Dragulj Sankt Peterburga

11

Vrativši se ispred Palače Aničkov, stajali su jedno pokraj drugog na prilazu ispred ulaznih vrata s trostrukim lukom. Tisuću svjetala blještalo je kao drzak podsjetnik na silno bogatstvo. Palača je pripadala carici udovici, carevoj majci, koja je vrlo vješto vodila veličanstven suparnički dvor s kojim se malodušni pokušaji njezine snahe uopće nisu mogli mjeriti. Uzvanici su se u taj kasni sat već raskalašili — dio njih penjao se u kočije i odlazio na druge zabave koje će trajati do pet ujutro. Čuli su se štropot kotača i zveckanje konjske orme. Noć je bila bučna i zvijezde su se činile svjetovima daleko. Ni Valentina ni Jens nisu se kanili vraćati na zabavu.

“Pratiteljica će Vas čekati”, reče Jens.

“Hoće.”

“Hoćete li biti u nevolji?”

Zbog načina na koji ju je pogledao poželjela je da se vrijeme zaustavi te da ostane s tim visokim čovjekom u sivom kaputu koji joj je stajao toliko blizu da ga je mogla dotaknuti. Skinula je kapuljaču s lica.

“Moja večerašnja pratiteljica majčina je prijateljica. Budući da je počela nova sezona na dvoru, nadgleda nekolicinu nas. Pretpostavljam da će biti bijesna, no”, uputi mu urotnički smiješak, “reći ću da sam obogaćivala znanje učeći o zvijezdama. A osim toga, vjerojatno je bila toliko zaokupljena vlastitom razonodom da nije ni primijetila da me nema.”

“Cijela je prostorija primijetila da Vas nema.”

Ona teško proguta, želeći reći pravu stvar, no ne znajući koju.

“Spasibo, Jense. Hvala Vam što ste mi noćas pokazali zvijezde.”

On se osvrne preko ramena prema palači, kao da kani nešto reći, no umjesto toga nakrivi glavu. “Bilo mi je zadovoljstvo.”

Tako služben? Najednom tako pristojan? Lice mu više nije bilo isto ono koje je tako pozorno zurilo u nju na rubu šume. Jesu li to dvorske zabave činile ljudima? Pretvarale ih u neke druge osobe?

“Želim Vam sreću s Vašim tunelima”, izusti ona ne znajući što bi drugo rekla.

“Hvala Vam.”

“Mogu li Vam nešto reći?”

“Dakako.”

Stopala mu se nisu ni centimetar pomaknula, no osjetila je kako joj se polako primiče. U mislima. Umalo je dodirnuvši.

“Ja se razumijem u tunele”, reče, “koliko i Vi u zvijezde.”

On frkne dugim lijepim nosom.

Na to ona dometne: “Možda ne znam kemiju i biologiju koje bih morala znati, no u zvijezde se razumijem.”

Htjela ga je nasmijati, no on je zurio u nju strogim ispitivačkim pogledom. “Zašto biste, zaboga, morali znati biologiju i kemiju?”

“Kanim postati bolničarka.”

Nije se nasmijao. Bila mu je zahvalna na tome.

Proučavao joj je lice, no nije mogla odgonetnuti što se zbiva iza tih tajanstvenih zelenih očiju. Primijetila je da teško diše.

“Moj prijatelj je liječnik”, oprezno je izustio. “Kaže mi da bolničarke moraju biti izdržljive jer rade s krvlju i bave se ozljedama. I morate biti marljivi.”

“Marljiva jesam.”

Nasmijao se polako, izvinuvši jedan kut usana više od drugoga. “To Vam vjerujem.”

“Neću se onesvijestiti kad ugledam krv. I znam biti izdržljiva.”

“Možda ćete na tome morati poraditi.”

“Vjerujte. Mogu ja to.”

Nije joj proturječio. Uzdignuvši bradu, okrenula se i požurila prema velebnim ulaznim vratima.

“Valentina!”

Ona se okrene. I dalje je stajao na istom mjestu, poput jarbola vikinškog jedrenjaka, visok i uspravan. Noćni zrak vrtložio mu se oko nogu. Stajala je licem prema vjetru.

“Smijem li Vas posjetiti?” upita on.

Nije se ni potrudila natjerati ga da čeka, kao da tobože razmatra njegovo pitanje. “Smijete.”

“Uživao sam u današnjoj večeri.”

“Čak i u pucnjevima iz puške?”

“Pogotovo u pucnjevima iz puške.”

Znala je točno što time misli.

Vatra u golemim žeravnicima pred Palačom Aničkov plamtjela je bojeći tamu u jarko narančasto. Stotine kočijaša s bradama krutima od leda cijelu su noć grijali ruke na dobrodošlom žaru, nevoljko odmičući od njega tek kad bi ih uzvanici na odlasku pozvali natrag u kočije.

Arkin je promatrao krznene kapute i tijare kako silaze niza stube palače. Tako skupe, tako razmetljive, tako ništavne. Leptiri koje je valjalo zgaziti. A što je sa ženama poput Sergejevljeve supruge? U poodmakloj trudnoći, a i dalje crnči za crkavicu od koje su jedva preživljavali. Zar ovi leptiri nemaju savjesti? No večeras ga nisu zanimale žene, nego muškarci. Pogotovo jedan muškarac. Premijer Stoljipin.

Arkin se preodjenuo u vozačku odoru, premda ministar Ivanov večeras nije bio na plesu. Zahvaljujući odori bio je neprimjetan među ostalim vozačima i kočijašima, tek noćna sjena s debelog plavog leda na Nevi.

Bio je na iglama zbog događaja koji se ranije te večeri zbio u šumi. Je li to bio predznak? Da je ovo noć kada će sve poći po zlu? To je bio prvi put da su uhvaćeni kako prevoze oružje, i morao se obuzdati. Otvoreni prostori u njemu su uvijek budili nemir. Hitro ispaljen metak, dva tijela u snijegu — to bi zajamčilo šutnju, no policija bi neminovno krenula njuškati i otkrila tragove kola među stablima. Ne, nekoliko hitaca iznad glave razmažene mezimice u trojki, to je bilo dovoljno. No ipak. Stisnuo je zube i podsjetio se da ne vjeruje u predznake.

Među kočijašima okupljenima oko žeravnika pronio se žamor te se Arkin smjesta prihvatio posla. Tiho se približio palači. Netko važan odlazio je sa zabave, netko zbog koga su se umorni kočijaši uskomešali usred gutljaja votke i okrenuli se kako bi ga vidjeli. Visoki lik premijera Pjotra Stoljipina silazio je niza stube s još troje ljudi: dvojicom mladića u svijetlim odorama i zgodnom djevojkom gotovo bijele kose i širokog osmijeha na usana. Njih su troje Arkinu bili nevažni. Vidio je jedino Stoljipina.

Arkin posegne za vrećom koja mu je visjela o pojasu ispod livreje. Ovo je politička stvar, rekao je sam sebi. Politička. Taj čovjek si je strah među ruskim narodom. Šezdeset tisuća. Šezdeset tisuća. Toliko političkih zatvorenika dao je pogubiti ili osudio na prisilni rad tijekom prve tri godine službe. Još tisućama seljaka sudilo se na terenu kad je Stoljipin objavio proglas da sve poljoprivredne zadruge moraju biti ukinute. Stotine novina i sindikata prisilno je zatvoreno jer se njihovi ciljevi nisu podudarali sa Stoljipinovima.

Borim se protiv revolucije.

Premijerove riječi urezale su mu se mozak. Koliko god tvrdio da se zalaže za reformu i koliko god laži izrekao, Stoljipin je vjerovao da je napredak moguć samo putem žestoke represije. Arkin je oko sebe vidio posljedice svega toga, čuo vriskove usred noći. gledao kako se ljudima slamaju srca, osjetio ujed biča na leđima radnika. Večerašnje djelo bit će usluga Rusiji. A ako i sam pogine...

Slegnuo je ramenima stojeći u tišini u sjeni automobila. Jednu je ruku uvukao u vreću i zapalio fitilj. Srce mu je istog trena umalo iskočilo iz grudi, znajući da ima dvije minute. Stotinu dvadeset sekunda. Ne više.

Ovo je politička stvar.

No u glavi mu iskrsne slika oca, ponosnog zemljoradnika snažnoga prsnog koša, kako se svađa i prkosi čovjeku krupnom poput medvjeda koji je došao u ruralnu pokrajinu održati govor na seoskom sastanku. Taj visoki muškarac bio je Stoljipin. Nakon te slike uslijedio je prizor grimiznih pruga što se cijede niz oderanu kožu u zemlju, prstiju njegova oca zgrčenih od bola, leđa što se povijaju pod svakim zamahom korbača. Stid kojemu je, ne on, nego otac mu bio izložen nikad neće zaboraviti.

Ovo nije osobna stvar, nego politička.

Svi su znali da premijer Stoljipin neprestano nosi zaštitno odijelo i da je uvijek okružen zaštitarima, jer ovo neće biti prvi put da mu netko pokušava oduzeti život. Arkin je vidio kako se poput žohara okupljaju oko pristigle kočije čija su dva konja teško disala na studenom zraku. Arkin je očekivao automobil, no bilo je svejedno. Mladi su se popeli u kočiju dok su se ostali automobili i kočije motale uokolo, a vozači i lakaji se nagurivali boreći se za prostor.

Stotinu dvadeset sekunda.

Svjetla s palače bacala su duge sjene, izobličujući obris kočije dok joj se Arkin polako primicao. Premijer se uzverao u unutrašnjost kočije grohotom se smijući.

Stotinu sekunda.

Vreća mu je šištala u ruci i osjećao se miris nagorjelih vlakana dok je fitilj dogorijevao. Nakon što se Stoljipin smjestio na sigurno u dvopreg, zaštitari su se opustili i krenuli prema njezinoj prednjoj strani. Arkin se došuljao do stražnjeg dijela kočije zaklonjen dubokom sjenom, bacio vreću pod kočiju i brzim se korakom udaljio.

Sedamdeset pet sekunda.

U glavi je odbrojavao svaki otkucaj sata.

“Hej, ti!”

Neka ruka dohvatila ga je za rame i srce mu je stalo. Preznojio se i grlo mu se stegnulo. Okrenuvši se ugledao je divovskog čuvara kako se nadvija nad njega.

“Što hoćeš?” odsječe Arkin, iznenađen mirnoćom vlastita glasa. “U žurbi sam. Moj ministar naredio mi je da mu odem po automobil.”

Čovjek primijeti Arkinovu livreju. “Kako se zoveš?”

“Grigorjev.”

“E pa, Grigorjeve, kaži svojemu ministru da pričeka dok...”

Arkin ga više nije slušao. Stoljipin je izlazio iz kočije. Nešto je preko ramena doviknuo društvu koje je ostavio u njoj.

“Pričekajte ovdje”, doviknuo je premijer, “moram podsjetiti nadvojvodu Michaela da sutra jašemo zajedno.”

Arkin je svaki pokret promatrao kao da je stotinu puta usporen. Ulaštena cipela što se spušta na crveni tepih koji je vodio u palaču, ruka u rukavici što se otvara i zatvara poput usta koja govore, podizanje ramena i okret brade dok se Stoljipin žurno udaljavao.

Šezdeset sekunda?

O, Bože, zaboravio je dokle je izbrojio.

Pokušao se istrgnuti iz čuvareva stiska, no ovaj nije popuštao. Hitro je pokazao prema dvama konjima upregnutima u kočiju, koja su zabacivala crne glave i uznemireno toptala po tlu. Da ne osjećaju miris fitilja što dogorijeva?

“Morat ćeš pomoći umiriti one životinje, ili će premijerova kočija krenuti bez njega. A to mu se neće svidjeti.”

Stražar je smjesta izgubio zanimanje za Arkina i uputio se prema kočiji. Drugi su konji njištali, nastojeći se vratiti u tamu. Arkin baci pogled prema sjenovitom prostoru ispod kočije, no ondje se ništa nije vidjelo.

Trideset sekunda? Ili manje?

Okrenuo se i stao trčati, brojeći u glavi. Trideset koraka. Hoće li to biti dovoljno? Udahnuo je ledeni zrak u pluća, psujući dok je preskakao rubove pločnika i izbjegavao kotače, te proklinjući Stoljipina i stražara.

Proklinjući takvu sreću.

Bacio se iza veličanstvenog Rolls Roycea točno u trenutku kad je u glavi izbrojio do stotinu dvadeset. Dvije je sekunde čučao ondje dok mu je srce nabijalo unutar rebara, ne razmišljajući, rastrojenih živaca.

Eksplozija silovito odjekne kroz noć. Jarki prasak proparao je tamu, a snaga udara zaljuljala je Rolls Royce, smrskavši mu stakla i svinuvši čvrstu metalnu oplatu. Arkinu je bolno bubnjalo u ušima. Staklo ga je zasulo poput ledenih bodeža s noćnog neba. Prisilio se udahnuti zrak u prazna pluća i natjerao noge da se usprave, no spazivši prizor iza sebe, došlo mu je da samo nastavi trčati.

Mjesto na kojemu je maloprije stajala kočija ispunjavali su vriska, tijela i krv. Niz ulicu se slijevao grimizan potok krvi, dok je miris želatinskog dinamita i straha lebdio u noćnom zraku, oštriji od ledenih šiljaka. Neke su prilike ležale na tlu, dok su se drugi razbježali od panike. Arkin osjeti mučninu. Ravno pred njim ležala su dva krasna konja što su vukla Stoljipinovu kočiju. Jedan je očito bio mrtav, leđa izvijenih pod nemogućim kutom, dok je drugi ostao bez obje stražnje noge, no bio je još uvijek živ te je divlje njištao. Muškarci u odorama trčali su uokolo mašući pištoljima u rukama, hvatajući sve one koji su još bili na nogama. Arkin se poželi stopiti s tamom i pobjeći što dalje od kočije, što dalje od moćnog čovjeka koji je stajao poput demona željnog osvete na vrhu stuba palače, urlajući od bijesa u noćni zrak. Premijer Pjotr Stoljipin. Ostao je živ.

Arkin ga je prokleo. Ne mareći za opasnost kojoj se izvrgava, izvadio je pištolj ispod jakne, hitro prišao konju i prosvirao mu glavu metkom. Dok je ugibala, životinja je od iznenađenja raširila smeđe oči i mlatarala prednjim nogama. Niz Arkinove obraze slijevale su se suze.

Činjenica da je podbacio sjela mu je na um poput hladnog sivog pepela.

“Svaka čast.”

Te riječi nisu ništa značile. Arkin odmahne glavom.

“Ne.”

“Viktore, car će ubuduće pažljivije postupati. Prestrašio si njega i njegovu vladu. Neće više olako odbijati naše zahtjeve za...”

“Oče Morozov, ne razmišljate ispravno. Stoljipin je još uvijek živ.”

“Znam.” Svećenik položi dlan na Arkinovo rame, pokušavajući mu proniknuti u dušu svojim strpljivim pogledom. “Ne libi se radovati što si zadao udarac u korist novoga svijeta koji gradimo. I ti i ja znamo da nam najprije valja srušiti stari.”

“Stoljipin će se osvetiti.” Arkinove oči potamniše. “Još će ljudi poginuti.”

“To je cijena koju moramo platiti.”

“Kažite mi, oče, kako mislite da Vaš Bog na to gleda? Kako usklađujete vjerničku savjest s podmetanjem bombi? Kakvu izliku smišljate svake noći dok se molite?”

Svećenik podigne iskrzano izrezbareno raspelo što mu je visjelo oko vrata i položi na njega usne, a potom se prigne bliže Arkinovu čelu. Usne su mu bile hladne i Arkin i ne htijući osjeti kako mu neka mirnoća prodire kroz kosti lubanje do zažarenog kolopleta živaca ispod nje.

“Rat što ga vodimo pravedan je rat”, odlučno će Morozov. “U to nikad ne sumnjaj. To je Božji sveti boj za duše njegova ruskog naroda. Noću On je naš Stup od Ognja, a danju Stup od Oblaka. Mi nosimo Njegov pravednički oklop.”

Viktor Arkin okrene mu leđa. “Oče, doći će nas tražiti.” Pokaže uokolo po podrumskoj prostoriji. “Trebali biste smjesta otići.”

“Vratit ću se u svoje selo. Nije daleko od grada pa se mogu brzo vratiti u slučaju potrebe. A ti?”

“Držat ću se svog ministra. Bit će ljutit nakon ovog napada na premijera, a kad je ljutit, onda je i nepažljiv. Za njega sam nitko i ništa, smeđa odora ispod koje nema ničega, stoga u automobilu naglas govori stvari za koje bi bilo bolje da ostanu u njegovoj glavi.”

“Kao što rekoh, Viktore, Bog je na našoj strani.”

Arkin uzme kapu sa stola i krene prema vratima. “Svjesni ste da ćemo ih na kraju sve morati ubiti”, tiho reče. “Čak i žene i djecu.”

“Smrt je tek početak, gledaj na to tako. Za njih je to početak vječnoga života, a za one koji ga odluče graditi ovdje, bit će to početak pravednoga i časnoga novog svijeta. Raj na zemlji.”

Arkinu u mislima iskrsne slika krupnih tamnosmeđih očiju i punih mekanih usana. Učini što god moraš, Arkine, bila mu je rekla onomad u automobilu kad su im se demonstranti približavali u Morskoj. Mirna poput mačke što se sunča. Njezina je plavokosa sestrica sjedila pokraj nje na modrom sjedalu, očiju krupnih kao u djeteta u trgovini slatkiša.

Sve. Sve ih ubiti. Doći će i taj dan. Ruka mu je drhtala dok je hvatao kvaku.