Dragulj Sankt Peterburga

35

Valentina se probudila kasno. U glavi joj je cijepalo kao da sjekira siječe triješće i osjećala je gorak okus u ustima. I prije nego što je otvorila oči, sjetila se votke, pune čaše votke koju je popila nakon. Nakon. Ta joj se riječ zalijepila za jezik poput ulja i čeznula je za tim da je raskuži vatrom. Tup bol u trbuhu podsjetio ju je na otpor što joj ga je tijelo pružilo, no bio je neznatan u usporedbi s onom drugom boli. Onom što joj je parala srce.

“Valentina?”

Otvorila je oči. Već se razdanilo i Katja se nagnula nad nju. “Jesi li dobro? Stenjala si.”

Valentina sjedne u krevetu i pričeka da se soba prestane okretati oko nje. “Dobro sam.”

“Ne izgledaš tako.”

“Ni ti.” Katjina koža bila je tanka i prozirna i izgledala je kao da će se pokidati dodirne li je. “Danas idemo kući. Arkin je obećao da će nas pustiti.”

Katja se namršti. “I ti mu vjeruješ?”

“Da. Obećao je. Sad ću ga zazvati.”

Katja odmahne glavom. “Nema ga.”

“Nema?”

“Otišao je prije nego što je svanulo, čula sam ga. Onaj drugi je ovdje, onaj bradati.”

Nešto hladno poput granita padne na dno Valentinina želuca. Nagonski položi ruku na trbuh štiteći nerođeno dijete. Potrči do vrata i zabubnja po njima, dozivajući Arkina, no Mažik je opsuje i pod vrata gurne presavijeni komadić papira. Ona ga hitro podigne.

Očekuješ previše od života, Valentina Ivanova. Bio sam pijan. Moje obećanje ne vrijedi ni pišljiva boba. Danas jasno vidim kako ti i sestra morate poslužiti kao primjer pripadnicima vašeg staleža i svim ugnjetavačima. To me ne veseli, no mora biti učinjeno. Naše osobne tragedije beznačajne su u oluji koja hara Rusijom. Zamolio bih te za oprost, no znam da ga za mene u tvojem srcu nema.

Nije bilo potpisa. Valentina se skamenila. Led joj je kolao venama.

“Što je bilo?” upita Katja.

Valentina zgužva cedulju u ruci, stisnuvši je u čvrstu lopticu. “Pismo je od Arkina.”

Kakav god da joj je prizvuk bio u glasu, Katja ga je čula. “Što je? Valentina, dođi ovamo, što se zbilo?”

Nije htjela da je Katja dotakne kako ga ne bi namirisala na njoj. “Pogazio je riječ”, ravnodušno otpovrne. “Predomislio se.”

“Misliš, neće nas pustiti? Možda tata može nekako iznaći novac.”

“Ne. Rekla sam ti, bankrotirao je.”

“Pa, policija nam je možda već ušla u trag.”

Valentina prijezirno progunđa. “Oni nemaju pojma gdje smo zatočene. Arkin je odveć pametan za njih.”

“Razumijem.” Katjin glas zazvučao je kao da dopire izdaleka. “Misliš li da će nas ubiti?”

Valentina je htjela lagati, no nije mogla, ne Katji. “Da, vjerujem da je zbog toga Mažik još ovdje.”

“Kako bi nas dokrajčio.”

“Da.”

Na njezino iznenađenje, Katjine se oči zakrijesiše. Osmjehnula se. “I što ćemo sad? Krenuti u još jednu pustolovinu?”

Valentina sjedne na krevet. “Imam zamisao.”

“Mažiče!”

“Što je? Jedem.” Glas mu je bio mrzovoljan. Toga se jutra nije ni potrudio donijeti im kruha. Što će hrana onima koje čeka smrt?

“Mažiče”, zazove ga Valentina kroz vrata medenim glasom, “znamo što nam slijedi. Ne krivimo te zbog toga, no ne želimo umrijeti nečistih duša pa upućujemo molitve našem dragom Gospodu Isusu Kristu, spasitelju duša. Molimo Blaženu Djevicu da se zauzme za nas.”

“Pa?”

“Pa te molim da nam daš jednu svijeću koju bismo zapalile kao blagoslov uz molitve.”

“Odjebi.”

“Mažiče, preklinjem te, ne osuđuj nas na vječne paklenske muke. Od tebe tražim samo jednu svijeću kojom ćemo okajati grijehe, to je sitnica za čovjeka koji pripada onima što će uskoro biti na čelu Rusije.”

Katjin dirljiv dječji glas pridružio se njezinu, zaiskavši: “Molim, te, Mažiče.”

Izvana se začulo gunđanje, nakon kojeg je uslijedio zvuk odgurnuta stolca. Valentina i Katja nisu skidale pogled s vrata. Odškrinula su se, a Mažik je kroz njih ubacio pocrnjeli okrajak voštanice te ih potom ponovo uz tresak zatvorio.

“A žigicu?” dovikne Valentina.

Trenutak kasnije ispod vrata se pojavi jedna jedina žigica. Valentina ju je ščepala poput mačke. Uzela je naramak krpa koje su dobile rasparavši jedan od pokrivača i njezinu svilenu haljinu. Dobro će gorjeti, kao što je Katja bila primijetila. “A ti možeš nositi košulju i hlače.”

“Spremna?” upita Valentina.

Katjine plave oči zasvjetlucale su od uzbuđenja kad je nos pokrila rupčićem natopljenim vodom koju su dobile za piće. “Spremna”, odgovori ona.

Valentina upali žigicu kresnuvši je o grube podne daske — sad su već bile spremne na sve — i približi plamen stijenju voštanice. Pričekala je da se rasplamsa, a onda ju je postavila u sredinu gnijezda koji su napravile od tkanine naslagane uz unutarnji zid sobe. Pucketala je i tinjala, no jezičci žutog plamena nisu se gasili te je domalo iz dasaka počeo sukljati dim. Valentina se povukla na krevet pokraj Katje i navukla im preostali pokrivač preko glava, ostavivši sitan prorez kroz koji je pratila kako vatra napreduje. Rukom je čvrsto obgrlila sestru koja se okrenula prema njoj široka osmijeha na licu.

“Valentina, želim da znaš da nema te osobe na svijetu s kojom bih radije umrla u požaru.”

Valentina se nasmijala. “Nećemo umrijeti. Dajem ti riječ.”

Nisu morale dugo čekati. U roku od nekoliko minuta obje su počele kašljati, a plamen lizati drvene grede plešući po njima svojim jezičcima poput majmuna. Kucnuo je čas. Prislonila je Arkinovu košulju uz nos i zauzela položaj iza vrata.

“Požar! Požar! Mažiče, brzo dođi! Upomoć! Na pomošč! Upomoć! Bistro! ” Šakom je bubnjala po vratima kao što joj je i srce bubnjalo ispod rebara. “Mažiče! Požar!”

Dim je ispunio zrak, prodrijevši u vanjsku prostoriju ispod vrata, te je začula ključ u ključanici i Mažika kako je proklinje. Preplavio ju je osjećaj olakšanja, zbog čega ju je uhvatila vrtoglavica. Ili je to možda bilo zbog nedostatka kisika?

“Prokleta glupačo! Dura! Što si to učinila?”

“Vode!” vrisnula je.

On se okrenuo i potrčao. Tijekom tih nekoliko minuta koliko mu je trebalo da dohvati vjedro i istrči van do korita s vodom u dvorištu, Valentina je umotala Katju u pokrivač i podignula je na leđa. Oči su je pekle od dima te je posrćući prošla kroz vrata i kroz dnevni boravak izašla van na svjež zrak.

“Uzmi prokleto vjedro, glupačo!” Mažik je vrisnuo na nju. “Ako ova kuća izgori, ubit ću te!

Umalo se nasmijala — kao da je ionako nije kanio ubiti. Posjela je Katju na tlo pokraj drvarnice i uzela vjedro koje je stajalo pokraj korita. Žurno ga je napunila, utrčala u kuću i izlila vodu po plamtećem zidu. Čak je i nju iznenadilo kojom su brzinom plameni jezici dosegnuli krov, lakomo proždirući izbu. Nekoliko minuta ona i Mažik zajednički su gasili požar vjedrima, mimoilazeći se u trku do korita i natrag.

Kad je po peti put izletio kroz ulazna vrata noseći prazno vjedro, prišla mu je s leđa i teškom ga cjepanicom tresnula po lubanji. Skljokao se na zemlju poput lutke na prerezanu koncu te ga je odvukla od kuće prema drvarnici.

“Je li mrtav?” prošaptala je Katja.

Valentina čučne pokraj njega i opipa mu bilo na vratu. “Nije.”

“Bogu hvala.”

“Ne zaboravi da nas je gad kanio ubiti.”

“Valentina! Mi nismo poput njih.”

“Nismo li?” Valentina iskosa pogleda sestru i ponovi pitanje, ovaj put nešto obzirnije: “Nismo li?”

No Katja je otvorenih usta zurila u kuću. Cijela klimava koliba buktjela je u požaru, a plamen je pucketao i lizao zidove, bojeći magličast zrak jarko narančastom bojom. Njegov odsjaj odražavao se na Katjinim obrazima poput sunca, a Valentina shvati da joj sestrica unatoč silnoj boli izgleda stvarnije i životnije nego ikad nakon onog dana u Tesovu. Kao da je požar u ovom turobnom i pustom močvarištu i u njoj nešto rasplamsao.

Vrijeme je za pokret. Uže, treba joj uže. U stražnjem dijelu drvarnice pronašla je komad užeta kojim je hitro povezala Mažikova zapešća i gležnjeve.

“Eto ti”, promrsila je ispod glasa. “Osjeti kako je to biti bespomoćan.”

U jednom kutu drvarnice bilo je još nešto, nešto što je uočila s prozora njihove zatvoreničke sobe, mala kola za prevoženje drva iz šume. Sastojala su se od velike pravokutne kutije na kotačima i dugačkog užeta za vuču. Dovukla ih je do Katje.

“Vaša kočija Vas čeka!”

Katja je stisnula zube ne oglasivši se ni jednim jedinim jaukom dok ju je Valentina gurala u kola.

“Idemo”, reče Valentina.

Uže je pričvrstila oko ramena poput psa upregnuta u saonice i žurnim korakom krenula na put. Nije se osvrtala, no znala je da seoska daščara i dalje bukti u požaru, što ju je veselilo. Htjela je da izgori, da je vatra proguta dok od nje ne ostane samo pepeo koji će ostaviti za sobom dok sestru bude vukla neravnom stazom. Sav njezin stid, sramota i izdaja, sve je to sažegao plamen. Ostao je samo bijeli prah što ga vjetar raznosi po močvari. Nikakvih tajni. Ničega.

Put je bio težak. Cesta je bila posuta kamenčićima i puna rupa preko kojih su kola poskakivala, no Valentina nije usporavala. Nakon izbe, zrak je bio čista okusa, premda su se s obje strane povišene staze velike površine vode stajaćice pretvorile u bare što su vrvjele komarcima i mrtve rukavce. Tik nad njihovom površinom visjeli su paperjasti pramenovi magle. Kola nije bilo lako vući i uže joj se urezalo u ramena, no iz nekog neshvatljiva razloga Valentinu je obuzela mahnita radost.

Sve se promijenilo. U srži njezina života — u srži njezina bića — čekali su Jens i njihovo dijete. Brinula se za njega, grizući se zbog udarca koji je primio u glavu, no dopustila si je da zamišlja zajednički život koji ih čeka, suze koje će isplakati i godine koje slijede. Svoju glavu u njegovu krilu dok joj prstima raspliće kosu, njihove misli toliko isprepletene da su tvorile jedno te isto tkanje života. Htjela je živjeti uz njega sve dok mu kosa ne pobijeli, a oko očiju mu se urežu duboke bore dok joj se bude osmjehivao. Otkriti tajne skrivene u njegovoj nutrini i upoznati zakučaste puteve njegova snažnog uma.

Ono što se dogodilo u izbi bilo je stvar prošlosti koju je sažegao plamen. U mislima se prisilila na to da tu izdaju zaključa negdje duboko, na mračno i tajno mjesto na kojem je nitko nikad neće tražiti. Samo će ona znati gdje je, slijedeći njezin smrdljiv zadah. No Katja je spašena. Obje su žive.

“Pjevaj, Katja!” povikala je.

Začula je smijeh i potom sestrin glas kako odzvanja na jutarnjem zraku pjevajući neku veselu koračnicu. Gdje li je to naučila? No uto ih u pola koraka zaustavi povik, te pjevanje naglo utihne. Valentina se okrene i na cesti iza sebe spazi čovjeka koji im se približavao brzo, vodeći dugouha bijelog konja na čijim je leđima jahala trudna žena.

“Hej!” dozvala ih je žena. “Djevojke, jeste li u kakvoj nevolji? Ovako same usred ničega?”

Valentini je došlo da se baci konju oko vrata i poljubi ga u mišićav vrat. “Mala pomoć dobro bi nam došla”, prizna.

Muškarac je imao bradu, govorio je oporim, grlenim glasom i nije imao prednje zube, no oči su mu bile blage, a ruke nježne kad je pomoću užeta pričvrstio trošna kola za leđa konja.

“Pogledaj se samo”, prekorila ju je žena. “Penji se gore sa sestrom. Izgledaš izmrcvareno.”

“Ne, hvala Vam, pješačit ću.”

“Do Sankt Peterburga su tri sata.”

Tri sata. Sitnica, a korača u nov život.

Nakon sat vremena prvi hitac iz puške zabušio se u stražnju stranu kola, zbog čega je Katja poskočila od šoka. Valentina se okrenula i na cesti iza njih spazila Mažika. Čort! Pronašao je nešto čime je prerezao spone. Kad je drugi metak okrznuo kamenčiće pod njezinim nogama, gurnula je Katji glavu prema dolje, a čovjek je iz ruku ispustio uzde. Iz zavežljaja na leđima konja izvukao je prastaru divovsku sačmaricu.

Prasak koji se začuo kad je povukao obarač gotovo joj je rasparao uši. Konj se prestrašio i zanio ustranu, priljubivši uši uz glavu, a Mažik je zastao kao ukopan. Ispalio je još jedan hitac naslijepo, a potom se uplašeno vratio niz cestu. No zvuk toga posljednjeg metka bio je previše za konja — živci su mu popustili te je, glasno zanjištavši od straha, munjevitom brzinom jurnuo niz stazu. Žena je bila snažna i sposobna jahačica i čvrsto se držala, no klimava kola koja su vukli za sobom nisu bila dovoljno čvrsta za takvu brzinu. Valentina vrisne. Potrčala je za konjem, no noge su joj bile spore, preteške, kao da se kreće kroz mulj, uzalud nastojeći postići brzinu. Pogled je uperila u sestrino blijedo lice. Katjina usta otvorila su se, no Valentina nije čula ništa, samo visok sablasni krik što se razlegao iz njezinih usta.

Jedan se kotač odlomio, a stražnji kut kola tresnuo o zemlju. Čavli se raspukoše, a iverje poleti u zrak dok je konj nastavio vući ustranu. Uže je puklo. U Valentininoj glavi sve se usporilo. Trenutak kao da se rasprsnuo na komadiće: kotač što se kotrlja unatrag prema njoj, kola što u širokom luku lete poput nezgrapna dupina u mutni jarak pokraj ceste. Pljusak vode što se rasprskava u duginim bojama, jeziv zvuk blata što usisava plijen i Katjino tijelo što tone ispod površine.

“Katja!”

Valentina skoči u jarak. Voda joj je sezala samo do struka te je uronila ruke pod rub prevrnutih kola, okrećući ga na pravu stranu. Katjina glava smjesta je isplivala iznad vode te je, premda joj je lice bilo prekriveno crnim muljem, ispljunula prljavštinu iz usta i proklela Mažika. Valentina je čvrsto privine u naručje.

“Je li ti više dosta pustolovina?” procijedi Valentina.

Katja joj se nasmiješi iskrivivši usta. “Oduvijek sam voljela plivati.”

“Sljedeći put najprije izađi iz kola.”

“Sljedeći ću put...” No uto je počela drhtati.

“Bistro!” Valentina zazove čovjeka da joj pomogne. Njegova žena uspjela je smiriti konja te joj je pružila pokrivač za Katju. “Spasibo”, zahvalno će Valentina.

U Rusiji je ipak bilo ljubaznih ljudi. Nešto bi im uprljalo i zatrovalo duše ako bi predugo živjeli u Sankt Peterburgu, no ovdje na otvorenim seoskim prostranstvima, srce Rusije i dalje je snažno kucalo. To joj je ulijevalo nadu.

Iz daljine je prema njima galopirao usamljeni jahač s ogrtačem što se vijorio za njim. Bradati čovjek mrmljajući ih upozori i ponovo posegne za sačmaricom, no Valentina ga uhvati za ruku.

“Ne!”

Prepoznala ga je čak i s tolike udaljenosti. Bio je to Jens.