Dragulj Sankt Peterburga

31

Stigli su topliji dani i grad je s užitkom sa sebe zbacio zagušujući pokrov od magle što se u međuvremenu pohabao, zaudarajući poput kaputa kakva starca. Zlatne kupole crkava nanovo su problistale pod vedrim nebom, a palače se otarasile tmurna ozračja propustivši u sobe sunčevu svjetlost što se gnijezdila na naslonjačima i protezala se po sagovima poput riđeg mačka. Fontanka i Mojka nabujale su od otopljena snijega, nanovo omugućavajući brodovima da prevoze ugljen i drva do tvornica na rubu grada. Ulice su prštale od života. Posvuda su nicale tržnice, a ulični trgovci vikom su nudili svoju robu. Prodavači su svakom prolazniku pod nos gurali jabuke i cimet, cipele i kistove. Sankt Peterburg našušurio je svoje suknje i počeo se smiješiti.

I Valentina se smiješila. Jens ju je čekao, kako da se ne smiješi? Tvrdio je da mu svakodnevna šetnja do bolnice pomaže jačati pluća i čini dobro, no ona baš i nije bila sigurna u to. I dalje je teško disao, katkad proizvodeći pištave zvukove dok se penjao i silazio niz rub pločnika.

Od samog pogleda na njegovo koščato tijelo, kosu što se poput bakra presijavala na posljednjim zrakama sunca i nagib glave dok bi zamišljeno koračao naprijed-natrag, mirni kutci u njoj proprštali bi od života. Postojanje bi općenito govoreći postalo životnije kad bi bila blizu njega, bitnije, svrhovitije. Toga je dana u bolnici prvi put svjedočila porođaju, i ostala osupnuta time što život počinje na tako surov, a istodobno lijep način, sa savršeno sazdanim novorođenim djetetom. To ju je rasplakalo.

No čak je i to iskustvo bilo blijedo u usporedbi s onim što bi se u njoj dogodilo kad bi ugledala svojega danskog inženjera kako je čeka. Došlo bi joj da se baci na njega, cijeloga ga obujmi rukama i proguta. I tako svaki dan. No umjesto toga prišla mu je, osmjehnula mu se pogledavši ga u oči i stavila mu ruku u svoju.

Kad su stigli do ulice u kojoj se nalazio njegov stan, na nebo se navukla sumorna ljubičasta izmaglica pod kojom su zgrade izgledale poput ljupkih kuća za lutke. Jens joj je prebacio ruku preko ramena i malo je govorio, štedeći dah za šetnju, pa ga je ona zabavljala prepričavajući mu kako su se medsestra Gordanskaja i bolničarka Darja umalo potukle zbog izgubljenog liječnikova stetoskopa, okrivljavajući jedna drugu sve dok zrak u prostoriji nije bio zasićen psovkama, a Gordanskajine goleme grudi nadule se prijeteći da će joj popucati dugmad na odori.

On se zasmijuljio, no ona osjeti kako mu se tijelo najednom ukočilo. Primijetila je kako se smijeh iz njega iscijedio i otekao u jarak pokraj ceste, a na njegovo se mjesto ušuljalo nešto mračnije dok joj je snažnije stisnuo rame. Pogledala je za njim i spazila otmjenu kočiju s pozlaćenim obiteljskim grbom te sluge u livrejama kako čekaju ispred njegove kuće.

“Čija je?” upita Valentina, unaprijed znajući odgovor.

“Grofice Serove.” Zastao je i pogledao Valentinu, napeto joj zureći u lice. “Reći ću joj da smjesta ode.”

“Zbog čega bi uopće došla?” upita ona.

“Možda je Aleksej bolestan.”

Valentina osjeti kako joj se srsi migolje uz kralježnicu. Grofica Natalija Serova bila je lukava. Bila je i te kako kadra iskoristiti svojega sina ako je bilo potrebno.

U kočiji i predvorju nije bilo nikoga, pa se Jens stao uspinjati stubama po dvije odjednom, no na pola je puta usporio, pritisnuvši ruku na prsa kao da se bori udahnuti. Valentina mu je smjesta pritrčala, prebacivši mu dio težine na svoje rame. Rukama ga je obgrlila oko struka te je u ledenoj tišini u sebi proklela groficu.

“Kako dirljivo!”

Glas se začuo odozgo. Valentina podigne pogled. Grofica Serova stajala je na odmorištu kočopereći se u mentol zelenoj haljini s crnim ogrtačem, visokim crnim šeširom sa smaragdnim perjem i dječakom uz skute. Bilo mu je otprilike sedam godina. Imao je zelene oči — prelijepe, zabrinute zelene oči. Oči što su bile prestare za dječaka njegove dobi.

“Jensu u posljednje vrijeme nije baš dobro”, odbrusi Valentina crnom šeširu. Nije se udostojila pogledati ženu u oči.

“Djadja Jense! Ujače Jense!” Dječak se sjuri niza stube i podmetne rame pod Jensovu drugu ruku.

“Spasibo”, promrmlja Jens. “Dobra večer, grofice.” Stigavši do odmorišta, oslobodio se iz njihovih zagrljaja i uspio izvesti uljudan naklon. “Čemu dugujem ovo zadovoljstvo?”

“Aleksej je bio zabrinut. Kad je čuo da nisi dobro, stao mi je dodijavati da ga dovedem da te posjeti.”

Osmijeh joj je bio prijetvoran poput zmijskog jezika. Jens raskuštra dječakovu smeđu kosu. “Dobro sam.” Otključao je vrata stana, no čim su ušli, zavladala je neugoda koju Jens nije ni pokušao ublažiti. Samo je kleknuo pred njezina sina.

“Što to imaš?” upitao ga je.

“Dar za tebe”, dječak se široko osmjehne.

Majka mu iskrivi lice. “Sam se toga dosjetio.”

Aleksej je u naramku nosio predmet veličine kutije za cipele koji je gurnuo Jensu u ruke. Jens pažljivo otvori poklopac te prasne u smijeh.

“Gle, gle, što to ovdje imamo!”

Na posteljici od slame u kutiji ugnijezdio se velik bijeli miš, mrdajući brkovima i izrazito zlovoljno zureći u njih svojim ružičastim očima.

“Dok si bolestan, mislio sam”, dječak usmjeri pogled iskosa prema Valentini i brzo ga opet skrene, “da bi ti mogao praviti društvo. Ako budeš usamljen. Zove se Atila.”

“Atila?” Jens se još jedanput gromoglasno nasmije, što mu izazove silovit napadaj kašlja, a miša nagna da uzrujano zacijuče pokazujući žute zube. “Veličanstven je. Srce Huna pod sićušnim krznom. Spasibo, Alekseju. Hvala ti. On i ja postat ćemo dobri prijatelji.”

Poljubi dječaka u obraz, a on mu ovije ručice oko vrata i zadrži ih ondje.

“Ne vješaj se”, naredi mu majka.

Ruke se povukoše, no Jens ga povede do stola gdje su zajedno sjeli proučavajući Atilu kao da je predmet čuđenja, dok su se Valentina i Natalija Serova međusobno pogledavale s prikrivenim zanimanjem.

“Čujem da se zbog Vas borio u dvoboju”, grofica će tihim glasom.

“To baš i nije točno.”

“Znači da ste Vi krivi za njegovu ozljedu.”

“Za njegovu ozljedu”, oporo odvrati Valentina, “kriv je čovjek koji je povukao obarač.”

“Čula sam da to nije bio šarmantni zapovjednik Černov. On se još uvijek oporavlja na toploj crnomorskoj klimi. Znate li tko je ispalio hitac?”

“Je li ovo inkvizicija?”

Grofica se osmjehne suzdržljivim smiješkom koji joj se ne proširi dalje od usana. “Znate kakav je Sankt Peterburg, pun zlobnih glasina.”

“Pun zlobnih ljudi.”

Valentinin prkosan pogled nije se svidio grofici. Odvratila je pogled, a Valentina je iskoristila taj trenutak kako bi stala iza Jensa i naslonila mu ruku na rame, sagnuvši se i nasmijavši se štosovima koje je miš izvodio. Aleksej se od srca smijao veličini životinjinih testisa. Majka i sin nisu se dugo zadržali, no prije njihova odlaska Jens je još jedanput kleknuo, poljubio dječaka u obraze i obećao da će izraditi najraskošniju palaču za miševe koju je jedan glodavac ikad imao. Privio je njegovo nemirno mlado tijelo uza svoje.

“Hoćeš li doći kad ti bude bolje?” upita stidljivo Aleksej. “I opet me povesti na jahanje?”

Jens je oklijevao. U prostoriji su otkucavale sekunde tijekom kojih grofica nije trepnula nijedanput.

Na koncu Valentina istupi pred njih smiješeći se i potapša dječaka po ramenu. “Dakako da hoće. U svakom će ti slučaju doći pokazati Atilinu novu palaču.”

Jens ju je gledao jedan dug trenutak, a potom kimnuo dječaku. “Dakako.”

Grofica je odjezdila iz sobe uz šuštanje svilenih suknji, a u hladnim sivim očima nedvojbeno joj se ogledala pobjeda.

Valentina je gurnula teška vrata crkve i ušla u nju, već naviknuta na njezin vlažan miris i prostor pod kupolom za koji je očekivala da će je pritijesniti težinom molitvi, no nije. Činio se praznim.

“Oče Morozov”, zazvala je visokog čovjeka u crnom koji je palio svijeću pod pozlaćenom ikonom Djevice Marije. Okrenuo se strpljiva osmijeha na licu.

“Opet ste tu, vidim.”

“Opet sam tu.”

Stajala je nasred mramornog poda. Freske, ikone i zavjetne svijeće oko nje svečano su sjale, a tužne oči svetaca zurile u nju kao da je ona grešnica i lažljivica, a ne čovjek u dugoj crnoj halji. No ona je znala da to nije tako. Ispod blaga osmijeha i ljubaznih riječi krio se jezik što je širio laži brže no što je dijelio oproste.

“Jeste li ga vidjeli?” upita ona.

“Moj današnji odgovor jednak je kao i prethodnih dana: Viktor Arkin više ne dolazi ovamo. Ti si, dijete, u ovu crkvu uvijek dobrodošla, no ovo je mjesto za mir i molitvu, a ne progonjenje.”

“Kad ste ga posljednji put vidjeli?”

“Rekao sam ti već. Nisam već tjednima.”

“Znate li gdje je?”

“Ne.”

“Jeste li sigurni?”

“Siguran sam.” Kad se nasmijao, svijetle su mu se oči nabrale na vanjskim rubovima kapaka, zgužvane poput papirnog rupčića. “Ne lažem ti.”

“Jeste li čuli ikakve novosti?”

“Samo da je ranjen.”

“Teško?”

“Ne znam. No čuo sam da je otišao u Moskvu. Je li to istina, nemam pojma.” Dodirnuo je raspelo što mu je visjelo oko vrata.

“Poručite mu da sam mu ja, Valentina Ivanova, rekla da se ne može dovijeka skrivati od mene.”

Osmjehnuo se svojim svećeničkim smiješkom i ugasio voštanicu što mu je gorjela u ruci. “Dijete, ovo je kuća Božja. Neka ti On podari mir i utiša ono što te goni da tako nepokolebljivo tražiš tog Viktora Arkina.” Dvama prstima načinio je znak križa.

“Hvala Vam, oče, no ja bih radije da mi On podari podatke koje tražim.”

“Tu ti ne mogu pomoći.”

Valentina je primijetila oprez iza blagih očiju, bistar i oštar um koji joj je uskraćivao pomoć. Naglo se okrenula i žurno napustila crkvu. Iza njezinih leđa svećenikov glas odzvonio je praznim vlažnim prostorom. “Neka te Bog blagoslovi, dijete.”

“Je li otišla?”

Otac Morozov kimne. “No vratit će se, druže.”

U zagušljivoj stražnjoj prostoriji u podrumu crkve, Arkin je sjedio za stolom pokraj brda letaka na kojima bijahu otisnuta crvena slova. Jednog po jednog presavijao je namjeravajući ih podijeliti na sljedećem sastanku, palcem prolazeći duž pregiba dok je iz njega prštala razdraženost. “Zašto ne odustaje?”

“Ova je tvrdoglava.” Morozov dlanom potapša hrpu letaka na kojima je pisalo: UJEDINITE SE! MOĆ RADNICIMA! “Baš kao i ti”, dometnuo je.

Na tronošcu u kutu bakreni samovar tiho je grgoljio, a pokraj njega na tanjuru ležao je nepojeden pirog. Svećenik baci pogled prema njemu i namršti se.

“Viktore, ako želiš da ti rana zacijeli, moraš jesti. Moraš spavati.”

“Ne još, oče.”

“Nego kada?”

Arkin podigne pogled s letaka. Smršavio je, to je i sam primijetio, obrazi su mu upali između oštrih kostiju lica, a sive oči poprimile tamniju boju. Čak se i Elizaveta Ivanova na to osvrnula. Voljela mu je dugo gledati u oči, kao da će, bude li dovoljno dugo gledala, u njima otkriti tko je on zapravo.

“Kad posao bude obavljen”, reče Arkin. “Kad Romanovi budu zakopani u kakvoj jami. Tada ću ponovo voditi normalan život.”

Svećenikovo lice namršti se otkrivajući duboke brazde. “Tada bi moglo biti prekasno”, tiho reče. “Možda dotad zaboraviš kako se to radi.”

Stiglo je pismo od zapovjednika Černova. Od samog pogleda na omotnicu s obiteljskim grbom utisnutim u žig na vosku Valentini je došlo da ga pokida na tisuću komadića. Odnijela ga je u očevu radnu sobu i predala mu ga neotvoreno.

On ga je pročitao u tišini. “Zapovjednik je u Švicarskoj”, obavijestio ju je, “liječi se u toplicama. Ne očekuje da će se u Sankt Peterburg vratiti prije kraja ljeta.” U njegovim je riječima osjetila prikriveno olakšanje. Izmijenili su pogled pun razumijevanja i ona kimne.

“To nije dugo, tata. Imaš vremena do tada. Kakve god da ti je zajmove priskrbila Černovljeva ogrlica, morat ćeš ih otplatiti ili produžiti rok do jeseni jer ću mu tada morati vratiti nakit.”

“Da ti je imalo stalo do sestre, udala bi se za njega.” Zgužvao je pismo u šaci.

Valentina odmahne glavom. “Molim te, tata. Mora postojati način da iznađeš novac. Nekako. Prodaj sve. Prodaj kuću u Tesovu. Ionako nam više neće trebati.”

Otac joj utone u naslonjač iza golema pisaćeg stola na kojemu bijahu naslagane visoke hrpe spisa i fascikala od čvrsta svijetlosmeđeg papira, što su se svakog časa mogle prevrnuti na njega. Obrazi su mu bili zagasite boje prezrelih šljiva. “Banke su već vlasnice svega što posjedujemo, Valentina. No pokušat ću.”