Dragulj Sankt Peterburga

16

Bolničarka Sonja imala je biti Valentinina pratnja toga poslijepodneva. Krupna žena sjedila je uspravno na sjedalu Turicuma odjevena u najbolji crni kaput i rukavice. Valentina je primijetila da ima nov šešir s crvenom vrpcom od baršuna.

“Imamo golemu čast”, reče bolničarka Sonja blistavih očiju, “vidjeti cara.”

“Istina.”

I bila je istina. Valentina je toga bila i te kako svjesna. No Arkin je sjedio ispred nje za upravljačem, a ona se pitala kakve se misli roje u njegovu proleterskom mozgu.

Kad je automobil stigao na odredište, mjesto nije bilo ni nalik na ono što je očekivala. Zamišljala je drvenu kolibu pokraj goleme rupe u zemlji u kojoj su s unutrašnje strane pričvršćene ljestve. Plašila se silaska pod zemlju i kod kuće ostavila većinu podsuknji kako bi se lakše koristila nogama. Na majčino inzistiranje odjenula je kaput od lisičjega krzna i šešir, budući da će biti u društvu cara Nikolaja, no ispod je imala jednostavnu vunenu haljinu visokog ovratnika za zaštitu od hladnoće i udobna kroja za lakše kretanje.

“Uzbuđena?” upitala je bolničarku dok su izlazile iz automobila.

“Dan kad upoznajem cara Nikolaja bit će mi jedan od najboljih dana u životu.” Bolničarka Sonja s nevjericom je odmahivala glavom. “Nisam mogla zamisliti da će me ikad dopasti takva čast.”

Arkin je stajao pokraj stube kako bi joj pomogao da izađe iz automobila. Valentina ga pogleda. No na njemu nije ništa vidjela. Imao je onaj svoj vozačev izraz lica, no okladila bi se u svoj muf od samurovine da je prisluškivao njihov razgovor.

“Arkine”, reče.

“Da, gospođice Valentina.”

“Kad parkiraš automobil, možeš se vratiti ovamo i klicati caru kad stigne.” Pogledala mu je ravno u beščutne sive oči. “Ako želiš.”

“Hvala Vam, gospođice Valentina.”

Kratko mu se osmjehnula. Sitna osveta za onaj pucanj iz puške. Potom je promotrila zgradu u koju su se spremali ući. Nije to bila nikakva daščara, nego upravo suprotno: golema trokatnica sagrađena od opeke čiji su ulaz uokvirivali raskošno isklesani zidovi. Najupečatljivije bilo je pročelje koje se izvijalo prema van, kao da oponaša tunele što su se krišom poput lopova protezali ispod gradskih ulica. Nikakvih golemih rupa na vidiku, barem ne još. A ni kozaka u odorama, carevih osobnih tjelohranitelja.

Vrata su se širom otvorila te joj se srce nepravilno uzlupalo kad je ugledala Jensa kako stoji na ulazu. Jednu je ruku pružio prema njoj u znak pozdrava, nestrpljivo, što je bilo u suprotnosti s njegovim inače besprijekornim manirima.

“Dobar dan, dame, dobrij den. Stigle ste. Mislio sam da ćete se možda predomisliti oko izlaska po ovako gadnoj magli.”

Zar je stvarno mislio da neće doći?

Prvo se naklonio starijoj ženi i rekao: “Uljepšali ste mi dan. bolničarko Sonja, s tim veličanstvenim šeširom. Zadovoljstvo mi je upoznati Vas.”

Njezini se obrazi zarumenješe. “Ova starudija? Pomislila sam da bi me njegov obod mogao zaštititi od kapanja vode u tunelima.”

“Vrlo pronicavo”, osmjehnuo se.

Valentini je došlo da istrgne bolničarkinu ruku iz njegove, no oprostila mu je kad se naposljetku okrenuo prema njoj. Sve mu je oprostila jer ju je pogledao kao da je cijeli dan čekao ovaj trenutak i cijelu noć odbrojavao minute. Dopustio joj je da to vidi, nije to skrivao od nje. Mislila je da će mu zbog magle oči danas biti bez sjaja, no one su blistale bojom prvih izdanaka proljetne trave, bojom koju prije nije vidjela, barem ne u nečijim očima. Uzeo joj je ruku i načas joj se učinilo da će je prinijeti usnama, no suzdržao se. Umjesto toga duboko joj se naklonio, toliko da mu je vidjela tjeme i kosu koja je stršala kao da joj se nekamo žuri. Morala se obuzdati da je ne dodirne.

“Dobar dan, Jense”, tiho je rekla.

Pogledi su im se ukrstili. Još su je uvijek zbunjivali njegovi osjećaji prema grofici, no danas je to odlučila ostaviti postrani. Prste je nakratko obavila oko njegovih prije nego što joj je ispustio ruku.

“Jesmo li svi ovdje?” upitala ga je. “Spremni za dolazak cara Nikolaja?”

Usta su mu se stisnula. “Bojim se da je Njegovo Carsko Veličanstvo imalo drugih neodgodivih obveza. Na koncu nam se ipak neće pridružiti u razgledavanju građevinskih radova.”

Bolničarka Sonja razočarano zacvili. “O”, reče otegnutim izdahom.

“Ispričavam se zbog nepredviđene promjene plana, no Njegovo Carsko Veličanstvo ima previše obveza koje mu oduzimaju vrijeme. No zato su ovdje ministar Davidov i njegova supruga.”

“Ali ne i car?” kukala je bolničarka.

“Ne i car.”

“Ne budi smiješna, bolničarko”, strogo će Valentina. “Došle smo vidjeti građevinski pothvat. Sigurna sam da ćeš nakon što ga vidiš biti manje razočarana.”

“Valentina, jesi li i ti razočarana?”

Jens je postavio to pitanje tako neuvijeno da ju je zatekao.

“Ne.”

“Uistinu?”

“Došla sam vidjeti tunele.”

“Onda bolje da ti ih pokažem.”

Pružio joj je ruku te su zajedno prošli kroz vrata. Iza njih zacijelo je bilo predvorje i u njemu drugi ljudi, no ona ih nije primijetila, svjesna samo snažnih kostiju njegove podlaktice pod svojim dlanom i topline njegova ramena uz njezino.

“Tuneli”, podsjetila je samu sebe. “Zbog toga sam ovdje.”

Prevarila se oko hrđavih ljestvi. Sišli su u teško mehaničko dizalo koje je podsjećalo više na kavez za životinje nego na prijevozno sredstvo za ljude. Željezna su se vrata uz tresak zatvorila, a Valentini je želudac ostao na prizemlju dok joj je ostatak tijela potonuo u utrobu zemlje. Pozdravila je gospođu Davidovu, sjetivši je se s bala, te se upoznala s ostalim posjetiteljima, no nitko od njih nije joj se urezao u pamćenje. Misli joj je obuzeo Jens i njegovi tuneli. Tuneli su mu bili izrazito prijeteći. Zaudarali su po strvini, kao da se neka životinja ondje utopila, te je kroz njih neprestano strujao propuh. Činilo joj se da joj dišu u lice. Niz zidove se cijedila voda, a mrkli mrak ispunjavao je svaki kutak koji nisu osvjetljavale svjetiljke nanizane na oblom svodu.

Posjetitelja je bilo ukupno dvanaest, uključujući i nju, te četiri zaposlenika na projektu, koje je Jens predstavio kao inženjera, geodeta, nadzornika radova i stručnjaka za vodu. Svi su se oni kretali kroz tunele prirodno kao krtice, saginjući se bez razmišljanja kad bi se razina stropa spustila, automatski okrećući lica ustranu kad bi prošli pokraj kakva bočnog kraka tunela iz kojeg bi ih zapahnuo vlažan i hladan zrak.

Prethodno su se gore u predvorju održali govori. Jens je govorio o svrsi projekta, o potrebi za sustavom odvodnje i kanalizacije kojim će se unaprijediti zdravstveno stanje u gradu. O dvije tisuće mrtvih prošle godine i koleri koja je uzela maha u siromašnim četvrtima. O milijunima galona vode koje crpke svakodnevno propuštaju. O poplavama kojima pogoduje močvarno tlo na kojima je Sankt Peterburg izgrađen, a koje vrvi komarcima. O milijunima opeka koje se peku u Moskvi i potom prevoze. O radnoj snazi koja danonoćno odrađuje dvanaestosatne smjene. O odvodnim cijevima što se ravno poput strijela protežu daleko na sjever sve do Finskog zaljeva.

I prije nego što je završio govor u dvorani, Valentina je prestala slušati njegove riječi. Zurila mu je u usta promatrajući kako mu se usne pomiču. Imao je široku čeljust zanimljiva oblika. Nosio je kožnati šešir koji mu je spljoštio kosu i debele čizme s gumenim potplatima u kojima je šljapkao kroz vodu. Sviđalo joj se kako ga svi pozorno slušaju dok govori, čak i mrgodan ministar Davidov, te kako se, kad je završio govor, premjestio tako da stane pokraj nje.

“Znatiželjna?” upitao ju je.

“Da, jako.” “Uplašena?”

“Da, jako.”

“Ne vjerujem ti.”

Nasmijala se. “Ovo je izvanredno postignuće”, dometnula je. “Zacijelo se jako ponosiš.”

On kimne, smiješeći joj se i proučavajući joj lice. Bolničarka Sonja bila je odveć zauzeta razgovorom s gospođom Davidovom o korištenju kamfora za uklanjanje ustajalog mirisa iz kuće. Upravo se okretala s namjerom da ga predloži Jensu kao rješenje za neugodne mirise pod zemljom, kadli se zvuk nalik na pucanje Zemljine kore zaorio tunelom, parajući bubnjiće. Zemlja se rascijepila pod Valentininim nogama.

Svjetla se pogasiše. Tama zadrhti. Odjeknuše krikovi, no priguši ih prasak stijena i opeka što su se urušile odozgo. Valentina posrne, obuzeta panikom. Bila bi pala da je nečija ruka nije uhvatila za zapešće i povukla gore uza zid. Tapkala je u mraku tražeći put, obnevidjela. Gušila se od prašine, no bila je dovoljno prisebna da drži usta zatvorenima.

“Ovuda”, začuje Jensov glas pokraj sebe. Oštar i ljutit.

Povukao ju je za sobom. Nije mogla disati ni razmišljati. Uši su je boljele. Pognula je glavu dok ju je vukao u manji bočni krak tunela.

“Ovuda!”

Valentini se naprezao mozak. No pružila je ruku iza sebe, napipala nečiju i povukla je, ne želeći je ispustiti. Vika se odbijala od zidova dok su posrtali naprijed, no ništa nije imalo smisla. Srce joj se popelo u grlo i nije mogla gutati. Zbunjenost joj je zakrčila um zajedno s prašinom.

No čak i u tom mrklom, zagušljivom mraku, Jens je znao kamo ide, a prsti su mu se ovili oko njezina zapešća čvrsto poput žice. Nije ju kanio pustiti. Ta ju je misao vodila naprijed.

Naposljetku je nastupila tišina. Onakva tišina kakva postoji samo pod zemljom. Jens ju je dobro poznavao, tu potpunu odsutnost zvukova. Katkad se pitao je li smrt takva; ne pakao u kojem bjesni vatra. nego hladna i neumoljiva odsutnost svega. Bez života, bez zvuka, bez svježeg zraka. Učini mu se da će mu glava prsnuti od bola. Zapalio je svijeću i jedini primijetio da mu ruka drhti. Oko sebe začuo je uzdahe olakšanja kad je zatreperio plamen. Odavno se zakleo da se ispod zemlje nikad neće spustiti bez šibica i svijeće u džepu.

“Koliko nas je?” Prebrojio je glave. “Osam.”

Osam od sedamnaest. Blagi Bože! Ministar Davidov bio je tu zajedno sa suprugom, kao i Kroskin, mladi geodet. No ni traga pomoćnom inženjeru. Ni Prutzu, stručnjaku za vodu. Tko još? Podignuo je svijeću još više, a sjene su se razletjele kroz zrak zasićen prašinom.

Valentina je bila tu, čučeći na tlu. Na trenutak je užasnuto pomislio da je ozlijeđena, ali nije bila, pomagala je bolničarki nagnutoj nad Kroskinom koji je ležao opružen na vlažnoj zemlji. Jedna nogavica bila mu je razderana, a koža na potkoljenici presijavala mu se od krvi. Preostalo dvoje, brkati član Dume i njegova žena, stajali su drhteći. On je oštro jecao, a ona ga je njihala u naručju šapćući mu kratke naputke. “Tiho, Jakobe, bez suza, tiho, obriši oči.”

“Umrijet ćemo ovdje”, izgovorio je zadihano.

Valentina podigne glavu. Šešir joj je ispao, a tamna joj je kosa bila puna zemlje. Usmjeri pogled u Jensa.

“Hoćemo li?” upitala je. Izravno pitanje. “Hoćemo li umrijeti?”

Svi pogledi bili su uprti u njega, a Jensu se učini da su teški kao i slojevi stijena iznad njihovih glava.

“Ne. Njet. Naravno da ne. Pogledajte gdje se nalazimo. Ovo nazivamo međukomorom. Ovdje su dvije zapornice, jedna pokraj druge, za usmjeravanje i kontroliranje protoka vode kroz onaj ondje otvoreni jarak.” Pokazao je rukom prema tami do koje nije sezalo svjetlo svijeće dok mu je vrući vosak kapao po prstima. Nastavi govoriti. Nastavi im puniti glave riječima kako bi im odagnao strahove. “No ovamo”, odmaknuo se od natiskane skupine, “na kuki, spremno za slučaj nužde, nalazi se ovo.”

Podignuo je uljanicu, poput čarobnjaka što izvlači zeca iz šešira. Upalio ju je uz pomoć svijeće gledajući kako im njezino svjetlo boji pepeljasto siva lica u boležljivu žućkastu boju.

“Moramo inženjerima iznad zemlje dati vremena da provjere što se dogodilo”, nastavio je. “Trenutačno su svi gore u šoku baš kao i mi ovdje dolje.” Na silu se osmjehnuo. “Ovdje smo sigurni”, reče im. “Zahvalite Bogu.”

“Kako znate da se svakog časa neki novi svod neće urušiti?”

Bio je to ministar Davidov. Proklet bio. Svi su se zagledali u svod od opeke koji je na najvišem mjestu iznad njihovih glava bio visok dva metra, primjećujući pukotine. Jens je osjećao kako se miris njihova straha polako širi komorom.

“Tunel je snažan i čvrst.”

“Toliko čvrst da se urušio na nas.” Davidovljevo mršavo lice upalo je od napetosti.

“Ne.”

“Kako to mislite, Friise?”

“Tunel se nije urušio zato što je nedovoljno čvrst.”

Valentina ustane, sitna prilika u polumraku pećine. “Dogodila se eksplozija. Čula sam je.”

“Ne govorite gluposti, djevojko. Svod je bio klimav. Urušio se na...”

“U pravu je”, umiješa se Jens. Kakav oštar sluh. Bila je budna, pažljivo je slušala. Većina ljudi ne sluša.

“Koji vrag pokušavate...”

“Andreju”, ljubazno će gospođa Davidova polažući dlan na suprugovu ruku, “ne sada. Prebrodimo ovo što bolje znamo. Optužbe ostavi za poslije.” Osvrnula se oko sebe i nasmiješila se. To nije bio posebno uvjerljiv smiješak, no pomogao je. Napetost je malčice popustila.

“Gospođo Davidova, pravo zborite. Moramo ostati smireni. Sada je najvažnije provjeriti koliko je tko ozlijeđen.” Jens priđe Kroskinu, geodetu, koji je ležao na podu. Mladić je svijao ruke na prsima ne bi li tako umanjio bol. “Koliko je loše?”

Kroskin iskrivi lice. “Preživjet ću.”

“Svi ćemo preživjeti.”

Bolničarka kimne u znak ohrabrenja. “Koža mu je na jednoj nozi potpuno oderana ispod koljena, no kost srećom nije slomljena.” Rukama je već snažno pritiskala ranu jednom od svojih podsuknji.

“Evo.” Jens iz pojasa izvuče džepni nožić.

Kroskin razrogači oči.

“Nećemo ti odsjeći nogu, dečko”, Jens ga utješi. “Samo ćemo razrezati zavoje.” Položi ruku bolničarki na rame. “Dajte sve od sebe”, promrmlja. “Davidove, dođite ovamo i razrežite nekoliko zavoja.”

Dodao je nož ministru.

“Ima li još ozlijeđenih?”

Nitko se nije oglasio. Jens baci pogled na supatnike zatočene u tom podzemnom paklu u kojemu je vladala gotovo potpuna tama, i oduševi se njihovom hrabrošću. Osjetio je nalet poštovanja prema njima, čak i prema onome gadu Andreju Davidovu koji se prihvatio paranja podsuknje kratkim, učinkovitim pokretima.

“Svi smo natučeni i puni masnica, znam, no...”, ovo im se neće svidjeti, “ako nema nekih većih ozljeda, sad bih vas napustio.”

“Ne. Nemoj.”

Bila je to Valentina. Primijetio je da ima ogrebotinu na vratu.

“Vraćaš se onamo, zar ne?”

“Moram.”

“Jer bi moglo biti još ozlijeđenih.”

Ozlijeđenih. Zdrobljenih. Prikliještenih stijenama. Ljudi koji krvare i ljudi na umoru. Živih. Mrtvih. Svi ti prizori iskrsnuli su u glavama okupljenih.

Valentina brzo dometne: “Odveć je opasno da ideš sam. Povedi nekoga sa sobom.”

Povedi mene sa sobom. To je htjela reći.

Osvrnuo se po podzemnoj komori. Odlučio je sa sobom povesti najslabijeg člana skupine, onoga zastupnika iz Dume, kako svojim strahom ne bi poljuljao one koji ostaju. Jens nije mogao riskirati da među njima izbije panika dok ga nema. “Vi.” Pokaže prstom prema zastupniku iz Dume. “Dođite sa mnom.”

Valentini se iz grla otme tihi uzdah. Ovako izbliza mogao je vidjeti kako joj se zemlja slijepila za trepavice. No nije ju mogao povesti. Nije znao na kakve bi unakažene udove mogli naići ondje dolje. Nanovo je zapalio svijeću i uhvatio zastupnika iz Dume za lakat, usmjerivši ga natrag prema otvoru tunela. Osjećao je kako čovjeku drhti ruka.

“Čekajte!” Valentina ga zaustavi. “Uzmite svjetiljku, vama će biti potrebnija nego nama. Nama ostavite svijeću.” Odnijela mu je svjetiljku koja je stajala pokraj ranjenika. “Uzmi je.”

“Hvala”, reče on. “Spasibo.”

“Oprezno.”

Jens kimne. “Ministre Davidov”, dovikne, “pazite na žene.”

“Jense”, Valentina će na to ispod glasa, “zar ne znaš da mi žene pazimo na vas muškarce?”

“Znači, trebao bih tebe povesti sa sobom?”

“Trebao bi.”

“Ne mogu.”

“Znam. Ovdje nema zvijezda koje bismo mogli gledati.”

Nije mogao ne osmjehnuti se. A potom je otišao, crni ga je tunel progutao takvom brzinom da je na trenutak posumnjao je li uopće živ.

Valentina je osjećala nedostatak. Ne svjetla, koje se u međuvremenu svelo na bijedan plamičak zbog kojega su ljudi bili još tjeskobniji, razdražljivi poput mačaka u vučjem kavezu. Nego njega, njegove čvrste osi. Bez Jensa komora se činila znatno praznijom, zrak smrdljiviji, a ljudi sitniji. Spasilački pothvat koji se prije samo nekoliko minuta činio izglednim najednom je postao neizvjestan. Bojala se da se neće vratiti.

Vidjela je kako se kreće u mraku kao da posjeduje ove tunele, kao da pripadaju njemu, a ne gradu — onako kako ljudi posjeduju kuće. I po prvi put sinulo joj je što za njega znači ovo urušavanje voljenih mu tunela. Iz razmišljanja prenuo ju je bolan jauk kojim se oglasio mladi geodet. Učinila je sve što je mogla kako bi Kroskinu bilo udobno nakon što mu je bolničarka Sonja podvezala nogu, no nije imala mnogo izbora. Pod glavu mu je stavila šal i prekrila ga krznenim kaputom, zatisnuvši ga oko njega, nastojeći mu odagnati bol. Stenjanje je prigušivao dlanom kojim si je prekrio lice, i premda mu je drugi dlan počivao između njezinih, nije govorio.

“Je li Vaša obitelj u Sankt Peterburgu?” upitala ga je.

Kimnuo je, ništa više.

“Ja imam sestru”, tiho reče. “Zove se Katja.” Katja, nisam mrtva. Ne vjeruj im ako ti kažu da jesam. I ne strahuj za mene. Vratit ću se, neću te napustiti, obećavam. “Plavokosa je kao i Vi i obožava se kartati. Imate li Vi sestru?”

Mladić ponovo kimne.

“Kako Vam se zove sestra?”

Ništa. Počeo je još više drhtati.

“Postoje sigurnosni sustavi”, reče mu. “Postupci za spašavanje. Izvući će nas odavde, ne brinite se.”

Dlan mu klizne s lica. “Je li to istina?”

“Dakako da jest.”

“Laže.” Davidov je stajao pokraj nje, a sjena mu je počivala na njoj, oštrih bridova pri svjetlu voštanice. “Baš kao što je lagala da je čula eksploziju.”

“Zbog čega bih lagala?” upita Valentina.

“Kako bi zaštitila Friisa. Razapet će ga kao nesposobnjakovića ako odavde izađemo živi.”

Valentina se osvrne oko sebe. “Je li još tko čuo eksploziju?”

Bolničarka Sonja odmahne glavom. Gospođa Davidova stajala je nepokretno blizu svijeće na tlu, kao da se ne usuđuje odmaknuti se od nje. Sjena joj je plesala po zidu. Smeteno je zurila u supruga. Samo je supruga zastupnika iz Dume, koja je čučala oslonjena o pete, žestoko kimala.

“Ja sam je čula”, potvrdi. “Uši me još uvijek bole od udara. A Vas?”

“Da”, reče Valentina i pogleda gospođu Davidovu.

Ministrova žena polako kimne.

“Eksplozija”, ponovi Valentina. Poznavala je taj zvuk. Urezao joj se u pamćenje u Tesovu. “Bomba.”

Ta riječ razbila je krhku ljušturu pod kojom su se skrivali.

“Zbog čega bi tko napao kanalizacijski sustav?” prošapće bolničarka Sonja. Suze su joj klizile niz obraze.

“Ne kanalizacijski sustav”, odsiječe Davidov. “Zar ste toliko blesavi da ne shvaćate tko je trebao biti meta?”

“Car”, Valentina će bez uvijanja. “Namjeravali su ubiti cara.”

Promatrala je svijeću niz koju se cijedio vruć vosak, stvarajući lokvice. Gledala je kako vrijeme dogorijeva. A on se ne vraća. Htjela je poći za njim, no umjesto toga slušala je uvijek prisutan zvuk vode što se vrtloži i navire. Pokušala je procijeniti štetu koju je pretrpjelo pet lica okupljenih oko plamena. Na taj način nije razmišljala o vlastitom gubitku.

Bolničarka Sonja bila je smirena. Već se susretala sa smrću i ozljedama. Da, plakala je, no ruke su joj bile mirne dok je njegovala pacijenta koji je ležao na podu. Geodet je bio rastrojen i preznojavao se, ne mogavši podnijeti bol i strah. No gospođu Davidovu bilo je teže pročitati budući da je naviknula zatomljivati osjećaje.

Samo joj se jedna sitna bora urezala između obrva, kao što bi se i njezinoj majci znala kad bi imala glavobolju.

Mama? Ne brini se za mene.

Supruga zastupnika iz Dume bila je drugačija. Nije mogla mirovati. Sjela bi, pa bi ustala, pa koračala, uzrujano si dodirujući odjeću, kosu, grlo. Bila je mršava, toliko da je u mraku nalikovala više na sjenu nego na osobu. “Muškaraca već dugo nema”, reče.

“Traže ostale”, objasni Valentina. “Za to treba vremena.”

“Ali moglo bi se odroniti još stijena.”

“To bismo čuli. I ne brinite se: muškarci bi nas dozvali.”

Davidov zakorači između njih. “Nema potrebe da se odveć brinemo jer je među nama netko tko nam jamči spas.”

“Tko?” upitaju žene.

Davidov usmjeri pogled prema Valentini.

“Ja?”

“Da, Vi.”

“Zašto ja?”

“Jer ćete uskoro postati dragulj Sankt Peterburga.”

“Kako to misliš, Andreju?” upita ga supruga.

On se nije obazreo na nju. “Nije li tako, mlada damo?”

“Ne.”

“Valentina Ivanova uskoro će se udati”, objavi on. “Za sina jedne od najuglednijih obitelji u Sankt Peterburgu.”

“Ne.” Valentina obriše ruke o prljave suknje. “To je laž.”

“Vaš me otac osobno izvijestio o skorašnjim zarukama. Čestitam, draga moja. A zbog Vas će obitelj Černov preokrenuti nebo i zemlju — a i stijene — kako bi Vas izvukla odavde. Bude li potrebno, poslat će i vojsku.”

Valentina osjeti kako se zrak oko nje promijenio. Zatreperila je blijeda nada. Oči su se zakrijesile, a srca brže zakucala.

“Ministre, imate li žigice?” upita mirno Valentina.

On se namršti. “Imam.”

“Svijeća se brzo topi. Trebali bismo je štedjeti.”

“Molim?”

“Moramo je ugasiti.”

Tama je bila potpuna. Sviđalo joj se tako. U njoj se mogla sakriti. Nije mogla vjerovati da se ikad bojala Jensovih tunela.

Jense. Vrati nam se.

Svih šestero sjedilo je u krugu na hladnom tlu, dodirujući se stopalima, kao ukotvljeni jedni uz druge. Tako se nitko neće osjećati izdvojeno u mraku, sam uz zvuk brzih koračića štakora što se šuljaju iz jednog tunela u drugi.

Valentina osjeti kako se ministar koji joj je sjedio zdesna naginje prema njoj. “Vi ste bistro i ljupko stvorenje, draga moja”, reče ispod glasa, “odveć inteligentno da bi se povinovalo volji drugih kad je Vaša tako očito snažna. Poslušajte savjet starog veterana. Upotrijebite svoje oružje.”

“Oružje?”

“Najjače od svih, draga moja. Svoju ljepotu.”

“Znate li koje je najjače oružje?” upita ga Valentina u mrklom mraku. “Ono kojim se nikad neću moći poslužiti.”

“Koje to?”

“Roditi se kao muškarac.”

On se zasmijulji, duboko u grlu. Osjetila je kako kima u znak priznanja da je u pravu.

Je li mrtva?

Arkin si je to pitanje postavio tisuću puta. Je li Valentina mrtva?

Nije htio da umre. Ni da bude ozlijeđena. Ili prestrašena. Zaprepastilo ga je koliko je htio da je živa. Dosad je ubijao samo neznance i to uvijek zbog višeg cilja, no ovaj je put bilo drugačije. Njezino ga je lice proganjalo. Od eksplozije nije ga mogao odagnati iz misli.

Podignuo je pogled prema prozoru njezine sobe, no nje nije bilo.

Stajao je na hladnoći ispred ulaznih vrata. I čekao. Polovicu svojega prokletog života proveo je čekajući. Kad su ministar Ivanov i njegova supruga naposljetku sišli niza stube, oboje umotani u debela krzna, oboje ukočeni i šutljivi, sjeli su na modru kožu i nisu progovarali. Zurili su u suprotnim smjerovima. To nije bilo ništa neobično, no Arkina je rastužilo što ni u ovakvom trenutku, dok im se kći smatrala nestalom, nisu uspijevali pronaći nešto što bi ih ujedinilo. Je li toliko malo toga ostalo između njih?

Ulice su bile pune prometa, no on je pustio misli da otplove unatrag do onog razgovora sa Sergejevom.

“Car Nikolaj ide posjetiti nove kanalizacijske tunele”, rekao je bio Arkin svojemu prijatelju. “Ovo nam je prilika, Sergejeve.”

“Jesi li siguran?”

“Da. Obiteljska bolničarka ne prestaje o tome pričati. I ona je pozvana kao pratnja starijoj Ivanovljevoj kćeri. To je savršeno mjesto za postavljanje zamke.”

Sergejev zagunđa. “Kvragu i ova moja ruka. Ovakav ti ne mogu biti od koristi. Još nisam u stanju ponovo raditi pod zemljom.”

Arkin ga brižno potapša po zdravom ramenu. “Ne možeš, druže moj, znam to. Ali tvoj brat može.”

Krenuli su raspodijeliti puške i Arkin si je te večeri prvi put nakon mnogo mjeseci dopustio da se napije. Napetost je bila zvijer s kandžama i očnjacima koja mu je živjela u utrobi i živoga ga izjedala.

Filip Ivanov otišao je kimnuvši kratko supruzi i uputio se u Ministarstvo na nasipu, dok je Arkin okrenuo automobil i vratio se Nevskom avenijom. Pred krojačkim salonom gospođe Monique itvorio je vrata Turicuma i, premda mu to nije bio običaj, pružio Elizaveti Ivanovoj ruku kako bi joj pomogao da siđe niza stubu automobila. Činila mu se krhkom, a inače oštre crte lica mekšima i nejasnima. Ona ju je prihvatila i zahvalila mu prije nego što je zašla ispod modro-bijele tende trgovine.

“Neće me biti sat vremena”, rekla mu je. “Ne duže.”

“Da, gospođo.”

Kupio je novine i pročitao ih u automobilu. Iz njih je malo toga saznao. Nazivali su to nesrećom, urušavanjem svoda tunela. Ni spomena bombi. Ni spomena pokušaju ubojstva. Prokleti gadovi. Prokleo je cara Nikolaja zbog hirovitosti: bez njega, cijeli taj korumpirani ustroj urušit će se jer se neće imati na čemu temeljiti. Kad mu je ministar Ivanov rekao da je Njegovo Carsko Veličanstvo toga dana otišlo klizati na ledu s djecom u Carsko selo umjesto u posjet tunelima, došlo mu je da zaurla. Kad će više taj ustanak? Kad će početak vrlog novog svijeta za koji je Arkin prodao svoju dušu?

Kad se gospođa Ivanova na koncu pojavila, pokrenuo je motor automobila. Pričekao je da tramvaj otklopara mimo njih prije nego što se uključio u promet ispred kočije s obiteljskim grbom, no pogled na sve te raskošne trgovine i restorane samo mu je produbio osjećaj razočaranja. Iskreno je vjerovao da će od danas ta mjesta pripadati običnom narodu Rusije. Vozio je brzo, želeći pobjeći što dalje odande.

Zvuk ga je, kad ga je u prvi mah začuo, prenuo. Na trenutak je pomislio da je pregazio mačku. Jedan jedini glasni vrisak od kojega su mu se naježile dlake na zatiljku. Naglo je utihnuo, no do tada je već shvatio da mu dopire iza leđa. Okrenuo se i ugledao Elizavetu Ivanovu nagnutu naprijed, laktova u krilu i lica uronjena u dlanove. Stenjala je.

Arkin skrene u pokrajnju uličicu i zaustavi automobil. “Gospođo, je li vam loše?”

Krzneni kaput nije se pomaknuo, čulo se samo to tiho, neprekinuto stenjanje. Zurio je u njezin shrvani lik i zatekao se kako čudno diše. On joj je ovo učinio naloživši da se bomba postavi u tunel. Ustao je s vozačkoga sjedala i stao na zaleđeni pločnik dok mu je vjetar pokušavao otpuhati kapu.

“Gospođo?” reče.

Stenjanje utihne. Ostala je i dalje pogrbljena, dok su joj tihi jecaji curili kroz prste. Nagonski je sjeo na sjedalo pokraj nje. Time je prekršio sva moguća pravila, no nije ga bilo briga. Sjedio je pokraj nje, ne dodirujući je i ne govoreći, a kad je naposljetku prestala drhturiti i pružila ruku prema praznini na sjedalu između njih. on je položio svoj dlan na njezin. Rukavica na rukavici, najbljeđa moguća utjeha, no ostali su tako. Minute su prolazile. Nekoliko pješaka pogledalo ih je iznenađena izraza lica, no Arkin se na njih nije obazirao.

“Hvala ti”, prošaptala je.

Polako, kao da izranja iz vode, Elizaveta Ivanova ispravila se u sjedeći položaj te duboko i drhtavo udahnula. Nije ga pogledala niti je odmaknula dlan, no leđa su joj ponovo bila ravna, a suze su prestale.

“Možda je još uvijek živa”, tiho reče Arkin.

“Ne smijem u to vjerovati.”

“Ne odričite se nade.”

Usne su joj se razvukle u blago podrugljiv osmijeh. “Nade sam se odrekla prije mnogo godina.”

“Nema potrebe za tim. Nada nas tjera da idemo dalje.”

“Nada u što?”

“U to da vam je kći još živa. U život vrijedan življenja.”

Okrenula se prema njemu i on u njezinim plavim očima spazi hladnu osamljenost. Šubara joj je bila nakrivljena, a uvojak svijetle kose ispao je iz ukosnice, viseći joj preko obraza. Poželio joj je ispraviti šubaru i namjestiti uvojak. Ispraviti i namjestiti joj život.

“Je li Vaš život vrijedan življenja?” upita ona Arkina.

“Naravno.”

Pomno ga je proučila, kao da prvi put primjećuje tamne vrhove njegove kose pod kapom, liniju njegovih usana i oprezan izraz u očima. Dlan joj je i dalje ležao pod njegovim.

“Hvala ti, spasibo”, ponovo je rekla.

Elizaveta se naslonila u sjedalu i zatvorila oči. Vidio je kako joj se oči pomiču pod gotovo prozirnom kožom vjeđa, nemirne kao i kucanje njegova srca. U tišini je pričekao dok u sebi nije pronašla ono što joj je trebalo da nastavi. Kad je počelo sniježiti, on je odmaknuo dlan, vratio se na prednje sjedalo i odvezao je kući.

Jens Friis vratio se do njih. Valentina je prva opazila blijedo svjetlo svjetiljke, prva koja je skočila na noge i prva koja ga je pozdravila te vidjela da Jens koji se vratio nije isti onaj koji ih je napustio. Lice mu se promijenilo. Na neki neobjašnjiv način kosti su mu bile drugačije razmještene, kao da ih je nečija nepoznata ruka rastavila dok ga nije bilo i nanovo ih složila. Oči su mu utonule dublje, a na svakom kraju usana urezala se duboka bora. Bio je otresit. Nepristupačan. Kratkim je rečenicama objasnio što su vidjeli.

“Tunel je potpuno zatrpan stijenama i krhotinama.”

Valentina mu je proučavala ruke. Rukavice u dronjcima, krv što mu se poput crne zmije cijedila niz zapešće.

“Previše toga treba ukloniti. Svod je klimav. Spasilačke ekipe sigurno neće doći tim putem jer bi se novi dio svoda u svakom trenutku mogao urušiti.”

“Jeste li ikoga pronašli?” upita bolničarka Sonja.

Zastupnik iz Dume udalji se do jarka i povrati u vodu.

“Našli smo trupla”, prizna Jens. Usne su mu bile stisnute. Nitko nije ništa više pitao.

“A sada”, reče on, “čekamo.”

“Znaš li plivati?”

Valentini se prevrnuo želudac. “Da.” Ljeti u potoku, dok joj je sestra još mogla zamahivati nogama. “Da, znam plivati.”

“Odlično.”

“Hoće li doći do toga?”

“Moglo bi.”

Zamislila je hladnu vodu. “No ne vjerujem da moja bolničarka zna plivati.”

“Onda ćemo je pridržavati na površini između sebe. Ne budi tako zabrinuta. Najvjerojatnije neće biti potrebno.”

“Nadam se da neće. Hoće li voda biti prljava?”

“Vjerojatno.”

Dok je uljanica bila upaljena, živjeli su u jednome svijetu. Valentina je koračala gore-dolje po podzemnoj komori do ruba svjetla koje je bacala svjetiljka, no nije se usuđivala zakoračiti onkraj njega. To bi bilo previše. Bila je žedna, grlo joj se osušilo. Starije su žene ostale sjediti na vlažnom tlu, potiho razgovarajući o poželjnosti tople kupke. Jens je stajao pokraj jarka pušeći cigaretu za cigaretom. Kožnati šešir je izgubio te mu je crvena kosa poprimila prljavo sivu boju, slijepljena s glavom zahvaljujući težini prašine od opeka. Svako malo prišao bi mladom geodetu, promotrio mu zajapureno lice i izmijenio pokoju riječ s bolničarkom Sonjom.

Kad bi ugasili uljanicu, živjeli su u drugačijem svijetu, onom u kojem su na slobodu izlazili demoni što zaziru od svjetla. Mala bi skupina ponovo sjela u krug, dodirujući se stopalima.

“Pokušajte odspavati”, zapovjedi Jens.

Čučnuo je pokraj Valentine, svukao kaput i ogrnuo je njime.

“Spasibo. Podijelimo ga”, reče ona.

U potpunom mraku osjetila je dodir njegova dlana dok im je prebacivao teški kaput preko krila. Dok je vrijeme sporo protjecalo a glasovi se stišavali, um su joj preplavili klokotanje i šum vode te je zamišljala kako nadire, polako ali nezaustavljivo, sve dok ih ne potopi u snu.

“Tiho.”

Jensov glas u njezinu uhu. Jensov dlan na njezinoj bradi. Otvorila je oči uz trzaj, no pred njima je bila samo tama.

“Tiho”, opet je prošaptao.

Uto shvati da je nagnut nad njom.

“Jecala si u snu. Noćna mora?”

“Da.”

“Ovo mjesto priziva noćne more.”

Bilo je mračno kao u rogu. Nije mu mogla razaznati nijedan obris lica, no čula je kad je progutao i osjetila mekan dodir njegovih usana na svojima. Jedan čas bile su ondje, a već su drugi nestale. Tako hitro da nije bila sigurna je li joj se samo učinilo. Napipala mu je lice, pronašavši visoko čelo i ravnu liniju obrve, a onda prstima kliznula niže istražujući mu kapak i guste trepavice. Nikad dosad nije dotaknula lice muškarca.

Jens progovori sporim glasom. “Morat će ukloniti vodu iz tunela kroz koje moramo proći.”

Disala je oprezno, udišući zrak što ga je on maločas izdahnuo.

“Znaš li što bih sad volio?” upita je.

“Što?”

“Četiri kriške hladna i slatka, osvježavajućeg ananasa. Dvije za tebe, dvije za mene.”

Nasmijala se od iznenađenja.

“Spavaj sad”, tiho će on. “Bez noćnih mora. Ne brini se, ja ću osluškivati vodu.”

Voda je navrla, baš kao što je Jens znao da hoće. Oštrim je sluhom čuo promjenu njezina zvuka, naglu promjenu tona mnogo prije nego što je doprla do njih. Daleko klokotanje kroz cijevi i tunele negdje daleko u vodovodnom sustavu: voda se preusmjeravala otvaranjem i zatvaranjem zapornica. Pojedine je tunele valjalo isprazniti kako bi zatočena skupina mogla pobjeći, a zvuk vode bio je sve glasniji.

“Samo ostanite mirni”, reče Jens. “Čim voda prođe kroz ovu komoru, svi ćemo se moći popeti u viši tunel i izaći odavde. Čuvajte glave, strop će biti nizak. Držite se skupa i čvrsto primite uže.” To nije bilo pravo uže, nego njihovi remeni spojeni u dug niz, čija je svrha bila spriječiti da koga odnese bujica.

“Koliko će duboko biti?” upita bolničarka. Zubi su joj cvokotali.

“Neznatno. Samo se držite užeta.”

Stajali su u redu iza njega. Ozlijeđeni geodet bio je remenjem privezan za Jensova leđa, taman toliko priseban da ga čvrsto uhvati oko vrata. Bio je mršav mladić, ne odveć težak, no Jensa je brinula otvorena rana na njegovoj nozi u prljavoj vodi. Pokraj njega stajala je bolničarka kojoj su se molitve slijevale s usana poput zrnaca krunice. Jens je jednom rukom podignuo svjetiljku, a drugom joj čvrsto stisnuo nadlakticu. S druge njezine strane stajala je Valentina. Dao bi sve na svijetu da može stisnuti njezinu ruku i ne puštati je, no dao je riječ da će pomoći bolničarki. Svaki sa svoje strane, bio je obećao, no cijelim će putem motriti Valentinu. Davidova je smjestio iza nje, potom njegovu ženu, a iza nje par iz Dume.

Voda je navrla. Nabujala je u jarku i izlila se po tlu komore crna poput nafte, no nitko se nije uspaničio. Začuli su se oštri uzdasi kad je ledeni potočić prerastao u bujicu, preplavivši im stopala, penjući im se uz potkoljenice i vrtložeći im se oko koljena. Kad se popela do Valentininih bedara, nadimajući joj suknju oko nje, pogledom je potražila njegov. Čvrsto je stisnula uže i bolničarku Sonju kad je pokraj njih prošao štakor, sumanuto plivajući.

Jens je pomno promatrao bujicu. “Sada!” viknuo je.

Podignuo je svjetiljku i otisnuo se. Krotko su ga slijedili, uz četiri kamene stube do tunela na višoj razini gdje se otjecanje usporilo, a prljava mrzla voda sezala im do koljena. Njezin smrad bio je zagušujući, a svod nizak. Davidov je udario glavom o opeke i opsovao, no Jens ih je vodio naprijed što je brže mogao, vukući improvizirano uže za sobom. Kad se jednom domognu tog kanala, izlaz neće biti daleko.

“Sve u redu?” doviknuo je.

“Da.”

“Nema još puno.”

“Koliko?”

No uto Jens začuje neki zvuk, potmulu tutnjavu što se pomaljala iz daljine i sve više nadglašavala zvuk pljuskanja stopala po vodi.

“Brže”, naredio je.

Protegnuo je korak doviknuvši: “Još malo pa smo stigli.”

“Kakva je to buka?” poviče Davidov.

Najednom ih je uhvatila panika. Jedan su ga čas poslušno slijedili, da bi potom odjednom stali trčati kroz prljavštinu, posrćući i padajući, shvativši što tutnjava najavljuje. Ispustili su uže. Geodet je Jensa stisnuo toliko čvrsto da ga je počeo gušiti, no Jens i dalje nije ispuštao bolničarku, primijetivši da je Valentina rukom obujmila gospođu Davidovu koja je teško disala. Njezin muž progurao se do čela kolone.

“Skrenite prema tom otvoru gore desno. Odatle biste mogli vidjeti danje svjetlo”, dovikne mu Jens.

Svjetlo. Obična riječ. Svjetlo. No Jens ju je čuvao sve do sada. Ona je sa sobom donijela nadu. Požurili su, četveronoške grabeći i pljuskajući prema bočnoj udubini u zidu, a čim su skrenuli u nju, Jens je začuo poklike. On je ušao zadnji, vukući bolničarku Sonju za sobom, i smjesta ugledao ono što je ondje i očekivao naći. Željezne ljestve na čijem se vrhu nalazilo metalno propadalište. Kroz male je proreze dopirala sunčeva svjetlost i čist zrak. Svi uskliknuše od olakšanja, a niz obraze gospođe Davidove poteku suze.

Huk vode najednom zagrmi tik iza njih.

“Gore”, naredi oštro Jens.

Davidov se prvi uspeo. Ramenima je odignuo metalna vrata u podu, a ona se uz zveket otvoriše propustivši val zraka s ceste iznad njih i tjerajući ih da zaškilje zureći iz tunela prema gore. Jens hitro prebaci geodeta s leđa na ljestve kako bi ga Davidov mogao povući van, a za njim pošalje zastupnika iz Dume i njegovu ženu. Razina vode brzo se podizala, dosegnuvši Jensov struk.

“Valentina, penji se!”

No ona je gurnula bolničarku na najnižu prečku ljestvi. Sonja je toliko drhtala da se zdepastim rukama jedva pridržavala željeznih ručki.

“Bistro! Brzo!” vikao je Jens.

Ruku je ovio oko Valentininih ramena podignuvši je na ljestve baš kad je voda provalila u tunel.

“Hajde”, reče. Čizme su joj bile promočene pa ju je pogurao.

Zgrabio je zapešće gospođe Davidove i položio joj ruku na prečku, vidjevši kako joj se prsti obavijaju oko nje. Još desetak koraka i sve će biti gotovo.

No u tom je trenutku navrla bujica. Golem zid uskomešane vode sručio se na njih, odignuvši im stopala od tla, jurnuvši uz ljestve i otrgnuvši im prste od metala. Svjetiljka se ugasila. Sve se zamračilo. Jens je pao u vodu, a usta su mu se napunila prljavštinom. Glavom je udario u zid. Pluća su mu gorjela dok se borio da ispliva prema četverokutu svjetla, no nešto ili netko pao je na njega, nanovo ga potopivši.

Pod vodom je zgrabio ruku što je divlje lamatala i povukao je na površinu. Načas je spazio prestravljeno lice prije nego što mu ga je podivljala bujica istrgnula iz ruku. Bila je to gospođa Davidova. Valentina je vrištala. Njezina tamna figura preskočila ga je bacivši se u vodu.

“Ne”, zaurlao je. “Valentina, ne!”

Usta mu je ponovo zapljusnula prljavština. Posegnuo je i dohvatio je za kosu, uplevši joj prste među duge vlasi, i povukao je prema sebi boreći se s navalom bujice. Tijelo joj je bilo sitno i lagano, no Valentina se ritala i vrištala da je pusti, vukući ih oboje ispod površine. Nije ju pustio; prije će se utopiti nego je pustiti. Netko s ljestvi ispruži ruku, dobacivši kaput na površinu vode. Dohvatio je rukav, a zastupnik iz Dume povukao ga je prema metalnim prečkama.

“Spasibo”, promrsi Jens.

Valentina je utihnula, stisnuta u njegovu naručju, zureći u smjeru struje bujice koja je odnijela gospođu Davidovu. Ispustila je dubok jecaj, životinjski zvuk žalosti, no nije se opirala kad ju je Jens pogurao uz ljestve. Napaćeni, natiskali su se jedni uz druge na hladnom sivom svjetlu zimskoga jutra, mokri i iscrpljeni na pustoj cesti. Davidov je pao na koljena uronivši lice u dlanove. Jens još nije bio spreman sagledati razmjere vlastitog neuspjeha. Doći će vrijeme i za to, kad ostane sam, daleko od očiju svijeta. Zasad je privio Valentinino drhtavo tijelo uza svoje, gladeći joj kosu i uklanjajući iz nje prljavštinu.

“Mogla sam je spasiti”, prošaptala je, a riječi su joj podrhtavale na jeziku.

“Ne”, odvrati on. “Nisi mogla.”

U daljini je čuo automobile što jure prema njima. No imao je osjećaj da budućnost koju si je počeo graditi juri u suprotnom smjeru, jednako nezaustavljiva kao i podivljala bujica u tunelima ispod Sankt Peterburga.