Dragulj Sankt Peterburga

27

Jens je pušio jednu od cigareta s inicijalima cara Nikolaja. Pokušao je zamisliti kako bi to moralo izgledati da su ti inicijali ili otisnuti, ili izrađeni u pozlati ili izvezeni na svemu oko tebe. To je značilo da nikad ne možeš zaboraviti tko si. On je na carski bal došao samo zato da bi udovoljio ministru Davidovu — Jens nije bio raspoložen za veselice. Ali je s ljudima koje je Davidov okupio u jednom od mirnijih predsoblja razgovarao o poslu dok se od dima više nije moglo gledati, a na kraju se s njima i rukovao. Ipak, nije im vjerovao. U Sankt Peterburgu nisi mogao vjerovao nikomu.

Čak ni tamnim nasmiješenim očima. Jens iskrivi lice i ugasi cigaretu.

“Što ti je večeras?” upita Davidov. “Izgledaš kao da bi grizao.”

“Tu sam. Razgovarao sam s tvojim prokletim lihvarima. Ne očekuj da ću se još i tebi smješkati.”

Ministar Davidov nasmije se sebi u bradu i zavrti konjak u svojoj čaši. Njegovo orlovsko lice izgledalo je zadovoljno, a to je bila rijetkost. “Sigurno je žena u pitanju”, ustvrdi on.

“Zašto to misliš?”

“Vidio sam te na poslu, Friise, i vidio sam kako stavljaš život na kocku u onom urušenom tunelu. Vidio sam te neraspoložena i podivljala. Ali ovakva te još nisam vidio. Pa pogledaj se!”

Oba muškarca nosila su crne žakete sa zlatnim reverima, ali Jensov je bio zgužvan dok je iskrivljenih udova zavaljeno sjedio u brokatnom naslonjaču.

“Ovdje sam zbog posla”, zareži Jens. “I ničega drugog.”

Pripali još jednu cigaretu, ali u tom trenutku opazi ženu koja je ulazila u sobu. Na carskom balu žene su morale nositi bijelo ili krem pa je na prvi pogled bila samo jedna od mnogih u profinjenoj svijetloj haljini. Ali uzbunio ga je način na koji je hodala, to oholo držanje prilazilo mu je s nestrpljivošću kojoj se nije obradovao.

“Grofice Serova.” Ustane i nakloni se nad njezinom ispruženom rukom.

“Jense, što ste se zakopali ovdje? Zar ne znate da Vaša mala ljubimica pijanistica svira Njegovu Carskom Veličanstvu?” Osmijeh joj je bio oštar poput mačje pandže. “Morate požuriti. Privukla je popriličnu publiku.”

Nije joj mogao pomoći. Bilo je kao da gleda mačića koji se utapa. Ruke su lamatale, usta se otvarala kako bi uhvatila zraka, valovi nemilosrdne poruge su je potapali, a ismijavanje vuklo na dno. Kad je tek bio ušao u dvoranu, pomislio je da Valentina zadirkuje publiku, da se poigrava s njima svirajući krive note. Ali u pitanju nije bila šala. Sjedila je na rubu stolca za velikim klavirom i od pogleda na nju Jensu se stisnulo srce.

Izvedba je bila katastrofalna. Valentina se mogla rasplakati i istrčati iz dvorane. Ali nije, sjedila je ondje, stisnutih zuba. I svirala dalje. Činilo se da su joj između glave i ruku prekinute sve veze. Svirala je Beethovenovu Odu radosti koja nije mogla biti neprikladnija: u dvorani nije bilo baš nikakve radosti. Na jednoj su strani, na detaljno izrađenim zlatnim stolcima ukočeno sjedili car i carica, okruženi s više od stotinu pripadnika sanktpeterburške elite koja se okupila u toj manjoj dvorani gdje je prethodno svirao Balalajka orkestar. Šapat je puzao uza zidove.

Valentina, ljubavi, da ti mogu dati svoje prste, dao bih ti ih.

Car Nikolaj s dosadom je potezao svoju urednu bradicu dok mu je namrgođeno lice poprimalo razdražljiv izraz. Konačno je ustao bez riječi, ponudio ruku svojoj ženi i izašao iz dvorane. Za njim su, jedan po jedan, krenuli i gosti, i Jens opazi da je grofica bila među prvima.

Prokleti bili tako bezobrazni, ona još svira, još se trudi.

U prvom redu publike stajao je zapovjednik Černov čije je lice bilo grimizna maska, jarko kao i odora na njegovim leđima.

Jens je osjećao kako mu se okreće utroba. Ono što je rekao njezin otac moralo je biti istina, brak je morao biti dogovoren jer ju je zapovjednik već gledao kao svoj produžetak i njezino poniženje doživljavao kao svoje. Jens ga je zbog toga mrzio. Ne zbog preuzetne pretpostavke da se njezino ponašanje odražava na njega, nego zato što se taj muškarac osjećao poniženim. Nije mu bilo žao Valentine, nije suosjećao s njom zbog situacije u kojoj se našla. Nije poželio odsjeći svoju desnu ruku kako bi je izvukao iz ponora u kojem se utapala. Bio je samo ponižen. Posramljen zbog nje.

Glazba naglo prestane i Jens prvi zaplješće nakon čega uslijedi mlak pljesak, a zatim krene prema njoj. “Valentina Ivanova”, glasno reče, “kako požrtvovno od Vas što ste nam pristali svirati iako se ne osjećate dobro.”

Ona ga pogleda u oči. Nije bilo suza. Zatim podigne bradu, ispravi leđa i ustane sa stolca s uobičajenom otmjenošću pa prisloni ruku uz sljepoočnicu naznačivši time blažu glavobolju. Nasmiješi mu se, a on joj ponudi ruku. Bez žurbe su, kroz nakit i perje okupljenih, zajedno koračali prema vratima. Zapovjednika Černova nije ni pogledala.

Jens ju je držao. Mogao je osjetiti parfem u njezinoj kosi i nevolju u dahu. Držao ju je stisnutu uza se dok nije prestala drhtati i dok joj se glava nije smirila nakon što je padala i padala na tvrdu izbočinu njegove ključne kosti.

“Valentina”, poljubi joj uho koje je gorjelo, “zaboravi ih. Ni jedna jedina osoba ondje nije vrijedna tvoje žalosti.” Onda je poljubi u glavu i povuče u udubljenje u zidu, iza mramornog stupa. “Bila si divna.”

“Bila sam užasna.”

“Ne, bila si veličanstvena. Pijana kao letva ipak si uspjela postići da Beethoven zvuči kao Beethoven.”

“Moji glupi prsti milijun su puta pogriješili.”

“Nitko nije primijetio.”

“Što?” ona naglo podigne glavu. Oči joj nisu bile sasvim usredotočene. Trebao joj je trenutak da opazi njegov šaljivi smiješak pa da i sama iskrivi usne i prasne u smijeh. “Misliš da car nije ništa primijetio?”

“Baš ništa.”

“Hvala nebesima.”

Njezino tijelo u svijetloj svilenoj haljini bilo je oslonjeno o njegovo, toplo i mazno, i kad je zabacila glavu sa svom radošću koja je nedostajala njezinoj izvedbi, na nogama ju je zadržala Jensova ruka oko struka. Smijala se dugo, od srca, dajući si oduška.

“Lažljivče”, dahne promuklim, razuzdanim glasom.

On joj se usnama ovlaš spusti niz oblinu vrata, pridržavajući joj glavu rukom. “Pođi”, šapne. “Pođi sa mnom sada.”

Valentina mu ovije ruke oko vrata, a on joj nježno podigne bradu i pozorno se zagleda u njezine tamne oči. Bile su napola zatvorene, tek tračak sjaja ispod dugih trepavica.

“Hoćeš li se udati za mene?” upita je.

“Prvo me poljubi.”

On gladno pritisne svoje usne uz njezine, a ona mu uzvrati svom strašću, silinom i užitkom koje je kanila prenijeti u izvedbi.

“Jense”, promrmlja, “izađimo van gledati zvijezde. Pitaj me ponovo pod zvijezdama.”

Večer je bila oblačna, ali nije im to smetalo. On će joj opisati baš svaki bljesak svjetla koji treperi u dalekom svijetu i njih dvoje gledat će ih zajedno.

Lagano se njihala na vrhovima prstiju kad ga je poljubila. “Pitaj me ponovo, Jense Friise”, šapne.

Pljuska u lice trgne ga iz posvećenosti Valentini. Obraz ga je zapekao kao da ga je ugrizla zmija i on šakom prepriječi ruku u odori koja je bila ponovo zamahnula na njega, a iz koje je visjela bijela rukavica. Dok je zurio u njezina vlasnika, srce mu je uzburkala vikinška krv. Thorov malj zalupao mu je u grudima.

“Zapovjedniče Černov”, reče, “uvrijedili ste me.”

Ovaj mu baci rukavicu na noge.

“Miči ruke s nje!” zaurla Černov. Usne su mu drhtale od bijesa. “Makni ruke s nje ili ću te, tako mi Boga, ubiti istog časa, golim rukama caru pred očima.”

“Samo izvoli.”

“Prestanite!” krikne Valentina. “Prestanite.” Zgrabi Jensa za ruku. “Molim vas”, vikne ona, “neka ih netko razdvoji.”

Pristigoše druge odore i mrki Davidov, stanu se okupljati pogrdni i ljutiti glasovi. Jens ni da ih pogleda.

“Zahtijevam zadovoljštinu”, prasne Černov dok su ga dva časnika u plavom držala za ruke. “Moji sekundanti javit će ti se sutra.”

“Bit će mi zadovoljstvo.”

“Ne.” Valentina je stajala podalje od obojice, lica bijela poput vapna. “Kunem vam se da se neću udati ni za jednog ako izađete na dvoboj.”

Jens osjeti kako mu ona klizi kroz prste poput suhog pijeska. Nije ju htio izgubiti, ne ovako, ne sada. Polako, obuzdavajući se, ukočeno se okrene zapovjedniku Černovu, lupne petom o petu, kratko se nakloni i ispruži ruku. Černov stane oklijevati, na trenutak nesigurno pogledavši prema Valentini kao da procjenjuje njezinu vrijednost, a onda se nevoljko oslobodi drugih i prihvati ruku. Nijedan od njih ne reče ni riječ.

“Hvala Bogu.” Valentina se strese od olakšanja i zavrti glavom. “Što je to što muškarce pri zdravoj pameti pretvara u borbene strojeve bez mozga?”

Nijedan od njih ne ponudi odgovor pa se ona okrene na peti i odšeta, dostojanstveno, koliko je to u svom stanju mogla izvesti.

“Sutra”, promrmlja Jens odsječno, ispod glasa, čim ih ona više nije mogla čuti. “Očekujem da ćeš se javiti sutra.”

Svjetlo i pomicanje parali su joj mozak. Sljedećeg jutra Valentina se uza svaku stubu penjala s krajnjom pomnjom, opipavajući zidove sa strane, škiljeći čak i u polumraku. Kad bi barem mogla učvrstiti glavu na vratu, onda bi se možda mogla popeti do vrha. Ali na pola puta drvenih stuba preko cipele joj pretrči miš takvom brzinom da je izgubila oslonac i pala.

“Čort!” promrmlja. “Vrag te odnio!”

“Tko je ondje?” vikne netko od gore.

Njoj bolno zatitraše bubnjići u ušima.

“Pst, ne viči.” U žurbi se nezgrapno uspentra uz ostale stube kako se ne bi strmoglavila dolje u konjušnice. Kad je stigla na vrh, malo više otvori uzak prorez između kapaka i sa zanimanjem pogleda uokolo. Nikad prije nije bila tu, u konjušarevim sobama.

Pred njom se pružao dug, prašnjav hodnik. Sunce je s lijeve strane propuštalo opaku svjetlost, ali s desne se prostirao niz malih odvojaka, svaki sa svojim vratima. Samo su jedna bila zatvorena. Ona zalupa na njih.

“Odlazi.”

“Čort!” ponovo opsuje. “Nisam se popela ovamo ni za što, kvragu.” Pa gurne vrata i uđe. Svjetlo je, hvala nebesima, bilo prigušeno, a prozor malen i neopran. Soba je, ako bi se tako mogla nazvati, zaudarala na konje i znoj. “Još si živ, Lave. Nisu te uspjeli ubiti.”

“Korov nikad ne umire.”

“Evo, donijela sam ti nešto.”

Iz šala koji joj je bio omotan oko struka ona izvadi punu bocu votke i kutiju cigareta. Popkovu zasjaje crne oči. Sjedio je uspravno na tvrdom stolcu pokraj kreveta, ali nije izgledao dobro. Oko očiju je imao tamnoljubičaste masnice, nos mu je bio slomljen i iskrivljen pod neobičnim kutom, a na čelu i po usnama imao je posjekline. Kad je posegnuo za bocom, ona primijeti da mu na jednom prstu nedostaje nokat, te da je na tom mjestu crna grudica sasušene krvi. Osjeti kako joj bijes podiže kiselinu u želucu.

“To je dobra votka iz ormarića mojeg oca.” Namjesti osmijeh. “Nije ono odurno smeće koje si mi bio dao.”

On se naceri pa potegne iz boce, a onda glasno izdahne od zadovoljstva. “Jedina ljekarija koja mi treba.”

“Lave, kako si? Mislim, doista? Boli li te jako?”

On ju je promatrao natečenim očima. “Preživjet ću.” Podigne bocu. “Želiš malo?”

“Ne, hvala.”

“Izgledaš kao da bi ti dobro došlo.” On se zahihoće, a ona opazi kako se pritom trznuo i protrljao rebra.

Zanimalo ju je, ali odvrati pogled. “Nije baš neki dom, ovo mjesto?”

“Meni dovoljno.”

Krevet, stolac, polica i nekoliko vješalica. Dovoljno? Popkov je imao dvadeset dvije godine, bio je odrastao čovjek, četiri godine stariji od nje i već je to smatrao dovoljnim.

“Ima li ovdje vode?” upita ona.

“U dvorištu konjušnice.”

“Donijet ću malo.”

“Nemoj se gnjaviti.”

Ona se sjeti stuba, od čega joj se stisne utroba.

“Ne gnjavim se. Netko se treba pobrinuti za tebe.”

Potrajalo je dok se vratila jer je morala otići i do kuće, ali na koncu je donijela emajliranu posudu tople vode i tanjur s crnim kruhom i sirom. Pod mišicu je bila tutnula paketić zavoja i gaza bolničarke Sonje koja joj je ogorčeno prigovorila da ih trati na “tog prljavog Kozaka”. Valentina mu je isprala rane, ispravila nos najbolje što je znala i previla ono što je mogla, a Popkov je sve to vrijeme glasno gunđao i odbijao skinuti bilo što drugo osim košulje.

“Ne budi budalast”, ukori ga ona. “Ja sam bolničarka. Naviknula sam...”

“Ti si djevojčica.”

Ona se nasmiješi i odluči to zanemariti. Dok mu je dugim komadom zavoja povijala rasjekline od biča na širokim leđima, znatiželjno ga upita: “Mrziš li ih sada? Ljude koji su ti to napravili?”

“Ohranu?” On pljune na pod. U ispljuvku je bilo krvi. “Oduvijek sam mrzio policiju. Jednako tako i boljševičke ubojice. Nema razlike.” Ponovo pljune.

“Ali, Lave, ako mrziš obje strane, na koga se možeš osloniti, komu možeš vjerovati?”

On je iznenađeno pogleda. “Pa sebi, naravno.”

“Mogla sam znati.” Stane se smijati i osjeti kako joj se glava vrti uokrug sobe. Pričeka je da se vrati i, kad je završila s previjanjem, podigne posudu pa stane kraj vrata, naslonivši se na dovratak. Na krevetu mu je bila ostavila lončić s ljekovitom mašću. “Bolje?”

On progunđa i proguta još jedan pozamašan gutljaj votke. Ona se okrene da će poći.

“Taj tvoj tip, inženjer. Spasio mi je...” Popkov se zaustavi. Riječi mu zapeše u grlu.

“Znam”, nježno će ona. “Znam. Jensu Friisu drago je što si živ.”

Popkov kimne izubijanom glavom. “Ali on neće još dugo ostati živ ako nešto ne napraviš.”

Ona se sledi. “Reci mi.”

“Dvoboj.”

“Ne, to nije istina.”

“Priča se posvuda. O tebi. O dvoboju. Taj plavi govnar s dvije dlake na licu žedan je krvi. Prošle je godine u dvobojima ubio dvojicu.”

“Ne, Lave. Krivo si čuo. Oni su se dogovorili. Rekli su da neće.”

Popkov polako i razočarano zanjiše glavom. “E pa, lagali su ti.”

Valentina je nedaleko od sebe začula štropot metalnog dizala i naježila se. To je bio prvi put da se vratila u Jensov tunel. Na sebi je imala svoj bolničarski ogrtač te se čvršće umotala u modre nabore ne bi li se zaštitila od sjećanja koja je prizvao taj zvuk.

Nije sjela na stolac koji su joj ponudili u Jensovu uredu, nego je odlučila stajati. Zauzela je mjesto kraj prozora i usredotočila bolne oči na dvorište. Vrvjelo je od posla, radnici u platnenim kapama izranjali su iz zemlje i treptali poput krtica na suncu. Žene su na glavama nosile marame i gurale kolica s kamenjem i zemljom niz metalne tračnice. Svi su bili mršavi, sivih lica i svi u istom tonu, prekriveni prašinom. Bilo ih je nemoguće razlikovati. Je li ovo Jens gledao svakog dana? Nije bio u uredu kad je došla pa su po njega poslali kurira.

“Čaj?” ponudi činovnik.

“Ne, hvala.”

Činovnik se vratio svojem snopu papira, a Valentina svojem čekanju. Vani je nebo bilo zimski svijetloplavo i jedna je ptica na gracilnim krilima klizila tamo-amo, ploveći na zračnim strujama ponad grada. Prije nego što ga je mogla vidjeti, začula je Jensove brze korake i osjetila kako joj srce juri. Kad ju je ugledao, u dva hitra koraka našao se pokraj nje.

“Je li nešto pošlo po zlu?”

“Da.”

On se okrene činovniku i otpravi ga mahnuvši rukom pa ovaj izađe bez riječi, naginjući glavu kako bi što načuo dok je zatvarao vrata.

“Što je bilo?”

Nadvije se nad nju, pun brige. Ona korakne unatrag i bijesno ga odmjeri. “Lagao si mi.”

“Lagao za što?”

“Za dvoboj.”

“A, to.”

“Da, to.”

On priđe svojem stolu koji je bio primjer složenosti i reda u usporedbi s neurednim papirima na stolu njegova činovnika. Sjedne i pogleda je oprezna izraza koji mu ona poželi izguliti s lica. “Što s njim?”

“Borit ćeš se?”

“Da.”

“Ne, Jense, ne. Nemoj, ne smiješ. Čuješ li me? Jesi li poludio? On će te ubiti. On će...”

Bila je odlučila da neće plakati, da neće biti djevojčica. Bila je obećala sebi. Ali pomisao da bi ga mogla izgubiti parala joj je srce i grlo joj se stisnulo pred riječima koje bi se, ako ih izgovori, mogle i ostvariti. Skrene pogled s njega i usmjeri ga prema prozoru, u pauka koji je u kutu pleo svoju tanku mrežu.

“Molim te, Jense. Nemoj se boriti s njim. Želim te živa.”

To je zvučalo bolje. Smirenije. To će saslušati. Ali tišina koja se protezala između njih bila je mračna poput njegovih tunela i u tom je trenutku znala da neće biti po njezinu. Okrene se prema njemu i zatekne ga kako je promatra sjedeći za stolom, tako pozorno kao da je to posljednji put.

“Imaj povjerenja u mene”, reče produbljenim glasom. Zvučao je umorno.

“On bi te mogao ubiti.”

“Ili bih ja mogao ubiti njega.”

“Prošle je godine u dvobojima ubio neka dva čovjeka.”

“Ja nisam neki čovjek.”

“Jense, nemoj. Zbog mene.” Uspijevala je glas održati u prihvatljivu tonu.

Njemu usne zatitraju jedva primjetnim smiješkom. To je zapanji. Bio je tako pomiren.

“Zašto, Jense? Zašto bi to napravio? Samo otiđi.”

On odmahne glavom.

“Čort! Nemoj!” ona vikne i udari dlanom o stol. “Nemoj mi reći da je to nešto što muškarci moraju napraviti, boriti se za ono što je njihovo, označiti svoj teritorij. Nemoj mi reći da si tako glup. Ili sam ja u krivu. Možda si tupoglav i željan slave kao i svi ostali bezumnici koji bi htjeli biti junaci u svojim odorama, nakićeni perjem. Mislila sam da si drugačiji, mislila sam da si...”

Zaustavi se. On ustane i obiđe stol. Uhvati je za ruku i privuče, stišćući je svojim dugim rukama u zagrljaj sve dok joj lice nije bilo zagnjureno u otkopčanu mu košulju na vratu. Nije mogla govoriti, sve i da je htjela.

“Slušaj me, Valentina. Nisam željan slave, ali želim živjeti s tobom ovdje u Sankt Peterburgu.” U kosi je mogla osjetiti vrelinu svake riječi koja mu je silazila s usana. “Zapovjednik Černov me je izazvao. Ako ne prihvatim izazov, bit ću obilježen kao kukavica i to će biti kraj mojeg života i moje karijere u ovom gradu. Bio bih izbačen s projekta kanalizacije, car i njegova pratnja okrenuli bi mi leđa, odbijali bi me u svim pristojnim kućama. Bio bih gubavac. Izopćenik.” Podigne joj glavu s grudi i poljubi je u blijedo čelo. “Kakav bismo život imali? Nitko me ne bi htio zaposliti.”

Ona se privije uz njega. “Mogli bismo pobjeći.”

“Pobjeći kamo?”

“U drugi grad. U Moskvu. Bilo gdje.”

“Moj bi me ugled pratio poput šugava psa. Rusija možda jest golema zemlja, moja Valentino, ali glas se iz grada u grad širi brže od kuge. Kamo god da pođem, kao inženjeru, ugled mi je važan koliko i krv koja mi kola žilama.”

“Radije bih da ti je ugled ukaljan, nego krv prolivena u šumi.”

Na to nije ništa rekao, samo ju je držao. “Nisam vrijedna toga”, prošapće ona naposljetku.

“Tko to kaže?”

“Ja.”

“Onda ne znaš što je ljubav.”

Izvuče se iz njegova zagrljaja i vrati prozoru. Nije željela da joj vidi suze. Sve to vrijeme znala je da će se, ako Černov pogine, očev bankrot samo povećati. “Jesi li ikad ubio čovjeka?” upita ona promatrajući dijete koje je vani lopatom krčilo tračnice.

“Ne.”

“Znaš li rukovati pištoljem?”

“Naravno. Ne brini se, pristojan sam strijelac.”

“Ali on je u vojsci. On to radi svaki dan.”

“I proganja moju ženu. Govnar radi i to, također.”

Ali njoj nije bilo do smijeha. “Kakav je to čovjek koji može hladnokrvno ubiti drugog čovjeka?”

Okrene se i nađe ga kako stoji točno iza nje, visok i nepopustljiv. “Volim te, Jense Friise.” Dodirne mu lice i položi ruku na njegovo srce. “I zato ne podcjenjuj ono za što sam sposobna.”