je gledala očima koje vozačka odora i pokorno obaranje pogleda nisu mogli olako zavarati.

Danas u grad, rekla je. Načas je umalo izlanuo pogrešne riječi. Danas nije dan kad bi vaše kćeri trebale biti u gradu. Bolje je da ostanu kod kuće. No umjesto toga uljudno je kimnuo i otvorio vrata automobila.

Arkin je upijao svaku riječ. Uvijek je to činio. To mu je bio posao.

Turicum je bio veličanstvena neman od vozila. Uvezen iz Pariza, sav u tamnoplavoj koži i s opakim mjedenim ukrasima koje je svakodnevno laštio. Sjedio je naprijed na vozačkom mjestu, do grla zakopčan u smeđ kaput — zrak je danas bio oštar poput tigrova ugriza. Kćeri su, za zaštitu od hladnoće, bile zabundane u teški ogrtač od medvjeđe kože i krznene kapuljače što su im pokrivale uši.

Demonstrantima će danas biti hladno. Bez medvjeđih kožuha. Bez krznenih kapuljača. Samo im je žar gnjeva grijao trbuhe.

Dok je vozio kroz grad, ulice Sankt Peterburga promicale su pokraj njih sa svojim visokim zgradama svijetlih boja i ljudima što su žurno obavljali svoje poslove ne želeći se zadržavati na ledenome vjetru. Osjetio je zadovoljstvo vidjevši automobile i kočije kako se probijaju kroz gužvu, droškije s konjskim zapregama kako polako kloparaju, ne obazirući se na automobilske trube što traže mjesto za prolaz. Što gušći promet, to bolje — nastat će veći kaos.

Slušao je njihove djevojačke brbljarije. Isprazne riječi. Ushićenje kad im se pred očima pojavila pomodna prodavaonica haljina madame Duchet u Morskoj; zadovoljni žamor dok su prolazili pokraj znamenitog Instituta Zirov s prozorima punim egzotičnog porculana s Istoka i srebrnine iz Engleske. Kad se osvrnuo, vidio je da je gospođica Katja zavukla ruke pod topli pokrivač, promatrajući vanjski svijet kao što bi on gledao cirkus.

“Danas ćemo”, najavila je Valentina, “raditi što god nam se prohtije.”

“Da”, nasmijala se Katja, “i hoćemo.”

Arkin je nepokretnu sestru rijetko viđao bez pratnje majke ili bolničarke Sonje pa je danas zračila osjećajem slobode. Najednom je morao snažno zakočiti. Cestu je zakrčio odred policajaca, odjevenih u tamno i prijetećeg izgleda. Zaustavio je automobil, no kočija ispred njih opasno se zaljuljala budući da se konj svom snagom zaletio u branik, uznemiren bukom koja je dopirala negdje od naprijed i zvučala kao grmljavina u daljini. No nije bila riječ o grmljavini. Osjetio je da njegove putnice pozorno osluškuju zvuk. Zvučao je kao da valovi zapljuskuju šljunčanu obalu, bio je oštar i škripav. I sve im se više približavao.

U Morskoj se sve zaustavilo i pješaci su se stali povlačiti duž pločnika, uplašeno se osvrćući preko ramena. Vozači nisu imali dovoljno prostora da zaobiđu policijski kordon, nego su zaglavili u prometu pa su planule svađe i prepirke.

“Arkine, što se zbiva?” upitala je Valentina. Nagnula se naprijed, tik uz njegovo rame, pokušavajući vidjeti što je ispred njih. “Zbog čega je nastao zastoj?”

“Zbog štrajkaša”, odgovori on pazeći da je ne uznemiri. “Marširaju po Morskoj.”

“Štrajkaši? To su oni što uzrokuju nevolje po tvornicama, nisu li? Čitala sam o njima u novinama.”

On ne reče ništa.

“Premijer Stoljipin ih optužuje”, dometne ona, “da pokušavaju uništiti rusko gospodarstvo. Uspjeli su nam zatvoriti rudnike i zaustaviti vlakove.”

On je i dalje šutio.

“Ne vidim ih”, potuži se Katja. “Policija mi zaklanja pogled.”

“Gle, vide se vrhovi njihovih plakata”, primijeti Valentina. Mogao je čuti tjeskobu u njezinu glasu.

Čekaj. Samo čekaj. Vidjet ćeš i više nego što bi htjela.

Pred njima su stajali policajci okrenuti leđima, neprobojan zid što se protezao od jedne strane ulice do druge.

“Mislite li da će biti nevolja?” Valentina mu je bila toliko blizu iza leđa da je mogao osjetiti toplinu njezina daha na ovratniku. Zamislio je njezine ruke, bijele i uznemirene, i nakostriješene dlačice na zatiljku. “Zbog čega ti ljudi štrajkaju, Arkine?”

Zar ne zna? Kako može ne znati?

“Zahtijevaju poštenu plaću, gospođice Valentina. Policajci sada kreću na njih.”

Polako, nesmiljeno kreću na njih. Uspio je razabrati palice u njihovim rukama. Ili su to bili pištolji? Skandiranje demonstranata primicalo se i istoga časa u ulici zafrcaju iskre prave opasnosti. Zapucketala je u zraku i ljudi su počeli trčati, kližući se po ledu i snijegu. Arkin osjeti kako mu se bilo najednom uzlupalo.

“Arkine.” Bio je to glas gospođice Valentine. “Izvedi nas odavde. Učini što god moraš, samo nas izvedi odavde.”

“Ne mogu. Zapeli smo u prometu.”

“Arkine”, naredila je Valentina, “molim te, odvezi nas odavde. Smjesta.”

Osjetio je kako mu se mišić u kutu čeljusti napinje, a prsti u smeđim rukavicama skvrčili su mu se oko upravljača. “U ovom trenutku nikamo ne mogu pomaknuti automobil”, reče ravnodušno, gledajući ravno preda se kroz vjetrobran. “Zaglavili smo.”

“Arkine, slušaj me. Vidjela sam što su boljševici kadri učiniti. Sestra i ja ne kanimo sjediti ovdje poput bespomoćne teladi i čekati da to ponove.”

Tada ga je čuo, tračak straha. Okrenuo se u sjedalu i pogledao je. Na trenutak su im se pogledi ukrstili, dok ga on na koncu nije oborio. “Razumijem, gospođice Valentina.”

“Molim te, učini nešto.”

“Nema razloga da ih se bojite”, slagao je. “Demonstranti samo žele veće plaće i bolje radne uvjete. Vama nitko neće nauditi. Ni gospođici Katji.”

Podignula je ruke kao da će ga prodrmati. “Barem iznesi kolica”, zapovjedila je. “Sama ću ih gurati uz ulicu.”

“Nema potrebe za tim.”

Naglo je okrenuo upravljač. Bokom Turicuma izgurao je kočije ispred sebe, natjeravši ih da mu se sklone s puta. Ispred njih zanjištao je konj, no teški kotači automobila oslobodili su se i Arkin je uspio popeti automobil na rub pločnika i krenuti.

“Izbavit ću vas odavde.”