Dragulj Sankt Peterburga

7

“Izrabljivanje! Oskudica! Gladovanje!”

Mihail Sergejev bio je izvrstan. Znao je kako potaknuti svjetinu, kako pobuditi emocije u ljudima i raspaliti njihove prazne trbuhe. Arkin je sa zadovoljstvom pratio večerašnji skup. Većinom seljaci, kao i on sam, priprosti radnici što su se iz ruralnih provincija sjatili u Sankt Peterburg u potrazi za poslom u tvornicama. Većina ih nije znala čitati. Tek nekolicina jedva je znala napisati vlastito ime. Začudo, ta je činjenica Arkina rastužila čak i više od užasnih uvjeta u kojima su radili u poduzećima ili tvornicama. Činjenica da vlast namjerno zatupljuje puk uskraćujući mu obrazovanje činila mu se najokrutnijom mogućom nepravdom. Bio je to oblik kontrole koji je valjalo satrti.

Zbog toga je vjerovao u teoriju vječne revolucije Lava Trockog. Sa Sergejevim je otišao poslušati Trockijev govor na nekom sastanku i obojica su bili toliko opčinjeni tim vizionarom čupave, neobuzdane kose, s naočalama koje su vazda blještale, da su cijele noći šetali ulicama ne mogavši se smiriti. Otkrio im je neki novi svijet. Onaj u kojemu pravda i jednakost nisu samo prazne riječi, nego živa bit života svakog čovjeka. Od toga su trenutka počeli vrbovati i druge za socijalističke ideje.

“Ljudi Rusije”, Sergejev je strastveno pozivao, “sami se moramo izboriti za svoja prava. Željezna ruka carske vlasti mora...” — zastao je i ogledao se po prostoriji prema publici — “mora pasti.”

Odobravajuće klicanje.

“Dali su nam Dumu kako bi nas ušutkali.” Sergejev je te riječi izgovorio posprdno.

“No premijer Stoljipin odnosi se prema tome s prezirom i oko vrata stavlja Stoljipinove kravate, omče, vješala, svakomu tko mu se usprotivi.” Sergejev strgne vlastitu kravatu kao da je uže što ga guši, a okupljeno mnoštvo zaurla. I Arkin im se pridruži.

“Zanima li Stoljipina to što vi na stolu nemate kruha za svoju djecu?”

“Ne! Njet! Ne!”

“Zanima li Stoljipina to što vas tjeraju da radite u uvjetima u kojima bi i pas odgrizao vlastitu nogu samo da pobjegne?”

“Ne! Ne!”

“Zanima li Stoljipina..

“Druže Sergejev!” Povikom se oglasio čovjek mršav poput hrta koji je stajao na nogama dok mu je iz usta visjela cigareta.

“Sjedni!” doviknuo mu je neki glas.

Sergejev ispruži ruku zahtijevajući tišinu. “Reci, druže. Svatko ima pravo da ga se čuje.”

“Drugovi”, reče čovjek podižući glas, “ove brbljarije neće nas odvesti nikamo. S neprijateljem se ne možemo boriti, nego moramo pokušati pregovarati s njim. Duma nam je tek prvi korak. Moramo se neprestano boriti i izvojevati nove ustupke. Aleksandr Gučkov, vođa oktobrista u Dumi, da je sve od sebe kako bi postigao dogovor za bolje uvjete u rudnicima...”

“Aleksandr Gučkov”, zagrmi Sergejev, “nije ništa drugo doli sredstvo tiranije.”

To je razgalilo gomilu. “Da! Da!”

Sergejev se potpuno uspravi. “Jedino je rješenje da radnici preuzmu vlast. Moć sindikatima!”

Uslijedio je gromoglasan pljesak i galama glasova. Okupljeno mnoštvo stalo je nagurivati uljeza sve dok se nije zakleo da neće proći mnogo dok svi ne budu nosili Stoljipinove kravate te se poražen iskrao iz dvorane.

“Moć radnicima!” urlao je Sergejev.

Naslonjen na zid, Arkin je pripalio cigaretu i kimnuo. Diktatura proletarijata, tako je to nazvao Lav Trocki. Bit će to ljuta i krvava bitka, no već je pred vratima. Bilo je samo pitanje vremena.

Svećenik je bio mudar, u to nije bilo sumnje. Otac Morozov poznavao je ljude. Mamio je gladne trbuhe u crkvenu dvoranu pomoću velikog kotla vrućega gulaša. Bez mesa, dakako, samo s povrćem, no bili su mu tako patetično zahvalni jer im to nije hranilo samo tijela — hranilo im je i gnjev, bijes zbog onoga na što su spali. U njima je to razjarivalo osjećaj nepravde, čak i prije no što bi ih svećenik uputio u dvoranu na Sergejevljeve govore. Jedina mana oca Morozova bilo je to što je vjerovao u Boga i Božju ljubav prema svem čovječanstvu, bez obzira na to koliko je netko bijedan primjerak ljudske vrste. To je katkad bio problem.

Svećenik je poput vrane stajao iza kotla s gulašom koji se pušio, grabeći varivo kutlačom i dijeleći ga u emajlirane posude, saslušavajući muškarce koji bi mu se žalili i nudeći savjete ili trunku utjehe. Nikad se nije zamarao. Uvijek je izgledao isto, visoka, blago pogrbljena, strpljiva figura guste brade, u ručno ispredenoj crnoj mantiji. Vjerojatno mu nije bilo više od četrdeset, no izgledao je mnogo starije, budući da mu je kosa već posijedjela. Možda je to bila posljedica tolikih godina slušanja patnji drugih ljudi, ili pak zbog gubitka supruge.

Arkin je stajao pokraj oca Morozova, čekajući kratku stanku u gladnom nizu zdjelica.

“Oče, imamo opremu.”

“Ovdje?”

“Na donjem katu. Dođite kad završite.”

Svećenik kimne i toplo se nasmiješi sljedećem muškarcu u redu. Arkin se divio njegovoj staloženosti. Nitko nikad ne bi pomislio da sije smrt.

Izrada bombi bila je pipav posao. Otac Morozov bio je mozak operacije, onaj koji je kovao planove. Mihail Sergejev bio je dobavljač koji je nabavljao potrebnu opremu ne postavljajući nikakva pitanja. A Arkinov doprinos bila je ručna izrada. Nikome drugome nije bilo drago rukovati eksplozivom.

Tri su muškarca dobro surađivala, no Arkin je toga dana primijetio da mu je drug Sergejev nemiran. Neprestano se dizao i sjedao za stol za kojim je Arkin radio, živcirajući ga, dok Arkin nije odložio kliješta za žicu. U podrumskoj prostoriji bilo je tako hladno da im se dah kovitlao poput dima svaki put kad bi progovorili te se Arkin brinuo da bi mu se želatinski dinamit mogao slediti ako se temperatura previše spusti. Pogledao je Sergejeva. Jakna mu je bila prljava i puna rupa, a šal tako zamašćen i omotan oko vrata toliko puta da je nalikovao na debelu usnulu zmiju.

“Što je, druže?” upita Arkin. “Dobar si govor danas održao. Trebao bi biti zadovoljan.”

Sergejev je po rukama premetao kutiju cigareta od duhana mahorka, koji je imao jeftin miris i neugodno je zaudarao u zatvorenom prostoru. Arkin mu je zabranio da puši u blizini upaljača čahure. Dvije takve ležale su na stolu pred njim te mu je pogled pao na njih još dok se obraćao Sergejevu. Duge uske čahure od bakra koje su sadržavale malu količinu živina fulminata. Visokoeksplozivne. Arkin je njima uvijek rukovao s poštovanjem, no rado bi ih položio na dlan, naizgled bezopasne poput Sergejevljeve cigarete. Dok bi držao toliku moć u dlanu, srce bi mu brže zakucalo.

Iznenadilo ga je koliko je lako bilo pronaći podatke o eksplozivima. U sanktpeterburškoj knjižnici proučavao je genijalne izume Alfreda Nobela kako bi bolje razumio tih pet na brzinu napravljenih štapića sivoga želatinskog dinamita, što su ležali spojeni na stolu ispred njega. Želatinski dinamit bio je mješavina eksploziva sastavljena od nitroglicerina i nitroceluloze pomiješanih s nitratom potaše i sitno mljevene piljevine. Dvanaest posto snažniji od dinamita. Dermo! To je poprilična snaga. A smjesa je otporna na vlagu i ne ispušta štetne pare nakon detonacije. Obavio je dlan oko jednog štapića osjećajući njegovu glatku hladnu površinu na koži. Gospodin Alfred Nobel, pomislio je, bio je čovjek neobična karaktera. Tko bi drugi svijetu mogao nanijeti toliku štetu, a ipak mirno počivati u grobu?

“Druže”, reče Sergejev, “žao mi je, ali moram otići.”

Arkin podigne obrvu. “Što je? Nije te valjda strah?”

“Ne. U pitanju je moja žena. Uskoro bi trebala roditi, no i dalje radi u tvornici ljepila. To joj izaziva mučninu.”

“Ah, obitelj.”

“Nemoj to tako govoriti.”

Arkin se nasmiješi. “Sergejeve, doći će dan kad će obitelji biti stvar prošlosti.” Baci pogled prema svećeniku. “I vjera također.

Opijum za mase, kao što je rekao Karl Marx. Jedini prioritet bit će Država. Bude li postojao savršen državni poredak, i stanovništvo će biti zadovoljno. Država mora imati prednost pred obitelji. Ona će i biti naša obitelj.”

“Dakako da se slažem s tobom”, reče Sergejev i nesigurno slegne ramenima. “Ali ne večeras.” Ustane i zaputi se prema vratima. “Nemojte se raznijeti”, reče kroza smijeh i ode prije nego što su ostala dvojica stigla prigovoriti.

Arkin i otac Morozov okrenuše se natrag prema stolu.

“Dobar je on čovjek”, reče Morozov.

“Vatren je govornik i predan je našoj borbi”, složi se Arkin dok je umetao jedan kraj osigurača u otvoreni vrh čahure. Kliještima joj je pažljivo stisnuo rubove. Ako ih prejako stegne, mogli bi eksplodirati. “Ali nema želuca da ubije nekoga.”

“A ti?” upita svećenik.

“Ja ću učiniti što god budem morao.”

“Čak i raditi za obitelj koju prezireš? Za ministra Ivanova?”

“Da, oče, radim za tog parazita i da, špijuniram ga. Kao i vi, radim sve što naša borba od mene zahtijeva. Ivanov ima trideset slugu koji tetoše četvero dokonih ljudi. Kad bi sve sluge diljem Sankt Peterburga radile na nečem korisnom, kako bi nam samo grad bio drugačiji.”

“Jesi li to predložio Ivanovima?” upita blago Morozov.

Ta je ironija Arkina zabavljala. Nasmijao se i omotao komad žice oko štapića želatinskog dinamita u čijoj su se sredini nalazila dva detonatora. Izmjerio je fitilj. Sastojao se od komada pamučnog vlakna omotanog oko jezgre od sitnog baruta, a sve to bilo je premazano bijelim lakom za zaštitu od vlage. Ovaj je sporo gorio, šezdeset centimetara u minuti. To mu je ostavljalo vremena za bijeg. Odrezao je komad dug stotinu dvadeset centimetara.

Srce mu je tuklo u pravilnom ritmu i to ga je veselilo. Otac Morozov pomolio se nad bombom i iznad nje načinio znak križa. Uvijek je to činio.

Prije nego što bi krenuli u pohod.

Tens je zaronio dublje u tamu. Buka u tunelu bila je zaglušujuća, no i unatoč tomu volio je ondje redovito zalaziti. Morao se spuštati u kanalizaciju kako bi se uvjerio da radovi dovoljno brzo napreduju i provjerio paze li nadglednici da radnici kopaju duž zacrtanih pravaca.

Zrak je postao gušći i morao se napola presaviti pod niskim svodom. Voda mu je kapala po ramenima. Snažna baklja koju je držao u ruci bacala je krug svjetla po oblim stijenkama tunela omogućavajući mu da pomno pregleda zidove od opeke te je svakih nekoliko koraka pružao ruku i dodirivao ga. Oči mu nisu bile dovoljne — trebali su mu i prsti. Negdje od naprijed začula se potmula tutnjavina. Ispod njegovih nogu bile su tračnice za teretna kola koja su odvozila iskopano kamenje i zemlju te je osjetio kako podrhtavaju.

“Idu kola”, povikao je.

Trojica muškaraca ispred njega odskočila su u stranu priljubivši se leđima uz stijenku tunela. Buka koju su kola, do vrha natovarena šutom, stvarala prolazeći pokraj njih parala je uši. Dva radnika koja su se svim silama trudila gurati ih nosila su bezlična radna odijela i suknena pokrivala za glavu za zaštitu od vode koja je posvuda kapala, lica crnih od naslaga prljavštine. Na prvi pogled reklo bi se da su muškarci, no nisu bili. Bile su to žene. Muškarci su kopali.

“Pruga je slobodna”, viknuo je.

No primijetio je da su se kola zatresla. Prišao im je, nogom gurnuo tračnice i osjetio da su se pomaknule. Okrenuo se prema jednom od muškaraca. “Pobrini se da se ovo učvrsti. Ne želim nikakve nesreće.”

Bilo mu je dosta nesreća, muka mu je bila od njih. Sve je to zbog mraka — radnici ne vide dobro. Smjene su im preduge, alati otupjeli, plaće preniske.

A njega su smatrali odgovornim za to.

Od krvi je sve bilo sklisko. Jens je čovjeka nadljudskom snagom držao u sjedećem položaju na stolcu. Oglušivao se na krikove i zanemarivao kletve. Jednom ga je rukom čvrsto obujmio oko prsa, prikovavši ga odostraga za stolac, dok mu je drugom čvrsto stisnuo lakat, imobiliziravši ga. Čovjek se izvijao od bola i silovito zabacivao glavu unatrag, udarivši Jensa u čeljust.

“Držite ga”, naloži doktor Fedorin.

Nakon posljednjega naglog trzaja koji je čovjeka nagnao na još jedan bolan jauk od kojeg se grčila utroba, Fedorin se uspravio.

Ruke su mu bile prekrivene krvlju. Znoj mu se presijavao na koži, a na čelu mu je ostao krvav trag na mjestu gdje ga je obrisao dlanom.

“Bolje ne mogu, Sergejeve.”

Čovjek se zamagljenih očiju zagledao u smrskanu desnu podlakticu i zastenjao. Kosti su se još uvijek nazirale ispod sloja krvi, no više nije bilo oštrih krhotina što strše u raznim smjerovima. Jens osjeti kako Sergejevu počinju podrhtavati prsa pa popusti stisak.

Položi dlan na drhtavo rame kopača tunela. “Liječnik je to izvrsno izveo.” Izvrsno izveo? Kako se usudio tu osakaćenu kašu nazvati izvrsno izvedenim poslom? Znao je da je Fedorin učinio sve što je mogao, no od čega će, zaboga, ovaj čovjek sada živjeti?

“Daj mu još morfija”, reče Jens.

“Kakva mi korist od morfija?” progunđa Sergejev. “Ne mogu raditi.” No ipak je prihvatio nekoliko ponuđenih kapi u žlici.

“Zarast će”, uvjeravao ga je doktor Fedorin. “Možda neće biti jednako ravna ili snažna kao prije, no zarast će. Mlad si, brzo će zacijeljeti.”

Krenuo mu je ispirati ozlijeđenu ruku prokuhanom vodom i jodom, a potom mu počeo zašivati rane dok mu je Jens nastavio pritiskati lakat kako bi smanjio gubitak krvi. Kad su mu stavili čiste gaze, zavoje i udlage, i fiksirali mu ruku u povez o vratu, Jens izvadi bocu rakije iz ladice stola koji je služio kao privremena radna površina. Nalazili su se u drvenoj kolibi koja je služila kao ured. Natočio im je tri čaše žestokog pića.

“Evo. Zalij grlo ovime.”

Jednu je gurnuo u Sergejevljevu zdravu ruku, a drugu dao liječniku. Doktor Nikolaj Fedorin jednim je gutljajem otpio pola natočenog pića, a ostatkom isprao ruke iznad zdjele, zavrnuvši rukave košulje do lakta. Jens je znao da se ovakve nesreće ne bi smjele događati. Netko negdje škrtario je na održavanju. Natočio je kopaču još jednu rakiju te se, sad kad je najgore završilo, Sergejevu počela vraćati boja u obraze.

“Spasibo, direktore Friis.” Nazdravio je Jensu i Fedorinu. “Spasibo.”

“Sergejeve, evo ti novca za vožnju kući u droškom³.” Jens mu pruži svežanj novčanica iz ladice. “Uzmi to i nahrani obitelj.”

Čovjek odloži čašu i uzme novac. Čvrsto ga je stisnuo prstima razmazavši krv po novčanicama. Nastupio je trenutak nelagode. Jens mu ponovo položi ruku na rame. “Ti si dobar radnik, Sergejeve. Trebat ćeš mi opet kad ti ruka zacijeli.”

Kopač je proučavao rublje koje je držao u ruci. “Čuvat ćete mi radno mjesto slobodnim?”

“Hoću.”

“Predradniku se to neće svidjeti.”

“Predradnik će učiniti što mu ja kažem.”

Muškarac se napola osmjehne. “Da. Naravno da hoće.”

Jens ponovo osjeti kako se nelagoda uvukla u kolibu. “Idi kući”, reče. “Idi kući i ozdravi.”

“Trebat će mu mijenjati zavoje”, primijeti doktor Fedorin. Sergejev je i dalje zurio u novac. “Ne mogu vam platiti, doktore.”

Fedorin okrzne Jensa pogledom. “Tvoj direktor toliko je dobar da će on pokriti te troškove.”

Čovjek napokon polako podigne pogled. “Direktore, kažite mi, kanite li osobno plaćati liječenje svakom čovjeku kojemu bude potrebna liječnička pomoć ovdje u tunelu? Čuvati radno mjesto svakom ozlijeđenom kopaču? Svakom radniku u tvornici u Sankt Peterburgu? Čak i onima s osakaćenom rukom poput mene?”

Jens zgrabi muškarca za zdravi lakat i podigne ga sa stolca. “Idi odavde, Sergejeve. Idi kući ženi.”

Pridržavajući desnu ruku lijevom, Sergejev krene prema vratima.

“Ono što radim u ovim tunelima”, odsječno će Jens, “moja je stvar.”

Sergejev se naglo okrene uprijevši pogled najprije u Jensa, a zatim i u Fedorina. “Ne još zadugo”, reče tiho.

“Mogao je pokazati više zahvalnosti, gad jedan.”

“Bio je ponižen, Nikolaju. Bio bi mi bacio novac natrag u lice. Ono što on želi jest raditi u pristojnim uvjetima, a ne milostinju.”

“Jense, dragi moj prijatelju, ponekad mi se čini da ni dan-danas ne razumiješ rusku dušu. Tvoj danski um odveć je racionalan. Ruska duša nije.”

Jens mu se osmjehne i podigne čašu. “Na zdorovje! Uzdravlje! Za rusku dušu i ruski um. Neka izvojevaju pobjedu nad neprijateljima napretka.”

“A to su?”

“Samodopadnost i korupcija. Glupost i pohlepa.”

“Ha!” Fedorin pljesne Jensa po leđima. “To mi se sviđa.”

“Nevolja je u tome što na svijetu nema srdačnijih ljudi od Rusa, ali ni okrutnijih. U Rusiji nema zlatne sredine, samo sve ili ništa. Pogledaj cara Nikolaja. On vjeruje da ga je sam Bog postavio na čelo Rusije, a čak je i uvjeren da mu Bog šalje proročanstva kojima se vodi. Govorio mi je o njima.”

“Ne rastužuj me, prijatelju.”

“Povodi se za duhovnim vođama poput monsieura Phillippea Lyonskog i svetog Serafima iz Sarova. A carica je zaluđena onim podmuklim popom, Grigorijem Rasputinom.”

“Kažu mi da vjeruje da je bolest njezina sina, carevića Alekseja, Božja kazna te je pokušava zataškati.”

“Koliko je teška ta bolest?” upita Jens.

Fedorin si natoči još jednu čašicu rakije. “Carev je sin hemofiličar. Zbog toga ga skrivaju podalje od očiju u Carskom selu.”

Jens ne dopusti da mu se šok odrazi na licu. “Hemofiličar?”

“Da.”

“Oni ne žive dugo, zar ne?”

“Ne, obično ne.”

“Bog neka pomogne Rusiji.”

Fedorin iskapi rakiju. “Neka nam Bog svima pomogne, prijatelju.”

Rukovao se s Jensom i napustio njegov ured. Jens je prolio rakiju po stolu i njome oribao krv s drva. Bez obzira na to što Nikolaj Fedorin govorio, Jens je osjećao srodnost s ruskom dušom, osjećao je da su mu bliska njezina mračna i bolna raspoloženja i očaj. Ovamo je došao kad mu je bilo samo osamnaest godina kako ne bi morao robovati u očevoj tiskari, i umjesto toga studirao inženjerstvo u Sankt Peterburgu. Tijekom devet godina koje je ondje proveo strastveno je zavolio Rusiju. Nije htio doživjeti da padne poražena zbog pohlepe.

“Budi tako ljubazan pa mi objasni, Friise”, naložio je ministar Davidov.

Plan grada ležao je rasprostrt pred skupinom od šest muškaraca. Jens je pripalio cigaretu i zaškiljio kroz dim, promatrajući napetost na licima ljudi oko stola. Andrej Davidov bio je čovjek koji je rijetko podizao glas iznad razine žamora. Ljudi bi katkad zaboravljali utišati vlastite jezike i saslušati ga, no Jens je znao da su takvi ljudi budale.

“Ministre”, Jens se nagnuo naprijed i sa stola podignuo pokazivač od bjelokosti koji se sužavao prema vrhu, “dopustite da vam pokažem.” Njegovim vrhom stao je pratiti jednu od linija koja je u izlomljenom pravcu presijecala kartu. “Vidite ovu plavu liniju; ona označava dovršene tunele. Primijetite kako se svi oni nalaze u neposrednoj blizini središta grada i palača.”

Davidov kinine. Teški kapci sjeli su mu na oči, no usredotočeno je pratio pokazivač.

“Ova pak”, Jens pokaže na niz zelenih crta, “predstavlja one koji su još u izgradnji.”

Ministar skupi čupave obrve i stane otvarati i zatvarati poklopac svojega sata proizvodeći oštar i kratak zvuk. “Treba li nam ih toliko?”

“Zbilja treba, ministre. Sankt Peterburg svake se godine sve više širi, a broj stanovnika raste budući da sve više seljaka hrli s polja u grad u potrazi za poslom u novim tvornicama. Zbog toga ova ovdje”, povukao je pokazivačem duž debele crvene linije, “prikazuje planirane tunele čija gradnja još nije počela.”

Na prostoriju je legla teška tišina dok je Davidov promišljao o karti. Prekinulo ju je tek prezirno frktanje kojim se oglasio Gosolev, koji je bio sklon šmrkanju duhana. “Razmišljam o troškovima. Sve se”, rekao je Davidov, “svodi na troškove.”

“Ovome gradu potreban je novi vodovodni i kanalizacijski sustav, ministre. Bolest i proljev haraju među peterburškim radnicima zbog nedostatka čiste vode za održavanje higijene. Kako da grad očistimo od sirotinjskih četvrti kad nemamo dovoljno kanalizacijskih i vodovodnih cijevi?”

“Troškovi”, promrmljao je ponovo ministar. “Lani smo morali uskratiti sredstva transsibirskoj željeznici kako bismo namaknuli milijun rubalja za onaj prokleti kip careva oca.”

“Ministre”, reče Jens glasom ne glasnijim od Davidovljeva, “ovo je nekoć bilo močvarno tlo. Sklono je poplavljivanju. Tijekom gradnje moramo danonoćno crpsti vodu iz tunela. Događalo se da nam se stropovi urušavaju zbog”, polustisnutih očiju pogleda prema Krastsinu koji je sjedio niže za stolom, “zbog toga što nemamo drvene potpornje i nedostaje nam svjetiljki.”

“Ne biste smjeli tetošiti siromašne”, ubaci se Davidov.

“Potpuno ste u pravu, ministre”, složi se Krastsin. “Bolje rade kad su gladni.”

Jens pogleda najprije u jednog pa u drugog te položi oba dlana na stol kao da time može zdrobiti njihove riječi. “Ljudi najbolje rade”, odvrati, “kad se ne plaše da bi svakog trena mogli umrijeti.” Duboko udahne. “Car me je zamolio da ga osobno izvještavam o napretku izgradnje ove vodovodne mreže. To je nešto do čega mu je jako stalo. Da mu kažem da nisam u stanju brže napredovati zbog Vas, ministre, ili Vas, Krastsine?”

Davidov podigne jednu debelu obrvu. “Je li to istina? Njegovo je Veličanstvo od Vas tražilo da ga izvještavate?”

“Da”, slaže Jens.

“Krastsine”, naloži ministar, “hajdemo ponovo razmisliti o tim sredstvima.”

Jens pripali još jednu cigaretu, iznenađen time što su mu ruke tako mirne. Upravo je stekao dva moćna neprijatelja.

Grofica je mirisala na ružino ulje ležeći ispružena na krevetu.

“Danas si razdražljiv”, obznani Natalija Serova. Prstima ščepa pramen Jensove riđe kose i nježno ga povuče, taman toliko da osjeti zatezanje na tjemenu. Ponekad mu se činilo da bi ga najradije iskidala na komadiće i svaki od njih stavila u džep kako bi ga mogla potpuno posjedovati.

“Nisam razdražljiv, Natalija. Nestrpljiv sam.”

“Nestrpljiv zbog čega?”

“Zbog promjena koje moraju nastupiti.”

“Oh, Jense, molim te, ne počinji opet s tim.” Nagnula se i poljubila mu čelo. “Barem jedanput u životu ne dopusti tom svom danskom mozgu da zuji.”

“Davidov me pokušava smijeniti”, reče.

“O, zaboga, Jense, zar ne možeš jednostavno napraviti ono što taj čovjek traži?” Snažno ga je udarila dlanom po golim prsima i grubo ga odgurnula. “Znaš da je Stoljipin na njegovoj strani, zar ne? Nemoj ni pomišljati na to da se usprotiviš našem premijeru.” Teatralno je zakolutala očima. “Jer ćeš izgubiti.” Udaljila se na drugu stranu golemoga kreveta i utonula među jastuke. “Molim te, nemoj mi reći da bi bio toliko glup.”

On pruži ruku i pogladi je po stopalu. “Ne”, reče, “toliko glup nisam.”

“Stoljipin je poput prirodne sile. Gorostas koji svakoga zgromi.”

“Uključujući i samog cara Nikolaja, koji ga se boji. Baš kao što se bojao i vlastitog oca.” Jens sjedne uspravno. “Muka mi je od politike. Nego, kaži, kako ti je sin?”

“Aleksej je dobro, hvala ti.”

Jens je s groficom bio u vezi puna tri mjeseca prije nego što je saznao da ima sina. Jednom mu je prilikom, nakon što su cijelo poslijepodne pili šampanjac, priznala da njezin suprug, grof Serov, nije dječakov otac. Priznala je da je slaba na zelenooke udvarače te da se bila upustila u vatrenu ljubavnu vezu s vojnim časnikom — koji je imao oči boje apsinta. Poginuo je u bitki koja se vodila u šumama Finske. Jens nikad nije znao govori li grofica istinu — premda bi to objasnilo zbog čega grof Serov dječaku posvećuje tako malo pozornosti. Alekseju je sada bilo šest godina i Jens ga je rado vodio na jahanje.

“Moja nećakinja Marija dolazi mi u posjet za Božić”, rekla je prelazeći mu noktom niz kralježnicu. “Možda bi je volio ponovo sresti. Sjećaš se onog koncerta?”

Jensu se smjesta vrati živo sjećanje na taj koncert. Nezaboravna glazba. Za glasovirom bujna kosa i krupne crne oči. Gnjev u njima usmjeren ravno u njega.