Dragulj Sankt Peterburga

42

Valentina je sklopljenih očiju stajala iza ulaznih vrata i osluškivala. Dva tamnoputa dječaka sjedila su na podu u hodniku i kartala za opuške cigareta, no bili su toliko usredotočeni na igru da gotovo uopće nisu razgovarali. Nisu joj smetali. U proširenju ispod stubišta pojavio se uzak krevet na kojemu je ležao ćelavi muškarac i hrkao. Čak joj ni on nije smetao jer se smirivala. Pažljivo osluškujući. Nije htjela čekati ispred da ne privlači pozornost na sebe.

Minute su brzo otkucavale. Zadržavala je dah kao da time može usporiti vrijeme, no u džepu je nosila težak Jensov sat čije su se kazaljke neumoljivo okretale. Osluškivala je ne bi li čula zvuk vojničkih čizama kako grabe niz puteljak, trznuvši se svaki put kad bi vjetar šušnuo i vrata se zatresla. Znala je da Jensa neće čuti sve dok mu ruka ne dotakne vrata.

Minute su brzo otkucavale.

Na stubi pred vratima začuo se najtiši mogući zvuk. Prsti su joj poletjeli prema kvaki i okrenuli je, odškrinuvši vrata kroz koja je prodrla struja hladnog zraka, a onda ih odgurnula tolikom snagom da su se odbila od zida. Dječaci su znatiželjno pogledali prema gore.

Jens je stajao ondje, visok kao i uvijek, no koža mu je bila zategnuta preko jagodica, a oči utonule duboko u tamne duplje. Donju polovicu lica prekrivala mu je gusta riđa brada.

“Valentina.” Bio je to tek šapat.

Privukla ga je k sebi, preko praga, u hodnik, i nogom za njim zalupila vrata. Zagrlila ga je, najednom zanijemjevši, dok joj je srce glasno udaralo priljubljeno uz njegova prsa. Osjetila je njegove ruke oko sebe, čvrste i nepopustljive. Toliko ga je snažno željela da joj je tijelo počelo drhtati.

“Valentina”, ponovio joj je ime, kao da je to jedina riječ koje se sjeća.

Nije ga mogla pustiti od sebe. Bila je svjesna sata u džepu i vremena koje je odmicalo pred njima poput izdajice. No svejedno ga nije mogla pustiti.

Torbe su bile spremne na krevetu, dvije velike i jedna mala. Spremila ih je prije dva tjedna, napunivši ih uglavnom konzerviranim mesom i vrećicama zobi i sušenog voća, ali i žigicama, voštanicama, pokrivačima, čarapama i po jednim vunenim džemperom za svakoga od njih.

“Putovat ćemo s malo prtljage”, bila je rekla kćeri. Lidija je sjedila prekriženih nogu na sagu od sobova krzna privijajući vlakić uza se.

Valentina svuče odjeću s Jensa. Osam mjeseci u istoj odjeći.

“Smrdim kao strvina”, promrmljao je.

Poljubila ga je u prsa. “Mirišeš tako da bih te mogla pojesti.”

Nasmijao se protisnuvši taj zvuk kroz grlo te ona shvati da te mišiće dugo nije koristio. Za razliku od ostalih mišića na njegovu tijelu, nalik na čvornato uže duž bedara i prsa, koji su bili sve što je od njega ostalo. Sama kost i koža i čvornati mišići. Pokušala je zamisliti koliko mu je napora iziskivalo održavati tijelo i um spremnima za bijeg dok je istovremeno umirao od gladi, no nije mogla. Na brzinu se oprao, a ona mu je oribala leđa i podšišala bradu - nisu se zadržali dovoljno dugo da se stigne obrijati. Za nekoliko minuta izašli su iz kuće žustro gazeći ledenim pločnikom i držeći kćer za ruke između sebe. Lidija je neprestano ramenom gurkala očevu nogu provjeravajući je li stvaran.

“Boljševici su zauzeli željezničke postaje”, rekla mu je, “pa ne bismo smjeli iskušavati sreću s vlakom.”

“Hodat ćemo”, reče on. “Cijelim putem ako treba.”

“Dokle?”

“Do Kine.”

Usta su joj se ovjesila. Gledao ju je smiješeći se njezinoj reakciji, a ona je znala da bi s tim čovjekom otpješačila i do Sjevernog pola ako treba.

“Neka bude do Kine”, reče.

“Gdje je Kina?” upita Lidija.

“Na kraju gdje Rusija pada u more.”

“Nije daleko?”

Oboje su joj se nasmiješili. “Morat ćeš brzo hodati”, reče Jens i ona kimne, ubrzavši koračiće.

U sljedećoj ulici naišli su na prvu blokadu na cesti, koju su čuvale prilike u sivom, s širokim crvenim trakama oko ruke i puškama što su im nervozno podrhtavale u rukama. Valentini se kralježnica ukočila od jeze, no Jens je nastavio grabiti, hitro zakrenuvši u sporednu uličicu s namjerom da pokuša nekim drugim putem. No svaki put bilo je isto — u kojem god smjeru krenuli. Svaki put bili su prisiljeni povući se. Lidija se sklonila između dugih nabora kaputa svojih roditelja i prestala brbljati s ocem o tome kako je naučila igrati poker od dječaka s donjeg kata. Nakon sat vremena Jens se zaustavio u sjeni crkve čija se kupola u obliku glavice luka mutno zlatila pod oblačnim nebom, a pepeo od prošlonoćnih požara i dalje se kovitlao na vjetru. Odložili su torbe na tlo.

“Jense, u zamci smo. Propusnice nam ništa ne vrijede.”

“Ovdašnji vojnici zagriženi su boljševici — neće im biti važan potpis na obrascu ako zaključe da je njihov posao prosvirati glavu jednom od ugnjetavača. Odveć je opasno da se služimo propusnicama.” Nakratko se naslonio na zid, okrenuvši glavu kao da provjerava drugi kraj ulice, no tako mu više nije mogla vidjeti lice. “Zašto me je pristao pustiti?” upitao je.

Usta su joj se osušila. Naslonila mu je glavu na rame. “Zar je važno?”

Dugo je šutio, a Valentina osjeti težinu poput olova u grudima. Jens joj položi čekinjavu bradu na tjeme i ispusti dah što ga je bio zadržavao.

“Ne, ljubavi”, reče tiho, “nije važno. Dok god smo zajedno.” Poljubio ju je u čelo. “A sada pokret.”

“Kamo?”

Podignuo joj je bradu tako da su im se pogledi susreli. “Zar zaista misliš da sam osam mjeseci proveo u onoj smrdljivoj samici ne razmišljajući? Isplanirao sam nam pravac bijega i svaki korak pregazio tisuću puta.”

Podignuo je torbu i popeo kćer na leđa. “Postoji izlaz.”

Jens se sagnuo i podignuo zasun na željeznom oknu nasred ulice. Neka su bila zaključana, no znao je da je lokot na ovome razbijen.

“Brzo! Siđite.” Vidio je da Valentina oklijeva. “Sigurno je.”

Posljednji put kad je bila u kanalizacijskom tunelu umalo se utopila. On se spustio u crnu jamu, pridržavajući se za metalne ljestve pričvršćene za zid od opeke, te s police uzme kerozinsku svjetiljku. Žigice koje su trebale biti ondje nestale su, no Valentina mu je dala jedne koje je spremio u džep. Zapalio je fitilj, a mutno žuto svjetlo smjesta je razagnalo sjene.

“Lidija, hajde, mila, ti si sljedeća.”

Uplašeno lišce provirilo je preko ruba, a potom je spustila nogu na prvu prečku i uzverala se niz ljestve poput majmunčića. Ugledavši crni tunel što se protezao pred njima, nije zastenjala, nego se polako primaknula sasvim blizu njemu, ne trepćući i zureći u tamu.

“Potpuno je sigurno”, reče on i potapša je po pustenom šeširiću kako bi je ohrabrio, a zatim pruži ruku Valentini. Ona za sobom zatvori okno otvora i siđe niz ljestve, nakon čega ih je tama sasvim progutala. Tišinu je prekidao zvuk kapanja vode i daleka huka koju je proizvodio crpni motor.

“Koliko daleko?” upita Valentina.

“Koliko god budemo mogli.”

Podignuo je svjetiljku i zagledao joj se u lice. Na njemu je primijetio promjene, no poljubio joj je usne i zaputio se naprijed s Lidijom na leđima. Valentina im je isprva pjevala jasnim milozvučnim glasom u zagušljivoj tami, no uskoro su morali puzati na sve četiri vukući torbe kroz smrdljivu ledenu vodu i sileći se da nastave.

Jensa je ljutilo što se teško snalazio u mračnim tunelima, budući da su mu se oči tijekom zatočeništva odviknule od tame. Neprestano je posrtao, no nije dopustio Lidiji da mu siđe s leđa unatoč Valentininu nagovaranju. Kći mu je čvrsto ovila ruke oko vrata, priljubivši se uz njega s čežnjom koja mu je napajala suhu i žednu dušu.

Nisu razgovarali o tome što rade, čega se odriču i što za sobom ostavljaju — sad nije bilo vrijeme za to. Samo ju je jedanput upitao: “A tvoji roditelji? Gdje su?” Valentina je pogledala kćer koja je pozorno slušala svaku njihovu riječ, i kratko odmahnula glavom. Nije ponavljao pitanje. Kad su prošli ispod još jednog metalnog okna, Jens se uspeo uz ljestve i provirio kroz rupice u poklopcu. Ugledao je noge što trče, na stotine, možda i tisuće njih. Nakon osam mjeseci svakodnevne potpune samoće, bilo mu je teško pojmiti toliki broj ljudi. Kad su stigli do račvanja u tunelu, a on bez imalo oklijevanja skrenuo lijevo, Valentina se zapanjeno nasmijala, prestrašivši ga.

“Kako li se samo snalaziš u ovom labirintu otvora i cijevi? To je nemoguće.”

“To su moji tuneli, Valentina. Ja sam ih sagradio. Naravno da se znam snalaziti u njima.”

Lidija predugo nije pustila ni glasa. Klipsala je iza njega do gležnja u vodi, a kad se okrenuo prema njoj, primijetio je da su joj oči razrogačene od straha.

“Tata”, upitala je šaptom, “gdje spava zmaj?”

“Ovdje dolje nema zmajeva, mališka”, brzo će Valentina.

“Ima. Tata mi je tako rekao. Mogu mu namirisati dah.”

Jens primi djetetovu ručicu u svoju. Bila je hladna i vlažna. “Mislim”, reče on, “da je vrijeme da se popnemo na svjetlo.”

Nisu bili daleko od idućeg okna. Na tom mjestu svod je bio viši te Jens podigne svjetiljku kako bi pri njezinu blijedu svjetlu vidio što je dalje moguće. Voda je zabljesnula, gusta i masna.

“Nije ispred nas, tata”, prošaptala je Lidija. “Zmaj je iza nas.”

“Ne, Lidija, mila, ovdje nema...”

“Slušaj”, protisne ona.

On posluša. Valentina mu u znak upozorenja položi ruku na rame. Negdje iza njih začuo se nepogrešiv zvuk nogu što šljapkaju kroz vodu, brzo se krećući. Jens smjesta ugasi svjetiljku. Povuče Valentinu i Lidiju iza sebe te ostadoše stajati u tišini, čekajući. Minutu kasnije začuo je glasove.

“Svjetlo se ugasilo.” Bio je to glas nekog dječaka.

“Nestali su. Slušaj”, govorio je stariji čovjek.

Stope su načas utihnule — nisu imali svjetiljku pa su zacijelo slijedili Jensovu. Kad su se ponovo pokrenuli, zvuk stopa bio je sporiji, a zatim sve glasniji dok ih gotovo nisu sustignuli. Jens osjeti kako mu Valentina stavlja nešto hladno i teško u ruku. Bio je to pištolj. Srce mu se uzlupalo. Naciljao je u mraku.

“Tko god jeste, smjesta stanite”, povikao je.

Zvukovi utihnuše.

“Tko je?” upita Jens.

“Nitko”, odgovori dječak. “Tko ste vi?”

“Putnici.”

“Možda smo na istom putovanju”, dobaci stariji muškarac. “Možda. Imate li svjetla?”

“Imamo svjetiljku, ali nemamo žigica.”

“Ostani iza mene, Valentina, i upali našu svjetiljku.”

Učinila je što joj je rekao dok je on držao pištolj uperen u smjeru glasova. Na svjetlu se pojave dvije prilike: dječak od nekih dvanaest godina i pokraj njega muškarac s navoštenim sijedim brkovima i izgubljenim, tužnim očima. Imao je mekane ruke i izgledao poput kakva bankara ili odvjetnika. Jens spusti pištolj i dobaci kutiju žigica dječaku koji ih hitro spremi u džep. Jens iza leđa začuje kako je Valentina opsovala.

“Te sam žigice platila pedeset rubalja na crnoj burzi”, negodovala je.

“Hvala ti, prijatelju”, reče čovjek. “Imate li i viška hrane?”

“Njet!”, hitro će Valentina.

“Moj unuk i ja bili smo prisiljeni pobjeći bez ičega.” Pokazao je prema Valentininoj torbi. Ona počne uzmicati. U tom trenutku dječak ispod kaputa izvuče velik i težak pištolj i uperi ga ravno Valentini u glavu.

“Daj mi tu torbu!” podvikne.

“Najprije ćeš me morati ustrijeliti, bijedni mali lopove”, odvrati ona.

Jens iskorači ispred nje, naciljavši u starca. “Kaži mu da ga skloni”, naredi mu. “Pomogao sam ti. Kakva to unuka imaš?”

“Pohlepna.” Umorno se okrene prema dječaku. “Štedi metke za one koji ih zbilja zavređuju.”

Dječak opsuje i spusti pištolj.

“Mi sada odlazimo”, reče Jens. “Ne zadržavajte se ovdje predugo. Upozoravam vas da će Lenjin i njegova Crvena armija pročešljati ove tunele čim shvate kakvu mogućnost bijega pružaju.”

“Hvala na savjetu.”

Jens kimne u znak pozdrava i podigne Lidiju u naručje. Drhtala je, cvokoćući zubima. No Valentina zastane, kolebljivo odmahnuvši glavom, otvori torbu i iz nje izvadi dvije konzerve mesa. Opsovala je ispod glasa dobacujući ih dječaku te krenula niz tunel.

“Prijateljice”, vikne za njom starac, “postoji vlak.”

Ona zastane i polako se okrene. Pri treperavu svjetlu svjetiljke lice joj je izgledalo poput lubanje. “Kakav vlak?”

“Vlak koji prolazi mojim ladanjskim imanjem, na rubu šume istočno od grada. Mali teretni vlak što vozi jedanput na tjedan, prevozeći samo žito i stoku.”

Jens spusti Lidiju, posegne u torbu što mu je visjela na ramenu i iz nje izvadi kartu i kompas koje je Valentina spremila. “Pokaži mi.” Visoko podigne svjetiljku, a muškarac uperi prst u jednu točku. Na ruci je imao pečatnjak s povećim dijamantom.

“Vidiš li ovaj riječni zavoj? Ovdje vlak usporava pa se možete ukrcati ako budete brzi. Svi mještani iz sela voze se njime.”

“Ali ja sam mislila da su svi vlakovi obustavljeni zbog štrajkova”, reče Valentina.

“Ne i ovaj. On služi isključivo za potrebe mještana.”

“Dokle vozi?” upita Jens.

“Ne daleko, ali dovoljno. Spaja se s transsibirskom željeznicom, gdje istovaruje teret.”

“Jeste li se i vi onamo zaputili?”

“Njet. Još ne.” Starac pokaže prstom iznad glave. “Najprije moram pronaći ženu. Još je u Petrogradu.” Pogledao je Jensa i obojica su znala da je vjerojatno već prekasno, no nijedan to nije naglas izrekao.

“Sretno vam”, reče Jens. “I hvala na informaciji.”

“Hvala vama na hrani. Bog neka nam svima pomogne.”

“Božja pomoć nije dovoljna”, promrmlja Jens podižući kćer i povede ženu van iz tunela.

Pronašli su riječni zavoj što im ga je starac pokazao — nije bilo teško. Na rubu grada zaustavila ih je ophodnja golobradih vojnika, dovoljno mladih i naivnih da su se pokolebali ugledavši službeni žig. Jens se odvažio zamahnuti im Arkinovim propusnicama ispred nosa te je njegova mala obitelj dobila dopuštenje prolaska.

Šuma se pokazala izvrsnim utočištem. Laknulo im je čim su zašli u taj sjenoviti svijet i dva dana pješačili stazama kojima prolaze životinje. Temperatura je naglo opala i počele su padati teške guste pahulje snijega, zatrpavajući im tragove. U nekoliko navrata spazili su druge blijede prilike kako promiču pokraj stabala poput duhova u daljini, no nitko više nikomu nije vjerovao. Nitko nikomu nije prilazio. Neznanci su postali opasnost — ako vam netko nije bio prijatelj, bio vam je neprijatelj. Utaborili su se između stabala na riječnom zavoju, umotani u pokrivače i kapute, ne usuđujući se naložiti vatru osim nakratko kako bi zagrijali vodu za čaj. Napokon mu je ispričala što se dogodilo njezinim roditeljima i koju je presudu donio boljševički sud, a on ju je čvrsto grlio ljubeći joj lice niz koje su se kotrljale vrele suze. Motrili su na željezničku prugu. Iz sata u sat, iz dana u dan. U njihovim mislima srebrne tračnice vijugale su prema budućnosti.

Valentina je ležala sklupčana s Jensom ispod njegova kaputa. Zora samo što nije svanula, tanka srebrna raspuklina na obzoru. Pokraj njih Lidija je spavala snom pravednika, umotana u pokrivač kao u kukuljicu. Valentina ovlaš usnama dodirne glatku suprugovu čeljust. Bio se okupao i obrijao u rijeci. Osjećala je kako se smiješi u mraku, očiju i dalje sklopljenih, te mu je ugnijezdila glavu u pregib vrata. Mirisao je na borove iglice.

“Jense?”

Poljubio joj je kosu.

“Jense, nešto ti želim reći.” Glas joj je bio tih, no osjetila je kako mu se ruke i noge napinju.

“Nema potrebe da išta govoriš.” Podignuo je ruku i položio joj dlan preko usta.

Pustila je da leži ondje punu minutu, a zatim pomaknula glavu. “Jense, pred nama je opasan put. U bilo kojem trenutku možemo...” Poginuti, mogli bismo poginuti. “Možemo se razdvojiti.”

On je čvršće stisne uza se. “Ne. To se neće dogoditi.”

“Ali ako se dogodi, obećaj mi da ćeš paziti na našu djevojčicu.”

On glasno izdahne. “To ne trebam obećavati.”

“Ali svejedno mi obećaj. Molim te.”

“U redu, ljubavi, ako će ti tako biti lakše. Obećavam da ću paziti na Lidiju.” Okrenuo je glavu, crnu sjenu u mraku, položivši joj usne na kožu. “I ti meni moraš isto to obećati.”

“Obećavam. Štitit ću je vlastitim životom.”

“Zadovoljna?”

“Ne.” Usne su joj pronašle njegove te je osjetila onu poznatu i neutaživu bolnu želju za njim. Vodili su ljubav pod vedrim noćnim nebom, ispod zvijezda. I premda nije bilo ni saonica ni krznenoga saga kao one noći kad se održavao bal u Palači Aničkov, nikakva ih kola nisu prekinula niti je Arkin došao s puškom i namjerom da uništi njihov svijet.

“Dolazi!” viknula je Lidija.

Dim je sukljao u plavo nebo, a pištanje lokomotive orilo se svježim zrakom. Željeznička pruga protezala se usporedno s rijekom, a između njih svjetlucao je led nalik na netom izbrušene dijamante. Polja i šuma prostirale su se unedogled i dan je bio savršen za skakanje u vlak.

“Spremite se”, reče Jens.

Valentina kimne, no srce joj je divlje lupalo. Lidija je bila na Jensovim leđima, ruke čvrsto ovijene oko njegova vrata. Drugom je rukom držala Valentinu koja se napeto osmjehnula mužu i kćeri. “Spremna sam.” Dah joj se kovitlao između njih poput ledena zastora te mu je stisnula prste.

Pojavio se vlak sa samo tri teretna vagona iza lokomotive. Stigavši do riječnog zavoja, usporio je, kao što im je čovjek u tunelu i rekao. Vagoni su zaškripali i zatresli se, zanjihavši se ustranu, i Jens je počeo trčati uz prugu. Valentina ga je u stopu slijedila, no on je imao duže noge pa se uspuhala. Lokomotiva im je zapištala iza ramena. Valentina dobaci letimičan pogled vlakovođi koji je mahao štapom prema njima, kao da prijeti da će ih njime otjerati s vlaka. Na početku prvog vagona s vanjske strane nalazile su se metalne ljestve koje je Jens u prolazu s lakoćom dohvatio slobodnom rukom. Vlak ga je smjesta odignuo od tla. Na djelić sekunde visio je držeći se jednom rukom, s Lidijom na leđima i svojom i Valentininom torbom preko ramena. Drugom je rukom i dalje čvrsto držao ženinu.

“Skači!” kriknuo je.

No njoj su noge već bile na izmaku snaga. Poskočila je, spotaknula se, izgubila oslonac i osjetila kako joj se rame umalo iščašilo. Vlak ju je pri punoj brzini vukao po zemlji, oderavši joj kožu, grebući je i udarajući.

Pustila se. Osjetila je kako joj prsti isklizavaju iz njegovih, kao da joj život isklizava iz ruku. Pala je na ledom prekriveno tlo gledajući kako joj vlak odnosi sve do čega joj je na ovom svijetu stalo. Kad su se tračnice izravnale, lokomotiva je ubrzala pokrenuvši zamašnjake i zlovoljno zapištala. Jens i Lidija nestali su joj iz vida. Ustala je, prateći vlak pogledom sve dok joj se nije izgubila iz vidokruga, nesvjesna da drhti i da joj je koža na nogama razderana.

“Jense!” vrištala je. “Lidija!”

Pokušala je disati, no nije joj uspijevalo. Sve je izgubila. Nakon svega što je prošla kako bi bila ovdje, sada kada joj je život trebao iznova početi, sve je izgubila. Nagonski je počela trčati. Trčat će ako treba i do proklete Kine. Bateći nogama po tlu ponovo je posrnula, no ovoga puta uspjela je održati ravnotežu i nastaviti. Misli su joj se rojile po glavi. Imaju jedno drugo, Jens i Lidija. Bit će zajedno. Zauvijek zajedno. Sigurni.

Pluća su je počela boljeti te je shvatila gdje se nalazi, sama usred ničega. Nije imala ništa osim spoznaje koja ju je i držala na nogama: Jens i Lidija su zajedno, brinut će se jedno o drugom.

Bol. Bol što ih je izgubila ubijala ju je. No nastavila je trčati i baš kad joj se počelo crniti pred očima, u daljini je kroz maglu ugledala zadnji vagon vlaka. Trepnula je. Stajao je nepomično na tračnicama dok je siv dim iz lokomotive sukljao u nebo.

Potrčala je. Bila mu je sve bliže dok joj je srce luđački nabijalo u grudima. Stigla je do zadnjeg vagona, no on se nije pomaknuo, nestrpljivo brekćući na tračnicama. Stigla je i do drugog, a pluća samo što joj se nisu rasprsnula. Potom do prvog. A onda do ljestvi. Čvrsto ih je zgrabila. Ništa se nije dogodilo, vlak je i dalje mirovao. Oprezno se stala penjati uz ljestve sve dok nije uskočila u lokomotivu.

Ondje je stajao Jens prislonivši pištolj vlakovođi uz čelo. Osmjehnuo joj se. “Dugo ti je trebalo.”