Dragulj Sankt Peterburga

2

Njet! Ne! Riječ je odzvanjala u Valentininoj glavi sve dok u njoj više nije bilo mjesta za druge riječi. Njet! Nema mjesta za riječi kao što su krv i bol. Nema mjesta smrti.

Konji su im se klizeći zaustavili na šljunčanoj stazi ispred kuće, a Valentina je skočila iz sedla. Posvuda buka. Ljudi izbezumljeni. Sluge trče, viču, plaču. Panika se premješta s lica na lice, opteretivši i zasitivši zrak. Osjećao se smrad dima, a pod nogama smrskano staklo. Konji bez jahača bježali su iz konjušnica, uzrujani i preplašeni. Neprestano se čula riječ bomba.

“Tata!” vrisnula je.

Radna soba njezina oca. Nalazila se na onom kraju odakle je sukljao dim pohlepno gutajući kuću. Kad bi bio u Tesovu, njezin bi otac svakog jutra, kad bi pročitao novine za doručkom, odlazio u radnu sobu gdje bi pisao državna pisma. Srce joj se uzlupalo kad je poletjela prema urušenom krilu zgrade, no nakon samo dva koraka nešto ju je povuklo natrag i zaustavilo. Ruka debljine sidrenog lanca zgrabila ju je za zapešće.

“Lave”, vrisnula je, “pusti me!”

“Njet.”

“Moram vidjeti je li tata...”

“Njet. Nije sigurno.”

Prljave je nokte zario duboko u njezinu bijelu kožu, dok je drugom rukom pridržavao uzde dvaju konja. Daša se divlje propinjala, propinjala, šireći nozdrve, dok je Lavov ružni konj samo stajao uprijevši znatiželjne smeđe oči u Popkova.

Prestala se otimati, ispravivši se. “Lave Popkove, naređujem ti da me pustiš.”

Zagledao se u njezino zapovjedno lice. “Ili ćete što? Dati me bičevati?”

U tom trenutku Valentina krajičkom oka spazi očeva leđa — prepoznala je njegov mornarički kaput — kako posrće obavijen gustim zastorom prašine.

“Tata!” nanovo poviče.

No prije nego što je uspjela natjerati Popkova da je pusti, lik muškarca pocrnjela od čađe izronio je iz dima, pokušavajući doći do zraka. U naručju mu je ležalo nešto što je nalikovalo na slomljenu lutku, a glava mu je bila pognuta nad skršenim tijelom čije su čađave noge beživotno visjele. Muškarac je urlao, no Valentinine ga uši iz nekog razloga nisu čule — nije mogla razabrati što govori. Muškarac priđe bliže te se Valentina zaprepasti shvativši da joj je to otac, obavijen čahurom crne prašine što mu je prekrila kožu, brkove i odjeću.

“Tata!” vrisne.

Tek ju je tada Kozak pustio. Dok je posrćući trčala prema ocu, pogled joj padne na stopalo prilike u očevu naručju. Na njemu je bila jedna crvena cipela, koju je sestri pomogla odabrati u trgovini na Aveniji Nevski. Sve ostalo bilo je crno kao i otac — njezine noge, haljina, lice, pa čak i kosa, izuzev jednog zalutalog pramena koji je ostao plav. No prošaran grimiznom bojom.

“Katja..

Valentina pokuša izviknuti sestrino ime ne bi li je natjerala da otvori svoje plave oči, uspravi se i nasmije kao da je sve to samo igra. No ta riječ nije zaživjela. Zamrla joj je na usnama.

“Katja!”

Otac je urlao na sluge. “Jurite po liječnika! Zaboga, smjesta ga dovedite. Ne zanima me što...”

Glas mu se produbio i kao da je prepuknuo. Valentina je stajala uz njega smrznuta lica, a kad je pružila ruku kako bi dotaknula slomljenu lutku, otac se naglo okrenuo u drugu stranu.

“Ne diraj je.”

“Ali ja...”

“Ne diraj je. Ti si joj ovo učinila.”

“Nisam, tata, dojahala sam kako bih...”

“Trebala si je povesti sa sobom. Tražila te je, čekala te. Zbog tebe je ozlijeđena. Ti...”

“Ne”, prošaptala je Valentina.

“Da. Još sam bio u blagovaonici za doručkom, no ona se uzvrpoljila jer si otišla jahati bez nje. Zacijelo je odlutala do moje radne sobe gdje...” Usta mu se ovjesiše u tih jauk. “Dat ću ustrijeliti te divljake ubojice, kunem se Bogom da hoću.”

“Katja...”

Plavo-crna glava se pomaknula. Crvena cipelica počela se tresti, a iz razderanoga grla začuo se neobičan nezemaljski zvuk. Privijajući dijete čvršće uz grudi i tepajući njezino ime, otac je požurio prema širokim stubama što su vodile do ulaznih vrata, a Valentina za njim. Dok je prelazio preko praga, žustro okrene glavu i pogleda je. Ono što je spazila u njegovim očima natjeralo ju je da zastane.

“Izlazi, Valentina. Gubi se odavde. Budući da ti konji znače mnogo više od vlastite sestre, pomozi ih uhvatiti.” Oči su mu se gotovo sasvim zatvorile te se na trenutak zanjihao na nogama. Stopalom je udario vrata zalupivši joj ih u lice.

Valentina je stajala ondje zaljuljavši se na petama i zureći u vrata — u ukrasne željezne čavle u njima; u mjesto gdje su ona i Katja prošlog Božića kamenom zarezale površinu kako bi označile dokle je napadao snijeg.

“Katja”, zajauknula je.

Gdje je mama? Donosi vruću vodu i zavoje?

Njištanje što para uši iza njezinih leđa natjeralo ju je da se okrene. Konji su u panici trčali prilazom, zabacujući glave i ritajući se. Tko ih je pustio? Pjena im je išla na usta zaprljavši im slabine. Što se to dogodilo u konjušnici? Jesu li revolucionari i ondje ušli? Konjušari su hvatali prestrašene životinje, dozivajući ih i mameći, no glavnom konjušaru Simeonu Popkovu, snažnom muškarcu koji je znao kako ih obuzdati i primiriti, nije bilo ni traga.

Gdje je? I gdje je Lav?

Udaljila se od stuba i pojurila iza kuće. Je li već uhvatio one koji su Katji učinili ovu strahotu? Otac bi joj zacijelo oprostio sebičnost kad bi mu dovela jednog od revolucionara odgovornih za ovo.

“Simeone!” zazvala je žurno ulazeći u stajsko dvorište.

Naglo se zaustavila dišući punim plućima. Dvorište je bilo tiho i čudno prazno. Samo Daša i Lavov ružni konj bijahu privezani za željeznu alku u zidu. Bili su uznemireni, vrteći se ukrug i međusobno se sudarajući. U dnu dvorišta onkraj pregradaka za konje nalazila se daščara u kojoj je bio ured glavnog konjušara. Vrata su joj bila širom otvorena. Unutra je u polumraku uspjela razabrati plećat lik muškarca koji joj je bio okrenut leđima. Klečao je na tlu pognute crne glave.

“Simeone”, zazvala ga je začuvši strah u svojem glasu.

No čim joj je riječ sišla s usana, shvatila je da je pogriješila. To nije bio glavni konjušar; bio je to njegov sin, Lav. Stajao je pogrbljen nad nečim na tlu. Uletjela je u kolibu, a srce joj je nabijalo.

“Lave, gdje je...”

Njegov otac, Simeon Popkov, ležao je opružen na leđima ispred nje, iskrenutih udova i otvorenih crnih očiju. Grlo mu je bilo prerezano do kosti. Nikad nije mogla zamisliti toliko krvi. Grimizna boja kao da je preplavila njezin svijet. Natopila mu je tuniku i kosu, proširivši se po cijelom podu. Čestice krvi lebdjele su u zraku, a njihov miris gušio ju je.

Um joj se zamaglio. Trepnula je, kao da vjeđama može obrisati ono što je ležalo pred njom, a zatim još jedanput, ovog se puta usredotočujući na Kozakova sina. Suze su mu se slijevale niz obraze dok je čvrsto držao očev dlan, stisnuvši mu ruku snažnim prstima kojima bi ga, da može, otrgnuo od smrti. Valentina je ispružila ruku i dodirnula mladićeva leđa, osjećajući kako drhti ispod košulje. Pogladila je tijelo što je drhtalo, svjesna čvornatih mišića pod dlanom i očaja koji se u njih uvukao.

“Lave”, nježno je šapnula. Dodirnula mu je kosu, oštre crne kovrče, želeći ukloniti krhotine bola, no ne znajući kako. “Tako mi je žao. Bio je dobar čovjek. Zašto bi i njemu naudili?”

Popkov podigne glavu i zapilji se u krv kojom su bili poškropljeni drveni zidovi. Riječi su provalile iz njega poput rike. “Moj im otac nije značio ništa. Ništa! Učinili su to samo kako bi dokazali da mogu, kako bi pokazali svoju moć. I upozorili one koji rade za druge obitelji iz tvojega staleža.”

Valentina glasno uzdahne. No on ne reče više ništa.

Dugo je stajala ondje, prsa odveć stegnutih da bi disala, prisjećajući se Katjine slomljene prilike i izraza u očevim očima, slušajući bol u grlenim jecajima što su se otimali iz Kozakova grla. Ruka joj je počivala na njegovu ramenu u uzaludnom pokušaju nuđenja utjehe, premda je znala da je utjeha posljednje što oboje žele. U njoj se podignula divlja plima gnjeva.

“Lave”, obznanila je, “platit će za ovo.”

On podigne svoje tamne oči prema njezinima. “Neću imati mira”, zarežao je, “niti ću zaboraviti. Dok god su na životu.”

“Neću zaboraviti”, ponovi ona poput jeke.

Pogled joj klizne prema Simeonovu mrtvom tijelu, tijelu čovjeka koji ju je prvi popeo na konja kad joj nisu bile ni tri godine i koji bi je prvi podignuo iz prašine kad bi s njega pala. Otresao bi s nje prašinu, zadirkivao je glasno joj se smijući i smjesta je ponovo bacio u sedlo.

“Neću zaboraviti”, zaklela se. “Ni oprostiti.”

Kuća je ležala spokojno, a sobe su bile zamračene. Svi su se šuljali na prstima i šaptali, kao što bi to činili u prisutnosti mrtvih. Valentina je htjela rastvoriti zastore i povikati: “Još je živa!” No šutjela je, zanemarujući bol što joj je parala grudi, i sjedila tik uz majku na šezlonu u primaćoj sobi.

Zanijemjeli su, zatvoreni u sebe, čekajući da se liječnikov težak korak počne spuštati niza stube. U sobi je bilo vruće i sunce se pokušavalo probiti između zastora, no Valentina je osjećala studen duboko u srži kostiju. Oči su joj pratile majčine nježne prste promatrajući kako leže u njezinu krilu na jutarnjoj haljini boje lavande, isprepleteni, cupkajući čipkaste rukave, dok joj je ostatak sitnog tijela sjedio mirno. To je Valentinu uzrujavalo više od izraza očaja na majčinu licu ili dvije jarko rumene mrlje na bijeloj koži njezinih obraza. Elizaveta Ivanova bila je od onih koji vjeruju da čovjek u svakom trenutku treba biti suzdržan. Pogled na njezine ruke koje su se otele kontroli ulio joj je osjećaj nesigurnosti.

“Koliko još?” promrmljala je Valentina.

“Liječnik je odveć dugo gore. To je loš znak.”

“Ne, to znači da joj još uvijek pomaže. Nije digao ruke.” Pokušala se nasmiješiti. “Znaš koliko je Katja tvrdoglava.”

Elizaveta Ivanova oštro zajeca, a potom se utiša. Odgojena je kao pripadnica onog sloja žena koje su smatrale da im je životna uloga da budu nijemi ukras svome suprugu, da u svakom trenutku izgledaju privlačno i pristojno dok ih on vodi pod ruku te da mu rađaju djecu, od koje bi jedan trebao biti sin koji će nastaviti obiteljsku lozu. U ovom posljednjem je podbacila. Rodila je dvije zdrave djevojčice, no činilo se da si ne može oprostiti što nije rodila i sina, vjerujući da ju je tako Bog kaznio zbog tko zna kojega smrtnoga grijeha. A sad je ovo prokletstvo snašlo mlađu joj kćer.

Unatoč brojnim svakodnevnim društvenim obvezama, Valentinina se majka katkad činila usamljenom. Premda im to nije bio običaj, obavila joj je ruku oko ramena. Iznenadila ju je toplina majčina tijela. Njezina je koža pak bila hladna poput mramora. Čak je i u ovoj prilici majčina bujna zlatna kosa bila uredno spletena na vrhu glave te je sjedila ukočeno i uspravno unutar oklopa od francuske svile i čipke s brošem od ametista. Valentini je prvi put palo na pamet da njezina majka možda već zna koliko je svijet opasno mjesto pa se zato nikad ne opušta.

Zaštitari su pročešljavali polja i šumu, no zasad nisu pronašli nikakve muškarce s puškama.

“Mama”, tiho je prošaptala Valentina, “da me revolucionari nisu zadržali u šumi, vratila bih se ovamo mnogo prije nego što bi se Katja probudila — bila bi sa mnom dolje uz potok pa ne bi odlutala u tatinu...”

Elizaveta Ivanova okrene glavu kako bi pomno promotrila kćer, raširenih nosnica i gotovo bezbojnih očiju, kao da su skrivene suze isprale njihovu inače modru boju. “Krivnja nije tvoja, Valentina.” Držala je kćerin dlan u svojem.

“Tata misli da jest.”

“Otac ti je ljut. Mora na nekoga svaliti krivnju.”

“Mogao je okriviti muškarce s kukuljicama u šumi.”

“Ah...” Elizaveta Ivanova ispusti dugačak, tužan izdah. “To bi bilo odveć lako. Imaj strpljenja s njim, draga moja. Na umu mu je mnogo više stvari nego što misliš.”

Valentina protrne. Bila je sigurna da odsad više ništa neće biti lako.

U sobi se nije moglo disati. Što su to pokušavali učiniti njezinoj sestri, ugušiti je? U ognjištu je gorjela vatra premda je bio vruć ljetni dan, zastori bijahu navučeni, a prigušeno svjetlo bacalo je sjene koje su se Valentini činile poput pritajenih prilika što se skrivaju u polumraku. Dopustili su joj da ostane pet minuta, ni trenutka više, i to samo zato što je toliko usrdno preklinjala. Smjesta je kleknula pokraj kreveta, naslonila ruke na izvezenu svilenu prevlaku te poduprla bradu dlanovima kako bi joj oči bile u razini sa sestrinima. “Katja”, prošaptala je. “Katja, žao mi je.”

Lice na jastuku paralo joj je srce. Bila je to Katja kakva bi izgledala za pedeset godina, sive i beživotne kože i kose, tankih usana razvučenih u napetu crtu boli. Valentina je nježno poljubi u obraz osjetivši na njoj miris zemlje. Jednom, kad je bila malena, jedan od vrtlara iskopao je štakorovo leglo ispod štaglja te su ona i Katja razrogačenih očiju gledale sitna krznena stvorenja kako ciče nastojeći pobjeći. Zaudarali su ustajalim vonjem koji se Valentini urezao u nosnice. Tako je sada mirisala i Katjina koža.

Nije znala je li Katja budna, pri svijesti ili ne. Rekli su joj da joj je liječnik dao nešto. Što je to značilo? Morfij? Kako se njezina mila plavokosa sestra, koja je uvijek prštala od smijeha i energije, može skrivati pod kožom ove sitne starice? Valentina kolebljivo dotakne prašnjavu ruku koja je ležala izvan pokrivača i na dodir joj se učini poput strančeve, suha i hrapava. Gdje su nestali poput satena glatki udovi koji su obožavali plivati u potoku i otkidati grane vrba kako bi od njih izgradili srebrnaste jazbine u kojima će se skrivati?

Krupna suza kanula je na Katjinu ruku iznenadivši Valentinu. Nije bila svjesna da plače. Naslonila je obraz na sestrinu vruću nadlakticu koja se na dodir činila poput peći.

“Ja, Valentina Ivanova, uzrokovala sam ovo”, promrmljala je ispod glasa kako bi joj i uši i um posvjedočile tim riječima. Otrla je suze i glasno rekla: “Katja, ja sam, Valentina.”

Nema odgovora.

Poljubila je sestrinu prljavu kosu. “Čuješ li me?”

Nema odgovora.

“Molim te, Katja.”

Sivo-zlatna trepavica zatreperi.

“Katja!”

Na jednom se oku otvori tanki plavi prorez.

Valentina se primakne. “Hej, privet,² milo moje.”

Prorez se malčice proširio. Katjine su se usne pomaknule, no nisu ispustile zvuk.

Valentina približi uho sestrinim ustima i osjeti tračak daha. “Što je? Boli li te? Liječnik je...”

“Bojim se.”

Valentini se stisnulo grlo. Stala je ljubiti glatki obraz sve dok joj zrak napokon nije dospio do pluća. “Ne boj se, Katja. Ja sam tu. Ja ću te paziti i čuvati. Do kraja naših života.” Stisnula je sestrine male prste i opazila neznatan trzaj u kutu njezinih stisnutih modrih usana. Smiješak.

“Obećaj mi”, dahnula je Katja.

“Kunem ti se. Vlastitim životom.”

Katjine su se oči polako sklopile i uski plavi prorez nestao je. No ne i osmijeh u kutu usana. Valentina joj je milovala mlitavu ruku sve dok nisu došli po nju i natjerali je da izađe.