Dragulj Sankt Peterburga

15

Valentina je žurila preko Aleksandrova trga dok su joj se sjene vrtložile po licu, a udari vjetra razgonili oblake preko neba.

Nikad ništa nije išlo glatko.

Obišla je još tri bolnice i u svakoj čula isti odgovor. Previše si bogata. Predobro si obrazovana. Nisi za to. Premda je zatvorenih očiju znala previjati zavoje i već je poznavala svaku kost u ljudskom tijelu, kao i krvožilni sustav i točke koje je valjalo pritisnuti kako bi se zaustavilo krvarenje.

Jesam za to.

Moraš biti izdržljiva. Izvadila je Jensovu posjetnicu iz džepa i ponovo pogledala adresu. Ići će pješke. Dvaput je pitala za put, no i unatoč tomu shvatila je da je pogrešno skrenula, zalutavši u mirnu pokrajnju ulicu na čijem se dnu nalazila crkva bijelog pročelja. Zlatni križ na kupoli bacao je dugačku sjenu na cestu. Skupina muškaraca okupila se oko žeravnika na drugom kraju ulice kao da nešto čekaju. Baš dok je prolazila mimo crkve, iz nje je izašao mladić i podignuo dvije vreće iz ručnih kolica koja su stajala pred vratima.

“Što, zaboga, radiš ovdje, Arkine?”

Kao da mu je zarila nož u rebra. Trgnuo se i posrnuo pod težinom vreća, ispustivši jednu. Tresnuvši o tlo, razderala se i iz nje su se otkotrljala dva krumpira.

Piljila je u vreću. Arkin je piljio u nju.

“Zašto ste tu?” upita on brzo.

“Pogrešno sam skrenula.”

“Čini mi se da nemate pojma kamo idete.”

Nije to rekao svojim uobičajenim izrazom lica — ozbiljnim izrazom vozača. Na ovome licu bilo je strogih bora i drskih uglova. Riječi su mu se zamrznule u ledenom zraku između njih, a ona mu ih je poželjela nagurati natrag u usta. Najednom je čučnula, podignula dva krumpira i pružila mu ih.

“Ovo je tvoje, vjerujem.”

“Spasibo.”

Mahnula je prema vrećama. “Što radiš s ovime?”

“Pomažem ocu Morozovu.”

Bacila je pogled prema crkvi. “Je li svećenik ovdje?”

“Da. Dijeli hranu siromašnima.”

Osjećala je njegov znatiželjni pogled na sebi. “Pokušavam pronaći put do glavne ceste. Bi li mi bilo pametnije vratiti se putem kojim sam došla?” upita.

“Odluka je Vaša. Možete nastaviti ovuda, ili se vratiti na poznati put.” Imala je blagi osjećaj da ne govori o cesti, no on pokaže iza njezina ramena. “Glavna cesta je natrag u ovom smjeru.”

“Hvala ti.” Krenula je da ode.

On je podignuo vreće, po jednu ispod svake ruke, i krupnim se koracima uputio natrag u crkvu, ne primjećujući da za sobom ostavlja trag od krumpira. Gledala ga je kako ulazi, a zatim podignula sve krumpire i odmarširala u crkvu. Zrak je u njoj bio hladniji, a predvorje skučeno. Pred Valentinom su stajala prastara drvena vrata što su vodila u unutrašnjost crkve, no slijeva joj se pružao kratak prolaz na čijem su se dnu nalazile stube što su vodile dolje. Na najvišoj stubi ležao je krumpir.

Sišla je potpuno nečujno. Stube su zavojito vodile do podzemne prostorije, mračne i prostrane, s nadsvođenim stropom i vlažnim kamenim zidovima čiji ju je snažni miris zapahnuo po licu. Iz pravca praznoga stola oko kojega su bili poredani stolci dopirali su muški glasovi. Muškarci su joj bili okrenuti leđima.

“Oni bi samo pričali. Puste riječi. Dosta mi je više toga”, reče netko.

“Slažem se s tobom po tom pitanju, Antone. Naslušali smo se dovoljno praznih riječi. Sad je vrijeme za djela.”

“Prestanite se žaliti.” Arkinov glas. “Svi želimo više djela. Danas će doći i obratiti nam se, pa ćemo saznati što je naumio...” Zastane.

Ugledao ju je. Sve su se oči okrenule u smjeru njegova pogleda te je Valentina začula potmuo uzrujani žamor kad su postali svjesni njezine prisutnosti.

“Zaboravio si ostale krumpire.” Pružila mu je one koje je držala u ruci.

Svi pogledi bili su uprti u nju. Muškarci su se stali čvršće omatati šalovima, prikrivajući lica. Primijetila je da su vreće nehajno bačene na stol, a iz one pokidane poispadalo je kvrgavo povrće kao iznutrice iz rasporene svinje, no ispod krumpira ležalo je nešto što uopće nije nalikovalo na povrće, nešto uglato umotanu u crnu tkaninu. Arkin joj se stao hitro približavati.

“Draga djevojko, daj da te rasteretim toga.”

Glas joj je dopro iza leđa. Okrenula se i zatekla crnu figuru kako stoji nadvijena nad nju na najnižoj stubi.

“Hvala Vam”, promucala je i pružila mu krumpire.

“Ovo je otac Morozov.” Arkin je stigao do nje. “Što, zaboga, radite ovdje dolje? Mislio sam da ste otišli.”

“Brate”, toplim glasom izusti svećenik nastojeći izgladiti Arkinove oštre i drske riječi, “red je da gošću dočekamo srdačnije.” Zamišljeno joj je promotrio lice pogladivši se po bradi. Nosio je crnu sutanu od grubog sukna i iznošen crni šešir, s mjedenim raspelom pričvršćenim za prsa tik ispod raskuštranih krajeva brade. “Dobrodošla si ako nam se želiš pridružiti, tko god bila, draga moja. Okupili smo se ovdje kako bismo se zajedno pomolili za našu domovinu u ovim teškim vremenima i od Svevišnjega zatražili savjet i mudrost.”

Nikakav zvuk nije joj dopirao iza leđa, no mogla je osjetiti kako je promatraju. Svećenikovo lice bilo je izbrazdano poput kore stare jabuke, no pretpostavila je da nije stariji od njezina oca. Osmjehnula mu se. Obrazi su joj bili ukočeni.

“Hvala Vam, no morala bih poći. Samo sam Vam htjela donijeti krumpire koji su se rasuli po ulici.”

To je čak i njoj zazvučalo glupo. Stoga je, kad se odmaknuo u stranu, ubrzala uza stube. Muškarci okupljeni oko žeravnika razmaknuli su se kako bi je propustili te je žustrim korakom odmaknula do dna ulice. Svjesna da je prate pogledima, pitala se tko im to danas dolazi održati govor. I kakve naume ima.

Ulazna vrata uz tresak su se zatvorila, prenuvši Valentinu. Zapuh prohladnog zraka izvana poremetio je mir na donjem odmorištu te je prestala koračati. Nagnula se preko ograde gledajući donji kat. Nesvjestan njezine prisutnosti, Jens je preskakao dvije stube odjednom dok mu je svjetlo iz plinske svjetiljke zavojito padalo na plamenu kosu kao da ga privlači njegova unutrašnja energija. Ruka mu je poletjela uz rukohvat, hitra i odlučna. Je li se uvijek ovakav vraćao kući s posla? Ovako pun života?

“Zdravo, Jense.”

Zastao je i sjevnuo pogledom uvis. Čim ju je spazio, oči su mu se promijenile. Nešto se u njima preobrazilo. Otvorio je usta kao da će nešto reći, no nije. Preskočio je zadnju stubu i prišao joj toliko blizu da ju je umalo dotaknuo, no nije to učinio. Primijetila je to, način na koji je zadržao tu udaljenost među njima. Oči su mu pomno pretraživale njezino lice.

“Je li se što dogodilo?” brzo je upitao.

“Ne. Samo moram razgovarati s tobom.”

Nije joj micao pogled s lica.

“Kako si ušla? Stvorila se poput čarobne vile pred vratima mojega stana.”

Nasmijala se primijetivši kako joj promatra usta.

“Tvoj me je pazikuća pustio unutra. Rekla sam mu da sam ti rođakinja.”

Osmjehnuo se, podrugljivo nakrivivši usne, što ju je na trenutak podsjetilo na njihov zajednički ples na balu.

“Je li ti povjerovao?” upita on.

“Mislim da jest. Rekao je da te mogu pričekati ovdje na odmorištu gdje je toplo, umjesto vani na pločniku.”

“Onda je taj blesan i gluplji nego što sam mislio.”

“Zašto?”

“Jer si odveć lijepa da bi mi bila rođakinja.”

Te su je riječi zatekle nespremnu. Nije se nasmijao izgovorivši ih, samo ih je nehajno izrekao na mirnom prašnjavom odmorištu i prošao mimo nje kako bi otključao vrata stana. Zgrada je bila stara, kićenih zidnih štukatura od gipsa i s obiljem baroknih rezbarija i karniša, no sad je već oronula. Čak je i zrak u njoj bio star i baršunast, kao da ga je previše ljudi udisalo tijekom previše godina. Valentinu je zapanjilo to što čovjek takvih naprednih ideja bira živjeti u tako staromodnoj stambenoj zgradi.

Otvorio je vrata kićenom kretnjom. “Želite li ući?”

Ona odmahne glavom. “Mislim da je bolje da ne.”

“Dakako.” Uljudno nakloni glavu. “Ne želimo ugroziti tvoj ugled, zar ne?”

Smijao joj se ispod te uljudne vanjštine.

“No možda bih”, reče ona zamahnuvši tamnom kosom, “i smjela... Kao Vaša rođakinja, dakako.”

Zelene oči postale su joj još zelenije. “Kao moja rođakinja”, ponovi on poput jeke.

Prošla je mimo njega i ušla u stan.

U takvoj prostoriji još nikad nije bila. Sav namještaj bio je svijetao, boje meda i takvih jednostavnih ravnih linija da je na trenutak pomislila da je nedovršen. Podne borove daske bile su uglačane pijeskom i prekrivene raznobojnim tepisima, a pred ognjištem je ležao velik krzneni sag s dugim dlakama, svijetao poput zdjele mlijeka. Po zidovima su visjele uokvirene slike sobova u snježnim krajolicima. Jedva se suzdržavala da ne pilji.

“Onda, rođakinjo, mogu li te ponuditi čajem?”

“Ne, Jense, hvala ti. Ne smijem se dugo zadržati.”

Uzeo joj je obje ruke u svoje, a ona ih je pustila da počivaju ondje. Proučio ih je. “Tako sitne ruke.” Prst mu je dodirnuo njezin dlan. “A toliko talenta u njima.”

Odmahnula je glavom. Činilo joj se da joj se pluća pregrijavaju.

“Dakle”, reče on, “o čemu moraš razgovarati sa mnom?” Nije joj puštao ruke.

“Rekao si da imaš prijatelja liječnika.”

“Tako je.”

“Potrebna mi je njegova pomoć.”

Čvršće joj je stisnuo ruke te je osjetila kako joj se kosti međusobno sudaraju. “Jesi li bolesna?”

“Ne, ništa takvo nije u pitanju.”

“Kakva onda pomoć?”

I tako mu je ispričala o bolnicama. Iz nje je prokuljalo sve o prezirnim očima što su je odmjeravale preko stolova. O odbijenicama. Rekla mu je da su joj svi rekli kako je nedorasla zadatku. Unatoč tomu što su im trebale bolničarke, nitko od njih nije imao povjerenja u nju.

“Ni obiteljski liječnik ne želi mi pomoći.”

Rekla je Jensu koliko je to ljuti i kako joj je došlo da nasloni glavu na stol i viče od bespomoćna bijesa, no umjesto toga krenula je u šetnju preko grada do ove ulice obrubljene drvoredom i pričekala ga. Saslušao ju je bez prekidanja, a kad je završila, nije joj rekao da odustane. Toga se bojala, da će se njegov glas pridružiti svima ostalima, da će joj pokušati istrgnuti budućnost iz ruku ne shvaćajući koliko joj to znači. No nije to učinio.

“Dođi”, rekao je odrješito, “idemo razgovarati s Nikolajem.

“Spasibo. Hvala ti.”

“Pomoći će ti — makar mu morao obećati da ću mu pustiti da me idući mjesec pobjeđuje u kartama. Ali”, nagnuo se bliže i pozorno joj proučio lice, “jesi li sigurna da to želiš?”

One kinine. “Sigurna sam.”

“U redu onda. Hajdemo razgovarati sa starim šarlatanom.”

“Bi li mi pustio ruke?”

Pogledao je dolje, iznenađen. Kao da ih je već smatrao svojima.

“Ako moram.” Jednu je primaknuo usnama, naklonivši joj se. “Za buduću sanitarku, bolničarku Ivanovu.”

Nije mogla ne voljeti tog čovjeka.

Kad su stigli, doktor Nikolaj Fedorin sjedio je na podu svoje primaće sobe kartajući se sa svojom petogodišnjom kćeri i češkao se po brkovima pokušavajući se usredotočiti.

“Ne zamjerite mi što ne ustajem. Moja malena Ana potukla me je.”

Djevojčica im se široko osmjehne, držeći karte prislonjene uz bradu. “Pustila sam tati da pobijedi jednu partiju.” No zakliktala je od sreće kad je odigrao posljednju kartu, a ona je spremno pobila jačom. Ručicama je pograbila hrpicu ušećerenih badema u koje su se kladili, a Jens se nasmijao, raskuštravši joj paperjastu plavu kosu.

“Ana, tvoj je otac najgori kartaš u Sankt Peterburgu, a ti ćeš biti jedna od najboljih.”

Ubacila je ocu u usta badem, utješno ga potapšala po obrazu te sa svojim plijenom odskakutala do prozorske klupe. Nikolaj je naložio da se posluži vino.

“Što mogu učiniti za vas?” Sa zanimanjem je proučio goste.

Jens ju je predstavio. “Ovo je Valentina Ivanova. Potrebna joj je tvoja pomoć, prijatelju. Htjela bi učiti za bolničarku, no u bolnicama su je odbili kao ‘nedoraslu zadatku’.”

“Jeste li?” Liječnik se obratio Valentini.

“Jesam li što?”

“Nedorasli zadatku.”

“Nisam.”

“Možda nije na Vama da o tome sudite.”

To je zazvučalo grubo, no ona nije prigovorila. Kako da prigovori ičemu što kaže ovaj otac koji u maslinastozelenim hlačama sjedi s kćeri na podu izvaljen poput dugonoga skakavca i dopušta joj da ga pobijedi u kartaškoj igri? Nije znala da očevi to rade.

“Dopustite da Vam kažem zbog čega smatram da sam dorasla bolničarskom pozivu.” Ozbiljno pogleda liječnika. “Proteklih sedam mjeseci pomažem njegovati svoju paraliziranu sestru. Savladala sam anatomiju ljudskoga tijela i”, pokušala se sjetiti još nečega što bi prevagnulo u njezinu korist, “sviram glasovir.”

Liječnik trepne. Ona se nasmiješi. “Istog bih trena Vašu kćer mogla naučiti da svira Für Elise.”

Uz donji zid prostorije stajao je glasovir na čijem su poklopcu bile naslagane hrpe knjiga, očito nikad otvoren. Djevojčica smjesta zaboravi na ušećerene bademe i stane uspravno poput vojnika, zadržavajući dah.

“Moja supruga imala je običaj svirati”, Nikolaj će tiho. “Otada nitko nije taknuo glasovir.”

“Žao mi je zbog Vaše supruge, doktore. Bila bi mi čast svirati njezin glasovir i poučavati njezinu kćer.”

“Jesmo li se dogovorili?”

Liječnik se čeznutljivo zagleda u klavirski stolac od mahagonija na kojemu mu je nekoć sjedila supruga. Kimne.

Ana odskakuće preko sobe i ukloni knjige.

“Hvala ti, Jense.”

Odvezao ju je kući u kočiji, no uglavnom su šutjeli dok se nebo mračilo, a na mostovima se počela paliti svjetla. Zimska poslijepodneva u Sankt Peterburgu nisu trajala dugo.

Jens i Valentina stajali su na šljunčanom prilazu ispred njezine kuće, a sjene su im čudnovato plesale jedna pokraj druge. Nisu pronalazili riječi za rastanak.

“Radujem se posjetu tvojim tunelima u petak”, reče ona vedro. Zbog tame mu nije mogla potpuno vidjeti lice. “Bit će uzbudljivo vidjeti kakve si radove izveo.”

“Drago mi je.”

Nešto u načinu na koji je to rekao nije valjalo.

“Nešto nije u redu?”

“Ništa što ne bih mogao riješiti.”

Načas je opazila breme što ga je nosio na svojim širokim ramenima, očekivanja koja je morao ispuniti.

“Velika je to odgovornost, zar ne?” tiho će ona. “Iz dana u dan.”

“Vidjet ćeš kako je kad postaneš bolničarka.”

“Radujem se tomu.”

To ga je napokon nagnalo na smijeh. “Jedva te čekam vidjeti u odori.”

Nasmijala se, no osjećala je da nešto nije u redu, poput čvorića u inače glatkom tkanju. “U svakom slučaju, hvala ti što si me spasio od moguće prestrašne sudbine. Umrla bih od dosade da moram provesti makar jedno poslijepodne gledajući odrasle muškarce kako se igraju mačevima.”

“Floretima. Ne mačevima.”

Ona slegne ramenima. “I jedni i drugi su dosadni.”

“A tuneli nisu?”

“Ne, tuneli nikako nisu. Oni imaju svrhu.”

On zakorakne malčice unatrag. Dalje od nje.

“Valentina.”

Bilo joj se usporilo. Čekala je.

“Valentina, o čemu je onaj husar htio razgovarati s tvojim ocem?”

“Zapovjednik Černov?”

“Da, zapovjednik Černov.”

“Pih, on mi ništa ne znači. Zaboravi ga.” Prstima zamahne kroz mrzao zrak kao da želi otresti svaki njegov trag s njihovih vršaka.

“Nije teško pogoditi o čemu je htio razgovarati s tvojim ocem. O tebi.”

“On mi ne znači ništa”, ponovi ona, ovaj put izravnije, i zakorači naprijed. “Neću imati nikakve veze sa zapovjednikom Černovom. Nikakve.”

On pruži ruku i uhvati joj bradu, podignuvši je ravno prema zraci svjetla iz svjetiljke nad vratima. “Obećavaš?”

“Obećavam.”

“Držat ću te za riječ.”

Poželjela je reći drži me. Samo me drži.

Tišinu je razbila buka motora automobila i kotači su se uz škripu ukopali u šljunak. Otac joj je stigao kući, prekinuvši njihov intimni trenutak.

“Valentina”, reče Jens tihim glasom, puštajući joj bradu, “ne dopusti da drugi donose životne odluke u tvoje ime.”

Vrata automobila zalupila su se i Valentinin otac priđe im grabeći krupnim koracima. Valentina je uhvatila pogled vozača koji je sjedio u odori na vozačevu mjestu oštro je promatrajući, no okrenula je glavu kao da ga ne vidi.

“Dobra Vam večer, gospodine.” Jens se pristojno nakloni njezinu ocu koji mu uzvrati jednako uljudnim kimanjem glave. Do brade umotan u debeo krzneni kaput, Filip Ivanov nalikovao je na medvjeda što se povlači u brlog dok je gunđajući otvarao ulazna vrata.

“Unutra, Valentina. Odmah, molim te. Želim razgovarati s tobom.”

Ušao je u kuću ne pričekavši odgovor. Ona je ostala stajati na mjestu dok se automobil nije udaljio prema garaži sa stražnje strane kuće, te su nakratko opet ostali sami.

“Jense”, reče ona, “ne zaboravi što sam ti obećala.”

“Ne”, odvrati on tihim glasom od kojeg joj se ježila koža, “neću zaboraviti. Nemoj imati ništa s njim.”

Ona kimne i pri traku svjetla što je dopirao kroz ulazna vrata spazi kako mu se usne razvlače u smiješak. No sad joj je već bio daleko. Gledala ga je kako dugim sporim koracima odlazi prema kočiji, gdje mu je konj tihim njištanjem poželio dobrodošlicu. Valentina je znala da ne može zaustaviti riječi koje su potom uslijedile.

“Jense.”

On zastane. Svjetlo mu je padalo na rub čeljusti i uvojak kose.

“Jense, hoćeš li i ti tako?”

“Kako to misliš?”

“Što je s onom ženom koja nosi zelene haljine i prostreljuje te pogledom? Onom koja hoda kao da je cijeli svijet njezin.”

On se namršti. “Grofica Serova?”

“Ah, da, i izgleda poput grofice. Ona.”

“Što s njom?”

“Hoćeš li i ti prekinuti svaku vezu s njom?”

Čula je kako je udahnuo.

“Hoćeš li?” upita ponovo.

Krenuo je natrag prema njoj, ispruživši ruku dlanom prema gore, kao da konju nudi jabuku. “Zamršeno je”, objasni, “nije baš lako...”

“Jasno mi je.” Valentina stisne zube.

“Ne, uopće ti nije jasno. Obećavam da neću imati veze s njom na način na koji ti misliš, ali i dalje ću je morati posjećivati jer... Valentina, nemoj...”

Bilo je prekasno. Nestala je zalupivši vrata za sobom.

Zamršeno je. Što je pod time mislio? Kako li je samo mogao i dalje imati nakanu posjećivati groficu Serovu? Zacijelo je shvaćao da...

“Valentina”, govorio je njezin otac, “za početak ti želim reći da imam dobre vijesti za tebe.”

Dopustit će joj da postane bolničarka. Opustila se i zahvalno mu se osmjehnula. “Hvala ti, tata.”

“Upoznala si zapovjednika Černova?”

“Da.”

“Naočit muškarac, sigurno ćeš se složiti.”

Valentina kimne. Trudila se biti ljubazna. Nije zaboravila broj četiri sa svojega popisa. Nagnati oca da mi oprosti.

“Njegov otac je grof Černov”, objasni on, “glava jedne od najistaknutijih obitelji u Sankt Peterburgu. Zapovjednik je iznimno bogat mladić. Jesi li svjesna toga?”

“Mama mi je to spomenula.”

“Želim da se udaš za njega.”

Te su je riječi presjekle. Oštre poput britve.

“Tata.” Nije vikala. Nije preklinjala. Samo je tiho rekla: “Već sam ti rekla da se nemam namjeru udavati. Kanim se skrbiti o Katji.”

Na trenutak je nije htio pogledati. “Zapovjednik Černov zatražio je moje dopuštenje da ti se udvara. To je velika čast.” Jagodične kosti pomicale su mu se kao da žvače nešto tvrdo. “Ne želim više slušati te budalaštine, Valentina. Tvoja majka i ja čvrsto smo odlučili. Vjeruj mi da kao tvoj otac znam što je najbolje za tebe. Kad budeš starija, zahvaljivat ćeš mi.”

Stajala je nepomično na perzijskom sagu. “Tata, ne želim te ljutiti, zbilja ne želim, ali jednako se tako ne želim udati za zapovjednika Černova. Objasnila sam ti da...”

Obrazi su mu se zajapurili poprimivši tamnocrvenu boju, a guste se obrve spojile nad razočaranim očima. Znala je da se osjeća kao da ga je iznevjerila.

“Valentina, molim te, nemoj mi proturječiti.”

“Ili što, tata? Što ćeš učiniti?” Pokušala se osmjehnuti. “Izbičevati me?”

Prišao joj je, zagrlio je oko ramena i poljubio je u sljepoočnicu. “Hvala ti što si spasila Katju. No sada mi trebaš učiniti ovu uslugu. Jednostavno je tako.”

“Poslat ću Katju od kuće.”

U sobi je bilo hladno, no Valentina to nije primjećivala. Svukla je odjeću bacivši je na pod, no kožu nije mogla svući. Uvukla se u krevet i prekrila glavu pokrivačem. Uto su prošli žmarci.

Jednostavno je tako.

Ništa tu nije bilo jednostavno. Ni s njezinim ocem, ni s Jensom.

“Jense, dala sam riječ. Nikakve veze s njime. Zaklela sam ti se.”

Vjetar joj je zakucao na prozor.

“Pa zašto onda, Jense”, prošaptala je, “ti meni nisi obećao isto?”

Umirila je bilo, iščekujući da joj njegov tihi glas zažamori u glavi. Minute su prolazile, a od glasa ni traga, pa je zbacila pokrivač sa sebe.

“Što radiš ovdje vani?”

Valentina je poskočila. “Ništa.” U mraku je jedva uspijevala razabrati krupan lik Lava Popkova koji je stajao naslonjen na zid kuće udaljen desetak koraka. Da nije progovorio, ne bi ga ni primijetila pod gustom koprenom mraka.

“Koliko dugo stojiš tu?” upita.

“Dovoljno dugo.”

“Špijuniraš me? Za oca?”

On zabrunda. Čula je kako je pljunuo.

Stajali su vani na šljunčanoj stazi iza kuće gdje bi u ovo doba godine sunce danju jedva dopiralo, a noću bi se tlo smrznulo. Led i snijeg nakupili su se u skliskim brazdama. Valentina ih je strugala štapom, bodući ih i opipavajući prstima zaštićenima rukavicom. Pomno ih je pretraživala pedalj po pedalj pri svjetlu što je padalo s prozora glazbenog salona. Htjela je zamoliti Popkova da joj pomogne, no riječi su joj zapele u grlu, pa je sama nastavila potragu u tišini. Punih pet minuta nijedno nije progovorilo.

“Tražiš nešto?” upita on napokon.

“Da.”

“Što?”

“To je moja stvar.”

“Hladno je ovdje.”

Nije ništa rekla, nego je nastavila strugati led. Još pet minuta tišine.

“Ovo tražiš?”

Naglo je podignula glavu. Nije se pomaknuo s mjesta nego je ispružio ruku. Oprezno mu je prišla preko leda i zapiljila mu se u krupnu šaku. Usred nje ležalo je nešto sjajno i metalno. Otela mu je to iz ruke, čvrsto stisnuvši dlan. Bio je to ključ glasovira.

“Gade!”

Glasno se nasmijao.

Udarila ga je štapom po koljenu, a onda ga odbacila i počela se smijati zajedno s njim. Neobičan zvuk njihova smijeha odjekivao je mrzlim noćnim zrakom.

“Gade jedan”, ponovila je.

A potom se krišom vratila u kuću.

Viktor Arkin promatrao je Popkova kako se polako vraća u konjušnice. Krupni se Kozak satima skrivao u sjeni, ne obazirući se ni na snijeg ni na oštar vjetar, čekajući da djevojka dođe potražiti ono što je izgubila. Kao da je znao da će doći prije ili poslije. Promatrao je kako je Popkov draži i zadirkuje sve dok nije planula na njega, te mu je zavidio na nehajnoj lakoći kojom je to učinio. Popkova kao da uopće nije bilo briga. Nazvala ga je gadom, no nasmijali su se tome. Zajedno su se smijali. Arkin nije mogao dokučiti zašto.

Sa ženama se osjećao nelagodno i zanijemio bi, ne znajući o čemu bi htjele razgovarati. Sve žene na političkim sastancima kojima bi prisustvovao bile su grlate i agresivne. Imao je dojam da žele biti muškarci. Katkad bi osjetio poriv da porazgovara s Valentinom i Elizavetom Ivanovom, zaustavi automobil i zbilja porazgovara s njima, sazna što im je na umu. Iz nekog razloga Valentinu nije mogao pročitati. Zbog toga je ostao onako zatečen kad ga je uhvatila kako istovaruje streljivo u crkvi, jer nije imao pojma kako će reagirati. Bilo je očito da je sumnjičava, no hoće li podijeliti svoje sumnje s ocem? Hoće li mu reći da pozove Ohranu?

Morat će biti oprezniji, sada više no ikad. Tiho se vratio do garaže, ušao unutra i zatvorio vrata. Živci su mu bili napeti, no ovamo gotovo nitko nije ulazio — bilo je sigurno. Osjećaj je svaki put bio isti, vatra što ga razdire, poriv da odjuri u novi dan. Kopkalo ga je nestrpljenje pa se pokušao umiriti tako što je otišao do dna garaže, iza automobila. Uza zid naslagao je urednu gomilu kartonskih kutija u kojima su se nalazili dijelovi motora, spremnici za motorno ulje, krpe za laštenje, rasuti alat, komadići strojeva i sve ostale stvari kojima je i bilo mjesto u garaži. Nitko neće posumnjati; nitko neće rovati dublje.

Samo je on znao za kutiju, onu koja je ležala pospremljena na dnu. Samo je on znao što se u njoj nalazi.