Dragulj Sankt Peterburga

26

Valentina je mahala bijelom lepezom od labuđeg perja uspinjući se Jordanskim stubama. Sad je bilo službeno. Bila je kurva. Ponuđena na dražbi za najveću ponudu. Novac je na stolu? Uzmite je, vaša je.

Carski bal u Zimskom dvorcu bio je pažljivo izrežirana smotra uznositosti i raskošna bogatstva, jedan od najznačajnijih događaja u sanktpeterburškoj sezoni. Čvrste pergamentne pozivnice napravljene od teleće kože i ukrašene pozlaćenim dvoglavim orlovima bile su najpoželjnija svojina u gradu, a nadmetanje kako bi im se došlo u posjed bijaše nemilosrdno. Stotine svijećnjaka i lustera kupalo je dvorac u svjetlu, odbijajući se od zrcala i bljeskajući sa zlatnih vaza. Marija, nećakinja grofice Serove, šaputala je da su orhideje dovezene posebnim vlakovima s Krima, ali Valentini je bilo sasvim svejedno. Došla je na bal, napravila je ono što je otac od nje tražio. Dok su prolazile kroz Nikolajevu dvoranu, Marija bi kraj nje svako malo čujno dahnula od uzbuđenja.

“Valentina”, reče ona, “mislim da smo umrle i otišle u raj.”

“Ja sam umrla i otišla u pakao.”

“Ne budi smiješna. Pogledaj sve te zgodne časnike koji jedva čekaju da ih se ščepa.”

Valentini se pred očima učini kako se gomila gostiju njiše u ljeskavu sjaju. Prizori nanizanih limunovih i narančinih stabalaca i visokih čupavih palmi vrtjeli su joj se u glavi. Hladila je obraze lepezom i nije obraćala pozornost na povorku prinčeva i princeza, na vojvode i grofove, na biskupe u ljubičastim odorama s dugim bijelim velovima.

Radije bih bila mrtva nego ovdje. Valentinu obuzme ta misao. To ju je podsjetilo na Katju i onu noć kad je u zapešće zarila škare pa zadrhti unatoč vrućini.

Marija je uhvati za ruku. “Imaš li tremu?”

“Ne, zašto bih je imala?”

“Jer će tvoj Stepan biti ovdje. A i njegovi roditelji, grof Černov i njegova žena.”

“Moj Stepan.” Te se riječi Valentini zalijepe za jezik.

“Zašto si to tako rekla?”

“Da to utuvim sebi u glavu.”

Marija je začuđeno pogleda. “Je li on već tu?”

Kroz velebne dvorane u svojim nakićenim odorama paradirali su vojni časnici, oficiri iz svih jedinica. Kozaci u crvenom, ulani u plavom. Nije opazila zapovjednika Černova.

“Marija”, reče, “željela bih nešto popiti.”

Votka je pomogla. Bila je od brusnica. To joj je prijalo. Izabrala ju je iz reda ohlađenih čaša sa žestokim pićima koja su imala dodatke limunove korice, papričica, brusnica ili bivolske trave. Htjela je probati onu s bivolskom travom, ali nije se usudila jer je sluga, kad ga je zaustavila i uzela čašu sa srebrnog pladnja, umalo prolio pića po svojoj zlaćanoj uniformi. Marija je pijuckala liker od limete i razrogačenih očiju gledala prijateljicu.

“Valentina”, prosiktala je, “osramotit ćeš se.”

Valentina se grohotom nasmije, iznenadivši se pritom spoznajom da je još uvijek u stanju smijati se. “Već sam se osramotila, zar ne shvaćaš?”

Pronašla je masivni stup od talijanskog mramora koji se ne bi prevrnuo u slučaju pometnje. Stajala je leđima uza nj, ali ne i naslonjena na njega — samo je muškarcima bilo dopušteno nasloniti se na stupove ili dovratke — ali dodirivala ga je potpeticom satenske cipelice i vrhom lakta, tek toliko da se uspravno održi na nogama. Tijelo ju je već zanosilo u stranu bez upozorenja, a to ju je uznemirilo.

Marija je otišla. Valentina nije bila sigurna kad se to dogodilo, ali čim je ugledala svoju prijateljicu na drugom kraju dvorane kako razgovora s časnikom, okrenula je glavu i pokraj sebe spazila prazno mjesto. Valentina se izvještila u opažanju srebrnih pladnjeva koji su kružili dvoranom, kao i u dozivanju sluga dizanjem obrve. Osjećala se iznenađujuće toplo i ugodno. Ne baš pospano, ali na rubu, a onaj užasni crni ponor koji joj je ne tako davno zjapio pred nogama, činilo se da je nestao, poput Marije. Sad je samo mogla misliti na Jensa. Na njegov osmijeh, njezin obraz naslonjen na njegova gola prsa, njegovo bilo što joj je odzvanjalo kroz kosti lubanje sve dok joj i misli nisu poprimile taj ritam.

“Valentina, tražio sam Vas.”

“Zapovjedniče Černov, dobra večer.”

Ona mu pruži ruku, a on je okrene kako bi joj poljubio dlan. Kao da ju je posjedovao. Ona postane svjesna glazbe koja je svirala, bio je to Ples mladih labudova iz Labuđeg jezera Čajkovskog, te usmjeri pogled prema jednoj od galerija kako bi vidjela orkestar u punom zamahu. Veseli zvuci probudiše joj oštru bol u grudima, bol za koju je mislila da ju je utopila u votki.

“Valentina, draga, večeras krasno izgledate.”

Lice mu je pod svjetlom svijećnjaka sjalo od napora i ona pokuša zamisliti kako bi bilo gledati to lice iz dana u dan, do kraja života.

“Zapovjedniče...”

“Molim Vas, zovite me Stepan.”

“Stepane, hoćemo li prošetati dvoranama dok ne stigne Njegovo Carsko Veličanstvo?”

On ispruži ruku. “Iznimno mi je drago što imam tu čast.”

Ona se nevoljko odmakne od stupa, ali sigurnim potezom premjesti ruku pod njegovu. Šetnja kroz dvorane bila je dobra ideja. To je značilo da mu neće morati gledati lice.

Stepan Černov bio je uglađen i pažljiv. Cijelih pola sata dopustila mu je da je vodi kroz odaje, a on je sve to vrijeme iznosio svoja mišljenja o vojnim pitanjima. “Car bi trebao izbaciti generala Levitskog koji je prestar i zaboravljiv i zamijeniti ga s...” Uši su joj se umorile i isključile. Predstavio ju je Makarovu, ministru unutrašnjih poslova i premijeru Stoljipinu, krupnom čovjeku okrugle ćele, uredne bradice i brzih, pametnih očiju. Ona mu se nasmiješila a on je zasjao od zadovoljstva.

“Kakav dragulj imaš, Černove. Dobro je čuvaj.”

Kao da je bila nečije vlasništvo koje je služilo tomu da ga se uresi i njime razmeće pred drugima prije nego što ga zaključaju na sigurno kad padne noć. Kad ju je Stepan odveo do svojih roditelja, kratko se naklonila lagano svinuvši koljena, a pritom se čvrsto držala za njegovu ruku osjećajući kako joj se izokreću oči. Ali, osim toga, malo čega se sjećala u vezi s tim susretom. Kad je sat otkucao devet sati, veliki dvorski maršal, barun Vladimir Freedricksz, najavio je cara Nikolaja i caricu Aleksandru, cara i caricu svih ruskih zemalja. Prepao je Valentinu kad je štapom od ebanovine dugim tri metra triput udario o ulašteni pod i izviknuo: “Njihova Carska Veličanstva!”

Zapovjednik Černov nasmiješio joj se i pomilovao je po ruci koja je počivala na njegovoj. Ona je svim svecima zahvaljivala što je nosila duge bijele večernje rukavice.

Carska je svita polako paradirala pred njima, blješteći pod slapovima dragulja i ordenja. U povorci ih je bilo stotinu ili više, a nadvojvode i nadvojvotkinje šepirili su se kao da je svijet njihov Rusija je zasigurno bila. Romanovi su je tako čvrsto držali u svojim rukama da nije vidjela načina kako bi je skupina slabunjavih tvorničkih radnika mogla oteti. Sebi usprkos, bila je pod dojmom Rusija je bila sigurna. Nikakvi pljačkaški revolucionari nisu imali izgleda preuzeti vlast u svoje ruke.

“Vama ne trebaju takvi dragulji”, šapne joj Černov na uho. “Vi ste ljepši od bilo kojeg dijamanta.”

Ona izvuče ruku. “A što Vi znate”, upita, “što meni treba?”

Plesali su već satima, no Valentina je radije plesala nego sjedila. Toplina votke povlačila se poput oseke ostavljajući za sobom oštre hridi.

Kako joj je otac mogao to napraviti? Željela je rasparati haljinu koju je nosila, krem svilu ukrašenu stotinama bisera. Tisuće rubalja, toliko je koštala. A što je sa svim ostalim haljinama u njezinoj garderobi? U majčinoj garderobi? Sve to od posuđenog novca. I onda ta riječ koja ju je prestravljivala, od koje su joj se noge saplitale, a srce zastajalo. Pronevjera. Njezin otac bio je carski ministar financija, njegove ruke bile su u riznicama Romanovih.

“Zašto ste tako ozbiljni?” upita Černov stisnuvši joj ruku. Plesali su valcer i on ju je bio posesivno obgrlio rukom.

“Večeras sam”, reče ona, “promatrala raznolike vojne odore. Koja smo mi ratoborna nacija.”

On joj se udvorno nasmiješi. “Draga moja Valentina, morate razumjeti da je Rusija oduvijek bila zemlja koja se tijekom povijesti održala na okupu — ne pomoću zakona, ne pomoću kulture, već pomoću vojske.”

“Mislila sam da smo to prerasli. A što je s našom trgovinom i poljoprivredom?”

On je sa smijehom ne uvaži. “Ne. Rusija jest i uvijek će biti vojna država.”

Plesao je dobro, s lakoćom klizeći kroz dvoranu. Ali ona nije bila završila. “Čula sam da su prije nekoliko dana na sporednom kolosijeku napadnuti šegrti.”

“Ne bih rekao da su bili napadnuti, samo su naučili lekciju.”

“Što su loše napravili?”

“Valentina”, oštro izgovori njezino ime. “Ne sada.”

“Stepane, jeste li bili s husarima koji su napali šegrte?”

On ukočeno vrati pogled na nju. “Da, bio sam ondje.” Zastane, promatrajući joj lice. “Imate li što reći?”

“Ne”, odgovori ona tiho. “Nemam ništa reći.”

U ponoć je servirana večera na kojoj su se gosti posluživali sami. Valentina nije okusila gotovo ništa. Okrugli stolovi sa zlatnim jedaćim priborom i bijelim damastnim stolnjacima s izvezenim Romanovim orlom bili su postavljeni u Koncertnoj dvorani. Za svakim je stolom jedan stolac bio ostavljen prazan za cara Nikolaja koji je kružio među gostima. Ali Valentini su prizori zakuski, hors d’oeuvres i fazana bili više nego što je mogla podnijeti. Ispričala se i napustila stol te otišla u jedno od predsoblja, gdje je kraj visoka prozora stajala ženska figura u haljini i zurila u noć. Valentina joj priđe i stane točno iza nje.

“Dobra večer, grofice Serova.”

Grofica se okrene i Valentina ugleda čašu konjaka u njezinoj ruci. “Opet pijanistica, ako se ne varam. Što radite ovdje?” upita.

“Bilo mi je vruće.”

Grofica otpije svoje piće, a smiješak iščekivanja smekša joj usne “Jeste li žedni?”

“Da.”

“Pođite sa mnom.”

Valentina je pratila otmjenu figuru do duga stola u sljedećoj odaji. U njezinu se središtu dičio dupin u skoku, izrađen od leda, ali Valentina jedva da ga je pogledala. Oko njega bila su poredana pića u kristalnim čašama: likeri, limunada i voćni sokovi na desnoj strani, a vino i žestoka pića na lijevoj.

“Čašu vina?” predloži grofica. “Ili možda nešto jače?”

“Sok od breskve, mislim.” Valentina uzme visoku čašu i prinese je usnama. “Tako osvježavajuće.”

Sive oči grofice Serove zastre izraz dosade. Bilo je jasno da se nadala opiti Valentinu te se ugrize za donju usnicu i odšeta, očito umorna od igre. Ali Valentina odluči ostati. Tu je bilo svježije. Uzme komad leda i prisloni ga uz sljepoočnicu ispijajući sok. Kad ga je do pola popila, izabere drugu čašu s pladnja, ovaj put sok od nečega drugog i izlije ga u preostali sok od breskve.

“Dugo ste se zadržali.” Stepan Černov namršti se podignuvši svijetle obrve dok je Valentina sjedala. “Je li Vam loše?”

“Ne, nimalo.” Ona mu se nasmiješi. “Srela sam groficu Serovu pa smo raspravljale o tome koji vojnici imaju najljepše odore.”

“Nadam se da ste rekli husarska garda.”

“Naravno.” Prijeđe rukom po grlu samo da bi vidjela kako njegove plave oči prate njezin potez. “Druge i ne primjećujem.” On se na to nasmijao i počeo priču o klađenju na borbe pijetlova, ali Valentini je promaknula poenta priče.

“Samo ću otići po još jedno piće”, oglasi se ona.

“Reći ću jednom od sluga da Vam ga donese.”

“Hvala, ali nemojte. Godit će mi mala šetnja.”

“Požurite.” On pokaže glavom na cara Nikolaja koji je sjedio za obližnjim stolom. “Mi smo sljedeći koji će biti počašćeni društvom Njegova Carskog Veličanstva.”

Dok se žurila kroz velebna pozlaćena vrata, u glavi joj sine misao. Volio joj je naređivati.