Dragulj Sankt Peterburga

1

Tesovo, Rusija

Lipanj 1910.

Valentina Ivanova nije kanila umrijeti. Ne ovdje. Ne sada. Ne ovako. Prljavih stopala i zamršene kose, a tek je počela živjeti. U mutnom zelenom polumraku šume pogledala si je prste i iznenadila se što su tako mirni. U sebi je drhtala.

Oduvijek je više pozornosti obraćala na prste nego na lica jer su oni odavali mnogo više. Ljudi znaju kontrolirati izraz lica. Na ruke zaboravljaju. Njezine su pak bile sitne, premda snažne i gipke zahvaljujući tolikim satima sviranja glasovira — no kakve sad koristi od toga? Prvi put shvatila je kako stvarna opasnost utječe na ljudski um kad joj se od straha sledio mozak.

Mogla bi potrčati. A mogla bi se i skriti. Ili bi pak mogla ostati na mjestu, prilijepljena za deblo breze, i pustiti da je pronađu.

Tamne prilike nečujno su se prikradale između stabala, zaklonjene mračnim prostranstvom šume što ju je okruživala. Trenutačno ih nije mogla ni vidjeti ni čuti, no znala je da su ondje. Činilo se da iščezavaju poput kornjaša ispod kore drveća, nevidljivi i bez traga, no svaki put kad bi naglo okrenula glavu u jednu ili drugu stranu, krajičkom oka spazila bi ih kako se kreću. Osjetila bi ih u strujanju zraka, rijetka i tajnovitog. Ili u drugačijem lomu svjetla na šumskom tlu u sumrak.

Tko su ti ljudi? Nosili su puške, no nisu izgledali kao lovci. Kakvi lovci nose crne kukuljice? Kakvi lovci imaju krinke s uskim prorezima za oči i nepravilno izrezanim otvorom za usta?

Protrnula je. Nije bila spremna umrijeti.

Stopala su joj bila bosa. Cipele je izula i odbacila nakon dugog galopa uz padinu brežuljka i kroz polja. Kad se išuljala iz kreveta, nebo je još bilo mračno. Nije ponijela ni ukosnice i kopče, ni rukavice i šešir, ukrase za koje je njezina majka tvrdila da ih mlada dama mora nositi u svakom trenutku provedenom izvan kuće. Navršivši sedamnaestu bila je dovoljno stara da sama odlučuje. Stoga je preko glave navukla laganu haljinu bez rukava, iskrala se iz kuće, osedlala Dašu i došla ovamo, na svoje omiljeno mjesto na očevu seoskom imanju. Uronila je u mračni rub šume odakle je obožavala promatrati kako zora rudi nad Tesovom.

Bosi su joj prsti uživali u dodiru crne zemlje, vlažne poput sirupa. Vjetar joj je mrsio dugu tamnu kosu šibajući joj obraze i omotao je oko vrata. Ovdje je osjećala slobodu koja bi u njoj odriješila nešto što je bilo odveć čvrsto sapeto. Tako bi se osjećala svaki put kad bi obitelj napustila Sankt Peterburg i došla u Tesovo gdje bi provodili lijene ljetne mjesece i duge bijele noći kad sunce gotovo uopće nije ni zalazilo za obzor.

Sve dok nije ugledala puške.

I muškarce pod kukuljicama. Odjevene u crno kako se prikradaju kroz sjenoviti svijet šume. U dnu leđa nakupio joj se znoj dok im je izmicala skrivajući se iza stabla. Čula je samo mrmorenje prigušenih glasova te je neko vrijeme čekala, nadajući se da će otići. No tek kad je rumena zora povukla crtu nalik na krvavi trag između stabala, muškarci su se najednom razdvojili, potpuno iščeznuvši, te Valentina osjeti kako joj srce bubnja od straha. Šapat? Je li to čula šapat iza leđa? Okrene se. Zagledala se u sjene, no nije nikoga vidjela. Već sljedećeg trenutka pred njom zatreperi neka prilika. Tamna i brza, strugnuvši ustranu. Još jedna ravno naprijed. Opkoljavali su je. Koliko njih? Utonula je u gustu maglu što se dizala s tla i stala se četveronoške probijati kroz gustu šikaru. Tanki sivi pramenovi magle ovijali su joj se oko gležnjeva, a grane joj posezale za licem, no nije se zaustavljala sve dok se umalo nije sudarila s nogama što su slijedile trag neke životinje ispred nje. Sledila se. Jedva da je disala u svom lisnatom skloništu od paprati. Noge su joj zastale, a ona je prestravljeno prikovala pogled za suknenu zakrpu koja joj je bila loše zašivena na hlačama kod koljena, te potom krenula dalje. Izmaknula se ulijevo i odšuljala se dalje. Kad bi uspjela doći do ruba šume gdje je privezala konja, mogla bi...

Udarac je došao iz vedra neba. Oborio ju je na leđa. Ležala je izvaljena na vlažnoj zemlji posežući za rukom koja joj je ščepala rame i zarivši zube u njezino zapešće. Zubima je okrhnula kost, no zagrizla je još jače te je osjetila okus krvi. Ruka odjednom uz psovku popusti stisak te Valentina skoči na noge, no teška je ruka svom snagom udari po čeljusti, odbacivši je licem u stablo.

“Ovdje je!” viknuo je dubok glas.

Valentina pokuša potrčati. Vrtjelo joj se u glavi, no opazila je da joj se sprema i druga pljuska pa je čučnula. Čula je kako je napadačev dlan škljocnuo kad je tresnuo o deblo i njegov gnjevni urlik. Osovila se na noge i krenula, no zemlja joj je izmicala pod nogama. Ljuljala se pod njom, stapajući se sa sivom izmaglicom i zaplamtjevši svaki put kad bi je presjekla zraka sunca.

“Zaustavite je!”

“Sranje! Dermo! Upucaj je!”

Upucaj?

Zveket olova u cijevi puške rasparao joj je um. Zamaknula je za stablo i primijetila kako joj ruke nekontrolirano drhte na kori debla što se ljuštila.

“Čekajte!” doviknula je.

Tišina. Zvuk tijela što se probijaju kroz šumu utihnuo je.

“Čekajte!” ponovo dovikne.

“Izađi tako da te možemo vidjeti.”

“Nećete pucati?”

Netko joj se nasmijao ljutitim glasom. “Nećemo pucati.”

Još uvijek nisu zapucali na nju. Možda nisu smjeli riskirati s bukom hitaca — na selu se zvuk pronosi daleko. Pokušala je progutati, no grlo joj je bilo suho. Ovi se muškarci ne igraju. Što god da su radili, omela ih je u poslu te je nisu kanili samo tako pustiti. Morat će razgovarati s njima.

“Požuri! Bistro!” doviknuo je ljutiti glas.

Valentini je zastalo srce u grudima kad je izašla iz zaklona iza stabla.

Bila su petorica. Pet muškaraca, pet pušaka. Samo je jedan, najviši stasom, pušku nosio nehajno ovješenu preko ramena, kao da je ne kani upotrebljavati. U crno zakrabuljena lica bezizražajno su piljila u nju, a njoj se od pogleda na njih ježila koža.

Nisu je ustrijelili. I to je nešto.

“To je samo djevojka”, podrugljivo će jedan.

“No brza je kao zec.”

Trojica su joj prišla bliže. Napela se i podignula na prste, spremna da potrči.

“Čemu takav jarosni izraz, djevojčice, mi samo...”

“Mičite se od mene.”

“Nema potrebe za neprijateljstvom.”

“Neovlašteno ste stupili na posjed mojega oca”, reče Valentina. Glas joj je zvučao kao da nije njezin.

“Ruska zemlja”, zarežala je jedna kukuljica, “pripada ruskome narodu. Vi ste je nama oteli.”

Čort!¹ Revolucionari. Ta joj je riječ počela bujati u glavi, istisnuvši sve druge misli. Salonima Sankt Peterburga kružile su priče o ovakvim ljudima i o tome da kane preuzeti vlast u Rusiji i posmicati sve pripadnike vladajućeg staleža. Ona će biti samo početak.

“Što radite ovdje?” upitala je.

Muškarac najbliže njoj pohotno se zasmijulji.

“Uživamo u pogledu.”

Osjetila je kako su joj se obrazi zarumenjeli. Tanka haljina od muslina prilijepila joj se za tijelo od znoja i raskvašenog lišća koje je uprljalo tkaninu. Ruke je prekrižila ispred sebe kao da se brani, zatresavši pritom kosom ne bi li je sklonila s lica, u znak prkosa. Trojica muškaraca prijeteći su joj se približila, a jedan je stao iza nje kako bi joj presjekao put krene li bježati. Stjerali su je u klopku. Oprezno je disala. Nije im mogla vidjeti lica pod crnim kukuljicama, no po okretnosti njihovih mršavih udova i gorljivosti u njihovim glasovima mogla je zaključiti da su mladi. Druga dvojica izgledala su nešto starije, krupnije građe, te su se držali podalje na čistini između stabala, potiho žamoreći među sobom.

Zbog krinki nije mogla razabrati gledaju li je ili ne, no onaj viši očito im je zapovijedao.

Zbog čega su došli u Tesovo? Što su naumili učiniti? Morala je pobjeći, upozoriti oca. No dva mlađa muškarca počela su se naguravati, otimajući se oko plijena poput hijena.

“Tko ste vi?” upitala je ne bi li im odvratila pozornost.

“Mi smo istinski glas Rusije.”

“Ako je tako, vaše bi glasove trebali čuti ljudi u Dumi, našem saboru, a ne ja na šumskom proplanku. Kakva korist od toga?”

“Pada mi na pamet jedna korist”, odgovorio je najzdepastiji od trojice. Vrškom puške dodirnuo joj je dojku. Ona je žustro odgurne ustranu. “Zemlju možete zaposjesti”, procijedi, “no nemojte misliti da možete i mene.”

Dvojica njegovih drugova grohotom se nasmijaše, a on istrgne remen iz pojasa i jedan njegov kraj omota oko šake, prijeteće mašući kopčom.

“Kujo! Suka!”

Valentini srce skoči u grlo. Osjetila je vonj njegove srdžbe, jedak na svježem jutarnjem zraku.

“Molim vas.” Obrati se visokome muškarcu među stablima. Odlikovao se mirnoćom koja ju je strašila čak i više od rastresene energije njegovih ljudi. “Molim vas”, reče, “obuzdajte ih.”

Muškarac se zagleda u nju ispod tamnih nabora kukuljice, polako odmahne glavom i zaputi se u šumu. Na trenutak ju je obuzela panika pa je čvrsto stisnula šake kako ne bi drhtale. No činilo se da je otišao izdati zapovijed budući da je muškarac s kojim je ranije razgovarao najednom uperio prst prema onome koji je stajao iza nje.

“Ti”, reče, “pozabavi se njome. Ostali, za mnom.”

Pozabavi se njome.

Bili su dobro obučeni, toliko im mora priznati. Onaj ljutiti s remenom u ruci smjesta se udaljio bez riječi, a drugi za njim. Muškarac koji je jedini ostao iza nje odlučno prebaci pušku u drugu ruku i stane se premještati s noge na nogu na vlažnom tlu, obuven u ručno izrađene čizme.

“Sjedni”, naredi.

Valentina se premišljala.

“Sjedni”, ponovi on, “ili ću te natjerati na to.”

Valentina sjedne.

Prošlo je sat vremena, možda i više. Valentina je izgubila pojam o vremenu. Udovi su je boljeli, a u glavi joj je bubnjalo. Svaki put kad bi se pokušala pomaknuti ili prozboriti, njezin bi stražar ispustio zvuk gnušanja i udario je metalnim vrhom puške u onaj dio tijela u koji mu se u tom trenutku prohtjelo: rebra, rame, ruku. Najgore je bilo u zatiljak.

No nije ju ustrijelio. Očajnički se držala tog blijedog tračka nade.

Što su radili ostali? To joj je pitanje odzvanjalo u glavi, parajući joj misli u tisuću odgovora.

Možda su lopovi. Toliko se žestoko molila da su tu kako bi opljačkali kuću njezina oca da se gotovo uvjerila da je to istina. Da su došli ukrasti stare slike, zlatne kipove, istočnjačke rezbarije, majčine dragulje. Već je bilo takvih pokušaja pa zašto ne bi opet? No kakvi to lopovi čekaju svjetlo dana? Kakvi su to lopovi dovoljno glupi da opljačkaju kuću kad sluge već ustanu i prihvate se posla?

Privukla je koljena prsima, prislonila na njih bradu te zauzvrat dobila oštar ubod puškom u kralježnicu. Petama je privukla kamen s poda tako da joj bude nadohvat ruke.

Rukama je obujmila potkoljenice, drhteći na povjetarcu što je rastjerivao maglu. Nije bilo toliko hladno koliko je bila uplašena: uplašena za roditelje i sestru Katju koji će otprilike sada ustati iz kreveta, sasvim nesvjesni crnih kukuljica što se šuljaju Tesovom. Katja je imala samo trinaest godina, plavokosa vjetropirka puna energije koja će u skokovima uletjeti u Valentininu sobu preklinjući je da nakon doručka odu zaplivati u potoku tog prvog jutra u Tesovu. Majka se ujutro najradije zadržavala u svojoj sobi, no ocu je bilo jako važno da se za doručak svi okupe u isto vrijeme. Zacijelo će našušuriti brkove i ljutito pogledavati na džepni sat jer njegova starija kći kasni.

Tata, oprezno.

“Jeste li vi boljševici?” najednom upita, spremajući se na udarac.

Uslijedio je. U vrat. Čula je kako se nešto zdrobilo.

“Jeste li?” ponovo upita. Da se barem mogla okrenuti i pogledati ga u zakukuljeno lice.

“Zaveži.”

Drugi je udarac bio snažniji, no barem je progovorio. Tada mu je prvi put čula glas otkako joj je naredio da sjedne. Nije bila sigurna na kolikoj udaljenosti čuči iza nje, tiho poput pauka, osim što je bilo jasno da ih ne dijeli više od duljine puške. Toliko je dugo bila krotka da mu je do sada već mogla popustiti pozornost. No ako je u krivu... O tome nije htjela ni razmišljati. Morala ga je namamiti bliže, nadohvat ruke.

“Znaš li tko mi je otac?”

Puška joj je doletjela u čeljust, umalo joj izbivši glavu s vrata. “Dakako da znam, dovraga. Misliš li da smo mi neki neuki seljani?”

“On je ministar Filip Ivanov. Pouzdani savjetnik u vladi cara Nikolaja. Mogao bi pomoći tebi i tvojim prijateljima da...”

Ovaj joj je put zario vrh puške u zatiljak, silom joj naginjući glavu prema naprijed dok joj se lice nije priljubilo uz koljena.

“Vašem je soju odzvonilo”, prosiktao je. Mogla je osjetiti vrelinu njegova daha na masnici na vratu. “Sravnit ćemo vas gadove sa zemljom koju ste nam ukrali. Dosta nam je toga da nas gazite i izgladnjujete dok punite ta svoja pohlepna usta kavijarom. Tvoj je otac prokleti tiranin i platit će za...”

Valentina u ruci stisne kamen skriven ispod suknje. Silovitim okretom izvije se i svom ga snagom zabije u lice ispod kukuljice. Nešto se slomilo. Muškarac vrisne — visok urlik nalik na glasanje lisice. No bila je prebrza, pobjegavši prije no što je stigao povući obarač. Jurila je saginjući se, izmičući ispod grana i uranjajući u mrak najtamnijih sjena dok je njegov jauk lebdio za njom. Čula ga je kako juri kroz šikaru nakon čega su odjeknula dva hica, no oba su prozujala mimo nje, pokosivši lišće i lomeći grančice dok je ona bježala sve dalje.

Na petama je kliznula niz obronak, očajnički želeći pronaći rijeku. Ona će joj pokazati put iz šume. Skretala je i mijenjala smjer sve dok nije bila sigurna da je umaknula svojem progonitelju, a onda je zastala i osluhnula. Isprva nije čula ništa osim udaranja vlastitog bila u ušima, no postupno je do nje dopro još jedan zvuk: tiho ali nepogrešivo žuborenje vode preko stijena. Preplavio ju je osjećaj olakšanja, no potom očajna osjeti kako je koljena izdaju. Zapanjila se shvativši da uspravnih leđa sjedi na vlažnoj zemlji, uplašena i slaba poput mačića. Drhtureći, prisilila se da ustane. Morala je upozoriti oca.

Nakon toga počela se kretati sigurnijim korakom. Nije joj trebalo mnogo da pronađe rijeku i zaputi se uskom stazom Što se protezala duž njezine obale. U glavi su joj se sudarale nepovezane misli. Ako su ovi muškarci u kukuljicama revolucionari, što su naumili učiniti? Skrivaju li se samo u šumi u Tesovu ili su ovamo došli s namjerom? Tko im je meta? Odgovor na to posljednje pitanje nije bilo teško odgonetnuti. Žrtva nije mogao biti nitko drugi nego otac. Čvrsto je stisnula usne nastojeći zatomiti gnjevan urlik što je hučao u njoj. Korak joj se nanovo ubrzao, krivudajući ispod granja koje se nadvijalo nad njom.

Uto se začuo zvuk koji ju je potresao od glave do pete. Smjesta ga je prepoznala: pljuskanje konjskih kopita kroz vodu. Netko se približavao uzvodno. Ovdje je rijeka bila plitka, srebrnasti žuboreći potočić kroz stjenovito korito, a jutarnje se sunce praćakalo u virovima odbijajući se natrag prema stablima. Čučnula je sklupčavši se iza grma, a koža joj se zategnula preko obraza kao da se nekim čudom stisnula tijekom posljednjih nekoliko sati.

“Lave Popkove!”

Krupni muškarac na ružnom, krivonogom konju naglo se okrene začuvši njezin glas. “Gospođice Valentina!” Za sobom je vodio njezinu kobilu Dašu.

Izraz na njegovu licu ispod gustih crnih kovrča iznenadio ju je. Odražavao je šok. Zar je toliko loše izgledala? Lav Popkov bio je mladi Kozak koji je rijetko govorio, a još rjeđe pokazivao osjećaje. Bio je četiri godine stariji od nje, sin glavnog konjušara njezina oca, i doimao se kao da ima vremena i interesa samo za četveronožno društvo. Skočio je iz sedla i u visokim čizmama stao grabiti kroz plićak. Nadvio se nad nju hvatajući je za nadlakticu. Iznenadilo ju je što je dodiruje — bio je tek sluga — no bila mu je odveć zahvalna što joj je doveo konja da bi se bunila.

“Čuo sam hice”, zabrundao je.

“U šumi su neki muškarci s puškama.” Zadihano je izgovorila. “Brzo, moramo upozoriti mojega oca.”

Nije postavljao pitanja — nije bio ta vrsta osobe. Pogledom je pretražio šumu, a potom je podignuo na njezina konja.

“Što te je nagnalo da dođeš ovamo?” upitala je odriješivši Dašine uzde.

Popkov slegne golemim ramenima, mišićima zatežući zamašćenu kožnatu tuniku. “Gospođica Katja krenula vas je tražiti.

Vidio sam da vam konj nije u konjušnici”, rukom je nježno pogladio životinju po leđima, “pa sam krenuo za njim. Našao sam ga privezanog.” Dok joj je pružao uzde, crne su mu oči bile uprte u njezine. “Jeste li dovoljno dobro da jašete?”

“Dakako.”

“Ne izgledate dobro.”

Dodirnula se po obrazu, opipavši krv i ugledavši grimizan trag koji joj se cijedio niz prste. “Mogu jahati.”

“Samo polako. Stopala vam izgledaju loše.”

Prihvatila je uzde okrenuvši Dašinu glavu na drugu stranu. “Hvala ti, Lave. Spasibo.” Žustro je podbola konja u kas te pojurila na njemu niz rijeku.

Jahala je kroz šumu, a Lav Popkov i njegova krupna životinja slijedili su je u stopu. Na jednom im je mjestu deblo prepriječilo put, no Valentina nije tratila vrijeme pokušavajući ga zaobići. Iza leđa je začula uzrujan povik, no nije se zaustavila, natjeravši Dašu u skok. Konj ju je glatko preskočio te naglo skrenuo ustranu ne bi li izbjegao korijenje što je stršalo iz crne zemlje kao zamka za neoprezne.

Iz ruba šume izbila je na čistinu u miran, suncem okupan sneni krajolik nalik na prekrivač zelene i zlatne boje, prošaran poljima, voćnjacima i pašnjacima što su se lijeno protezali pred njom. Došlo joj je da usklikne od olakšanja. Ništa se nije promijenilo. Sve je bilo na sigurnom. Na vrhu padine zauzdala je konja kako bi došao do daha. Iz šumske se noćne more iskoprcala i vratila u stvarni svijet — svijet u kojemu je zrak mirisao na jabuke u cvatu, a Palača Ivanov ležala na udaljenosti nešto manjoj od kilometra usred imanja, velika i spokojna poput mačka boje meda što drijema ispred ognjišta. Od tog joj je prizora srce počelo brže kucati te je, kao i Daša, slobodnije disala. Skratila je uzde, jedva čekajući da nastavi jahati.

“Ono je bio opasan skok. Izlažete se pogibelji.”

Pogledala je udesno. Obris mladog Kozaka i njegova konja ocrtavao se na suncu, čvrst kao stijena.

“To je bio najbrži put”, primijeti Valentina.

“Već ste ozlijeđeni.”

“Uspjela sam.”

Odmahnuo je glavom. “Jesu li vas ikad izbičevali?” upitao je.

“Molim?”

“Ono je bio zahtjevan skok. Da ste pali s konja, vaš bi me otac dao izbičevati korbačem.”

Valentina je zinula. Korbač je bio bič od sirove goveđe kože na kojemu su često znale biti i metalne kukice, i premda se u Rusiji prestao upotrebljavati, i dalje je ponekad služio za provođenje stege. Jedan takav visio je namotan poput usnule zmije na zidu radionice njezina oca. Na trenutak su se zagledali jedno u drugo, a njoj se najednom učini da je sunce ugasnulo. Kako li je živjeti u svakodnevnom strahu od biča? Lavove crte lica bijahu grube i mrke, već izbrazdane unatoč mladosti, kao da u njegovu životu nije bilo mnogo razloga za osmijeh. Osjetila se posramljeno i smeteno.

“Žao mi je”, reče.

On zagunđa.

Valentina je prva odvratila pogled. Pogladila je Dašu po pahuljastim ušima, a potom coknula kako bi je potaknula na galop niz travnatu padinu. Pluća su joj se nadula od zraka koji joj je mrsio duge vlasi kose, a jedan joj je stremen umalo ispao s bosog stopala. Nagnula se naprijed priljubivši se uz Dašina leđa, tjerajući je na još brži korak.

Nisu prešli ni pola puta niz obronak kad je tišinu razbio prasak eksplozije. Jedan kraj kuće zatresao se i kao da je poskočio prije nego što ga je progutao siv oblak dima. Valentina je vrisnula.