Dragulj Sankt Peterburga

25

Strah se pojavljuje prerušen u mnoga obličja. Jensa je stigao u obliku pera, pera u ruci njegova ispitivača. Kad je istražitelj bio smiren, pero mu je ležalo uspavano i nepokretno između prstiju, ali kad bi se uzrujao, poprimilo bi brz tik-tik-tik tempo. Jensovo srce odjekivalo je u njegovu ritmu.

“Pitajte ministra Ivanova”, reče Jens po dvadeseti put. “Kuća je njegova, ne moja. Ja sam samo došao po svojeg konja. To je sve.”

“Zašto je konj uopće bio ondje?”

“Rekao sam Vam. Bio sam u posjetu ministrovoj kćeri.”

“Ili Vam je taj izgovor poslužio samo kako biste se dočepali konjušnice?”

“Ne.”

“Kako biste uzeli kutiju s ručnim granatama koju ste ondje skrili?”

“Ne.”

“Kad ste skrili granate u konjušnicu?”

“Nisam.”

“Tko Vas je poslao da ih uzmete?”

“Nitko. Ne znam ništa o njima.”

“Napali ste moje agente bičem.”

“Ubili bi Kozaka.”

“Znači, priznajete da je Lav Popkov Vaš sudionik u protudržavnoj zavjeri.”

“Ne. Čovjeka jedva poznajem. On je ondje sluga, to je sve što znam o njemu.”

“Lažete.”

“Ne.”

Vrtjeli su se u krugovima. Tik-tik-tik. Jens je sjedio kao da mu je sasvim svejedno, iznova i iznova odgovarajući na ista pitanja. Ipak, sve se zbivalo na vrlo uljudan način. Tim čudnije. Nije bilo prazne sobe za ispitivanje, oštrih svjetala, lisičina koje ozljeđuju kožu. U prostoriji se nalazio naslonjač s podstavljenim naslonima, a čak su mu ponudili i cigaretu. Koju je odbio.

Sjedili su u običnom uredu sa smeđim omotnicama i bujnom biljkom u loncu na polici. Na podu se nalazio lijep, novi tepih. Bez krvavih mrlja, opazi Jens. Njegov ispitivač bio je malen, proćelav čovjek strpljiva lica. Imao je velike uši koje je u trenucima nesigurnosti dodirivao prstima. Svaki put kad bi Jens rekao: “Razgovarajte s ministrom Ivanovim, on je odani podanik Njegova Carskog Veličanstva”, prsti bi potražili uho. Čovjek je nastupao oprezno, znajući da pleše po tankom ledu.

Prokleti Kozak bio je budala. Od Ohraninih se očiju nigdje nije moglo pobjeći, nigdje nije bilo sigurno. Ako je Popkov mislio da je konjušnica ministra vlade dobro mjesto za skrivanje protudržavnog oružja, onda nije imao pojma kako radi tajna policija. Svejedno, bilo mu je teško povjerovati da je Popkov boljševik. Prokletstvo, stresao se pri samoj pomisli da se Valentina mogla naći u blizini kutije tako ubojitog sadržaja.

“Gdje je Lav Popkov?” naglo upita Jens.

“Revolucionar je odveden na ispitivanje.”

Jensu se smrzne krv u žilama. Ispitivanje.

“Ne vjerujem da je Popkov revolucionar. Bilo tko mogao je onamo staviti granate kako bi ugrozio ministra.”

“Uključujući i Vas.”

“Ne, mene ne.”

“To u što Vi vjerujete nevažno je.”

Čovjek je imao gladne oči. Htio je iskesiti zube i proždrijeti Jensa, ali nešto ga je u tome sprečavalo. Jens shvati da je razlog tomu titula napisana pokraj njegova imena, na prednjoj strani korica dosjea na stolu. Jens Friis, inženjer Njegova Carskog Veličanstva.

Inženjer Njegova Carskog Veličanstva.

Poslužit će mu će to, ta titula. Zašto ne? Srce mu je bubnjalo u ušima. Znao je da postoji sto razloga zašto ne, sto podrumskih tamnica za ispitivanje ni blizu ugodnih kao ova prostorija. Tamnica s lancima pričvršćenima za stolce i osušenom krvlju na popločenom podu. Jens se ljubazno obrati ispitivaču.

“Gdje je Lav Popkov?” ponovo upita. “Želim ga vidjeti.”

Bilo je očito da je taj zahtjev ozlojedio ispitivača koji se trudio to ne pokazati. Nakon duge šutnje tijekom koje je pero kuckalo tamo i ovamo, on ustane, priđe vratima i otvori ih takvom silinom da su se odbila od zida.

“Dođite.”

Smrad. Znoj. Krv.

Jens se posljednjim naporima obuzdavao da ne pobjesni. To ga je spriječilo da udari šakom u metalna vrata, branilo mu da svojeg pratitelja ne dograbi za vrat i nagura kroz uzak prozorčić s poklopcem. Stao je ispred ćelije i zazvao Popkova.

Unutra je uspio razaznati široka leđa i krv što je curila iz svježih rana. Jens stane bliže i kroz četvrtasti prozorčić na vratima ugleda Kozaka kojemu su zapešća bila privezana lancima za zid. Bio je posve gol, ali još uvijek na nogama, lica pritisnuta uz prljave pločice. Krupni mišići na stražnjici bili su mu crni od masnica, a s genitalija su mu visjele elektrode prispojene na bateriju. Izmet mu se slijevao niz stražnji dio nogu.

Smrad. Znoj. Krv.

Buka grada bila je nečujna. Bila je kasna večer kad je Jens stigao pred velebnu kuću Ivanovih. Dijelom je očekivao da će je zateći zatvorenu i zaključanu, sa stražom pred vratima, zatamnjenih i beživotnih prozora. Ali nije bilo tako. Svjetla su gorjela. To je bio dobar znak. Lakaj ga je, skrećući pogled, odmah uveo. Imao je sitne, nervozne oči. Što god da se ovdje zbivalo između ministra Ivanova i policije nakon što su odveli njega i Popkova, ostavilo je traga.

A tragova je bilo i na Jensu. Desno mu je rame pulsiralo od bola jer se jedan gad pri uhićenju odveć zanio s kundakom puške. Sluga ga je uveo u plavi salon, u kojem je prvi put sjedio s Valentinom, no večeras je nije očekivao vidjeti jer je bio siguran da će je otac izuzeti. Njezino ime moralo je ostati neokaljano skandalom u konjušnici.

“Jens Friis”, najavi sluga.

Jens uđe u jarko osvijetljen salon i načas zastane kako bi se priviknuo na prizor. Na njegovo iznenađenje, svi su bili tu. Filip Ivanov izgledao je službeno u tamnozelenom žaketu, leđima okrenut vatri. Čupave obrve bile su mu nadvijene nad umornim očima dok je jednom nogom tapkao o mramorni kamin. Elizaveta Ivanova sjedila je na otomanu, nepomično poput lutke. Ruke su joj bile sklopljene u krilu, a čaša vode kraj nje.

Ali Jens jedva da je primijetio ikoga od nazočnih jer su mu oči bile ispunjene Valentinom. Sjedila je na fotelji pokraj sestre. Obje su bile u krem haljinama, ali kontrast između njih nije mogao biti izraženiji. Katjino lice bilo je uplakano, no Jensu se smjesta nasmiješila. Činilo se da joj je laknulo što je došao, no Valentina mu nije pružila takvu dobrodošlicu. Smeđe su joj oči bile gotovo crne od gnjeva, a iz upućenog mu pogleda mogao je pročitati da ne bjesni na oca, nego na njega. Kosa joj je bila svezana straga, ostavljajući lice otkriveno i golo, i ovoga ga puta nije tako duboko prožela njegova ljepota, nego njegova snaga - bila je to profinjena čelična mreža pod kožom. Naslutio ju je on i prije, ali nikad dotad nije ju vidio tako jasno. Želio je sjesti i objasniti joj zašto se potukao s Ohraninim agentima, no umjesto toga okrenuo se prema njezinu ocu.

“Ministre Ivanov, drago mi je što ste svi na sigurnom.”

“Friise, kojeg si vraga radio u mojoj konjušnici? Zamahivao bičem na policiju? Čudi me da su te pustili nakon takvog ispada.”

“Policija je pogriješila”, nepokolebljivo izjavi Jens. Nije pogledao Valentinu. “Ubili bi jednog od Vaših sluga. Zar Vam nije stalo?”

“Proklet da si, stalo mi je do toga što je u konjušnici bila kutija s granatama koja nas je sve mogla odnijeti u zrak.” Ivanov stane koračati gore-dolje ispred kamina, napregnutih ramena i stisnutih šaka.

Jens ostane stajati na mjestu, pokraj vrata. Nisu ga pozvali da sjedne, srećom, jer je jedino slobodno mjesto bilo ono pokraj Valentine.

“Nije Lav jedini koji je mogao izgubiti život”, hladno prozbori Valentina. “Doveo si se u užasnu opasnost.”

“Nisam ga mogao ostaviti ondje da ga mlate dok ne umre na slami.”

“Znam.” Valentina odmahne glavom kao da se želi otresti nečega. “Gdje je Lav sada?”

Jens odgovor uputi njezinu ocu. “U smrdljivoj zatvorskoj ćeliji. Zato sam i došao. Još mu večeras treba Vaša pomoć ili ga, kunem Vam se, sutra ujutro neće biti među živima.”

Katja jaukne. “Tata! Moraš mu pomoći.”

Filip Ivanov na kćeri ne obrati pozornost, još je uvijek bio usmjeren na Jensa. “Zašto su tebe pustili?”

“Jer nisam imao nikakve veze s granatama. I zato što”, zastane pitajući se koliko daleko s Ivanovim može ići, “imam prijatelje na dvoru. I Vi i ja znamo, ministre, da ovaj grad funkcionira po načelu poznanstava i usluga koje vam netko duguje.”

Ivanov trepne, razmatrajući što to točno znači. Izvadi cigaru iz srebrne tabakere na okviru kamina kako bi si dao vremena, ali njima ne ponudi Jensa.

“Onda, znaju li tko je podmetnuo granate?” upita Jens.

“Viktor Arkin”, odgovori mu Valentina. “Naš vozač.”

“Je li priznao?”

“Ne”, zareži Ivanov. “Moja je kći prošli tjedan vidjela kutiju u stražnjem dijelu garaže. Naravno, nije znala što je u njoj. Morao ju je premjestiti u slučaju da Ohranini ljudi dođu njuškati. Naredit ću da ga strijeljaju ako ikad nađu tog izdajnika.”

“Zar je nestao?”

Ministar snažno povuče dim cigare. “Pobjegao je. Vražji revolucionar. U mojoj kući. Proklet bio, nadam se da pluta negdje u Nevi i da su mu rakovi izjeli oči.”

“Bio je dobar vozač. Meni je bio drag.”

Svi pogledaše Elizavetu Ivanovu s njezinom čašom vode u ruci. To je bio prvi put da je prozborila.

“Nikad nije bio bezobrazan”, nastavi ona, “kao onaj kozački konjušar. Niti je bio tako prljav.”

“Tata?”

Zazvala ga je Katja. Ispružila je ruku koja je, onako blijeda, ostala visjeti u zraku, te joj otac priđe i prihvati je. “Što je bilo, malena?”

“Napravi kako Jens kaže, tata. Molim te. Pomogni Lavu.”

Jens je gledao kako se ministar krzma. Na jednoj strani vage bila je njegova želja da udovolji mlađoj kćeri po pitanju beskorisnog sluge, a na drugoj bezobzirnost po pitanju političkih poteza. No Jens osjeti da je u pitanju još nešto, nešto što mu je privuklo pozornost. Strah. Čega se ovaj carski ministar tako boji?

“Katja, drago dijete, ne razumiješ”, počne Ivanov umirujuće “Znam da si se naviknula na tog neobrazovanog Kozaka, ali...”

“Naviknula?” prekine ga Valentina. “Naviknula? Riječ je o puno više od toga, tata. Taj neobrazovani Kozak cijeli je život u tvojoj službi, gledao je kako mu otac umire zbog tebe i jer je taj dan odjahao tražiti mene. Lav Popkov gnuša se ove najezde boljševika, kao što mrzi i najezdu štakora u svojoj konjušnici. A ti ćeš ga svejedno ostaviti da umre u smrdljivoj zatvorskoj ćeliji Ohrane?”

“Da.”

“Ne možeš.” Ona zadihano poskoči na noge. “Moraš nazvati šefa policije i tražiti da ga smjesta puste”, reče drhtavim glasom, “ili ću ja...”

Valentina pogleda Jensa i nešto u njezinu izrazu lica podbode ministra. On stane pred Jensa.

“Izlazi iz moje kuće, Friise! Zabranjujem ti da ovdje ikad vise kročiš nogom”, zadere se Ivanov.

Jens se okrene Valentini. “Pođi sa mnom. Sad. Ostavi ovu kuću zajedno sa mnom.”

Te je riječi promrmljao, ali u sobi su odzvonile kao da ih je viknuo. Činilo se da su odriješile nešto u njoj — udovi joj postadoše meki, a kruti mišići lica opustiše se dok mu je gledala u oči. Bijes je ustuknuo, a njegovo mjesto zauzeo je pogled mekan i nježan kakav bi mu uputila u privatnosti njegove spavaće sobe. Na jedan budalast trenutak pomislio je da će poći.

Usne joj se razdvoje i on je uhvati za zapešće. “Pođi sa mnom”, ponovi.

Ona ostavi ruku među njegovim prstima, ali glavu okrene prema ocu. Jens je vidio s kojim je naporom to napravila, koliko joj je vrat bio napet.

“Tata”, izusti, “ako večeras ne zatražiš da puste Lava, zamolit ću nekoga drugog da to napravi.”

“A tko bi taj netko mogao biti?”

“Zapovjednik Černov.”

“Ne”, Ivanov žurno otpovrne, “Valentina, slušaj me. Ne mogu dopustiti da se naše ime spominje pred Černovima jer će misliti da si preslaba i nevažna da bi bila vrijedna dogovorenog braka.”

Dogovoreni brak. Te riječi Jensu proparaše mozak. Otišlo je tako daleko. Dogovoreni brak. On naglo pusti Valentininu ruku. Kratko se nakloni njezinoj majci, ništa više od toga, te krupnim koracima izađe iz sobe.

“Čekaj!”

Jens je uzjahao Junaka oglušivši se na njezin povik. Trebalo mu je da jaše brzo, da izbije iz glave sliku njezinih slatkih izdajničkih usana. U mojem srcu nikad neće biti mjesta za zapovjednika Černova, bila je obećala. Zaklela se na sestrin život. U njezinu srcu možda i neće, ali u bračnom krevetu hoće.

“Jense!”

Doletjela je iz mraka u dvorište konjušnice i rukom mu obgrlila nogu u stremenu, ne bi li i nju povukao za sobom ako odjaše. On spusti pogled na njezino blijedo, uzdignuto lice, na ramena koja su drhtala pod blijedom svilom i osjeti kako mu srce ponire.

“Zbogom, Valentina.”

“Nemoj ići.”

“Nemam razloga da ostanem.”

“Jense, volim te.” Oči joj se zamagliše i suze potekoše niz obraze. “Samo tebe.”

On joj se tužno nasmiješi, sagne se i poljubi joj glavu. “Čini se da ti ljubav nije dovoljna.”

Podbo je konja prema naprijed tako oštro da je istrgnuo nogu iz Valentinina zagrljaja, a u istom trenutku nešto je u njemu puklo. Dok je hitao iz dvorišta, nije se osvrnuo.

Radna soba njezina oca bila je potpuno ista; stol pun papira, otvorena kutija s cigarama. Vani na hodniku čula je šuštanje metle po mramornom podu, kašalj sluge, škripave stube. Isti zvukovi. Kao da se ništa nije promijenilo, kao da njezin svijet nije ležao smrskan u komadiće na kaldrmi u dvorištu konjušnice. Pokušavala se usredotočiti na ono što joj je govorio otac, ali jedino što su joj uši mogle čuti bilo je mrtvilo u Jensovim riječima. Nemam razloga da ostanem. Jedino što je mogla vidjeti bio je njegov pogled. Oblik čvrstih mišića njegove potkoljenice bio joj je utisnut u ruke i nije se usuđivala razdvojiti prste kako ga ne bi izgubila. To je bilo jedino što joj je od njega ostalo.

“Tata”, prekine ga, “nema dogovorenog braka.”

On položi obje ruke na stol pa na njih prebaci težinu jer mu je trebao oslonac. “Valentina, molim te, nemoj mi stvarati dodatne probleme pokraj ovih koje imam.” Govorio je vrlo mirno, što ju je još više uznemiravalo.

“Dobro, tata. Ali, napravi to za Lava. Molim te, obavi taj telefonski poziv.”

Nije se usprotivio. Prišao je crnom telefonu na zidu radne sobe, zavrtio ručicu i od operatera zatražio broj. S kim god da je razgovarao, trajalo je kratko, nekoliko odsječnih zapovijedi. Valentina je uspjela čuti riječi šef policije, ali to je bilo sve. Kad se vratio, umorno je sjeo za stol, nalaktio se na njega, a bradu položio na ruke. Pogledao ju je ugaslim, ogorčenim pogledom.

“Eto, napravio sam to”, reče. “Sad idi.”

“Tata, nismo mogli ostaviti Lava u rukama Ohrane.”

On gunđavo izdahne i spusti lice u dlanove. Počeo je gubiti kosu na tjemenu, i prizor te male ljudske slabosti u njoj izazove iznenadan nalet sažaljenja.

“Tata, želim da shvatiš da se neću udati za kapetana Černova. Ništa me neće natjerati na to da s njim odem na carski bal u Zimski dvorac.”

Opet se začulo prigušeno gunđanje, ali otac nije podignuo pogled. “Treba mi da to napraviš.”

Ona odmahne glavom. “Žao mi je, tata.” Krene prema vratima. “Valentina”, promrmlja otac, “on nema novca.”

“Tko nema novca?”

“Tvoj inženjer.”

Srce joj zabubnja u grudima. Stajala je jedne ruke na vratima. “Ima dovoljno.”

“Za tebe možda dovoljno, ali ne i za mene.”

Dok ju je otac promatrao, ona spazi mjesto na teškim naborima brade gdje mu se zlatni pečatnjak utisnuo u kožu.

“Tata, zašto bi ti želio njegov novac?” Pokaže uokolo po sobi, na naočitu englesku sačmaricu na zidu, na umjetničke slike francuskih pejzaža, na police s knjigama u kožnatim uvezima. “Ne razumijem. Zašto?”

Njemu se oči stanu magliti i promijene boju iz smeđe u mutnu. Žilice na brkatom licu izgledale su beskrvno i ona opazi da mu se krive usta. Na trenutak je pomislila da ima srčani udar.

“Tata?”

Činilo se da se taj trenutak rastegnuo sve do zidova sobe.

“Tata?”

Ona krene prema njemu, no on se pribere i uspravi.

“Dobro. Reći ću ti zašto mi treba novac, Valentina. Jednostavno je. Bankrotirao sam. Nemoj se čuditi. Dužan sam. Bankama. Zajmodavcima. Čak i lopovskim židovskim trgovcima. Svakome tko je htio uzeti moju zadužnicu.” Zastane. “Dopusti da ti kažem da ću, ako se ne udaš za kapetana Černova, završiti u zatvoru zbog pronevjere. Majka će ti umrijeti na prosjačkom groblju, a tvoja draga sestra bit će izbačena na ulicu.” Ispusti dug, opor izdah kao da ga je mjesecima skupljao u sebi i zadrži svoj pogled na njoj. “Želiš li to, Valentina?”

Arkin je ležao na podu. Krevet mu je sačinjavalo nekoliko vreća bačenih na kamene ploče, a pokrio se svećeničkim liturgijskim ruhom. Kraj njega je u metalnom poklopcu gorjela svijeća. Bilo je to ironično. Došao je tražiti utočište u kući Boga kojeg je prezirao, a kojemu nije mogao ne biti zahvalan — baš kao što je bila i njegova majka. Ležao je na leđima i zamišljao crkvu punu ikona, zasićenu molitvama, kako se nad njim diže u vis. Štitila ga je. Spasibo. Hvala. Riječ mu je usključala na jeziku te on rastvori usne kako bi je pustio da pobjegne.

U mraku zatopće štakor, stružući nožicama po kamenom podu kao vrškom sablje. A vršci sablji opsjedali su mu um, oštreći se na njemu, bez obzira na to bio on budan ili spavao. Bol u ramenu sada je jenjavala, rana je počela zacjeljivati, no bol u srcu samo je rasla sa svakim satom dok je ondje ležao. Zurio je u velike crne grede nad svojom glavom i vrtio misli. Prostor se nije grijao i zrak je bio toliko hladan da je bilo nemoguće zaspati, ali to nije ni želio, ne dok mu je um bio u takvom stanju.

“Spasibo”, reče naglas. “Hvala.”

Ovaj put to nije bilo upućeno Bogu. Zahvalio je ocu Morozovu koji mu je pružio utočište. Morozov je tvrdio da je sluga Božji, ali bio je u krivu. Bio je istinski sluga ruskog naroda i nijedan car nije mogao vladati takvim čovjekom.

Arkinu je o boku visio malen pištolj s ručkom optočenom biserima, topao i napunjen. Izdaju nije opraštao.

“Viktore Arkin, vhodite, uđite.”

Sergejeva žena otvorila je vrata podarivši Arkinu topao osmijeh dobrodošlice. Izgledala je... Arkin je tražio pravu riječ. Izgledala je promijenjeno. Na način kao što se siva, bezoblična gusjenica preobrazi u živahna i ustreptala leptira. Odisala je bojama koje su dolazile iznutra. Kosa joj je bila neoprana, odjeća posve bezlična, a ipak je blistala. Je li te tako promijenilo to što si dobila dijete? Je li to utažilo neku duboku unutrašnju glad? Za njezino dobro, htio se okrenuti i otići, ali nije.

“Zdravo, privet, Viktore. Drago mi je što te vidim.”

Sergejev ispruži ruku, no Arkin se nije mogao prisiliti da je prihvati. Umjesto toga nagnuo se nad ladicu koja je zauzimala središnje mjesto na stolu i pogledao ružičasto povijeno djetešce koje je u njoj ležalo. Sve na djetetu bilo je premaleno da bi pripadalo ljudskom biću, prstići, nosić, mala zašiljena brada. Uši mu bijahu poput ptičjeg paperja, a trepavice sićušne zlatne niti. Arkina stane nešto probadati u prsima, čudno je disao.

“Zove se Nataša.”

“Lijepo.”

“Divna je.”

“Čestitam.” Promatrao je njezinu majku s čudnim osjećajem strahopoštovanja. Bila je mršava, ali grudi su joj nabujale te on osjeti neočekivanu žudnju za njom. Brzo se okrene prema Sergejevu. “Možemo li razgovarati nasamo?”

Živjeli su u jednoj jedinoj maloj sobi u kojoj su krevet i stol bih nagurani oko peći. Prostorija je bila čista i mirisala je na borove češere, na podu je bio rukom ispleten poloviki u žarkim bojama, ali žbuka se ljuštila sa zidova, a na stropu se širile pukotine u obliku tračnica. Razgovarati nasamo bilo je neizvedivo.

“Što god imaš reći, možeš reći ispred Larise. Prehladno je da bismo išli van.” Sergejev sjedne na stolac kako bi naglasio razlog. “Ona zna što radimo.”

“Zna?”

“Naravno.”

Sergejev se činio silno napetim, kao da ne želi ostati nasamo s njim.

“Kako ti je ruka?” upita blago Arkin.

“Prokleta gnjavaža.”

Larisa je stajala pokraj ladice, odsutna. Jedna joj je ruka počivala na djetešcu kao da ne bi mogla podnijeti da je ostavi, a na licu je imala zadovoljan smiješak. Arkin skrene pogled. Bilo mu je dosta.

“Ti si sretan, druže”, reče tiho. “Propustio si bitku šegrta protiv vojske.”

“Žao mi je. Čuo sam da je bilo loše.”

“Bilo je gore nego loše.”

“Žao mi je”, ponovi Sergejev. Pogled mu je bio uprt u ladicu. “Jesi li bio ozlijeđen?”

“Nekoliko posjekotina, ništa strašno.”

“Nismo mislili da bi gadovi mogli napasti tako mlade momke, zar ne?”

“Nismo. Bili smo u krivu.”

Žalosni muk progutao je sav zrak u sobi. Sergejev je teško disao.

“Zašto si to napravio?” upita Arkin.

“Napravio što?”

“Izdao ih.”

Larisa dahne. “Povuci to što si rekao, druže Arkine”, žestoko reče.

Ali Sergejev nije odgovorio ništa, samo je gledao u ladicu.

“Zašto?” ponovo upita Arkin. “Vojnici su nas čekali. Spremni za paljbu. Zašto si to napravio?”

“Zbog djeteta”, prošapće Sergejev.

Larisa rukom pokrije usta.

Sergejev je nije gledao. “Ohrana me ponovo uhvatila one noći kad smo imali okršaj s njima. Nakon što smo se ti i ja rastali, Viktore, stjerali su me u kut. Mlatili su me u jarku dok mi opet nisu smrskali ruku. Zaprijetili su mi da će me baciti u prokleti zatvor da ondje istrunem. A što bi bilo s Larisom? A što s djetetom koje je uskoro stizalo? Morao sam to napraviti.” Podigne pogled prema Arkinu. “Prijatelju moj”, oporo reče, “ti ne znaš što znači voljeti nekoga više nego vlastiti život. Čak i više od vlastitih uvjerenja. Nisam mogao dopustiti da mi žena i dijete budu izbačeni na ulicu i umru od hladnoće.”

Larisa je nečujno plakala. Dijete je osjetilo njezinu žalost i počelo cviljeti.

“Druže”, obrati mu se Arkin odsječnim glasom, “nastavimo ovaj razgovor vani. Tvoja žena i dijete ne moraju ovo slušati.”

Ispruži ruke i osovi Sergejeva na noge. Dok su izlazili iz sobe. Larisa je podignula djevojčicu, prislonila joj glavu pod svoju bradu i tiho pjevušila u mekanim tonovima kako bi je utišala. Arkin je tom prizoru okrenuo leđa, ali ostao mu je u glavi. Vani na ulici njih su dvojica prohodali dio puta ne progovorivši ni riječi. Snijeg je prestao padati, ali ležao je poput teških pokrivača na krovovima, nastojeći skliznuti na neoprezne prolaznike. Takva je bila Rusija. Oborila bi se na tebe, gušila te i uništila, ako bi joj dopustio.

“Prijatelju...” počne Sergejev.

“Nisam ja tvoj prijatelj.”

“Viktore, molim te, ja...”

“Ti si izdao šegrte. Oni su nam vjerovali i to ih je ubilo. I izdao si mene. Obavijestio si Ohranu da sam skrio granate u garažu Ivanovih.”

“Ne, ne, ne ti, Viktore. Htio sam da Ivanovi sami ispadnu krivi.”

“Nemoj se sa mnom igrati, druže.”

Prolazili su kroz jednu od uskih mračnih ulica koje su vijugale između dvorišta iza kuća, zatrpane smrznutim smećem i uginulim štakorima. Viktor stane. Ništa mu se nije promijenilo u izrazu lica kad je iz kaputa izvukao mali pištolj, prislonio ga Sergejevu uz glavu i povukao obarač. Beživotno tijelo svalio je na ulicu i otišao. Pratila ga je slika Larise s djetetom u naručju.