Dragulj Sankt Peterburga

5

“Koje ćemo odabrati?”

“Ti uzmi puslice, te su ti najdraže.”

“A što kažeš na čokoladni kolač?”

“Ne, taj ne možeš”, smijala se Katja. “Ja ga želim.” Katja je razdragano se smiješeći kružila vilicom iznad srebrnih redova stalka s kolačima na sredini stola. “Ja prva biram”, obznanila je.

Valentina je bila na sto muka. Htjela se pretvarati kao da se ništa nije dogodilo. Htjela je da joj sestra uživa, zbog toga ju je i dovela ovamo, a Katju odavno nije vidjela ovako vedru i raspoloženu. No vilica za tortu u Valentininim prstima težila je poput olova.

Arkin je održao riječ. Silom se probio automobilom duž pločnika, oglušujući se na povike pješaka koji su se razbježali pred velikim modrim vozilom. Pronašao je izlaz, baš kao što je i obećao. Odvezli su se u drugi restoran, La Gavotte, bez ikakvih daljnjih komentara o onome što se zbilo i Valentina je odabrala stol smješten uza stražnji zid, blizu vrata što su vodila u kuhinju. Što je moguće dalje od prednje strane lokala.

Sve oko nje zbivalo se prema uobičajenom redu: konobarice su se vrzmale uokolo u crnim haljinicama s bijelim pregačama na volane i nacifranim kapicama od bijele čipke. Svi su bili tako ljubazni. Tako uljudni. Nikakva gnjeva tu nije bilo. Nikakve galame. Gosti su bili nasmiješeni i otmjeno odjeveni, okupani svjetlom što su ga bacale staklene ružičaste zidne lampe, te su grickali kolačiće i pijuckali vruću čokoladu. Smijali se. Razgovarali.

Valentinu je zapanjila vlastita osjetljivost. Nijedan drugi gost nije se činio uplašenim, a svakako ne na rubu toga da povrati ručak po djevičanski bijelom stolnjaku. Svi su normalno disali. Tko je budalast, ona ili oni?

“Valentina.”

“Molim?”

“Jesi li dobro?” Katja se pomno zagledala u nju.

“Jesam.”

Prostor među njima učini se krhkim. Lomljivim. Valentina nije htjela čačkati po njemu.

Katja namjerno promijeni temu. “Dobar je ovaj novi automobil, zar ne?”

“Da.”

“A Arkin je bio sjajan.”

“Odlično vozi.”

Valentina baci zabrinut pogled kroz mrežaste zastore na širokim lučnim prozorima što su gledali na cestu. Nešto u njezinim grudima nepravilno zadrhti.

“Čuješ li nešto?” upita. “Učinilo mi se da sam čula...”

Katja dlanom obavije Valentinin koji je ležao na stolnjaku, prstiju tananih poput porculana. Valentinini su bili krupniji, sazdani od snažnih jastučića mišića. Zbog tolikih odsviranih ljestvica na klaviru.

“U redu je da se katkad prestrašiš”, reče Katja, “nakon onoga što si proživjela u šumi.”

Valentina ponovo pogleda prema mrežastim zastorima. “Ti se danas nisi prestrašila.”

“To je zato što je moj život nezanimljiv i odveć sam glupa da bih znala kad se trebam bojati, a kad ne. Ti si razboritija.”

“Katja”, upita tiho Valentina, “misliš li...”

U tom trenutku prozore je zasula baražna paljba od opeka, a mrvice stakla poput dijamanata razrezale su napudrane obraze gostiju. Krhotina u obliku strijele zarila se u vrat neke žene. Tada je počelo vrištanje.

Valentina je trčala. Posrćući i kližući se po snijegu, no ne zastajkujući. Noge joj se nisu mogle zaustaviti. Kotači kolica škripali su i proklizivali.

“Valentina, nemoj!” Ledena je ruka zgrabi za dlan. “Molim te, stani. Molim te.”

Bila je to Katja. Preklinjala ju je. Teškom se mukom uspjela zaustaviti, no prsti su joj i dalje čvrsto stiskali ručke invalidskih kolica kao da su se stopili s njima, ukočeni i kruti i kao zavareni za metal. Vrisak žene kojoj se staklo zarilo u vrat urezao se Valentini u pamet i nije ga mogla izbaciti iz glave. Duboko je udahnula i osjetila kako joj zrak razdire pluća, toliko je bilo hladno.

“Valentina, nasmrt ćemo se smrznuti.”

Valentinin razum polako se povratio. Katja se okrenula u kolicima, povlačeći Valentinin rukav golom rukom bez rukavice. U plavim joj se očima ogledala panika.

“Katja, jesi li dobro?”

Katja odmahne glavom.

Valentina se ogleda oko sebe, zbunivši se na trenutak jer se zatekla u uskoj prljavoj uličici u kojoj se blatna otpadna voda iz domaćinstava smrznula u žute lokve na pločniku. Odvodna cijev zatrpana snijegom ležala je poput trupla u jarku uz pločnik, a prozori bijahu zamračeni kartonom. Boja se ljuštila s napuknutih zidova. Neki ih je čovjek sa psom promatrao, brade jednako odrpane kao što mu je bila i odjeća.

Zaboga, što je učinila?

Onaj čas kad su opeke zasule prozor, samo joj je jedna stvar bila na pameti: izvući Katju odande. Van. Daleko. Na sigurno.

Zgrabila je invalidska kolica u kojima joj je sestra sjedila i izgurala je ravno kroz vrata u restoransku kuhinju, a potom van kroz stražnji dio zgrade u neuredno unutrašnje dvorište. Nakon toga noge su joj počele same trčati. Van. Daleko. Na sigurno. Te su joj se riječi kovitlale po glavi. Jurnula je brzinom munje niz ulice koje nikad prije nije vidjela, kao da je nagonski znala da će ondje, među ubogima i otpisanima, biti sigurnija nego među pripadnicima svojega staleža, gdje su bombe i cigle postale način komunikacije.

Katjini obrazi sasvim su problijedjeli — nasmrt se smrzavala. Sjeverac je brijao iz zaljeva, a nijedna od njih dviju nije imala ni kaput ni rukavice, ili barem šal. Sve su ostavile u La Gavotteu. Gotovo je mogla vidjeti kako se u Katjinim žilama ledi krv. Valentina je trčala, na taj način zagrijavajući samu sebe, no shvatila je da će tako ubiti Katju. Po drugi put. Uputila se ravno prema najbližim vratima. Bila su rascijepljena cijelom dužinom i pokrpana komadima grubo tesanih dasaka, no unatoč tomu svom je snagom zalupala po njima. Nakon dugog čekanja otvorilo ih je dijete čija joj je glava sezala do boka.

“Smijemo li ući? Molim te. Požalujsta. Hladno nam je.”

Dječak nije reagirao. Lice mu je bilo prekriveno krastama, a jednim je prljavim prstom čačkao golu ranu na bradi.

“Požalujsta”, ponovila je. “Je li ti majka ovdje?”

Zakoračio je unatrag pa je pomislila da će raskriliti vrata kako bi kroz njih mogla proći kolica, no on ih je umjesto toga uz zamah zatvorio. Valentina je tako snažno zalupala po drvu da se pukotina proširila.

“Otvorite vrata!” vikala je. “Otkrojte dver!”

Vrata se su se odškrinula, upravo toliko da kroz njih proviri plavo oko. “Što hoćeš?” upitao je glas neke djevojčice.

“Sestra mi se nasmrt smrzava ovdje vani. Molim vas, pustite nas unutra.”

No poučena prethodnim iskustvom nije se na tome zaustavila. Ovaj je put molbu popratila time što se naslonila na vrata, što je djevojčicu zateklo. Prije nego što se stigla snaći, Valentina je zajedno s kolicima već stupila u polumračni hodnik čvrsto zatvorivši vrata za sobom. Kuća je zaudarala. Pljesniv vonj štakorskog izmeta širio se stubama.

“Hvala”, reče. “Spasibo.”

Pred njom su čučala tri prljava derana, dva istovjetna dječaka i djevojčica prljave plave kose. Blizanci su bili razdražljivi, odjeća im je bila pokidana i bezoblična, a hlače im nisu sezale ni do gležnjeva. Djevojčica je bila mlađa od braće te je razrogačenih očiju znatiželjno zurila u invalidska kolica.

“Je li vam majka kod kuće?” upitala je Valentina.

Djevojčica pokaže prema vratima ne mičući pogled sa žbica Katjinih kolica. “Je li to bicikl?” prošapta.

Jedan od dječaka lagano je klepne iza uha. “Ne budali, Ljubo. To je za bogalje.”

Valentina otvori vrata prema kojima joj je pokazala djevojčica i odgura kolica u malu prostoriju tek neznatno topliju od vanjskog zraka. Preko dijela prozora bila je razapeta prljava plahta za zaštitu od hladnoće zbog koje je zrak bio prošaran sivim prugama. Soba je zaudarala na vlažnu žbuku i neoprana tijela.

“Ispričavam se na smetnji.”

Na rubu uskog kreveta sjedila je žena i dojila djetešce. Odjeća joj je bila pohabana, a tijelo kržljavo kao u starice, no oči su joj još uvijek bile sjajne i mlade. Nosila je debele rukavice bez prstiju i smeđu maramu oko glave. Ugledavši Valentinu, zatvorila je prednji dio haljine.

“Što hoćeš?” Ženin glas zvučao je umorno.

“Sestra i ja trebamo pomoć. Molim vas.” Valentina je mrzila što mora tražiti milostinju od ove žene, koja očito nije imala što dati. “Mojoj sestri je hladno. Treba joj topline. Malo tople hrane.”

“Mojoj djeci treba topla hrana”, mrzovoljno odvrati žena, “no nemaju je.”

Valentina iz nekog razloga osjeti grižnju savjesti, premda nije bila kriva za njihove prazne želuce. Uzela je Katjinu hladnu ruku među dlanove i stala je zdušno masirati. Žena je smjesta položila dojenče na krevet i prišla maloj crnoj peći u kutu. Otvorila je metalna vratašca iza kojih je tinjao sićušan plamen, gotovo dogorio. Nije ni čudno da je bilo tako hladno. Žena je pomoću kliješta iz peći izvadila težak kamen, umotala ga u pocrnjeli komad ručnika i položila ga Katji u krilo. Katja zavuče ruke ispod njega.

“Zar ne možete naložiti još drva?” upita Valentina.

“Ne.”

“Ja imam novca.”

Troje djece stalo se polako primicati. Djevojčica ispruži prljav dlan. “Mi možemo kupiti drva za ogrjev.”

Valentina nije imala drugog izbora nego vjerovati im. Iz novčanika u džepu izvadila je dvije bijele novčanice od deset rubalja, premda je znala da je to i više nego dovoljno za ogrjev. “Donesite i nešto hrane. Požurite! Potoropites!”

Sve troje djece odmagliše.

“Evo, uzmi ovo.” Žena joj pruži pokrivač s kreveta. Valentina ga pogleda. Vjerojatno je vrvio ušima.

“Spasibo.” Omotala ga je oko sestrinih ramena, zatiskujući joj ga ispod nepokretnih nogu. Bila je svjesna da je žena za to vrijeme pomno motri i prvi put u životu palo joj je na pamet da se zapita koliko vrijede Katjina invalidska kolica. Onoliko koliko obitelj ove žene zaradi u mjesec dana? U godinu? Nije imala predodžbu o tome. Ovaj bijedni stan bio je manji od Valentinine spavaće sobe i oronuo. Dio stropa je visio, a po jednom se zidu proširila crna plijesan. Osjećala se vlaga.

“Hvala što nam pomažete”, reče Valentina, iskreno zahvalna. “Restoran u kojemu smo bile napali su štrajkaši, a moja sestra i ja pobjegle smo ne uzevši kapute.”

Žena kimne prema Katji. “Je li bolesna?”

“Doživjela je nesreću.”

Djetešce na krevetu počelo je tiho plakati te žena reče: “Uzmi je.”

Valentina pogleda prema zavežljaju što se meškoljio.

“Uzmi je.” Ovoga je puta ženin glas bio oštriji.

“Molim?”

“Tražiš moju pomoć. Zauzvrat ja želim tvoju. Trenutak predaha od djeteta.” Osmjehnula se, a u osmijehu joj bljesne tračak mladosti. “Ne brini se, neću ukrasti sestrina kolica.”

Rumenilo je zažarilo Valentinine obraze dok je podizala dijete. Vratilo joj je sjećanje na doba kad je tako nosila Katju, no ona nikad nije ovako zaudarala. Djetešce gotovo da uopće nije imalo kose, a noge su mu bile tanane poput dvaju grančica.

“Valentina.” Bio je to Katjin jedva čujni glas. “Daj da je ja držim.”

Valentina približi dijete kolicima, no ne preda ga u sestrine ruke. “Prljava je”, procijedi. “Ne želiš...” No u Katjinim je očima spazila željan izraz. Položila joj je dijete u krilo prenerazivši se kad joj se sestra nagnula i poljubila djetetovu koštunjavu glavicu. Katjino lice obasjao je smiješak. Bila se povukla u sebe, no polako je dolazila k sebi.

Miris vrućih piroški sve je promijenio. Troje djece kao da se zaoblilo čak i prije nego što su dobili po komad pite od mesa iz nepropusne papirnate vrećice. Sjedili su na podu ispred cjepanica što su plamtjele u peći, promatrajući ih s istim onim udivljenjem kojim bi Valentina pratila glazbeni ili baletni nastup.

“Zar ne biste trebali oprati ruke?” predloži Valentina stavljajući svakome po komad pite na dlan. Prljavština na njihovim prstima bila je crnja i od poda.

“Crpka za vodu se zamrznula.” Žena slegne ramenima i odgrize povelik zalogaj kruha namazanog džemom od ribiza. Dok je žvakala, Valentina je promatrala kako joj se lice rastapa od užitka i naočigled se pomlađuje.

“Kako se zoveš?”

“Varenka Sidorova.”

“Ja sam Valentina. Moja sestra zove se Katja.”

Katja je pijuckala vrući čaj s medom iz limenog vrčića, a boja joj se vratila u obraze. Dojenče joj je ležalo u krilu poput mačeta, opušteno i mekano od topline.

“Varenka, čime se bavi tvoj suprug?”

Ženin pogled postade oprezniji. “Radi u tvornici.”

“Je li boljševik?”

Primijetila je kako se koža ispod ženinih očiju namreškala. “Što ti znaš o boljševicima?”

“Je li i on danas sudjelovao u demonstracijama?”

Varenka se počela smijati. Djeca su se zagledala u nju, zapanjena, kao da nisu naviknula na taj zvuk, no ona se nije prestala smijati. Smijeh joj se bez prestanka orio kroz otvorena usta. Žile na vratu iskočile su joj i suze su joj klizile niz obraze, no smijeh je i dalje ispunjavao zrak, mukao i nezaustavljiv. Pala je na koljena, a smijeh je zamro jednako naglo kao što je i počeo. Strgnula je maramu s glave, oslobađajući kratko podrezanu kestenjastu kosu. Valentina se zapilji. Katja kratko i prigušeno uzdahne. Jedna strana ženine glave bila je ćelava, a široki bijeli ožiljak što se presijavao kao da je mokar protezao joj se posred lubanje od sljepoočnice do zatiljka. Promatrala je sestre s mješavinom samilosti i mržnje.

“Prije pet godina, ispred ulaznih vrata Zimske palače”, reče strogim glasom, “vaši su vojnici nasrnuli na mene sa sabljama kad smo u povorci došli razgovarati s carem. Nismo imali nikakve zle nakane, no oni su nas pokosili. Zbog ljudi koji su tada umrli, vi i vaš stalež danas ste živi. No zaslužujete li to?”

Valentina podigne dijete iz Katjina krila i položi ga na krevet. “Mislim da je vrijeme da odemo.”

“Ti!” I dalje klečeći, žena uperi prst prema Valentini. “Obećajem ti da ćemo uskoro doći po tebe i pripadnike tvojega staleža, i da ovoga puta nećete preživjeti. Vi dokoni bogataši. Paraziti.” Pljunula je na pod. “Radnici će zahtijevati pravdu.”

Valentina uzme novčanik i baci ga na stol. Rublji su se razletjeli zveckajući, a djeca pojuriše za njima poput miševa. “Uzmi ovo jer si mi danas pomogla. Zahvalna sam na tome.” Prišla je ženi koja je klečala i prstima joj dodirnula sjajni ožiljak na glavi. Bio je to opscen osjećaj. Nije bio mokar nego gladak i sklizak, i bezbojan poput bića koje živi pod zemljom. “Žao mi je, Varenka.”

“Ne treba mi tvoje žaljenje.”

“Valentina.” Bila je to Katja. “Ona želi da odemo.”

“Da, u pravu si. Prije nego što mi se muž vrati.” Varenka se prkosno zagleda u Valentinu. “Moj boljševik.”

Glasan tresak na ulaznim vratima prepao ih je. Prije negoli su stigle reagirati, začuo se još dvaput, poput udarca čekićem, i čule su kako se drvo raskoljuje. Žena podigne dojenče i privije ga uz grudi toliko snažno da je počelo jecati. Valentinino srce žestoko zakuca. “Pričekaj ovdje, Katja.”

“Ne, Valentina, nemoj...”

Lupanje se ponovo začulo. Valentina bez oklijevanja otvori vrata što su vodila u sumoran hodnik i potom otključa rascijepljena ulazna vrata što su gledala na ulicu. Nečija golema figura blokirala je svjetlo.

“Valentina Ivanova, kojeg vraga radiš u ovoj rupčagi?”

Bio je to Lav Popkov.