Dragulj Sankt Peterburga

41

Petrogradom se zaorio zvuk nalik na udarac Thorova malja, od kojeg su prozori zaklepetali poput kostiju u grobnici. Prenuo je Valentinu dok je čitala knjigu i probudio Lidiju, koja je u spavaćici odbrzala do majčina kreveta očiju razrogačenih od uzbuđenja. Čvrsto je zagrlivši, Valentina je osjećala kako joj kćerino srce treperi. Pogledala je na sat. Bilo je 21.45, 24. listopada 1917.

“Mama, je li to grmljavina?”

“Nije, mila. Zvuči kao top.”

Lidija širom razrogači oči. “I to velik.”

“Da, jako velik. Mislim da je to brodski top.”

“S kojeg broda?”

“Ne znam.” No krv joj se sledila u žilama jer je znala što top označava: početak revolucije.

Arkin joj je to mogao reći. Bila je to Aurora.

Bila su četiri sata ujutro i Valentina je stajala pod mraznim noćnim nebom, promatrajući kako njezin svijet izgara. Nije bilo nikakvih sjajnih zvijezda repatica, ničega značajnog da obilježi taj trenutak. No negdje u daljini iznad gradskih krovova požar je progorio rupu u mraku, a njegov plamen zatro je i posljednji tračak nade u njezinu srcu da će se Rusija uspjeti izvući iz ponora.

Što je to značilo? Za Jensa. Za njezinu kćer. Za njezine roditelje. Njihova je svijeta nestalo. Tlo pod nogama izmicalo joj je, a rukama je čvrsto stisnula ulazna vrata kuće od kovana željeza, kao da ona mogu spriječiti svemir da joj se ne sruči na glavu.

Jense, jesi li negdje u gradu? Jesi li čuo brodski top?

Bila je uvjerena da je Jens još uvijek živ te da udiše isti noćni zrak kao i ona. Zbog čega Arkin ne bi prosvirao glavu čovjeku koji ga je obogaljio, to nije znala, no ništa je nije moglo uvjeriti u to da je mrtav. Ništa. Još je čvršće stisnula ledenu šipku kapije. Imala je osjećaj da joj njegove misli polako prodiru u um. U loncu bi miješala kašu za doručak i odjednom bi čula njegov uzdah te bi znala da je zamišlja kako zatiče kosu iza uha i gricka vršak jezika dok se usredotočuje. Okrenula bi se od štednjaka, no nikad ga ne bi ugledala. Ili kad bi se ljutila na derane s donjeg kata što su šutnuli loptu kroz prozor, a staklo je bilo nemoguće nabaviti, čula bi Jensa kako baš u tom trenutku razmišlja o tome kako su djeca sa sela nepismena i kako bi revolucija prije svega trebala donijeti besplatno i obavezno obrazovanje za sve.

Njegove misli čuvala je kao blago. Kako bi joj koja pala na um, pažljivo bi ih omatala vatom i sakupljala ih kao što lepidopterolog sakuplja leptire. Noću bi ih vadila i preslušavala, uvijek iznova, ležeći u njegovu krevetu i grleći njegov jastuk. Dok je tamu grada razgonila vatra, njezina je ostajala postojana i sveprisutna.

“Nećeš ga pronaći u tom plamenu”, začuo se glas iz noći.

“Lave?”

Golemi lik Lava Popkova iskoračio je iz sjene u krug svjetla ulične svjetiljke kako bi vidjela da je to on. Bio je krupniji nego ikad. Povez mu je prekrivao praznu očnu duplju, a guste crne kovrče padale su mu preko ožiljka na čelu. Bilo joj je drago što ga vidi. I to ju je iznenadilo.

“Nema više konja?” Mahnuo je prema konjušnicama gdje je nekoć kartao s Jensom i Valentini prvi put padne na pamet da mu zacijelo nedostaje prijatelj.

“Ne, prodala sam ih.”

Čim se konjušnica ispraznila, cijele su se obitelji bez ikakva pitanja uselile u pregratke za konje u kojima su spavale prekrivene slamom i jele zob iz korita. Valentina nije prigovarala. Nije ju bilo briga. Htjela je osjećati nešto prema njima, no nije mogla. Zbog takvih ljudi izgubila je muža i sestru — za takve se Arkin borio. Zar ne vidite što radite? htjela im je vikati. Zar ne vidite da osim onoga što je loše uništavate i sve što je u Rusiji dobro?

Žurno je sklonila Popkova sa svjetla. “Imaš li vijesti?”

“Da.”

“O Jensu?”

“Ne.”

Nije htjela da išta čuje, nikakav zvuk, čak ni najtiši uzdah, premda su joj od razočaranja prsnule kosti. “Nego o kome?”

Zahihotao se te joj je došlo da ga zgrabi za bradu i protrese je. “O kome?” ponovo je upitala.

“O čovjeku koji se zove Erikov. Čujem da uživa povjerenje druga Lenjina.”

“Što se to mene tiče?”

“Ime mu je Viktor Erikov.”

Srce joj je zastalo. “Viktor Erikov?”

“Arkin je promijenio ime. Zbog toga nismo uspijevali naći toga krvožednog gada.”

“Zašto bi to učinio?”

Krupna se sjena pomakne. “Zbog tvoje obitelji. Jer se ime Arkin previše povezivalo s ministrom Ivanovim. A on se htio od njega ograditi.”

Valentina kimne. “Znaš li gdje je?”

“Još ne. Ali saznat ću.”

“I reći ćeš mi?”

“Da. To će te vjerojatno stajati glave, no reći ću ti. Dotad ne izlazi iz kuće.”

“Gdje su revolucionari?”

“Posvuda. Prokleti boljševici zauzeli su željezničke stanice i prisluškuju telefonske linije. Čak su i u Državnu banku provalili. Ti se ne šale, zato ne izlazi iz kuće.”

“Hvala ti, Lave.”

On slegne ramenima i okrene se da ode.

“Lave.” Uhvatila ga je za ruku. Bila je čvrsta kao kamen. “Žao mi je zbog tvojega oka. Čuvaj se.”

Zabrundao je nešto nerazgovijetno, što je zazvučalo poput potmule grmljavine u njegovim granitnim prsima, i krupnim koracima nestao u noć.

“Ostani ovdje, Lidija. Zaključaj vrata. Nikome ih ne otvaraj.”

“A što ako mi zatreba zahod?”

“Koristi vjedro.”

Tanki nosić namreškao se od gnušanja.

“Ozbiljno, Lidija.”

“Kamo ćeš?”

“Idem pronaći tatu.”

Srcoliko lišce ozarilo joj se kad ju je pogledala. “Smijem li i ja poći?”

“Ne. Ti moraš biti dobra. Tata će se vratiti samo ako budeš dobra.”

“Bit ću dobra, mama.”

Kći joj namjesti anđeosko lice, no Valentina se nije dala zavarati. “Ozbiljno ti govorim. Ne otključavaj vrata. Obećaj mi.”

“Obećavam.”

Poljubila je kćer u raskuštranu kosu natjeravši se da joj povjeruje.

“Valentina!”

Stajala je u veži doktora Fedorina uplašeno se osvrćući preko ramena. Grad je trenutačno mirovao, kao vuk koji spava nakon bogata noćnog lova. No to nije značilo da neće opet ubiti.

Nikolaj Fedorin uvukao ju je u kuću i brzo zatvorio vrata. “Danas ne bi smjela biti na ulici, Valentina. Odveć je opasno.”

“Samo sam došla čuti što ste saznali.”

“Draga moja djevojko, grad nam je eksplodirao u lice. Boljševička revolucija razdire Petrograd, a njihova Crvena armija zatvara svakoga tko nije njihov istomišljenik. Sefovi tvornica, bankari i svi političari su...” Zastao je primijetivši da su joj usne problijedile.

“Moj je otac jedan od tih političara.”

On odmahne glavom od očaja. “Ne idi k njemu, draga moja.”

“Moram. A što ćete Vi?”

“Ne brini se, ja sam siguran. Liječnik sam, trebat ću im. Vidim da i ti nosiš svoju odoru bolničarke, ona bi te trebala zaštititi.”

Valentina žurno otvori vrata. “Na to i računam.”

Prošlo je dobro, bolje nego što je Arkin mogao sanjati. Kerenskijeva vlada prevrnula se poput mrtve ovce prepustivši vlast crvenima.

Međutim — osmjehnuo se sam sebi razmišljajući o tome koliko je Kerenski glup — večeras će se zaprepastiti kad ih sve uhite u Zimskoj palači. Prije isteka dana članovi Kerenskijeva ministarskog vijeća bit će zatočeni u ćelijama Tvrđave Petra i Pavla. Hodao je ukrug po uredu ne bi li odagnao bol iz noge, čekajući da stignu novi zatvorenici.

Na um mu padne Friis. Svaki je dan razmišljao o inženjeru. I o Ivanovoj. Oni su mu bili trn u oku što ga nije mogao iščupati, bez obzira na to što učinio. Povukao je cigaretu napunivši pluća dimom, no ne uspijevajući istisnuti prizor njih dvoje koji mu se urezao u pamćenje, sjećanje na njih kako trče zajedno pod kišom držeći se za ruku, tijela priljubljenih u zajednički obris, ne odvajajući pogled jedno s drugoga.

Bila je u pravu. Valentina Ivanova znala je točno što radi. Zaista je svaki dan mislio na nju, baš kao što mu je i rekla da hoće. Ironično je bilo to što bi, da mu koljeno nije stradalo, sad vjerojatno bio mrtav. Valentina mu je spasila život. Inače bi mu već odavno navukli odoru i poslali ga u onaj besmisleni rat protiv Njemačke. Bio bi topovsko meso, pokošen negdje na bojnom polju, i Valentina bi ga se oslobodila. Svega njegova osim djeteta, njegom djeteta, koje je bilo dio njega koji će uvijek nositi uza se. Ako je bilo njegovo. U to nikad nije mogao biti siguran, zar ne?

Rukom je obrisao lice zatomivši onaj poznati osjećaj praznine u trbuhu koji bi osjetio svaki put kad bi pomislio na dijete. Bio je umoran. Neispavan. Strahovao je zbog noći koja slijedi i noževa koje bi mu ostali drugovi mogli zabiti u leđa budući da je sada raspolagao određenom količinom moći.

Sjeo je za stol i kratko naredio vojniku koji je stajao pred vratima: “Sljedeći zatvorenik!”

Arkin nije ustao sa stolca. No bilo mu je teško ne iskazati joj barem toliko poštovanja.

“Zatvorenice Filipe Ivanove”, reče on, “naređujem da vas se odvede pred sud gdje će vam se suditi kao izdajici naroda.”

“Ti licemjerna ništarijo, što ti i tvoj soj znate o ovoj zemlji? Vjerno joj služim već...”

Arkin kimne stražaru koji ministra udari kundakom puške u lice. Ruke su mu bile svezane iza leđa pomoću užeta pa nije mogao obrisati krv što mu se cijedila iz usta.

“Nemoj.” Tada se Elizaveta po prvi put oglasila. “Molim te, nemoj.”

Dopustio si je da je pogleda i upamti točnu nijansu njezine zlatne kose i glatku kožu obraza i vrata.

“Gospođo Ivanova.” Shvatio je da je oslovljava s poštovanjem koje nije uspio prikriti. Usredotočio se na dva lista papira na svom stolu od kojih je na jednom pisalo ime Filipa Ivanova, a na drugom Elizavetino. Uzeo je nalivpero zadržavši vrške prstiju na njezinu imenu. Bliže od toga nije joj smio prići. “I Vama će se suditi zbog izdaje jer ste pomagali mužu pri njegovu zlorabljivanju proletarijata s ciljem punjenja blagajne Romanovih.”

Nije ništa rekla. Još je uvijek nije mogao pogledati. “Vodite ih.”

“Odmah, druže Erikov.”

No kad joj je stražar zgrabio muža za ruku, Elizaveta reče: “Čekajte.”

Stražar se stao krzmati zbog duboko usađene navike pokornosti. Ruku svezanih iza leđa Elizaveta se okrenula prema mužu i poljubila ga u obraz. “Zbogom, Filipe. Bog neka te čuva. U ovom se životu više nećemo vidjeti.”

“Elizaveta, ženo moja, moram...”

“Vodite ga. Ona neka ostane”, zapovjedi Arkin.

“Elizaveta”, kriknuo je Ivanov dok ga je stražar odvlačio iz prostorije, “volim...”

Stražar je zalupio vrata iza sebe. Arkin i Elizaveta dugo su se gledali, sami u prostoriji.

“Ne mogu te spasiti”, reče on.

“Znam.”

Osmjehnula mu se jednako prisno kao i nekoć na čipkom izvezenim jastucima Hotela de Russie. Na njezinim usnama nije bilo ni traga tuzi ili kajanju dok je stajala potpuno mirno u njegovu uredu.

“Čort!” Bacio je nalivpero na stol i prešao preko prostorije dok joj nije došao dovoljno blizu da je dodirne, no ruku je držao spuštenu uz bok. “Elizaveta, spasio bih te da mogu. No ti si žena ministra. Sam Bog zna da bih, kad bih mogao.”

Njezine plave oči blistale su od zadovoljstva. “Znam. Ne brini se za mene.” Otmjena joj je odjeća bila prljava, a rukav pokidan.

Pitao se kakva ga je to gruba ruka poderala. “Želim te posljednji put pogledati”, tiho će ona.

Tada ju je dodirnuo, položivši joj prste na blijed obraz. Nagnula je glavu nježno je oslonivši o njegov dlan. “Čuvaj se, Viktore. Ovo su jako opasna vremena i želim da...” Teško je progutala i poljubila mu prste. “Da si na sigurnom. Mrzim sve što predstavljaš, mrzim ono što će tvoji boljševici učiniti mojoj zemlji, no”, podignula je glavu, “tebe ne mogu mrziti.”

“Elizaveta, učinit ću što god budem mogao kako bih te poštedio stroge kazne suda, ali...”

“Ne, Viktore, ne čini ništa za mene, preklinjem te.” Te je riječi izgovorila sporo i promišljeno, kao da želi da mu se njihovo značenje ureže u svijest. “U posljednjih nekoliko godina proživjela sam više nego ikad prije u životu. Proživjela i voljela. To mi je dovoljno. Pružio si mi radost za kakvu nisam ni znala da postoji. Spasibo.”

Nježno joj se osmjehnuo i ne pokušavajući prikriti oštru bol koja ga je štrecnula ispod rebara. “Spasibo”, ponovi on poput jeke.

“Bog neka te čuva”, promrmlja ona i krene prema vratima.

Kad se Valentina vratila kući, Lidija je klečala na vrhu stubišta gađajući sušenim grožđicama dva odrpana dječaka u predvorju na donjem katu. Valentina nije tratila vrijeme koreći je, nego ju je zgrabila za zapešće, odvukla je u njihove sobe i kleknula ispred nje kako bi im oči bile u istoj razini.

“Lidija, imam sastanak s jednim čovjekom i želim da pođeš sa mnom.”

“Je li s tatom?”

“Ne. Dočenka, kćerčice mila, ne žalosti se. Ako ovo odigramo kako treba, uskoro ćemo vidjeti tatu.”

“To svaki dan govoriš.”

“Ali danas je istina.”

Pomno im je odabrala odjeću, skromne haljine i kapute, bez volančića i krzna. Lidijine plamene uvojke ugurala je ispod smeđe marame preko koje joj je navukla pusten šeširić. “Danas moraš izgledati kao radnička kći.”

Promatrale su se u zrcalu u toj neuglednoj odjeći.

“Tebi tvoja lijepo stoji, mama. Ali meni moja ne.”

Valentina podigne Lidiju u naručje i poljubi joj čelo. “Ti ne bi mogla biti ružna ni da se trudiš, anđele moj. A sad me slušaj. Htjela bih da mu kažeš neke stvari.”

“Mislila sam da si mrtav”, reče Valentina.

Valentina je ušetala u ured druga Erikova i zagledala se Arkinu u lice, u njegovu sivu odoru i novostečenu oholost u očima te je po tisućiti put požalila što mu nije zarila skalpel doktora Fedorina u grlo na dan dvoboja na Sljemenu pištolja.

“Mislila sam da ćeš umrijeti od gangrene”, reče.

“Nije mene tako lako ubiti.” No pogled mu nije počivao na njoj nego na djevojčici.

“Viktore, ovo je tvoja kći Lidija.”

Arkinovo lice ostalo je bezizražajno. Nije se čak ni osmjehnuo djetetu. Valentina u sebi protrne ispustivši kćerinu ručicu i gledajući je kako je odskakutala poput male vilenjakinje do visokog čovjeka za stolom. Stisnuta grla promatrala je svoju malenu junakinju.

“Dobrij den, tata.”

U kutu Arkinove čeljusti zaigrao je živac. Sive su mu oči vrludale dok je pružao ruku prema njoj i drhtavim joj prstima dotaknuo tjeme. “Kako ću znati da je moja?”

“Jer ti se kunem da jest. Već sam bila trudna kad sam se udala za Jensa Friisa.” Valentina je zahvalila Bogu što Arkin nije bio u blizini na dan Lidijina rođenja.

Odmaknuo je ruku, no Lidija je nastavila zuriti prema njemu širom otvorenih očiju.

“To ništa ne znači”, reče on. Glas mu je bio hladan. “Mogla bi biti i Friisovo nezakonito kopile.”

“Ne.” Valentina obori pogled kao da se stidi. “Jens i ja uvijek smo pazili da ne ostanem trudna.”

“Možda lažeš.”

“Ne lažem, kunem se kćerinim životom. Pogledaj joj usta, tvoja su. Pogledaj joj bradu, ima oblik tvoje.” To je bila laž, no osjećala je koliko je htio da bude istina.

“A kosa?” Posegnuo je prema šeširu.

No Valentina je Lidiju upozorila da ni pod koju cijenu ne skida šešir. Bez imalo oklijevanja Lidija ga zgrabi za ruku, čvrsto je stisne i položi mu svoj mali obraz na dlan. Pogled je uprla u Arkina s čežnjom svojstvenom samo djetetu.

On nije hitro povukao ruku, nego je stao pomno promatrati. “Oči joj nisu moje. A ni tvoje.”

“Oči su joj isključivo njezine. Mnogo je toga na Lidiji takvo.”

U prohladnom uredu on čučne oslonivši se o petu, a drugu nogu ukočeno pruži ustranu te je stane pomno proučavati licem koje nije odavalo nikakve osjećaje. No pustio je da mu prsti ostanu zarobljeni u njezinim ručicama.

“Dakle, ti si Lidija”, reče joj. Glas mu je bio blag.

“A ti si moj tata”, Lidija će tiho. Nagnula je glavu ustranu i stidljivo se osmjehnula, a potom mu iznenada obavila tanahne ručice oko vrata, stisnuvši ga u čvrst obruč kao da ga nikad neće pustiti. Oglasila se tihim zvukom nalik na mijaukanje. “Tata.” Poljubila ga je u obraz.

Valentina je gledala, osupnuta. Nije joj dala takve upute, no jasno je vidjela kako se čovjek kojeg je mrzila rastapa od dragosti. U kćerinu zagrljaju kao da su mu se kosti smekšale, a s njima se rastopio i djelić njezine mržnje prema njemu. Kad mu je djevojčica privinula obraz uz svoj, oči su mu se napola sklopile, a crte lica rastopile se kao da su se temelji pod njima urušili. Lidija i on dugo su ostali zagrljeni, da bi je potom on žustro poljubio u čelo, uspravio se i vratio za stol ne pogledavši ni jednu ni drugu. Izvadio je neki obrazac, ispunio ga i pružio Valentini.

“Izvoli”, reče. “Dopuštenje za napuštanje Petrograda. A sad idi.” Pročitala ga je. Pogledala je Lidiju. I pokidala papir. “Na njemu nema imena mojega muža.”

“Nema.”

“Ne idem iz Petrograda bez njega.”

“Ako ostaneš u ovom gradu, Crvena armija na koncu će doći po tebe, Valentina, koliko god se skrivala pod tim smeđim kaputom. Ti si ministrova kći i oni će te dograbiti. Ne kockaj se djetetovim životom.”

“Ako Jens Friis ostaje, ostajemo i mi.”

“Ne budi tako nerazborita, Valentina. Misli na Lidiju.”

“Ako on umre, i mi ćemo umrijeti.”

“Ne mogu vas sve spasiti.”

“Zapiši i njegovo ime na propusnicu ako želiš da ti kći ostane živa.”

Bio je to trenutak smrtne muke. Pomislila je da joj je izmaknuo. Činilo se da se povukao u sebe, a siva prostorija pretvorila se u mrtvo i prazno mjesto. No potom ju je najednom pogledao ravno u oči.

“Voli li tvoja majka Lidiju?” upita je.

Valentina oprezno odgovori: “Da, naravno da voli svoju unuku.”

On kimne, no ne pogleda ponovo Lidiju, te ispuni novi obrazac i pruži ga Valentini. “Uzmi.”

Pokraj njezina i Lidijina stajalo je i Jensovo ime. “Spasibo. Hvala ti.”

“No upozoravam te, nakon što bude pušten, doći će po njega bez obzira na propusnicu. Imat ćete sat vremena, možda i manje, prije nego što ostali saznaju da je u Petrogradu, nakon čega vam propusnica više neće vrijediti. Radio je za cara, a takva se izdaja ne oprašta.” U glasu mu se začula srdžba. “Kucnuo je čas kad ljudi poput njega moraju polagati račune, ljudi koji misle da su sigurni jer su otvorenih svjetonazora i dobro obrazovani. Kao da ga pamet može zaštititi.”

“Jens je radio u korist ruskoga naroda, pomagao mu. A što ćete vi boljševici učiniti, uništiti svakoga tko ima dovoljno mozga da misli za sebe? Kakvoj se budućnosti Rusija može nadati ako to učinite?”

“Rusiju sada čeka svijetla budućnost. Napokon je oslobođena od tirana.”

Valentina uzme Lidiju za ruku i povuče je bliže k sebi. “Nadam se da se više nećemo sresti, Arkine.”

“Onda uzmi dijete i bježi. To ti dobro ide. To si vrlo vješto izvela u šumi, skrivajući se od stabla do stabla.”

Zapiljila se u njega. “O čemu ti to govoriš?”

Osmjehnuo se likujući. “Zar ne znaš, do dana današnjeg? Ja sam bio u šumi onoga dana kad si nabasala na nas dok smo se pripremali. Ja sam taj koji je raznio vašu kuću u Tesovu.”

“Jesam li bila dobra, mama?”

“Bila si izvrsna, dočenka, kćeri.”

“Hoće li se tata ljutiti na mene kad dođe kući zbog toga što sam onoga čovjeka nazvala tatom?

“Neće. Poljubit će te tisuću puta.”

“Zašto onda plačeš?” Ručicom je okrznula majčinu. “Nemoj plakati.”

“Brzo! Moramo požuriti. Imamo samo sat vremena.”

“Za što?”

“Da napustimo Petrograd.”