Dragulj Sankt Peterburga

19

Čudesno je koliko je malo potrebno da se svijet iščaši. Dok se vraćala istim putem duž zelenog poda sa šarama i niz ulazno stubište bolnice, Valentini ništa nije izgledalo jednako, kao da je prije sve gledala kroz zrcalo što iskrivljuje sliku koja joj je tek sad postala bistra i jasna. Srce joj se stezalo, glasno joj bubnjajući u ušima.

Prije odlaska zastala je ispred teških vrata što su vodila na jedan od odjela i provirila kroz staklenu plohu, zapanjena golemošću prostorije. Činilo se da se proteže unedogled s beskrajnim nizovima kreveta nalik na bijele lijesove. Došla je u napast da gurne vrata i stupi u taj nepoznati svijet u kojemu su blijeda lica ležala na zgužvanim jastucima. Neki su razgovarali, drugi su pak nijemo ležali na leđima, sklopljenih očiju.

“Makni mi se s puta.”

Kroz vrata odjela provalila je mlada bolničarka noseći emajliranu posudu do vrha nakrcanu krvavim zavojima.

“U što piljiš? Da ti ljubavnik nije unutra?” Djevojka se nacerila. “Bez brige budi, svakome dam poljubac za laku noć. Kod mene je u sigurnim rukama. Ja sam bolničarka Darja Spačjeva, ako nisi znala.”

Bila je viša od Valentine i žilava poput lasice, širokih jagodičnih kostiju i tamnopute kože južnjakinje. Crne vlasi kose ispale su joj iz kape, no ruke su joj izgledale sposobno, seljačke ruke krupnih zglobova. Osmijeh joj je bio širok i opušten.

“Imaš li ti jezik?” upita.

“Polazit ću obuku za bolničarke u ovoj bolnici.”

Djevojka podigne posudu sa zavojima gurnuvši je Valentini pod nos. Zaudarala je. “Pomiriši to. To će biti tvoj novi parfem kad budeš radila ovdje.”

“Poznajem ja i gori smrad od toga.”

Neuredna bolničarka prevrne crnim očima. “Nemoj reći da te nisam upozorila.”

Valentina se osmjehne. “Neću.”

“Naporno je i za noge.”

“Moje su snažne.” Od tolikih godina jahanja. “Ako je tako loše, zašto si ti ovdje?”

Djevojka obriše ruku o pregaču, dodajući još jednu mrlju onima postojećim. “Bolje je od muzenja jebenih koza usred jebene planine.” Tutnula je posudu u pregib ruke nehajno kao da je riječ o tek ojarenom kozliću i odbrzala mišićavim nogama.

Valentina još nikad nije čula ženu da tako prostaci. Nasmijala se i požurila niz glavno stubište zgrade — i u tom trenu ugledala Jensa. Stajao je ukočen i mrk u sjeni stabla limete, ruku prekriženih na prsima i nenasmijana lica. Čekao ju je.

Šetali su jedno uz drugo ne dodirujući se. Morala je ubrzati korak kako bi ga pratila jer joj nije radio ustupke, kao da ga nije briga je li tu ili nije. No ipak je došao u bolnicu u vrijeme kad je imala zakazan dogovor. U to se uzdala.

Jens je izgledao neuredno i šlampavo. Gusta siva prašina prekrivala mu je kaput i zavukla se u crno krzno šubare i crvene mu obrve. Uopće nije znala kamo idu, no korak mu je bio odlučan kad se zaputio niz Ulicu Zagorođnaja. Jedva da su izmijenili koju riječ, no bila je bolno svjesna njegove blizine, toga kako mu se kaput vijorio oko potkoljenica, a čizme mu škripale po snijegu; prizora njegova daha što se, bijel i nestrpljiv, kovitla na hladnome zraku i trokutastog mjesta u kutu čeljusti koje je škljocalo i poskakivalo kao da mu naglašava misli. Gledao je ravno naprijed, isključivši je, te se pitala je li je zaboravio.

Kad su prešli preko kanala na rijeci Mojki, ona reče: “Molim te, zahvali doktoru Fedorinu u moje ime.”

“Možeš mu i sama zahvaliti. Idemo u njegovu kuću.”

“Zašto tamo?”

“Želi ti dati savjet o tome što možeš očekivati u Svetoj Izabeli. Objasnit će ti kako se što radi i što ćeš morati naučiti. Reći će ti gdje možeš nabaviti odoru i naučiti te kako da odbijaš udvaranja muških pacijenata. Nikolaj Fedorin dobar je čovjek. Mnogo vremena provodi u humanitarnim misijama za siromašne i u bolnicama za uboge. Nije samo liječnik za mirisne salone bogatih i razmaženih.”

Htjela mu je zahvaliti. Htjela mu je reći: “Vidiš, ipak ti je stalo; ne bi ovo radio da nije.” No umjesto toga uhvatila ga je za ruku, zarivši mu prste u prašnjavi kaput.

“Jense. Stani.”

Time je mislila da prestane govoriti sve te riječi što su se ispriječile između njih. Da prestane odbijati pogledati je. Da zaustavi bol koju joj je hladnoća njegova glasa izazvala u grlu. Prestane. Zastane. No zastale su njezine noge. Naglo se zaustavile nasred mosta, dok joj je ruka ostala na njemu poput okova koje nije ni pokušao zbaciti sa sebe. Napokon ju je pogledao, a izraz u njegovim zelenim očima dirnuo joj je srce.

“Obećala si mi”, reče. “Zaklela si se da nećeš imati ništa sa zapovjednikom Černovom.”

Stojeći nasred ulice, polako mu je otkopčala dugmad kaputa, jedan po jedan, i zavukla ruke pod njega obujmivši ga oko struka.

“Kunem se”, reče. “Kunem se sestrinim životom da moje srce nikad neće imati ništa sa zapovjednikom Černovom.”

Naslonila mu je obraz na grudi, udišući vlažan i zemljan miris prašine s njegove odjeće, te osjetila toplinu njegova tijela kad ju je omotao kaputom, privijajući je bliže i pritisnuvši je uza se. Ispod njih na zaleđenom kanalu Mojke jedan je stariji par u istovjetnim šubarama od dabrova krzna mirno klizao prema Palači Taurida držeći se za ruke. Valentina se zavukla još dublje, osluškujući brze otkucaje u njegovim njedrima.

Liječnik ih je srdačno dočekao natočivši Jensu i sebi po čašu vrhunskoga gruzijskog vina, dok su Valentina i njegova kćerčica Ana pile vruću čokoladu ispred ognjišta. Sviđao joj se taj čovjek koji je bio tako predan otac, sviđala joj se njegova velikodušnost i način na koji je koščatim prstima neprestano dodirivao dijamantnu iglu za kravatu dok je govorio. Bilo je jasno da mu je posebno važna.

“A sada, mlada damo, porazgovarajmo o Vašoj budućnosti.”

“Zahvalna sam, doktore Fedorine, na Vašoj pomoći. Medsestra Gordanskaja jasno mi je rekla kako očekuje da ću podbaciti.”

Primio ju je za bradu i pomno je proučio, kao što bi proučavao vlastitu kćer. “Poslužit ćeš”, reče. “Ako je to ono što uistinu želiš.”

“Jest. Već sam učila anatomiju i...”

“Korak po korak. Najprije ćemo porazgovarati o vještini pravljenja kreveta, čistim odorama i prljavom jeziku medsestre Gordanskaje.

Sjela je i saslušala ga. Napunio joj je glavu činjenicama i brojkama vezanima za bolnicu, njezinom poviješću i pravilima. Rekao joj je kako će se ispravno obraćati liječnicima i da u svakom trenutku mora hodati iza njih, s oduševljenjem joj opisao široku paletu lijekova koji se trenutačno razvijaju, uključujući i pripravak morfija koji ciljano odagnaje bol. U više je navrata naglasio važnost čistoće: čiste ruke, čista posteljina, čista odora, sterilna oprema. Govorio je o operacijama, provjeravao joj znanje pitanjima, cijelo vrijeme čupkajući krajeve brkova ili gladeći blistavi dijamant u kravati.

Bio je to čudan osjećaj — na neki neobičan način osjećala je da to ispitivanje i ispipavanje u njoj otvara neka vrata za koja nije ni znala da su zatvorena. Na drugom kraju prostorije Jens i Ana sjedili su na prozoru i kartali, a Ana bi poskočila i zacijukala poput mačića svaki put kad bi svojom kartom nadjačala njegovu.

Naposljetku se doktor Nikolaj Fedorin naslonio u fotelji, gurnuo palčeve ispod prsluka i zadovoljno izdahnuo. “Bit će dobra, Friise. Bit će veoma dobra.”

Jens se osmjehnuo. “Znam.”

Nešto u načinu na koji je to rekao uzdrmalo ju je. Kao da je pušta da ode. Došlo joj je da pritrči prozoru i sjedne mu u krilo kako ne bi potajno umaknuo. Poželjela mu se nasmiješiti i čuti ga kako kaže: “Bit će mi veoma dobra.” Ustala je i prišla mu korak bliže.

“Jense...” zausti ona.

“Ana”, prekine je Nikolaj Fedorin, “vrijeme je da odemo pronaći tvoju guvernantu i vidimo što je danas pripremila za tebe.”

Djevojčica se namrgodi, no utisne poljubac Jensu u obraz, kratko se nakloni Valentini i odbrza iz prostorije ocu za petama.

“Jense”, reče blago Valentina.

On potapša klupu u prozoru na kojoj je sjedio i ona se hitro smjesti pokraj njega, jer nije htjela da počne govoriti ono što nije željela čuti. No čim se našla na jastuku, osjeti kako njegova toplina prodire u nju. Noga mu je stajala pokraj njezine. Bedrom joj je dodirivao haljinu. Čvrstim se ramenom oslonio o njezino. Dijelovi njega postajali su dijelovi nje. Primio ju je za ruku.

“Jense, slušaj me.” Nije micala pogled s njegove ruke dok je isprepletala prste s njegovima. “Ovo je moj as, Jense, moja jedina jaka karta. To je sve što imam.”

“Iskorištavanje Černova?”

“Da.”

“Kao sredstvo pogodbe.”

“Da. Bez njega nemam ništa.”

“Imaš mene.”

Imaš mene. Naslonila mu je glavu na rame i pustila je da ondje počiva, pohranivši u nju te dvije riječi.

“Moraš mi vjerovati”, prošaptala je. “Samo tako mogu pohađati obuku za bolničarke. Roditelji mi to neće dopustiti ne budem li zabavljala zapovjednika Černova.”

“Zabavljala?”

Protrljala je obraz o njegov žaket. “Nekoliko osmijeha, nekoliko plesova, ništa više.” Ispustio joj je ruku, a ona osjeti kao da su joj prsti obudovjeli. “Jense, to neće dugo trajati. Brzo ćemo mu dosaditi ja i moja šutljivost. Ti i ja i dalje možemo...”

“I dalje što?”

“I dalje razgovarati.”

On progunđa, a potom je obujmi rukom, podignuvši je u krilo i nagnuvši je unatrag dok mu nije ležala u naručju gledajući mu lice odozdo.

“A sada”, reče on, “razgovarajmo.”

Sagnuo se i poljubio je. Dotaknula mu je kosu mrseći mu pramenove. “Vidiš”, promrmljala je dok joj je usnama klizio niz vrat i iza uha potjeravši joj krv kroz žile u vratu, “ja sam poput tvojih tunela.”

“Mračna i teška?”

Povukla ga je za kosu i snažno je protresla kao vrat psa lutalice. “Nije me lako uništiti.”

Revolucionari su djelovali u gnijezdima unutar grada, u zasebnim ćelijama koje su održavale minimalan međusobni kontakt kako bi umanjile štetu u slučaju izdaje. Omanje skupine potajno su se sastajale po podrumima, tiskale se u stražnjim prostorijama što su zaudarale na loš duhan i ogorčenost. Arkinu je nedostajalo strpljenja. Nestašice hrane bivale su sve gore, cijene su rasle, sindikati su se ukidali, a cijelo to vrijeme sve se veći broj bolesnih i beskućnika gomilao na ulici. Intelektualci iz srednjeg staleža nastavljali su zahtijevati reformu, no valjalo ih je naučiti da reforma nije i neće biti dovoljna. Samo će revolucija Rusima omogućiti pristojan život.

Pokraj Arkina sjedio je Sergejev. Previjao je ruku pušeći lulu. Samo Bog zna što je u njoj bilo, no od nje je tmurna prostorija zaudarala na konjski izmet. Njih dvanaest okupilo se na sastanku u skladištu iza svjećarnice, a u zraku se osjećao težak miris loja. Arkin je ćutio njegov okus u dnu grla, gust i masan. Na čelu stola sjedio je Kražkov, muškarac čupave brade koji se borio u carskoj vojsci protiv Japanaca i koji bi pljucao svaki put kad bi netko izustio ime cara Nikolaja. Bio je stariji od ostalih i imao je samo jednu nogu. Tresnuo je šakom o stol zahtijevajući tišinu.

“Arkine”, zarežao je. “Večeras si tih. Kakve su vijesti?”

“Počela je odmazda.”

“Ubilački gadovi!”

“Načuo sam ministra Ivanova kako u automobilu razgovara s jednim od svojih pomoćnika. Kaže da je Stoljipin naredio Ohrani da napuni zatvore dok u njima više ne ostane mjesta.”

Oko stola se razlegoše žučljivi povici.

Sergejev je bio taj koji ih je pozvao na red. “Drugovi, što se oni oštrije obruše na nas, to se više radnika priključuje našoj borbi.”

“Sergejev je u pravu”, složi se Kražkov. “Svaki put kad postavimo bombu ili bacimo granatu, Ohrana i car”, pljunuo je na pod, za dlaku promašivši psa koji je ondje ležao, “vide našu snagu i boje nas se. No proletarijat vidi našu snagu i poštuje nas. Sve više će ih pohrliti na našu stranu kad počnu vjerovati da smo dovoljno moćni da srušimo vladavinu prokletih Romanova.”

“No problem je u tome što nama očajnički nedostaje sredstava”, primijeti Arkin tiho. “Ako ne prikupimo dovoljno rubalja, kako ćemo opremiti tu vojsku proletarijata?”

No Kražkov se nije dao odvratiti od glavne teme. “Što si još čuo?”

“Policija namjerava kazniti vođe sindikata na način koji će poslužiti kao primjer ostalima”, upozori Arkin. “Ministar je po tom pitanju bio vrlo jasan.”

“Smjesta ćemo ih upozoriti.” Kražkov se namršti. “Neke od njih morat ćemo skloniti na sigurno.”

Sergejev zalupa drškom lule po stolu. “Moj nećak Jusev radi u tvornici Tarasov.” Braća Tarasov bili su vlasnici jedne od najvećih tvornica alata u Sankt Peterburgu i vozikali su se naokolo u sjajnoj Benzovoj limuzini dok su njihovi radnici na ulicama vapili za kruhom. “Kune mi se da su šegrti spremni na pobunu. Jučer su još dva dječaka poginula kad im se iznad glava slomila dizalica.” Uperio je lulu prema Arkinu. “Jedan od njih bio je dečko koji je s tobom odradio onaj posao s vlakom.”

“Karl?”

“Ne, onaj niski dečko, Marat. On je poginuo.”

Arkina obuzme gnjev težak i gust poput loja što se osjećao u zraku.

Kražkov se nagnuo naprijed užarenih očiju. “Što predlažeš, druže Arkine?”

“Car Nikolaj možda je dovoljno nemilosrdan da pošalje konjicu da sasiječe i pobije vlastiti narod dok maršira ulicama, no čak ni on ne bi posmicao nevinu rusku djecu. Vrijeme je da uposlimo mlade šegrte ovoga grada.”

Sa sastanka su otišli u parovima u razmaku od pet minuta. Arkin i Sergejev otišli su prvi, hitro se odšuljavši kroz tamu niz nekoliko mračnih uličica dok nisu odmaknuli dovoljno daleko od svjećarnice da uspore korak. Gotovo da nije bilo vjetra pa su pahuljice snijega padale ravno dolje s crnog neba, mekane poput paperja. Arkinu je godio njihov dodir na licu. Bubnjalo mu je u sljepoočnicama i znao je da će te noći ružno sanjati.

“Viktore”, reče Sergejev stojeći mu s boka, “ne krivi se za opasnost kojoj su izvrgnute vođe sindikata u znak odmazde za napad na Stoljipina.”

“Kako da se ne krivim?”

“Oduvijek smo znali da ćemo morati uprljati ruke krvlju. Trocki nas je na to upozorio.”

“A je li nas upozorio na...” Pregrizao je jezik. Njegov je drug imao dovoljno vlastitih problema. “Kaži mi, prijatelju, kako ti žena? Je li već rodila?”

“Samo što nije.”

Arkin je začuo ponos u Sergejevljevu glasu i nanovo osjetio neočekivan ubod zavisti. Kao da mu je netko zakucao čavao pod rebro Jednoga dana, reče sam sebi. Jednoga ćeš dana i ti imati ženu. I vlastito dijete.

“Poželi joj svu sreću u moje ime”, nasmijao se, “i reci joj...”

Nečija ga ruka zgrabi za rame. Tresnula je njime o zid od opeka, istisnuvši mu zrak iz pluća. Zamahnuo je šakom i zabio koljeno u napadačeve prepone. Čuo je kako je progunđao, osjetivši kako ruka na njegovu ramenu popušta stisak, a tijelo klizi na pod. Još jedna prilika promoli iz mraka.

“Miruj ili ćeš dobiti metak u čelo.”

Arkin se ukipio. Bacio je kratak pogled udesno kako bi provjerio kako je Sergejev, no on je stajao nepomično dok mu se na ramenima taložio snijeg. Bio je pognut, privijajući ruku u udlazi uza se kao da je pretrpjela udarce.

“Što hoćete, gadovi?” upita Arkin.

“Želimo neke odgovore od vas.”

Čovjek s mauserom u ruci imao je široka prsa i pivski trbuh te naslage sala umjesto mišića. Onaj drugi, niži, ležao je izvaljen na ledenom tlu držeći se za prepone i psujući. Nosili su crne kožnate kapute, sjajne poput zmijske kože, i imali hladne i usredotočene oči lovaca. Bili su to pripadnici tajne policije, Ohrane. Nisu mogli biti ništa drugo.

“To ovisi o tome”, reče Arkin uljudno, “kakva su vam pitanja.”

Onome koji je ležao na tlu nije se svidio Arkinov odgovor te se posrćući uspravio na noge i tresnuo ga laktom u trbuh.

“Drži ovoga gada podalje od mene”, zareži Arkin, “ili ću mu otkinuti muda.”

“Vroščine, odstupi!”

“Kakva pitanja?” ponovi Arkin.

“Zbog čega lutate ulicama u ovo gluho doba?”

Arkin slegne ramenima. “Kartali smo. Ništa nepoćudno. Jedini je problem to što je moj glupi prijatelj prokockao novac za stanarinu pa sad mekeće poput janjeta na pomisao da to mora reći ženi. Nije li tako, Mihaile?”

Sergejev progunđa. Arkin se nasmijao i sa zadovoljstvom primijetio kako se neljubazna usta pripadnika tajne policije razvlače u podrugljiv osmijeh. Prst popusti pritisak na obaraču.

“I ovako je već u nevolji”, nastavi Arkin i pljesne Sergejeva po leđima, pomažući mu da se ispravi. “Dopustite mi da sirotu budalu odvedem kući.” Provukao je ruku ispod prijateljeva zdravog lakta i povukao ga nekoliko koraka dalje. “Laku noć. Spokojnoj noči, prijatelji. Odveć je hladno da bismo se ovdje zadržavali.” Prštao je gust snijeg na čemu je Arkin bio zahvalan.

“Čekajte.”

Još nekoliko koraka i snijeg bi ih potpuno zaklonio. “Da?”

“Stanite uza zid i stavite ruke iza glave.”

“Ali zašto...”

“Uza zid.”

Arkin učini kako mu je rečeno, vukući Sergejeva za sobom, no primijeti da mu prijatelj drhti. Agenti Ohrane počeli su ih grubo pretraživati, izvrćući im džepove i rastvarajući kapute, dok je Sergejev štitio udlagu obavivši oko nje ruku. Arkinov um radio je punom parom. Nešto nije bilo u redu.

“Odakle dolazite?” upita onaj debeli s pištoljem.

“Rekao sam vam, s kartanja.”

“Ili s jednog od sastanaka onog revolucionarnog šljama?”

“Njet, naravno da ne. Ja radim za ministra u vladi cara Nikolaja.”

Na to su zatreptali, malčice popustivši stisak na njegovu rukavu. Znoj mu se cijedio niz leđa unatoč hladnoći. Pri tankoj zraci svjetla, što je padala s prozora na katu režući žutu krišku mraka, spazio je zdvojan izraz na Sergejevljevu licu.

“Evo! Što je ovo?” Niži policajac potezao je Sergejevljevu ozlijeđenu ruku pokušavajući mu strgnuti udlagu. “Ovaj sroljo krije nešto u ovome.” Policajac zavuče prste pod gornji sloj zavoja i izvuče mali pištolj ne veći od dlana. Bljesnuo je bisernim sjajem na snijegu što je padao.

Proklet bio, Sergejeve. Proklet bio.

Muškarci u crnim kaputima iskesiše zube. Onaj s pištoljem snažno udari Sergejeva kundakom po ruci, na što ovaj bez glasa padne na koljena, no Arkin ga dohvati prije nego što se skljokao te ga zavrti i gurne prema dvojici muškaraca kao da je ovan za probijanje vratnica. Razrogačili su oči od iznenađenja kad se Arkin svom težinom bacio za njim te su se stali klizati unatrag na petama, lamatajući rukama. Led je bio odveć sklizak te su se obojica srušila na zemlju. Arkin je čuo zvuk udarca lubanje o beton, no nije se zaustavio kako bi provjerio kome se to razdrmao mozak. Dohvatio je mali pištolj koji je ležao na tlu i zgrabio Sergejeva za zdravu ruku.

“Trči.”

Trčali su. Brzajući kroz zabačene uličice, bateći duž skliske riječne obale, skačući preko ograda i ispod nadsvođenih prolaza, naprežući pluća na ledenom noćnom zraku. Stalno su se držali neosvijetljenih ulica. Arkina je usporavao ranjeni prijatelj, no nije mu htio ispustiti ruku dok god su iza leđa mogli čuti prodorne povike i pogane psovke progonitelja. Samo se jedanput Arkin usudio osvrnuti preko ramena, vidjevši da je onaj niži na čelu, lica oštra kao u lovačkog psa što njuši trag. Onaj deblji nastojao je držati korak s njim no nije uspijevao. Odzvonila su četiri hica no bilo je odveć mračno i metak ih je svaki put zaobišao u širokome luku.

Nastavili su trčati i izmicati se, neprestano mijenjajući smjer.

Sa Sergejevom za petama, Arkin se četveronoške spustio do mjesta ispod mosta gdje su obojica čučnuli svom snagom udišući mrzao zrak. Led pod nogama zakrckao bi čim bi pomaknuli koljenom.

“Gdje smo?” šapne mu Sergejev na uho.

“Nemam pojma, ali budi tiho.”

Trideset su minuta stajali nepomično, nevidljivi poput sjena, ometajući samo mačku u noćnom lovu preko debeloga leda kanala. Kad su se naposljetku uspeli uz zaleđenu riječnu obalu, vladala je posvemašnja tišina. Padao je gušći snijeg, pekući ih za oči i taložeći im se u hrpicama na vrhovima čizama. Žurno su se uputili kroz ulice pognutih glava, držeći se najmračnijih dijelova grada, te zastali tek kad su na koncu dospjeli do četvrti Litejna.

Kroz čipkasti zastor od snijega Arkin se zagledao u prijateljevo ispaćeno lice. “Kako ti je ruka?”

“Još nije otpala.”

“Jesu li oni gadovi napravili veliku štetu?”

Sergejev slegne ramenima. “Gdje god Ohrana kroči, nanosi štetu.”

“Nisi smio imati pištolj. Zbog čega si ga nosio?”

“Mijenjao sam dobar bodež za njega u baru. Mislio sam da ću s njime biti sigurniji.” Nanovo slegne ramenima. “Bio sam u krivu.”

Arkin ubaci mali damski pištolj u Sergejevljev džep. “Prodaj ga”, predloži mu. “Inače će te stajati glave. Umjesto toga kupi ženi hrane.”

“Ne.” Sergejev mu ga vrati s pokajničkim izrazom lica. “Ti ga zadrži.”

Arkin se nije bunio — bez njega će Sergejev manje upadati u nevolje. “Čuvaj se, prijatelju.” Položi mu ruku na rame. “I reci ženi da joj želim sreću s djetetom.”

“To je ono za što se borim. Kako bih sinu izgradio bolju budućnost. Hvala ti, druže”, reče s nelagodom, “što mi pomažeš. Žena bi mi umrla od gladi da završim u zatvoru.”

Arkin kimne, a prizor njezina nabreknula trbuha oživi mu u sjećanju dok je nestajao u noći, a snijeg padao toliko gusto da je zrak bio gotovo krut. Dlanom je obuhvatio pištolj s bisernom drškom koji mu je ležao u džepu. Sergejev je bio u pravu. S njim se zaista osjećao sigurnije.