Dragulj Sankt Peterburga

9

Jens nije volio plesati. Došao je na taj vražji bal kako bi zaskočio ministra Davidova, i samo zato, no zasad od njega nije bilo ni traga ni glasa. Načas je zastao u raskošnom predvorju Palače Aničkov, no budući da su ga uznemiravali mramorni stupovi i kićene pozlaćene štukature, premjestio se u salon u kojemu je u tijeku bila kartaška igra.

Nakon sat vremena sa zadovoljstvom je pospremio šaku rubalja i obveznica u džep. Volio je kockanje, no već ga se pomalo zasitio. Vidio je što ono može učiniti čovjeku. Jednom je sjedio za kartaškim stolom s kockarom koji je usred igre prislonio revolver na čelo i raznio si mozak. A drugom je prilikom na željezničkom peronu grlio staroga prijatelja kojega su poslali na deset godina u Sibir zbog sudjelovanja u uroti - čovjek je na kocku stavio sve što je imao u dvorskoj spletki zbog koje je nadvojvodi Vladimiru trebao biti oduzet nadzor nad vojskom. Kockao je i izgubio.

Da, Jens je volio kockati, no u odabranim trenucima. Večeras je bio takav trenutak.

“Friise, nisam očekivao da ću te ovdje zateći.”

Jensa je iznenadilo što ga je Davidov pronašao u mnoštvu, no to mu je uvelike olakšalo prvi korak.

“Dobra večer, dobrij večer, ministre.”

Pozdravili su jedan drugoga službenim naklonom glave. Ministar je bio zlovoljno stvorenje gustih obrva koje kao da su mu padale preko očiju, a nakon nedavnog sukoba na sastanku na kojem su raspravljali o sredstvima za izgradnju tunela, u njegovu je držanju bilo određene hladnoće. Nosio je elegantan frak s uštirkanim bijelim prslukom i ovratnikom, no odavao je dojam čovjeka kojemu su na umu druge stvari osim razonode. Obrazi su mu bili crveni za razliku od uobičajene pepeljasto sive boje, i Jens se pitao koliko je dobroga francuskog konjaka već popio.

“Dobra večer, gospođo.”

Jens se prignuo nad rukom supruge Andreja Davidova, sitne sredovječne žene u jarko ljubičastoj haljini. Stalno se smiješila, kao da se iskupljuje za suprugovo mrgodno lice.

“Kakva krasna večer”, ozareno će ona. “Bože dragi, kako volim vidjeti vas gospodu tako veličanstveno odjevene.”

Palača je vrvjela vojnim licima u svečanim odorama. Šepirili su se po veličanstvenim prostorijama sa svojim pomno upletenim gajtanima i raznobojnim epoletama, dok su se mladi vojnici međusobno natjecali ne bi li privukli neku od mladih dama s lepezom. Na društvenim događajima u Sankt Peterburgu vojni časnici bili su najbrojniji, veličanstveni u svojim bijelim, modrim ili grimiznim odorama, a pripadnici husarske garde oduvijek su bili najnaočitiji i najbahatiji. Ta je vojska učinila Rusiju jakom, i nisu dopuštali da Sankt Peterburg to ikad zaboravi.

Najavljivač s napudranom bijelom perikom i uskim crvenim hlačama svojim je zlatnim štapom triput udario po mramornim stubama kako bi najavio dolazak novih uzvanika.

“Plešete li?” upita gospođa Davidova Jensa puna nade, nakrivivši glavu poput vrapčića.

Jensu se želudac prevrnuo. Bacio je pogled prema Davidovu.

“Samo naprijed”, potaknuo ga je ministar. “Ja baš i nisam od plesa.”

“Bit će mi čast, gospođo”, odgovori Jens uz galantan naklon.

Dok joj je pružao ruku kako bi je otpratio do plesnog podija, nehajno dobaci preko ramena: “Davidove, riječ ili dvije kasnije, ako nemate ništa protiv.”

Davidov se namršti, no njegova supruga zacvrkuće: “Dakako da hoćeš, zar ne, Andreju?”

Jens se okrene prema svojoj plesnoj partnerici s novostečenim poštovanjem. Osmjehne joj se. Ona mu uzvrati smiješak.

Plesali su mazurku. Bio je to jedan od onih energičnih plesova od kojih je zazirao, ukupno osam parova što su se neobjašnjivo provlačili jedni između drugih. Pronaći pravi put između stopala što kližu po podiju bilo je gore nego navoditi konja kroz mračnu šumu.

Tako se snažno usredotočio na brz tempo da su mu gotovo promaknula dva tamnosmeđa oka što su zurila u njega s drugog kraja prostorije. Posrnuo je te se ispričao plesnoj partnerici. No kad je ponovo pogledao, tamnih očiju više nije bilo — ostao je samo vihor ljupkih kovrča i ljeskanje svile. Sjetio se upečatljivog prizora dugog bijelog vrata, mekane linije obraza i bijele haljine s dugim bijelim rukavicama. Iščeznule su u prepunoj plesnoj dvorani, no prepoznao je te oči. I naumio ih je ponovo pronaći.

“Uzalud ti trud, Friise.”

“Ministre Davidov, predlažem da poslušate što Vam imam reći.”

“Još novca. To ti hoćeš. Još sredstava za tu prokletu kanalizaciju.”

Jens se kiselo osmjehne. “Nisam ovdje kako bih razgovarao o kanalizaciji.”

“Nego o čemu?”

“O zemljištu.”

Ministar nadme uska prsa. “Slušam.”

Broj stanovnika Sankt Peterburga raste sve većom brzinom, što obojica znamo. Posljedica toga ozbiljan je manjak stambenog prostora. Stoga su cijene kuća ili stanova u središtu grada skočile nebu pod oblake.”

“Toga sam svjestan.”

“No, s druge strane, postoji mnoštvo neiskorištenih parcela. Čestica zemlje prekrivene šipražjem u siromašnijim četvrtima i na rubovima grada koje se mogu kupiti za nekoliko stotina rubalja. No nitko ih ne želi.”

“Zbog toga što se nalaze u prokletim sirotinjskim četvrtima.” Davidov prezirno otpuhne dim cigare. “Ako se želiš preseliti u krcatu prljavu daščaru s još deset obitelji, samo izvoli. No ne očekuj da ćemo te mi ostali slijediti.” Krenuo je da otiđe.

“Neke od tih četvrti neće još dugo biti sirotinjske.”

Ministar zastane. Okrene se. Jens je znao da ga je pridobio.

“Ljudima uvijek trebaju stanovi. No bogati trenutačno žele živjeti samo ondje gdje ima trgovina, restorana i, što je najvažnije”, zastane tjerajući Davidova da čeka, “suvremene kanalizacije i vodoopskrbe.”

Promatrao je kako se ministrove obrve podižu. “Nastavi.”

“Moderne kupaonice. Moderne kuhinje. One postaju moguće zahvaljujući tunelima koje gradim ispod grada. A to znači da zemljište koje danas ne vrijedi ništa sutra može vrijediti pravo malo bogatstvo.”

Davidovljeve tanke usne razvukoše se u nešto nalik na osmijeh. “U pravu si.” Zamišljeno povuče dim cigare. “Proklet bio, u pravu si.”

“Tko je čovjek”, upita Jens tiho, “koji odlučuje koji će se tuneli iskapati u kojim četvrtima? Tko je čovjek koji zna kojim će parcelama stoga rasti cijena?”

Davidov položi žilave prste na Jensovo zapešće, snažno ga stisnuvši. “Ti si taj”, reče ministar promuklim šaptom. “Ti, gade.”

Jens ju je pronašao.

Veliki lusteri u plesnoj dvorani caklili su se u visokim zrcalima, stvarajući dojam svjetova unutar svjetova. Mlade djevojke koje su se te godine prvi put pridružile peterburškom visokom društvu nosile su bijelo. Poput ljiljana, nježne i netaknute. Stajale su okupljene u manjim skupinama s bojažljivim osmijesima na licima. Uznemireno su pipkale svoje dugačke bijele rukavice i srnećim pogledom zurile u mladiće koji su se šepirili pred njima. One čije plesne kartice još nisu bile ispunjene imenima zapovjednika i poručnika stajale su pokraj prozora i tromim se pokretima hladile lepezama, kao da im je prevruće da bi plesale.

Jens je pripalio jednu od svojih turskih cigareta, nalaktio se na brončani kip polunaga bacača koplja i promatrao je. Plesala je. Orkestar je svirao mazurku, pa polku, pa polonezu, a ona je bez stanke mijenjala partnere u modroj, grimiznoj te zelenoj odori. Primijetio je da ni s jednim muškarcem nije zaplesala dvaput. Lijepo se kretala — to je prvo primijetio. Ljubak način na koji je držala ramena i glavu, ne ukočeno poput nekih drugih djevojaka, nego u skladu s tečnim ritmom glazbe. Podsjetila ga je na gipku mladu mačku, okretnu i podatnu, a stopala joj bijahu skladna i lagana.

“Upoznat ću vas, ako želiš. Poznajem joj majku.”

“Gospođo Davidova”, reče on kad se ona najednom stvorila pokraj njega, “kakvo je zadovoljstvo vidjeti Vas opet.”

“Zuriš u nju.” Oštro ga je potapšala bjelokosnim drškom svoje lepeze. “Odveć je mlada za tebe. Čujem da si skloniji starijim ženama.”

Uputio joj je dugačak pogled, provukao joj ruku ispod svoje i poveo je na plesni podij kako bi otplesali valcer. “Dobro plešete”, rekao joj je dok su klizili uokolo po prostoriji.

Zarumenjela se od zadovoljstva sve od njedara pa do teške ogrlice od bisera i ametista koju je nosila oko vrata. Njezine ptičje oči zažmirkale su prema njemu. “Ne izgleda sretno.”

“Nisam primijetio.”

“Lažljivče! Pitaj je za ples.”

Sviđala mu se ta žena. I bila je u pravu: mrk izraz na djevojčinu licu jedva da se mijenjao kako je mijenjala plesne partnere. Činilo se da sluša što govore, no sama je malo pridonosila razgovoru. Tek bi ih s vremena na vrijeme prostrijelila pogledom svojih krupnih smeđih očiju, najednom animiranih, kao da su rekli nešto što ju je zainteresiralo. Jens se stao pitati kakva bi to rečenica mogla pobuditi njezino zanimanje.

“Mislim da je vrijeme da ih prekinem”, promrmljao je gospođi Davidovoj, “ako ste sigurni da Vam ne smeta.”

“Ni najmanje. Godinama već nisam uživala u valceru s naočitim mladim časnikom.” Nestrpljivo je zatreptala prema njemu, nagnavši ga na smijeh.

Poveo ju je do mjesta gdje je djevojka plesala u naručju nekog poručnika, a gospođa Davidova smjesta ih krene upoznavati.

“Draga moja djevojko, ovo je Jens Friis”, gospođa Davidova svrne pogled prema Jensu. “Valentina je kći moje drage prijateljice, Elizavete Ivanove. Vas dvoje, vjerujem, imate mnogo toga zajedničkog. Oboje ste zaljubljenici u”, oklijevala je ne duže od djelića sekunde, poprativši to trzajem glave koji ga je podsjetio na vrapčića, “zvijezde.”

Jens nije ni trepnuo.

“Rijetkost je”, reče galantno se naklonivši Valentini, “upoznati zaljubljenika u istu stvar. Smijem li vas načas prekinuti? Kako bismo porazgovarali o zvijezdama, shvaćate?”

“Pa, ne, meni je zapravo...” zaustio je mladi poručnik, no nije bio ni do koljena gospođi Davidovoj.

“Zadovoljstvo mi je plesati s Vama.” Bacila mu se u naručje brzinom munje.

Poručnik nije imao drugog izbora nego odreći se svoje partnerice. Jens se ubaci i odvede Valentinu. Tamnosmeđe oči blistale su joj od smijeha, a usne su joj se izvijale u ljubak osmijeh što ga je svim silama nastojala zatomiti. U njegovim se rukama osjećala tako lagano, kao da lebdi na zvjezdanoj prašini.

“Zvijezde?” upita Valentina.

“Da. Orionovo zviježđe. Veliki medvjed. Sjevernjača.”

Nastala je stanka.

“I to je sve?” upita ona.

“Vi biste još? Postoji Gorostasov čekić i Astralis gigantis... Mogao bih još nabrajati. Sve su one nevjerojatno lijep prizor.”

“Zbog čega mislite da me zanimaju zvijezde?”

On joj se zadirkujući osmjehne, svjestan da ga pomno promatra izvijene obrve. “Htio sam Vas nešto pitati. Kako bih drugačije prokrčio put kroz onu šumu odora oko Vas?”

Ona se tobože namršti. “Kažite, što ste me htjeli pitati.”

On se uozbilji. “Zašto ste se naljutili na mene? Mislim, na koncertu. Mrko ste me gledali kao da mi vrag viri iza ramena.”

Ona zabaci glavu nasmijavši se tako opušteno i prirodno u tom neprirodnom svijetu nakita, steznika i umjetnih kovrča, da se našao potpuno zatečen. Bio je to divan zvuk. Grlen i zarazan. Hitro ju je zavrtio preko plesnog podija. S te blizine vidio je da joj oči nisu samo smeđe kad se smije, nego i zlatne i smeđe, kao da je onaj tko ih je naslikao umočio kist u pogrešan lončić s bojom. Pogled mu je odlutao do mliječno bijele glatkoće njezina vrata.

“Nije vrijedno spomena”, nasmiješila se. “Bila sam tek budalasta školarka.”

“A sada?”

“Sada se više ne ljutim na Vas. Niti sam školarka više.”

“A što ste onda? Jedna od ovogodišnjih debitantica koja je došla na dvor kako bi pronašla muž.

“Ovdje sam jer su mi roditelji tako naredili.”

“A.”

Osjetio je kako se najednom ražestila, premda je prikrila svaki trag srdžbe na licu — izdali su je prsti koje je držala među njegovima. Pustio ju je da pleše u miru, ne postavljajući više pitanja. Činilo se da lebdi duboko unutar glazbe kao nijedna njegova plesna partnerica dosad, kao da je glazba važnija od razgovora. Poveo ju je od natiskanih plesnih parova prema vratima plesne dvorane. Čim ih je spazila, čuo je kako je duboko udahnula i pod rukom osjetio kako joj se uska rebra šire. Podsjetila ga je na životinju koja je nanjušila slobodu.

“Želite li da Vam pokažem Astralis gigantis?” upitao je ozbiljna lica. “Zvijezdu koju je, vjerujem, dosad tek nekolicina ljudi vidjela.”

“Bila bih očarana.”

Osjetio je tračak podrugljivosti.

Brzo se okrenula i pošla prema dvostrukim vratima što su vodila u prostoriju u kojoj je bila poslužena zakuska, a on je pritom udahnuo miris njezine kose. Prekrasni tamni uvojci što ih je onomad vidio u školi bili su ukosnicama pričvršćeni u brižljivo dotjeranu frizuru visoko na zatiljku, naglašavajući joj jagodice i dug vrat. No nije mu se sviđao taj stil. Možda takve frizure i jesu bile u modi, no izgledale su odveć uštogljeno — lišavale su je nečega. Dok je koračala ispred njega, sitna, vitka prilika u svilenoj bijeloj haljini, osjetio je snažan poriv da joj iz kose izvuče velik biserni češalj i oslobodi te guste kovrče. Kao da će tako i nju osloboditi. Osjetio je poriv da iz nje oslobodi sve ono što je bilo tako čvrsto sapeto.

Usmjerio ju je prema jednom od visokih prozora što su se protezali od poda do stropa, zastrti zlatnim baršunom i ukrašeni svilenim cvjetovima. Valentina se nagnula kroz njega kao da noć napolju skriva nešto što žarko želi.

“Gdje je ta Vaša Astralis gigantis?” upita ga tiho.

“Tu je negdje gore, časna riječ, samo čeka da je se otkrije.”

“Nadam se. Vjerujem da ih mnogo još nije otkriveno.”

“Uvijek postoji nešto što još nije otkriveno, Valentina.”

Nije odvratila, samo se njihala uz glazbu što je dopirala iz daljine, doimajući se gotovo netjelesno među sjenama što su padale izvana.

“Možete li mi donijeti nešto za piće?” upita.

Jens se stao probijati do prostorije za okrepu, no dok se vratio s čašom likera od limete u jednoj ruci i rakije u drugoj, već je bilo prekasno. Odore su se sjatile oko nje poput pčela. Čuo je njihovo gladno zujanje. Progurao se naprijed do visokoga svjetlokosog zapovjednika husarske garde u grimiznoj odori, koji je u ruci držao njezinu plesnu karticu i nešto gnjevno govorio. Jens baci pogled prema Valentininu licu i u očima joj spazi pogled zatočene životinje. Odloži pića na stolić, istrgne plesnu karticu zapovjedniku iz ruke. pokida je na dva dijela i vrati mu ih uz kratki naklon.

“Ispričajte nas”, reče i provuče Valentininu ruku ispod svoje. “Valja nam proučiti zvijezdu.”

Dok su izlazili iz prostorije, osjetio je kako Valentina drhti. Načas je užasnuto pomislio da plače, no kad joj je pogledao lice, vidio je da se zapravo smije.