Dragulj Sankt Peterburga

39

Sankt Peterburg

Veljača 1917.

“Zaustavi automobil!” viknula je Valentina Jensu dok je upravljao automobilom kroz prometnu gužvu na Trgu svetog Izaka. Kiša je lijevala kao iz kabla, pršteći po kišobranima i krovovima automobila i pljušteći po jarcima uz rub ceste. Kad god bi kišilo, Valentina je primijetila — čak i nakon više od pet godina braka — kako Jens hitrim pogledom provjerava svaki odvod kraj kojega bi prošli kako bi bio siguran da uspješno propušta bujice vode.

“Zaustavi automobil”, ponovila je. “Molim te.”

“Što je?”

Vozili su se natrag preko grada, vraćajući se s Lidijom iz posjeta Valentininoj majci, no Jens je inzistirao da odu ranije jer nije htio da mu se žena i dijete zateknu na ulici nakon mraka. Potpuno ga je shvaćala. U veljači je dan kratko trajao, a ozračje u gradu postalo je neugodno. Bila je ljuta zima, a gotovo tri godine rata protiv Njemačke urodile su strašnim porazima i poniženjima za Rusiju zahvaljujući nesposobnosti ruskih generala pa su se rijeke ranjenih vojnika vraćale kući gdje su, neishranjeni i nezbrinuti, prosjačili uz rub ceste. Bijes javnosti prema caru dosegnuo je svoj vrhunac, ovoga puta ne samo u obliku štrajkova, nego i barikada na ulicama. Prodavaonice su se uništavale, cigle su letjele kroz prozore, a trgovine bivale spaljene do temelja.

“Smrt kapitalistima!” bio je poklič koji je odzvanjao gradom.

Uvedene su stroge redukcije. Vladala je nestašica kruha, nije bilo hleba kojim bi radnici mogli napuniti prazne trbuhe, a ni brašna, mlijeka, maslaca i šećera. Pred pekarnicama i mesarskim radnjama ljudi su od jutra do mraka čekali u redovima na cičoj zimi.

Valentina je osjećala mržnju u zraku, okusa nalik na kiselinu. Osam milijuna ruskih vojnika ubijeno je, ranjeno ili zarobljeno u rovovima, narod je caricu Aleksandru prozvao izdajničkom njemačkom kurvom, a car Nikolaj bio je toliko nesmotren da je u tako ključnom trenutku napustio Petrograd i otišao u vrhovni stožer vojske. Petrograd. Čak ni nakon tri godine otkako se upotrebljavalo, to je ime Valentini zapinjalo na jeziku. Ime Sankt Peterburg promijenjeno je jer je zvučalo njemački. Od početka rata 1914., sve njemačko zdušno se preziralo — uključujući i carevu ženu.

Čim je Jens zaustavio automobil, Valentina je iskočila iz njega i pojurila preko trga, a pljusak joj je zalijepio kaput za noge. Otrčala je do plakata, oglasne ploče na kojoj su ljudi mogli pročitati novine i razne obavijesti. Po ovako lošem vremenu nije bilo uobičajenog mnoštva koje se inače tiskalo pred njom. Zbog toga ga je i vidjela.

Plamsaj crvene boje. Komad šala što ga je Varenka obećala izvjesiti u znak upozorenja.

Srce joj se stegnulo u grudima. Pripremala se za taj trenutak — ali ne već, samo da nije već stigao. Pružila je ruku prema plakatima koje je raskidao vjetar i na kojima je vrištao natpis VLAST NARODU! dok su se na kupoli katedrale u pozadini zgrbile četiri vrane nalik na crne zloduhe. Komad crvene tkanine bio je pričvršćen za oglasnu ploču, promočen i iskrzan, no bio je ondje. I čekao da ga ona vidi. Valentina ga strgne.

“Mama, sva si mokra!”

Kad je Valentina ponovo sjela u automobil, Lidijine ručice stale su joj tapkati po obrazima brišući kapljice kiše.

“Što je to bilo?” upita Jens.

“Varenkin je.” Pruži mu komad crvene tkanine s koje joj se voda cijedila u krilo.

Jens polako odmahne glavom. “Nakon što je pet godina nismo ni čuli ni vidjeli.”

“Jense, ovo je upozorenje. Obećala je da će ga izvjesiti kao upozorenje uoči revolucije. Sjećaš li se?”

“Da, sjećam se.” Mrko je zurio kroz vjetrobran u mutne figure što su sitnim koracima brzale kroz kišu. “Blagi Bože, sad će početi krvoproliće.”

“Što to radiš?” upita Jens.

Valentina podigne pogled s igle i konca i nasmiješi se. Klečao je na podu i s Lidijom izrađivao željezničku postaju od drvenih kocaka. Imala je četiri godine i čelo bi joj se nabralo od usredotočenosti dok bi ih slagala jednu na drugu, pomno oponašajući oca. Nosila je modru haljinicu od baršuna, s čipkastim ovratnikom i manšetama koje je podvrnula, a suknju zatisnula u donje rublje kako joj ne bi smetala dok radi. Valentina dobrohotno uzdahne — njezina plamenokosa kći pokazala se drugačijom nego što je ona očekivala, zlatnosmeđih očiju kojima ništa nije promicalo i s izrazitom sklonošću igranju maketama vlakova s ocem umjesto veličanstvenom kućom za lutke koju joj je Valentina kupila za prošli rođendan.

“Valentina”, Jens čučne oslonivši se o pete i prouči je s podignutom obrvom, “imamo služavku koja nam šije. Što to radiš?”

Igla joj je zastala na pola boda. Snizila je glas. “Pripremam se.”

Iz džepa je izvadila zlatni rubalj i položila ga u rasparani porub skromne smeđe haljine što joj je ležala na koljenima.

On podigne pogled do njezina lica. Vidjela je kako je teško progutao. “Najdraža Valentino, zar je zaista do toga došlo?”

“Da, vjerujem da jest.”

Lidija se nasmijala i ostavila kocke klikćući od zadovoljstva. “Mama, mogu li se i ja igrati?”

Lenjin se vraćao. Slavni Vladimir Iljič Lenjin napokon se vraćao iz prisilnog izgnanstva u Švicarsku. Arkin je znao što taj trenutak znači: kraj Romanovih.

Nakon pet stotina godina tiranije, napokon im je odzvonilo. Sada kada narod ima vođu oko kojeg će se okupiti, nitko i ništa neće ih moći zaustaviti. Ni car, ni njegova vojska, ni otužni pokušaji ušutkivanja prosvjeda proletarijata nakon ukidanja Dume. Gnjev je ključao u zraku. Ulice Petrograda gorjele su. Ne samo trgovine i kapitalističke tvrtke, nego i tlo pod nogama. Gorjelo je zatirući stare običaje i oslobađajući Rusiju od nepravde i straha.

Arkin je pripalio cigaretu i udahnuo dok je razgibavao ozlijeđeno koljeno te se osvrnuo po uredu. Bio je malen, ali imao je sve što mu je bilo potrebno. Plakate na zidovima: RADNICI, UJEDINITE SE! i POBJEDA NARODU! Golemu sliku stisnute šake i seljaka koji gazi po dvoglavom orlu Romanovih. Radni stol, telefon, ormarić, pisaći stroj. I hrpe pravokutnih bijelih kartica. Na stotine njih. Na njima je bilježio imena, prezimena i ostale pojedinosti.

Na vrhu hrpe ispred njega pisalo je ime: Jens Friis — danski inženjer. Uhvatio je karticu dvama prstima i kresnuo žigicu o nogu pisaćega stola. Plamen je gladno buknuo. Prinio ga je kartici i gledao kako je plamen guta dok se savijala, pucketala te sagorjela. Bacio ju je u metalni koš pokraj nogu.

Još malo. Kiselo se osmjehnuo dok je plamen proždirao posljednje ostatke kartice. Još malo i Jens Friis više neće postojati.

Jens je u konjušnici timario Junaka brzim, ljutitim pokretima. Upravo je čuo da se general Krimov vratio s bojišnice iz rata protiv Njemačke. Sa sobom je donio priče o tisućama mrtvih i sramno slabo opremljenim ruskim vojnicima. Vojnici su umirali od hladnoće i izgladnjelosti, a oni preživjeli stupali su u raspadnutim čizmama i stopala su im trunula u rovovima. Nedovoljno streljiva. Otrovni plinovi koji su ih osljepljivali. Bez hrane, bez pokrivača i bez vjere u zapovjednike. Na tisuće ljudi dezertiralo je iz očaja i jada.

“Tko bi ih krivio?” promrmljao je, i baš u tom trenutku začuo kočiju kako se zaustavlja ispred njegove kuće.

“Vaša vojvotkinja Vas traži”, doviknuo je Lav Popkov nacerivši se.

“Ona nije moja vojvotkinja, klipane.”

Krupni Kozak volio se s vremena na vrijeme pojaviti u konjušnici te je posebno uživao kad bi Jensa natjerao da plane. Onoga dana kad se Valentina iselila iz doma Ivanovih i postala Jensova supruga, Popkov je također otišao. Nitko nije znao gdje sada živi i kako, no u posljednjih je nekoliko godina pustio gustu crnu bradu te se činilo da uživa u novostečenoj slobodi. Kad bi navečer vježbala neku novu skladbu za koncert, Valentina je voljela biti sama kako bi se mogla usredotočiti pa bi Jens prošetao do konjušnice provjeriti kako je Junak i popušiti cigaretu pod zvijezdama. Popkov bi gotovo svaki put bio ondje sa špilom karata i bocom votke.

Samo jedanput su se potukli, a razlog tomu bila je Valentina. Zbilo se to prošle godine netom prije Božića, one noći kad je Rasputin ubijen i bačen u rijeku. Popkov joj je htio reći da je čuo kako se Viktor Arkin ponovo pojavio u Petrogradu. Jens mu je naredio da joj nipošto to ne govori. Posvađali su se. Na koncu se Jens poslužio jedinim jezikom koji je, čini se, dopirao do Popkovljeva tvrdoglava mozga te ga je srušio šakom na tlo. Pesnice su proradile.

“Što ti se, zaboga, dogodilo?” zabrinuto ga je upitala Valentina kad je na koncu bijesno uletio u kuću.

“Popkov mi se dogodio”, zarežao je.

Ona se grohotom nasmijala, ne pokazavši ni trunke suosjećanja dok mu je ispirala posjekline. “Vjerojatno će ti prenijeti bjesnoću”, šalila se.

No ovoga časa uopće nije bio raspoložen za posjet grofice Serove. Nikad dosad nije navratila do njegove kuće, pa zašto bi sada? Dao je Junaku vjedro svježe vode, a kad je podignuo pogled, iznenadio se što umjesto grofice pred sobom vidi mladog Alekseja, njezina sina, kako stoji na ulazu u konjušnicu kao da mu je neugodno.

“Alekseju! Dobroje utro. Uđi. Je li ti majka ovdje?”

Dječak jedva dočeka prići bliže. Junak podigne glavu i tiho zarže u znak pozdrava. Izrastao je u visoka, štrkljastog mladića dugih udova, i bio je u onoj dobi kad još nije uspijevao potpuno upravljati njima. Bilo mu je gotovo dvanaest godina i svijet je promatrao jasno i izravno onim svojim mirnim zelenim očima.

“U kočiji je. Ujače Jense, došao sam se pozdraviti. Mama i ja napuštamo Petrograd pa sam te htio vidjeti.” Sramežljivo je slegnuo ramenima.

“Napuštate Petrograd?”

“Mama kaže da ovdje nije sigurno.”

“Kamo idete?”

“U Pariz.”

Jens osjeti bolan ubod u grudima. Nije htio ostati bez dječaka. Položio mu je ruku na rame osjetivši napetost u njemu. “Nedostajat ćeš mi, Alekseju. Nedostajat će mi naše jahanje u šumi.”

Dječak žustro i neveselo kimne. “Ja ne želim ići.”

“Majka ti je u pravu. Ovdje nije sigurno.”

“A ti? Vi ne odlazite.”

Jens se osmjehne. “Ja socijalistima neću biti zanimljiv. Danac sam pa se stoga ne brini, nisam u opasnosti.”

Aleksej uperi pogled u Jensa. “Jesi li siguran?”

“Dakako”, slaže Jens.

Dječaku kao da je laknulo.

“U svakom slučaju”, dometne Jens, “moram ostati i brinuti se o Atilinim potomcima.” Miš je imao dva mladunčeta što su i dalje tumarala mišjom palačom zabavljajući Lidiju.

Aleksej se stane premještati s noge na nogu.

“Što je?” upita blago Jens.

“Donio sam ti ovo.” Dječak mu pruži smeđu papirnatu vrećicu i zarumeni se od neugode.

Jens je uzme te tiho zazviždi od iznenađenja. U njoj su se nalazili dijamantna narukvica i zlatne naušnice. “Nisam baš siguran da će mi pristajati”, reče.

“Ne.” Aleksejevi obrazi bili su jarkocrveni. “Nisu za tebe...” No uto primijeti Jensov podrugljiv izraz lica i nasmije se. Brzo se osvrne po konjušnici provjeravajući prisluškuje li ih itko, no nije bilo nikoga. Popkov je negdje nestao. “Mama je izvadila sav nakit iz sefa i sad ga sprema među odjeću, te čak i u kutije kreme za lice.”

“Zbilja?”

“Da. Kaže da bi joj ga mogli pokušati ukrasti.”

“Mama ti je vjerojatno u pravu.”

“Ovo je ostavila jer ima previše nakita, a kaže da je ovaj gotovo bezvrijedan.” Zurio je u papirnatu vrećicu. “Meni ne izgleda bezvrijedno.”

“I nije, Alekseju. No tvoja mama ima toliko vrijedna nakita da joj ovaj, pretpostavljam, malo znači.”

“Zato želim da ga ti uzmeš. Sakrij ga. U slučaju da...” Ponovo slegne koštunjavim ramenima.

“Hvala ti, Alekseju.” Jens je bio ganut te je čvrsto zagrlio dječaka. “Jako ćeš mi nedostajati.” Odmaknuo se korak držeći ga rukama za ramena, oduševljen mirnom dostojanstvenošću njegova mladog uma. “Svakako nemoj prestati jahati, čuješ li?”

“Neću.” Dječak zatrepće. “Hvala ti, ujače Jense, na...”

Jens mu raskuštra kosu. “Hajde, pozdravi se s Junakom dok ja porazgovaram s tvojom majkom.” Žustrim korakom krene prema kočiji. Grofica je sjedila unutra, odjevena u zeleno, tužnih i ozbiljnih očiju.

“Dakle, odlaziš iz Rusije?”

“Da.”

“U Pariz?”

Osmjehnula mu se i odmahnula glavom. “Tako govorim ljudima. No zapravo idemo na istok.”

“Dug je to put.”

“No kudikamo sigurniji nego da pokušamo zaobići bojišnicu na zapadu.”

“Sada nigdje nije sigurno. Čuvaj se.”

Ispružila je ruku, prstima dotaknuvši njegovu koja je ležala na vratima kočije. “Poslušaj me, Jense. Čula sam da plemići kuju zavjeru kako bi svrgnuli cara Nikolaja.”

“Mili Bože, je li moguće da su se napokon prizvali pameti?”

“Ne. Šestorica nadvojvoda sastali su se s knezom Georgijem Lvovim iz Dume s namjerom da prijestolje ponude nadvojvodi Nikolaju Nikolajeviču.”

“Zamijeniti jednog Romanova drugim! Ludi su. Premijer Golicin preslab je da bi održavao red. Zar ne vide da je prekasno?”

“Ne, Jense, oni vole svoju zemlju. Ne žele je se odreći, a znaju da bi, ako Romanovi izgube prijestolje, smjesta morali otići.”

“I ti voliš Rusiju, ali to te ne sprečava da odeš.”

Odvratila je pogled od njega, usredotočivši se na konjušnice odakle je Aleksej upravo izašao, trčeći prema njima. “Lagala sam ti, Jense. Kad sam ti rekla da je njegov pravi otac poginuli vojni časnik.” Snizila je glas do šapta. “Otac mu je Romanov. Da se to ikad sazna, Aleksej bi bio u velikoj opasnosti.” Protrnula je. “Zbog toga odlazimo.”

Jens se okrene, zgrabi dječaka za ruku i žurno ga ugura u kočiju, zalupivši vratima. “Brzo idite”, požuri ih. “Idite već danas.”

“Sutra”, promrmlja ona.

“Ujutro ću vas doći pozdraviti”, obeća Jens.

Dječak mu se osmjehne. “Mogli bismo još jedanput otići jahati.”

Taj dan bio je početak kraja. Valentina se probudila rano, tjeskobna, odveć nemirna da bi spavala. Čula je grad kako teško diše, čak i u njihovoj mirnoj ulici s drvoredom. Kosti su je boljele od napetosti, kao da je trčala prebrzo i predaleko. Posvuda su se mogle čuti priče o radnicima koji se okreću protiv svojih šefova, o poštanskim djelatnicima koji su nasmrt pretukli čovjeka čije su naredbe deset godina slušali, o paru koji je vodio draguljarnicu iz koje su ih izbacili vlastiti zaposlenici. Bojala se za Jensa. Imala je priviđenja o radnicima što poput slijepih krtica izlaze iz svojih tunela ispod zemlje i izmrcvare svojega direktora u njegovu uredu tankih zidova.

Ruka joj je nagonski poletjela prema njemu kako bi provjerila je li zdrav i čitav, a on ju je smjesta povukao na sebe. Žestoko je vodila ljubav s njim, ostavljajući svoj trag na njemu, sitne ugrize po prsima i okus krvi u ustima kad mu je zubima okrznula donju usnicu. Danas joj je trebalo više od njega, više od mišića, kože i snažnog prodiranja. Trebala joj je krv iz njegovih žila. Otkucaji njegova srca. A kad mu je naposljetku iscrpljena legla u naručje i kosa joj se u zamršenim uvojcima rasula po njegovoj koži, oslonio se na lakat i pogledao je.

“Jutros si gladna, čini se”, nasmijao se.

Ona sjedne, podvukavši koljena ispod sebe. “Nemoj ići na posao, Jense. Ne danas.”

“Zašto ne danas?”

“Imam loš predosjećaj. Ostani danas kod kuće.”

“Moram ići, ljubavi. Moram se oprostiti od Alekseja. A trenutačno imamo i velikih problema.”

Srce joj se uzlupalo u grudima. “S radnicima?”

“Ne, premda se sindikati glasno bune i izražavaju svoje zahtjeve. Riječ je o starim drvenim vodovodnim cijevima. Istrunule su pa dolazi do onečišćenja vode te je ponovo izbio trbušni tifus. Obavijestio sam javnost da je ljudi moraju prestati piti. No što da rade?” Spustio je noge na pod, mislima već u danu koji je pred njim.

Prokockala je priliku.

Jens nije jahao s Aleksejem. Premda je još bilo rano, kad je stigao pred palaču Serovih grofičina kočija već je stajala natovarena i spremna pred ulaznim vratima, a Aleksej je pogrbljeno sjedio na stubama pred ulazom. Skočio je na noge spazivši Jensa na Junaku, no oproštaj im je bio kratak.

Grofica je bila uzrujana. “Nije htio ući u kočiju dok te ne pozdravi.”

Jens se rukovao s dječakom u znak službenog priznanja da je sada odrastao. “Pazi na majku, čuješ li?”

“Da, gospodine.”

“Piši mi. Javi mi što si odlučio raditi u životu.”

“Već sam odlučio. Idem u vojsku.”

Jensu se stegne srce. “Još je rano za to. Sretno ti u novom životu. Srest ćemo se opet, siguran sam, kad prođe ovo ludilo.”

Dječak je susprezao suze. “Volio bih to.”

Jens ga čvrsto zagrli, poljubi mu majku u obraz i obeća da će se pobrinuti da Aleksejev konj završi kod dobrih vlasnika. A potom su otišli u crnoj kočiji s koje je uklonjen zlatni grb. Jens je gledao za njima dok se nisu izgubili iz vida, ne mogavši zatomiti bijes na zemlju koja tjera ovakve krasne mlade ljude da se iz nje odsele. Aleksejev odlazak duboko ga je kosnuo te se popeo u sedlo natjeravši Junaka u žustar galop niz šljunčani prilaz. Pred kapijom čekao je neki ružan konj zlih očiju, a na njemu je sjedio Popkov, češkajući se po bradi poput lijena medvjeda.

“Koga vraga ti radiš ovdje?” upita Jens.

“Vaša žena me poslala.”

“Zašto?”

“Da pazim na Vas.” Kiselo se nacerio.

“Idi kvragu.” Jens podbode konja u galop.

Toga je dana osamdeset tisuća radnika odložilo svoje alate i izašlo na ulice Petrograda. Na otoku Vasiljevski izbili su nemiri i žestoke demonstracije harale su gradskim ulicama. Oblaci dima zastrli su obzor, a vlakovi, promet i pokretne trake u tvornicama obustavljeni su. Trgovine i tvornice zabarikadirale su vrata i prozore, a radnici su izašli na ulice s barjacima u rukama. Jens je jahao srcem Petrograda njušeći to u zraku. Nesnošljivost i bezvlađe, želju za uništenjem, paljenjem, razbijanjem, rušenjem i kidanjem.

Automobili su ležali prevrnuti na bok, razbijenih prozora i vjetrobrana; vrata trgovina visjela su na odlomljenim šarkama, a roba je pobacana uz rub ceste gdje su se ljudi za nju otimali kao oko strvine. Sanduci votke ukradeni iz prodavaonica žestokih pića potpirivali su nezadovoljstvo štrajkaša te su muškarci s crvenim trakama oko ruke i krvlju podlivenim očima krenuli vući Junakove uzde, uzalud pokušavajući zbaciti jahača koji je sjedio na njemu. Jensa je preplavio osjećaj tuge. Volio je tu zemlju koja je sada rezala vlastite žile sve dok ulice nisu postale skliske od krvi. Oko tisuću bogatih obitelji stotinama je godina držalo ovu golemu zemlju u šaci, iscijedivši iz nje sve što se moglo. A sad će cijela Rusija zbog toga ispaštati.

Jens je jahao prema uredu, potišten zbog toga što je svaka tvornica kraj koje je prošao bila opljačkana. Neće proći mnogo dok i njegovi radnici ne sruše svod tunela. Radna snaga posvuda se razularila, uništavajući strojeve i skidajući stakla sa prozora. A dok je jahao, cijelim je putem iza sebe čuo kloparanje Popkovljeva konja.

“Odlazi kući”, viknuo je Jens.

No konj ga je nastavio pratiti poput sjene. Skrenuvši u Ližikovsku ulicu, dočekala ga je blokada nalik na zid od opeke. Ulica je vrvjela ljudima s crvenim vrpcama na grudima i željeznim šipkama u rukama. Radnici iz Raspovljeve ljevaonice u rijekama su se slijevali niz ulicu vičući: “Borba za pravdu!” i “Smrt ugnjetavačima!” Junak uplašeno skrene ustranu, uznemiren vonjem mržnje u uskoj uličici. Jens potapša životinju po vratu napipavši mastan znoj te se okrene namjeravajući se vratiti putem kojim su i došli. No tog su se trenutka začuli krici.

Pozornost mu je privukla skupina crvenih ogrtača i sablje što su zabljesnule zasjekavši zrak. Začulo se njištanje konja i kloparanje kopita. Jensa obuzme teška crna slutnja — vojska je poslana. Dakle, car je odlučio da neće pregovarati. Začuli su se hici iz pištolja. Najednom je zavladala panika, a na ulicama je nastalo komešanje dok su ljudi pokušavali umaknuti sabljama no nisu imali kamo. Jens je vidio kako neki mladić posrće i nestaje pod kopitima. Natjerao je Junaka da uzmakne, raskrčivši put pomoću njegovih širokih prsa i raščistivši obruč prostora kako bi se dječak mogao osoviti na noge.

Iza leđa začuo je Popkova kako ga urlajući upozorava na opasnost te se okrenuo. Sagnuo se, za dlaku izbjegavši mač namijenjen njegovoj glavi dok su husari na konjima sabljama krčili put kroz svjetinu, oštrica umrljanih krvlju. Jens je vidio da je Popkov stjeran u kut uza zid, i dalje u sedlu no ruke natopljene krvlju, dok je neki plavokosi zapovjednik podizao sablju i spremao se po drugi put zamahnuti. Zapovjednik je bio Černov. Jens podbode Junaka natjeravši ga da skoči prema naprijed, rastjerujući štrajkaše, te u posljednji čas uspije okrenuti konju glavu ustranu i sudariti se sa Černovljevim crnim pastuhom. Oštrica promijeni smjer, i to taman dovoljno. Umjesto da prereže Popkovu vrat, zasjekla mu je lice takvom silinom da mu je umalo odnijela glavu s tijela.

Jensu je zujalo u ušima te je obuzet žestokim gnjevom svom snagom odalamio zapovjednika šakom u prsa, slomivši mu rebra i zbacivši ga iz sedla. Popkov klone prema naprijed dok mu je snažan mlaz krvi šikljao niz vrat konja, no Jens ga jednom rukom zadrži u sedlu, a drugom zgrabi ispuštene uzde. Njegova konja nije trebalo podbadati. Koristeći se životinjinom snagom, Jens je probio put kroz štrajkaše koji su pokušavali pružiti otpor. Željezne šipke nisu se mogle mjeriti sa sabljama i puškama, no bili su brojčano nadmoćniji. Sve više vojnika padalo je iz sedala.

Dokopavši se pokrajnje uličice, Jens hitro sjaše i dotakne Popkovljevo rame. Drhtalo je. Bio je još uvijek živ, Bogu hvala. Pažljivo je podignuo Kozakovu glavu s konja. Isuse Kriste, bila je skorena od krvi. Bijes i tuga proparali su i njegove grudi, no ruke su mu i unatoč tomu bile mirne dok je skidao svoj šal i čvrsto ga svezao oko Popkovljeve glave, ostavljajući mu zdravo oko nepokriveno. To se oko, napola sklopljeno i crno, pokušalo usredotočiti, a Popkovljevo krupno tijelo zanjihalo se na leđima konja. Bio je jedva pri svijesti.

“Drži se, Popkove”, odlučno će Jens. “Odvest ću te kući.”

Skinuo je remen i svezao Kozakova zapešća oko vrata konja, a potom skočio u Junakovo sedlo držeći Popkovljeve uzde u svojim rukama.

“Opet mi stojiš na putu, Friise.”

Jens pogleda naprijed. Nasred ceste stajao je muškarac oštra lica, odjeven u dug kaput i s puškom u ruci, a iza njega bila je mala vojska ljudi. Svi su oko ruke nosili crvene trake.

“Sklanjaj mi se s puta, Arkine.” Jens se nije imao vremena prepirati s tim gadom. Krenuo je naprijed, vodeći Popkovljeva konja za sobom.

Uskom uličicom odjednom odjekne hitac iz puške, glasan poput grmljavine. To je bio jedini zvuk koji je Jens čuo; nikakvo njištanje ni bolno skvičanje. Junak je samo zadrhtao, a potom se bez glasa srušio pod njim, najprije prednjim nogama, a potom, nakon kratke borbe, i stražnjim dijelom trupa.

“Ne, ne, ne!” riknuo je Jens iskočivši iz sedla prije nego što je konj pao na tlo. Kleknuo je pokraj Junakove glave položivši mu dugu njušku u pregib ruke, no tamne oči već su izgubile sjaj, a široke nozdrve ispustile posljednji dah. “Ne!” zaurla Jens skočivši iz čučnja i baci se na Arkina.

“Radovao sam se ovome trenutku”, reče Arkin neobično iskrivivši usta te kundakom puške udari Jensa u glavu.