Dragulj Sankt Peterburga

14

Jens je posjetio Valentinu kao što je i obećao. Stajao je na pragu i osjećao se nezgrapno poput mladog tikvana s polja sa slamom u kosi. Došlo mu je da se sam sebi nasmije. Ugošćivao je i izvodio najotmjenije dame iz kreme sanktpeterburškog društva i ne trepnuvši okom, osim kako bi očijukao s njima. A ova krhka mladica znala ga je samim okretom glave i trenutak dužim pogledom baršunastih smeđih očiju nagnati na to da se osjeća kao da su mu stopala prevelika i ramena preširoka. U njezinim pokretima bilo je glazbe zbog koje su se druge žene doimale nespretnima — čak se i na saonicama uspravila s prljavog poda i smjestila na sjedalo pokraj njega lako poput daška ljetnog povjetarca s Neve.

Vrata je otvorio lakaj u livreji koji ga je uveo u predvorje. Vrlo dojmljivo. Jens se osvrnuo oko sebe spazivši pozlaćeni luster i mramorne kipove u nišama duž zidova. Rusi su se voljeli razmetati bogatstvom kao što se pauni šepire šarenim repovima.

“Gospođica Valentina trenutačno je zauzeta. U modrom je salonu.”

Lakaj je bio žilav čovjek uska lica i neobično velikih dlanova. Jens mu pruži svoju posjetnicu.

“Molim Vas, obavijestite je da sam stigao.”

Lakaj iščezne. Trenutačno je zauzeta. Možda s prijateljicom iz škole? Sanktpeterburške su dame tijekom jutra običavale u kočijama obilaziti jedna drugu dijeleći posjetnice, a poslijepodne navraćati jedna kod druge na čaj, nakon čega bi uslijedili raznorazni društveni događaji i zabave u večernjim satima. Žene su se znale presvlačiti i šest ili osam puta na dan. Jens se sjetio riječi koje je Valentina izgovorila na mjesečini: Želim... više. Nije ju mogao kriviti. Ali postati bolničarka? To je pak bilo nešto sasvim drugo.

“Gospođica Valentina sada će Vas primiti.”

Ušao je u modri salon. Vjerojatno je bio namješten u modroj boji, no on to nije primijetio — vidio je samo Valentinu. Sjedila je na sofi od brokata dok su joj ruke mirno počivale u krilu, uspravnih, čak i preuspravnih leđa. Imao je osjećaj da joj je zbog nečega nelagodno. Možda zbog njegova nenajavljenog posjeta? No osmjehnula mu se, ustala i pružila mu ruku.

“Vrlo ljubazno od Vas što ste mi došli u posjet.”

Držala se službeno, kao da mu nikad nije ležala privijena uz grudi na ledenoj cesti u mraku.

“Nadam se da ste dobro.”

“Jako dobro, hvala Vam”, odvrati ona. “Premda posljednjih nekoliko dana ćutim studen.”

Tamne je oči zadržala na njegovima trenutak duže nego što je to bilo potrebno te je u njima spazio zadirkujuću iskru prije nego što je spustila trepavice i okrenula se uz šuštanje svile.

“Dopustite da Vam predstavim zapovjednika Černova.”

Tek je tada Jens primijetio da je u prostoriji još netko. Svjetlokos zapovjednik husarske garde, naočita široka lica koje je odisalo samouvjerenošću proisteklom iz iskustva ubijanja ljudi. Jens je to i prije viđao na vojnim licima, to uvjerenje u vlastitu nepobjedivost nakon što su se borili u bitki i preživjeli. No toga dana mladi časnik nije zaudarao na krv i izgledao je jako stasito u besprijekornoj odori i čizmama visokog sjaja. Jens mu se uljudno naklonio, pomislivši kako ne bi bilo loše da ga zaposli u jednom od svojih tunela. Da ga malo zaprlja.

Valentina se osmjehne zapovjedniku. “Ovo je Jens Friis. On je inženjer. Mislim da ste se upoznali one večeri na plesu.”

“Jesmo li?” upita zapovjednik Černov. “Ne sjećam se.”

“Lako moguće”, odgovori Jens. “Plesna dvorana bila je dupkom puna.”

No obojica su se sjećali. Jens je to vidio u zapovjednikovim očima. Sjećao se onog trenutka kad je Jens stigao noseći liker od limete i odmaglio s Valentinom njemu pred nosom. Černov to nije zaboravio.

Sjeli su na stolce s visokim naslonima, a služavka im je poslužila čaj u poput papira tankim porculanskim šalicama s kićenim zlatnim rubom. Šalica za lutke. Jensa je bilo strah da je ne zdrobi u ruci. Valentina je razgovor vodila utabanim stazama: pričala je o novootvorenom restoranu na Aveniji Nevski, a potom načela temu tračeva o knezu Feliksu Jusupovu, nasljedniku najbogatije obitelji u Rusiji, koji se netom vratio sa Sveučilišta u Oxfordu u Palaču Mojka. Spomenula je i Kšesinskinu najnoviju baletnu izvedbu. No dosađivala se. Jens je to primijetio po ukočenosti njezinih ramena. Stoga mu je privuklo pozornost kad se nevinih, širom otvorenih očiju okrenula prema Černovu.

“Recite, zapovjedniče, lovite li?”

Jednostavno pitanje, no Jens je ipak začuo skriveni prizvuk u njezinu glasu. No zapovjednik je bio mlad i još nije naučio slušati ono što žene prikrivaju riječima koje izgovaraju.

Černov se nagne naprijed, balansirajući smiješnu šalicu na koljenu. “Lovim.” Široko joj se osmjehne, očekujući pohvalu. “Lani sam sudjelovao u carevoj lovačkoj skupini s američkim veleposlanikom.”

“Nije li to bio onaj lov tijekom kojeg je pobijeno pola šume?” upita blago Jens.

“Da.” Černov kimne Valentini, nesvjestan onoga što se događa. “Osamdeset jelena i stotinu četrdeset veprova. Neloš ulov za jedan dan. Veličanstvene rogove jednog od jelena koje sam oborio izložio sam na zidu u vojarni.”

“Vrlo domišljato”, reče Valentina.

Nastao je tajac. Zapovjednik je prekasno shvatio da je na tankom ledu. Ostavljajući Černova da grca u krvavoj jami koju je sam iskopao, Jens ispruži duge noge i stane zadovoljno promatrati Valentininu kosu koja joj je u sjajnim uvojcima padala po ramenima. Tamnija od noćnog neba. Sa strane uhvaćena bisernim ukosnicama tako da su joj se uši tek nazirale, nalik na mekane krhke školjke.

“A lovite li Vi, gospodine?” upita Černov s nakanom da i Jensa povuče za sobom.

“Ne, ne lovim, zapovjedniče.” Jens je svojem sugovorniku odlučio pomoći da se još malo dublje ukopa. “No volio bih znati koja Vam je omiljena vrsta puške?”

Valentina hitro usmjeri tamne oči prema Jensu pogledavši ga podignute obrve. No prije nego što im je zapovjednik otkrio koja mu je miljenica, otvorila su se vrata i u prostoriju je ušla Elizaveta Ivanova, elegantna u svijetloplavoj kineskoj svili. Oba muškarca ustadoše.

“Zapovjedniče Černove”, pružila mu je ruku, “moj suprug sada je slobodan i može Vas primiti. U radnoj je sobi. Dopustite da Vas otpratim.”

No zapovjednik je zadrži. “Prije nego što odem, a uz Vaše dopuštenje, volio bih pozvati Valentinu na smotru husarskih mačevalaca idući petak poslijepodne.” Okrenuo se prema Valentini i naklonio s takvom otmjenošću da je Jensu došlo da mu sasiječe koljena. “Bila bi mi čast da nazočite tom događaju.”

“Ne, ja...”

“Dakako da hoće”, razdragano će njezina majka. “Vaše su smotre legendarne. Vrhunski prikazi vještine... i opasnosti. Sigurna sam da će se to moje kćeri duboko dojmiti.”

“Ne, mama.”

“Gospođo Ivanova.” Jens iskorači naprijed. Bila je niska kao i kćer joj pa ju je nadvisio, unatoč tomu što joj je svijetla kosa bila spletena u pletenicu na vrhu glave. “Valentina je već pristala na jedan dogovor idući petak poslijepodne.”

“O? A koji to?”

“Danas sam došao kako bih ga potvrdio. Riječ je o nadzoru građevinskih radova koje je naručio car. To je službeni posjet i car Nikolaj bit će prisutan, kao i ministar Davidov sa suprugom.”

Vidio je kako se Valentini šire oči. “Kako divno.”

Majka joj se namrštila.

Zapovjednik mrko pogleda Jensa. “To baš i nije primjerena razonoda za mladu damu.”

“A gledati kako se muškarci pretvaraju da se međusobno bodu jest?” upita Valentina.

“Siguran sam da ne želite razočarati cara Nikolaja.” Jens se obraćao njezinoj majci. “Bio je očaran Vašom kćeri kad mu je svirala na koncertu. To je velika čast.”

Vidio je kako se koleba.

“Uz pratnju, dakako”, dometne on.

Čuo je kako je Valentina udahnula.

“No dobro”, nevoljko zaključi njezina majka. “Za mačevalačku smotru morat će se strpjeti do iduće prilike. No dođite, zapovjedniče Černove, moj Vas suprug očekuje kako bi razgovarao s Vama. U međuvremenu”, oštro će Jensu, “želim Vam ugodno poslijepodne, gospodine.”

Ispratila je oba muškarca iz salona, no dok su se vrata za njima zatvarala, kroz procijep se začula prigušena provala smijeha.

Valentina je stajala na pločniku i uzbuđeno pogledavala prema Bolnici svete Izabele. Zgrada je bila veća nego što je očekivala, a kameno pročelje pocrnjelo je od starosti, ljušteći se poput staračke kože. Visoki prozori bili su okovani zahrđalim željeznim rešetkama, no ni to je nije obeshrabrilo. Studen je bila žestoka pa je zavukla ruke u muf.

Kako bi bila bolničarka, moraš biti izdržljiva.

Tako joj je bio rekao. Ispravila je ramena, gurnula vrata i zakoračila u prostrano predvorje u kojem je mirisalo po sredstvu za dezinfekciju i još nečemu, nečemu neugodnom od čega joj se želudac prevrnuo. Unutrašnjost je bila prostrana i sumorna, s previše smeđe boje. Hodnici su vodili prema prostorijama koje nije mogla ni zamisliti. S jedne strane nalazio se ured sa staklenom pregradom koja se protezala od jednog kraja do drugog, a iza njega sjedila je dežurna zaposlenica. Prstima je premetala novčić preko članaka prstiju kad joj je Valentina prišla.

“Dobrij den”, Valentina se osmjehnula ne primivši osmijeh natrag. “Htjela bih razgovarati s nekim o obuci za bolničarke.”

“Želite zaposliti obučenu bolničarku?”

“Ne, zanima me kako postati bolničarkom.”

“Pa, ta će djevojka morati sama doći ovamo. Naša medsestra, glavna sestra, htjet će s njom porazgovarati.”

“Pitam za sebe”, pojasni Valentina. “Ja sam ta.”

“Vi želite postati bolničarka?”

“Da.”

Žena se okrene i krene preslagivati neke papire. Valentina pretpostavi da traži obrazac, no potom primijeti da se ženina uska ramena tresu. Osjeti kako su joj se obrazi zažarili.

“Ima li nekoga s kim bih mogla razgovarati?”

“Niz onaj hodnik. Treća vrata slijeva. Prezime Gordanskaja.”

“Hvala Vam”, reče Valentina. “Spasibo.”

“Djevojko, želiš li savjet?”

“Da.”

“Ne trati si vrijeme. A ni Gordanskoj.”

“Ime?”

“Valentina Ivanova.”

“Dob?”

“Osamnaest.”

“Imaš li dopuštenje roditelja da budeš ovdje?”

“Da.”

“Imaš li ikakva njegovateljskog iskustva?”

“Imam.”

“Kakva?”

“Sestra mi je nepokretna. Pomažem se starati o njoj.”

“Jesi li ikad prije radila?”

“Da.”

“Što?”

“Radila sam u uredu.”

“Zašto si prestala?”

“Bilo mi je dosadno.”

“A misliš da ti posao bolničarke neće biti dosadan?”

“Bit će zanimljivije nego da cijeli dan ispunjavam obrasce.”

Medsestra Margarita Gordanskaja baci nalivpero na stol, zavali se svom težinom u naslonjač sve dok drvo nije zaškripalo te stisne oči toliko da su joj ih mesnati obrazi umalo progutali.

“Gubi se odavde”, reče odrješitim glasom koji se odbio od zidova male prostorije.

Valentina se nije pokolebala. “Zašto? Zar vam ne trebaju bolničarke?”

“Naravno da trebaju. Očajnički nam trebaju. Ali ne takve kao što si ti.”

“Što ne valja sa mnom?”

“Sve. Zato odlazi.”

“Molim Vas da mi kažete zašto.”

Poluzatvorene oči se izbečiše. Bile su zemljane boje koja se mogla nazvati smeđom. “Za početak, lažeš. Jedino istinito u ovoj gomili gluposti koje si mi napričala jest tvoje ime i ono o tvojoj sestri.”

“Brzo učim.”

“Ne.”

“Recite mi što ne valja sa mnom?”

Medsestra odmahne glavom, od čega joj se višestruka brada opasno ustalasala. “Pogledaj se samo u tom svom otmjenom ruhu. Ti si mlada bogatašica koja ima previše slobodnog vremena pa joj je dosadno. Zasitit ćeš se posla bolničarke u roku od pet minuta. Molim te, ne trati mi vrijeme.”

Valentina je odjenula svoju najskromniju haljinu. I najstariji kaput.

“Neću se zasititi.”

“Ne mogu si priuštiti da protratim ionako nedostatna bolnička sredstva na obuku takvih kao što si ti.” Gordanskaja ustane. Njezina uštirkana odora nekoliko je trenutaka vodila bitku s impresivnim poprsjem koje je umalo ispalo iz nje, na koncu ipak pobijedivši. “A sada, posljednji put, djevojko, molim te, iznesi tu svoju suludu odjeću i sulude ideje iz mojega ureda.”

Valentina pogleda u krzneni muf koji je izmrcvarila gnječeći ga prstima i izađe bez riječi.

Arkin je ležao potrbuške. Zemlja je bila vlažna, kaput se prilijepio uz njega, a pozornost je usmjerio prema praznom obzoru. Poveo je trojicu nadobudnih mladih šegrta iz Raspovljeve ljevaonice, od kojih je jedan imao ručna kolica na četiri kola. Bilo mu je drago što su pošli s njim. Zadatak nije bio težak, ali bio je pomalo opasan. Vlak je morao usporiti na točno određenom mjestu kako bi istovario teret jer bi ih u protivnom netko mogao uočiti. Odabrao je dionicu na kojoj su tračnice bile potpuno ravne, kako nitko iz prednjih vagona ne bi vidio što se događa otraga. S jedne se strane borova šuma prikrala sasvim blizu pruzi, a njezina gusta stabla pružala su dobar zaklon. Vjetar se vrtložio u granju iznad njihovih glava, otkidajući ledene sige koje su padale u snijeg uz mukao udarac od kojeg bi svi poskočili.

Stup dima pojavio se na obzoru. Arkin osjeti kako mu bilo nabija. Najmlađi šegrt koji je stajao uz njega podigne glavu i široko se osmjehne. Arkin ga nježno gurne laktom.

“Sagni se, Karle. Budi strpljiv.”

“Ako je pogrešan ložač u vlaku, neće se uspjeti zaustaviti.”

“Sve je sređeno. Imaj povjerenja.”

Karl kimne, no namrštena izraza lica. Bio je to dečko od šesnaest godina sa žućkasto-riđom lavljom grivom, čiji je otac bio strojovođa tog vlaka. Njegovo oduševljenje svakim zadatkom bilo je toliko zarazno da je Arkin mladića razdragano pljesnuo po koštunjavom ramenu. “Ne brini se, tvoj otac može s tim izaći na kraj.”

“Naravno da može.”

Huktanje parnog stroja zaorilo se kroz mrzao zrak, potjeravši jato vrana iz krošnji. Njihovo graktanje zazvučalo je kao upozorenje pa Arkina preplavi trenutačan strah. Ne zbog sebe — zbog mladića. Ptice kao da su graktale Karl, Karl. Ne. Predznaci su za one slabe volje.

Rika parne lokomotive bivala je sve glasnija uz beskrajnu škripu klipova, dok se najednom nije pojavila, pušeći se prema njima niz prugu. Arkin se osvrne provjeravajući kako su ostala dva šegrta što su bila skrivena zajedno s kolicima u sumraku šume dublje među stablima. Dao im je znak. Ne dižite glavu. Začula se škripa metala i pištanje kočnica koje mu je zastrugalo po živcima. U ustima je osjetio okus čađe. Vlak se zaustavio, spor i trom, a Arkinu je trebalo svega nekoliko sekunda da iskoči iz zaklona, otvori teška klizna vrata posljednjeg vagona i dohvati pruženu kutiju.

Dečko je čuvao stražu. Pazio je da ne naiđe netko dovoljno budalast da gleda što se zbiva. Kutiju su smjestili u kolica koja su dva šegrta smjesta odvukla prema mračnom zaklonu između stabala. Vrata vagona uz tresak su se zatvorila i vlak se počeo kretati. No prozor susjednog vagona u posljednji se čas naglo otvorio i netko je ispalio hitac iz puške prije nego što je Arkin stigao povući Karla dalje od tračnica. Pojurili su prema stablima. Krv je kapala slikajući crvene cvjetove po snijegu ispod njihovih nogu.

“Jesi li ranjen?” Arkin zabrinuto prodrma dečka.

“Nisam, ali ti jesi.”

Arkin trepne. I tek onda osjeti žalac bola. Naslonio je dlan na uho, a kad ga je odmaknuo, shvati da su mu prsti crveni. Nasmijao se i obrisao dlan o hlače. “Nije to ništa. Ogrebotina. A sad da te vidimo kako vučeš ova kolica.”

Svi su se odšuljali kroz šumu s dragocjenom kutijom, dok im se dah ovijao oko njih. Arkin zahvali Morozovljevu Bogu što su vrane ovoga puta pogriješile.

Magla je bila gusta i hirovita. Ovijala je prste oko Arkinova vrata i posezala mu za licem, vlažeći i hladeći mu kožu. Podbo je ružno kljuse na kojem je jahao ne bi li ubrzalo korak, no konj je bio svojeglav i nije ga slušao — kretao se vlastitom brzinom i vlastitim putem. Pripadao je Lavu Popkovu, što je drugo mogao očekivati od proklete životinje? Selo se najednom pojavilo uz cestu, sivo i sablasno, gubeći se svako malo iz vida zbog magle što se vrtložila oko drvenih koliba. Arkin je čuo hučanje rijeke negdje u blizini dok je jahao mimo kovačeve radionice u kojoj je peć rigala vatru. Zazvao je čovjeka u kožnatoj pregači.

“Svećenikova kuća?”

“Na dnu sela.” Čovjek u zemlji nacrta križ pomoću gorućeg vrška metalnog šiljka. “Ne možete je promašiti.”

Arkin je nije promašio. Nad vratima se uzdizalo golemo, bijelo obojeno željezno raspelo koje kao da je iskakalo iz magle s namjerom da ga ščepa za vrat.

“Stani ovdje, rago jedna”, progunđa i zategne uzde, a životinja napokon učini kako joj je rečeno. Arkin hitro skoči sa sedla preinačivši torbu od vrećevine preko ramena i pokuca na vrata.

“Vhodite”, oglasi se tanak glasić. “Naprijed.”

Arkin otvori vrata. Vonj vlage miješao se s mirisima kuhanja i gorućim borovim šišarkama. To ga je podsjetilo na osjećaj kad je kao dijete u svom selu mislio da bi se vanjski svijet mogao ušuljati u kuću ako prozor ostavi otvoren. Zatvorio je za sobom vrata ostavljajući maglu vani.

Unutra nije bilo mnogo namještaja: nekoliko polovikija, ručno tkanih sagova na podnim daskama, nekoliko grubo tesanih stolaca, pletena košara koja je izgledala kao pseći brlog pokraj ognjišta, te iskrzane knjige naslagane na hrpu u uglu. Morozovu nije bilo ni traga, no na drugom kraju prostorije jedna je djevojčica, ne starija od četiri ili pet godina, sjedila na drvenom stolcu pržeći luk u tavi na štednjaku. Vješto je protresla tavu kako jelo ne bi zagorjelo proučavajući Arkina krupnim modrim očima koje su izražavale čuđenje, a ne dobrodošlicu. Kosa joj je bila zapanjujuća. Padala joj je u dugom ravnom slapu do pola leđa, toliko svijetla da se činila srebrnom.

“Zdravo”, reče on i nasmiješi se.

Nije uzvratila osmijeh. “Otac mi je zauzet.”

Uzela je kuhinjski nož koji se činio prevelikim za njezinu sitnu ruku i počela sjeckati češnjak na dasci pokraj sebe. Neobično ga je uznemiravalo gledati tako malo dijete kako te poslove obavlja s lakoćom proisteklom iz dugogodišnje navike, no sjetio se da je Morozovu umrla žena te da je ova sićušna djevojčica očito preuzela njezinu ulogu.

“Mogu li razgovarati s tvojim ocem?” upita on. “Važno je.”

Ona preusmjeri pozornost - bio joj je manje zanimljiv od luka - no oštricom noža pokaže prema vratima u dnu prostorije. Arkin im priđe i podigne zasun. Požalio je istog trena. Nasred gole i hladne spavaće sobe klečao je čovjek pognute glave i gol do pasa, bičujući se po leđima malim bičem. Na dnu svakog od pet jezika od sirove goveđe kože bio je čvrst uzao, a svi su bili umrljani krvlju. Čovjek je bio otac Morozov.

“Ispričavam se”, reče Arkin i žurno se povuče.

Vratio se u vanjsku prostoriju, sjeo na jednu od drvenih stolaca i pričekao.

“Rekla sam Vam da je zauzet”, reče djevojčica.

“Da, bila si u pravu.”

Nikad to ne bi rekao za svećenika. Što li je samo Morozovu došlo da to radi? Iz dana u dan borio se kako bi drugima olakšao patnje, a istovremeno je sam sebe namjerno ranjavao. Arkinu je to izazivalo mučninu. Sjedio je u tišini dok se vrata spavaće sobe nisu otvorila, a svećenik ušao, odjeven u halju i s uobičajenim blagim osmijehom na licu. Arkin mu je na licu tražio samodopadan izraz koji bi takva pokora trebala izazvati, no nije ga opazio.

“Zdravo, Viktore, baš sam razmišljao o tebi. Jesu li granate uspješno isporučene?” Sjeo je ne pokazujući nikakvu nelagodu, ni tjelesnu ni duševnu, premda je zacijelo čuo kad je Arkin ušao u sobu.

Arkin se protiv volje osmjehnuo. “Da, zbog toga sam i došao. Kutiju smo zasad sakrili u Sergejevljevu kupaonicu, no ondje nije sigurna. Kuća mu je vjerojatno pod prismotrom. Moramo je brzo premjestiti.”

“A granate? Jesu li u dobrom stanju?”

Umjesto odgovora Arkin posegne u torbu od vrećevine i izvadi : no što se u njoj nalazilo: naboje s metalnim drškom i kutiju streljiva. Dodao ih je svećeniku koji ih je pomno pregledao.

“Njemačka vojna oprema uvijek je najbolja”, reče svećenik.

Kutija je prokrijumčarena preko nekoliko granica, upotpunivši im zalihu oružja. Kad kucne čas, bit će spremni. Ratnu opremu redovito su premještali diljem Sankt Peterburga, pohranjujući je u jamama duboko ispod grada, kako bi velik njezin dio bio na sigurnom čak i ako bi im razotkrili jedno od tajnih skrovišta. Mjere opreza uvijek je valjalo poduzimati budući da im je prijetila stalna opasnost od uljeza. Arkin je neprestano morao zatomljivati nezadovoljstvo sporim tijekom slavne revolucije.

Odjednom se sjeti Valentine Ivanove u automobilu. Izbavi nas odavde, to mu je bila rekla. Zapovjednim tonom, no ono mi urezalo mu se u pamćenje. Ne mene, nego nas. Htjela je spasiti svoju voljenu Katju, nepokretnu siroticu. Prezirao je sve ono što je obitelj Ivanov predstavljala. Kapitalistički izrabljivači. No i preko volje osjećao je poštovanje prema starijoj sestri. U njoj je prepoznao istu onu dosljednost i odlučnost koja je i u njemu gorjela i disala.

“Trocki je pristao doći i održati govor”, obavijestio je svećenika.

“Otlično! Izvrsno!”

“Trebat će nam crkvena dvorana.”

“Sredit ću to.”

“Sad moram ići. Ministar želi da ga večeras odvedem na zabavu njegove ljubavnice.” Magla se vani zgusnula.

“Izvoli.” Djevojčica je skočila sa stolca i pružila mu debelu krišku crnoga kruha s prženim lukom. “Zovem se Sofija.”

“Spasibo”, reče on iznenađeno i odgrize zalogaj. Jelo je bilo žestoko, puno začina i češnjaka. “Sjajno, hvala ti.”

“Što ti je s uhom?” upita ona ozbiljno.

Metak iz puške raznio mu je donji dio ušne resice koju je sada prekrivala zgrušana crna krasta.

“Ništa strašno. Samo ogrebotina. Tko se još boji malo bola?” Pogled mu se ukrstio sa svećenikovim te su u tom trenutku jedan drugoga razumjeli.

“Moj otac kaže da pomoću bola učimo.”

“Onda će cijela Rusija naučiti, Sofija.”

Pojeo je kruh s lukom, skočio u sedlo i otkasao u uskovitlanu maglu. U roku od nekoliko sekunda nestao je u mraku, a jedna mu je misao neprestano bubnjala u glavi. Cijela će Rusija naučiti.