Dragulj Sankt Peterburga

8

“Bolničarko Sonja, kako je to?”

“Kako je što?”

“Kako je to biti bolničarkom. Uvijek nekomu pomagati.”

Žena je promotri dobrohotnim pogledom. “Zašto pitaš?”

“Jer sam se odlučila školovati za bolničarku.”

“Bolničarku? Ti?” Bolničarka Sonja prasne u smijeh, što Valentina doživi poput pljuske posred lica. Bolničarka primijeti izraz na njezinu licu i smjesta utihne. “Ozbiljno govoriš?”

“Da, ozbiljno.”

“Jesi li rekla ocu i majci?”

“Jesam.”

Najednom je nastupila tišina. Vani u vrtu krupne pahulje snijega padale su poput bijelih cvjetića jabuke.

“No? Što su rekli?”

Valentina se pokuša nasmijati. “Tata je zaprijetio da će me izbičevati.”

“Valentina, ne možeš biti bolničarka.”

“Zašto ne?”

“Jer si preosjetljiva. Odveć si krhka. Uvenula bi u surovoj svakodnevici bolnice. To nisu ugodna mjesta, vjeruj mi na riječ.”

“Ti si ih preživjela.”

“Ja sam odrasla na farmi.”

Na to Valentina nije imala što odgovoriti. Promotrila si je ruke, svoje dlanove i ravne prste. Njoj se nisu činili krhkima i preosjetljivima. Činili su joj se snažnima.

“Bolničarko”, reče dok je Sonja bila na odlasku, “hoćeš li me poučiti? Zanatu bolničarke, mislim.”

Bolničarka odmahne glavom, blagih i tužnih očiju. “Njet, mališka. Ne mogu te poučiti bolničarskom zanatu. Kako nas na kraju ne bi obje izbičevali na snijegu.”

Vrata se za njom tiho zatvoriše. Valentina otključa svoju ladicu i izvadi popis.

“Spasibo, barišnja. Hvala vam, mlada gospodarice.” Pomoćnica kuharice kratko joj se naklonila.

“Sretan Božić, Ščastlivogo Roidestva, Alisa”, odvrati Valentina.

Obitelj Ivanov svake je godine za Badnjak imala običaj darovati nešto svojim slugama. Kuća je bila ukrašena prigodnim vijencima zelenila i jarko okićenim božićnim drvcem kupljenim na tržnici pokraj Gostinogo dvora. Valentina je stajala prva u redu, dijeleći slatkiše i sapun i rukujući se sa svakim ponaosob. Majka je stajala pokraj nje usiljena smiješka na licu dok je svakoj od žena pružala komad kvalitetna vunenog sukna, a muškarcima novu britvu i vrećicu duhana. Elizaveta Ivanova inzistirala je na tome da svi muški zaposlenici u njezinu domu budu glatko izbrijani, uključujući i vrtlare. Valentinin otac stajao je leđima okrenut vatri, razmaknuvši noge dok mu je plamen grijao repove fraka, te bi svakom članu svojega osoblja uručio malenu baršunastu vrećicu s kovanicama. Valentina je čula kako bi novčići zazveckali kad bi pali na ispružen dlan te se pitala koliko svaka vrećica sadrži kovanica.

“Ščastlivogo Roidestva, sretan Božić, gospođice Valentina.”

“Sretan Božić i Vama, Arkine.”

To je bio prvi put da je vozača vidjela bez odore. Nosio je uredan sako i čistu bijelu košulju, bio je vitke i atletske građe. Odlučnog lica. Kad su im se pogledi otvoreno sreli, zapitala se što se zbivalo iza tih njegovih hladnih sivih očiju. Položila mu je smiješne slatkiše i sapun na besprijekorno čist dlan.

“Spasibo”, zahvalio se, no smiješak što joj ga je uputio uopće nije bio primjeren vozaču.

“Arkine, neki dan dobro si vozio kad smo zaglavile u automobilu na Morskaji. Hvala ti.”

Činilo se da se sprema nešto izustiti, no predomislio se i umjesto toga pristojno kimnuo prema njoj.

“Gdje je Lav Popkov večeras?” upita Valentina. “Ne vidim ga.”

Njegov se uljudni smiješak skameni. “Mislim da Popkov ima drugih obveza. U konjušnici.”

Valentina se namršti. “Zar se jedan od konja razbolio?”

“To ćete morati njega pitati, gospođice Valentina.”

“Pitam tebe.”

Pogled mu se zadržao na njoj mnogo duže nego što je to bilo primjereno. “Ne bih rekao da je konj bolestan.”

“Lav? Zar mu nije dobro?”

“Valentina, draga, zadržavaš red”, reče joj majka odsječno. “Dođite, Arkine.”

On smjesta krene naprijed po sljedeći dar. Od nečega u tom vozaču, nečega što je bilo brižljivo skriveno ispod uljudne vanjštine, Valentini su prolazili trnci niz leđa.

“Lave? Lave?”

Gdje li je, dovraga?

“Lave Popkove!” ponovo ga je zazvala u konjušnici.

Pronašla ga je. Sklopljenih očiju, teških beživotnih udova, izvaljena na leđima na hrpi slame u praznom pregratku za konje. Srce joj je zastalo. Ne opet. Najprije njegov otac, Simeon, a sada i Lav. U nosnicama je nanovo osjetila miris krvi.

Počela je vrištati.

“Dovraga, prestani galamiti! Plašiš proklete konje.”

Prestala je. Kratko je udahnula i gnjevno se zagledala u Lava Popkova. Jedno mu je oko bilo napola otvoreno te joj se mrštio češkajući se po pazuhu.

“Glupi, tupi Kozače”, vikala je na njega, “prestrašio si me na mrtvo ime! Pomislila sam da si mrtav.”

Namrgođeni izraz je nestao. Nešto je nerazgovijetno promrmljao i prinio bocu votke ustima, nalijevajući bistru tekućinu niz grlo i prolijevajući dio po slami. Boca je bila gotovo prazna.

“Lave, pijan si.”

“Nego što sam nego pijan.”

“Mislila sam da njušim krv.”

“Uvijek si bila sklona umišljanju.”

“Ne umišljam da ćeš se zateći u grdnoj nevolji.”

Nacerio joj se ustima nalik na mračnu špilju u sjeni konjušnice i nagnuo bocu.

“Lave! Nemoj!” prekorila ga je.

Zavitlao je praznu bocu prema njoj, promašivši je. “Čega se toliko plašiš?”

“Ne želim da te bičuju.”

“Ha!”

Pružila mu je slatkiše i sapun, osjećajući se smiješno. “Pravi dar je kod oca.”

Nasmijao se, glasnim grlenim zvukom što mu je prasnuo iz prsa. “Već mi ga je dao.”

“Vrećicu s rubljima?”

Oči su mu se suzile u crne proreze. “Njet, ne rublji.”

“Što onda? Britvu i duhan?”

Umjesto odgovora krupni se muškarac naglo uspravio u sjedeći položaj, silovito se njišući, i zadignuo crnu košulju povrh glave, otkrivajući široka prsa prekrivena gustim crnim kovrčama. Valentina nije mogla odvratiti pogled s njih. Još nikad nije vidjela polunagog muškarca, ne ovako izbliza.

“Pijan si”, nanovo će ona, no riječi su joj zazvučale manje strogo. “Smjesta navuci majicu prije no što se smrzneš na mrtvo ime.”

Kao da nije ništa rekla. On je bacio košulju sa strane i zavaljao se po slami legavši potrbuške.

“Lave!” Ovoga puta to je zazvučalo kao tihi uzdah. Dlanom je prekrila usta i stala mu zuriti u leđa.

Čvrsti mišići bili su mu izbrazdani poprečnim crvenim tragovima, toliko jednoličnima da se činilo da su naslikani. Boja je još uvijek bila svježa i presijavala se. Valentina polako uđe u pregradak i padne na koljena na slamu pokraj njega. Posjekline od biča na nekim su mjestima bile duboke, otvorene bolne brazde oderane kože.

“Zašto?” prošaptala je. Nije bilo potrebe pitati tko.

Popkov se otkotrlja, dohvati košulju i navuče je preko glave. Nije joj bilo jasno kako se uopće može pomicati s takvim leđima.

“Zašto je to učinio?” Osjetila je stid zbog oca, jedak stid u trbuhu.

Popkov iščeprka još jednu bocu ispod slame. Ta je bila puna. “Jučer sam”, reče, “ušao u sobu tvoje sestre dok bolničarke nije bilo.”

“O, Lave.”

On slegne ramenima i ulije još alkohola niz grlo. “Htio sam joj darovati sitnicu za Božić, to je sve.”

“Ali to je njezina spavaća soba.”

“Mnogo sam puta ušao u nju kako bih je položio ili izvadio iz kolica.”

“Ali nikad u odsutnosti bolničarke Sonje.”

On frkne. “Njet. Tvoj je otac ušao dok sam sjedio na rubu kreveta i razgovarao s njom. I zato me je izbičevao.”

Valentina ga najednom stane udarati po prsima. Šakama mu je bubnjala po mišićima tvrdima poput granita, a on se smijao.

“Glupi, tupi vole!” vikala je. “Nesmotreni Kozače, lud si. I zaslužuješ da te se bičuje.”

Zgrabio joj je zapešće i utisnuo joj vrat boce votke u dlan.

“Evo ti, popij malo.”

Zagledala se u naizgled bezazleno piće, protrnula sve do kosti i prinijela bocu usnama.

Valentini je bilo jako toplo. Čula je noćni vjetar kako grebe po drvenim zidovima konjušnice. Neka ugoda lebdjela joj je u glavi, nešto s krilima poput leptira ili moljca. Činilo se da joj usne više nisu njezine te su se neprestano izvijale u smiješak. Sjedila je na tlu naslonivši se na bočnu stijenku pregratka za konje, a noge su joj bile ututkane ispod hrpe slame. Odakle joj tolika toplina u trbuhu? Kad god bi sklopila oči, u glavi bi joj počelo zujati te bi se počela naginjati ustranu.

“Valentina, dosta ti je. Idi u krevet.” Popkov je zamahnuo čizmom preko slame i udario je u bedro kao da je svinja. “Odlazi odavde”, zarežao je.

“Što si joj dao?”

“Komu to?”

“Kaži mi.”

“Potkovu.” Zastao je zagledavši se u slamu. “Ulaštio sam je i...” bilo je očito da se stidi, “i kroz nju upleo bršljan i bobice.”

Valentina pomisli kako je to najljepši dar što ga je mogla zamisliti. “A meni ništa?” upita.

On podigne svoje crne oči do njezinih. “Ti si dobila moju votku. Što bi još htjela?”

Nasmijala se i osjetila kako svijet nestaje u izmaglici, otplovivši izvan njezina dosega. “Mama i tata me tjeraju da idem na božićni bal”, reče i zatvori oči. Tama se počela zabrinjavajuće vrtjeti pa se prisilila da ih otvori. Onaj nesretni stvor promatrao ju je podrugljiva izraza lica.

“Pijana si”, reče Popkov.

“Gubi se”, promuca ona progutavši slova.

Već sljedećeg trenutka shvati da lebdi u zraku, ne osjećajući ruke i noge. Kad je samo malčice otvorila oči, ugledala je tamu kako se vrtloži oko nje poput prašine.

“Lave, spusti me.”

On se nije obazirao na to što mu govori.

Kroz maglu je bila svjesna da je nosi u mračnu kuću kroz ulaz za služinčad, no kapci su joj se slijepili, otvorivši se tek kad ju je iskrenuo na krevet ne pokušavajući biti pažljiv.

“Lave”, promrmlja ona, boreći se da joj se strop ne sruši na glavu, “mislim da ne bi...”

“Spavaj”, zareži on.

“Spasibo, Lave”, reče tiho. “Hvala ti.” No on je već napustio prostoriju.

“Sviraj mi.”

Katja je sjedila u kolicima i bile su same u glazbenom salonu. Valentini je još uvijek bubnjalo u dnu lubanje, no sad je barem mogla okretati glavu bez straha da će joj otpasti. Zaklela se da do kraja života neće više ni primirisati votku. Proklela je Lava, njegovu odčepljenu bocu i to što je narednog jutra izveo konje zviždučući neku veselu narodnu pjesmu kao da mu mozak uopće ne pliva u alkoholu.

“Molim te”, reče Katja, “sviraj mi nešto.”

“Danas neću biti dobra”, promrsila je Valentina podižući poklopac glasovira. Od samog pogleda na tipke koje su je mimo čekale napetost u njoj popustila je.

Katja se nasmijala. “Ti si uvijek dobra, Valentina. Čak i kad kažeš da nisi, dobra si.”

Valentina je udahnula, ne znajući što će odsvirati sve dok joj prsti nisu dotaknuli tipke. Pod njima su se razlegli početni taktovi Nocturna u Es-duru, skladbe koju je uvijek svirala za Vikinga. Smjesta je zaboravila na vanjski svijet i začuđujuće je dobro odsvirala. Njezina profesorica glazbe ponosila bi se njome jer je melodijsku liniju savršeno uskladila s akordima odsviranima lijevom rukom, dok je desnom uspjela postići čisti cantabile legato, osjećajući kako je glazba preplavljuje sa svakim otkucajem srca. Kroz pluća. Preko ramenâ. Niz zapešća i prste.

“Valentina.” Bila je to njezina majka. Kad li je ušla u prostoriju? “Vrijeme je da se počneš odijevati za večerašnji bal”, reče Elizaveta Ivanova. “Pristala si ići, sjećaš li se?”

Valentinine ruke ukočiše se povrh tipki.

Broj pet s njezina popisa: Slušati mamu.

Pusti da joj ruke padnu na tipke po reskom, neskladnom akordu. “Da, mama. Pristala sam.”

Pažljivo je zatvorila poklopac glasovira i prišla malenoj srebrnoj kutiji koja je stajala na stolu pokraj Katjinih kolica. Iz nje je izvadila mjedeni ključ, vratila se do glasovira i zaključala ga, te prišla prozoru. Odškrinula ga je i bacila ključ van u snijeg. Potom je bez riječi napustila prostoriju.

Lice Viktora Arkina bilo je izobličeno. Jedno mu je oko pobjeglo na vrh čela, a usta su mu se razvukla do veličine ključa za matice. Na trenutak se zagledao u svoj iskrivljeni odraz u zaobljenoj površini mjedenog fara Turicuma pitajući se što je još u njemu izobličeno, dublje u nutrini koju nije u stanju vidjeti. Zabrinjavalo ga je to koliko voli taj automobil. To je bilo opasno. Voljeti nešto ili nekoga do te mjere — to je čovjeka činilo ranjivim. A on sebi nije mogao priuštiti ranjivost. No svejedno se nježno osmjehnuo sjajnoj modroj oblini prednjeg boka i prebrisao je krpom.

“Imaš posjet.”

Arkin se osvrnuo. U dovratku je stajao Kozak. Izgledao je kao da se zabavlja. To nije bio dobar znak.

“Gdje?”

“U dvorištu.”

Arkin presloži svoju krpu za laštenje i odloži je na policu te prođe mimo Kozaka i izađe iz garaže u dvorište, gdje je upravo počela padati noć, bacajući sjene nalik na mrtva stvorenja po kamenim pločama. S desne strane nalazile su se konjušnice i kolnica, pred njim je bila crpka i korito za vodu, a s lijeve se uzdizao nadsvođeni prolaz nad stazom što je vodila uokolo do pročelja kuće. Tik iza prolaza stajala je mlada žena. Na glavi je nosila rubac čvrsto svezan ispod brade za zaštitu od ledenog vjetra i dug remenom stegnut kaput koji je izgledao kao da je nekoć pripadao muškarcu. Držala se kao da joj je nelagodno, a glavu je bojažljivo pognula.

“Prijateljica?” Popkov se nasmijao pokazavši prema trbuhu i rukom načinivši tobožnju okruglu izbočinu.

Žena je bila u visokoj trudnoći. To je bilo očito čak i pod kaputom.

“Idi laštiti potkove ili timariti konjima grive ili tako nešto”, reče Arkin i krene prema ženi. Oprezno ju je pozdravio.

“Kako Vam mogu pomoći?”

“Nosim poruku. Od Mihaila Sergejeva.”

Smjesta ju je uhvatio za ruku. Bila je mršava i nije mu pružila otpor. Poveo ju je u garažu gdje joj se, sklonjeno od vjetra, lice opustilo te mu se stidljivo osmjehnula.

“Ja sam Mihailova žena, Larisa.”

U tom se trenu nešto dogodilo, nešto se u njemu prelomilo. Sve ono što mu je bilo tako uredno i čvrsto posloženo u glavi odjednom kao da se poljuljalo. Način na koji je to rekla, tako jednostavno, tako ponosno. Ja sam Mihailova žena, Larisa. Ruku položenih na nabreknuli trbuh. Sjetio se svoje majke kad je isto to izgovorila. Ja sam žena Mihaila Arkina, Roza. I njoj je ruka počivala na nabreknulom trbuhu. Dva tjedna kasnije i ona i nerođeno dijete umrli su od sepse budući da mu otac nije imao novca za liječnika. To se zbilo na njegov deveti rođendan.

Osjetivši nešto nalik na bol, najednom shvati da i sam želi imati dijete, imati ženu nabreknulog trbuha koja će biti njegova unatoč tomu što je Sergejevu napričao kako je obitelj stvar prošlosti. Osmjehnuo joj se, potresen.

“Je li se nešto dogodilo?” upita je.

Ona kimne. Usne su joj bile blijede, a oči obrubljene tamnim krugovima i pune tjeskobe. “Mihail. Ozlijeđen je u nesreći na poslu.”

“Teško?”

“Slomljena mu je ruka.”

Osmjehnuo joj se ne bi li joj odagnao strahove. “Brzo će to zacijeljeti”, reče. “Mihail je snažan.”

No znao je što to za njih znači. Nemati posla značilo je nemati novca. Za hranu, za stanarinu, za djetešce. Posegnuo je u džep i izvukao zadnje tri cigarete i nekoliko novčića. To je bilo sve što je imao.

“Evo, odnesi to svome mužu.”

Dopustila mu je da joj ih stavi u sitni dlan. “Možeš li si ovo priuštiti?”

“Odvedi ga u crkvenu dvoranu oca Morozova. Ondje ima tople hrane.”

“Spasibo”, prošapće ona. “Šef mu je dao dovoljno rubalja za stanarinu.”

“To je neobično. Tko je taj čovjek?”

“Direktor Friis.”

“Radiš li ti i dalje u tvornici ljepila?”

Ona slegne ramenima. “Da.”

Osjetio je kako mu se u utrobi rasplamsala vatra što je gorjela s namjerom da ovome nesretnom gradu donese pravdu. Jedan mjedeni far automobila, to bi bilo dovoljno. Mogao bi ga otrgnuti s automobila i dati joj ga da ga proda. To bi bilo dovoljno da osigura život novorođenom djetešcu, dovoljno da spriječi da se mlijeko njegove majke ne sasuši zbog izgladnjelosti.

“Zabrinut je...” reče ona uznemireno, “zbog... posla koji večeras ima obaviti s tobom.”

“Reci Mihailu da mu poručujem da se ne brine. Ja ću to riješiti. Idi kući i odmori se. Pojedi nešto.”

“Spasibo.”

“Sretno s djetetom.”

Ona se osmjehne blagim smiješkom punim nade. Polako se uputi natrag preko neravnih kamenih ploča krivudavim korakom svojstvenim ili pijanom muškarcu ili trudnoj ženi. Stojeći na vjetru, Arkin ju je promatrao dok mu se nije izgubila iz vida. Dakle, kucnuo je čas. Osjetio je kako mu živac na rubu čeljusti počinje titrati te ga nije uspio obuzdati bez obzira na to koliko se trudio.

No bio je spreman za ono što ga je večeras čekalo.