Dragulj Sankt Peterburga

18

Mračna usporedna suglasja.

U glazbi. U životu. Valentina ih je osjećala u vršcima prstiju, u skrovitim kutcima svojega srca. Vibrirajući zvukovi što pristaju jedan uz drugi, no ipak se međusobno kose i sudaraju. Sjedila je uspravno na rubu naslonjača u primaćoj sobi, a obrazi su je boljeli od usiljenog smješkanja. Da, zapovjedniče. Ne, zapovjedniče. Kako zanimljivo, zapovjedniče. Kako čudesno. Kako ste samo pametni.

Kako je neoprostivo vaše zadiranje u moj život.

Izraz na Jensovu licu kad joj je majka ušla u glazbeni salon i izgovorila ime zapovjednika Černova urezao joj se duboko u misli. Na njemu nije bilo nikakva sklada, ni usporednog ni ikakva drugačijeg. Samo tama. Široka su mu ramena bila zabačena unatrag, udaljujući ga od nje kao da mu sam pogled na nju vrijeđa živce. Sudar suzvučja. Napravila je nabor na suknji, gužvajući tkaninu prstima.

“Osjećate li se loše?”

Zabrinut izraz na naočitom licu zapovjednika Černova nije ispio otupiti oštrice njezinih misli.

“Ne, mnogo mi je bolje, spasibo.”

“Iznimno mi je drago to čuti. Uznemirio sam se kad...”

“Oporavila sam se.”

“Odlično.”

Ponestajalo mu je riječi. Možda ih nije ni mogao zaprimiti mnogo odjednom, budući da mu je glava bila puna sablji, pušaka i vojnih pravila. Jarkocrvena odora bila mu je uštirkana i na njoj su blještale pletenice i mjedene pločice, a čizme ulaštene do te mjere da su sjale poput ogledala. Bijele su mu rukavice ležale nalik na dodatni par dlanova pokraj njega te ih je neprestano dodirivao, dražeći ih kao da im tako može udahnuti život. Izazivala mu je nemir. Usta su mu bila skrivena pod svijetlim brkovima i ništa nisu odavala.

Kratke tišine. Krhke stanke u razgovoru. Gotovo da ih je mogu prelomiti prstima.

“Zapovjedniče, nešto bih Vas upitala. Kad nešto uistinu želite što činite kako biste to i dobili?”

“To je bar lako. Samo donesem odluku i borim se za to, kao što bih se borio na čelu konjaničkog napada. Ne dopuštam da mi išta odvlači pozornost. Usmjeren k jednome cilju. Na život ili smrt.”

“To Vam vjerujem.”

Zapovjednik zavrne rukavicu. “Nisam mislio...”

Osmjehnula se. “Shvatila sam što ste mislili.”

Zarumenio se, u tom trenu nalikujući više na školarca nego na dvadesettrogodišnjeg časnika u velikoj ruskoj vojsci cara Nikolaja.

“A žene. Bi li i one trebale jednako postupati?”

Pljesnuo se po bedru i glasno nasmijao. “Ne, ako žena nešto uistinu želi, onda treba zamoliti muškarca da joj to pribavi.”

Valentina obori pogled i zagleda se u dlanove.

“Postoji li nešto”, upita Černov gorljivim glasom, “što biste htjeli da učinim za Vas? Bila bi mi čast.”

“Ne.” Prisilila se da ga pogleda. “Prije nekoliko tjedana vidjela sam štrajkaše iz tvornica kako marširaju po Morskoj.”

“Sami izgrednici i podrivači. Dobili smo nove naredbe da ubuduće s njima postupamo strože. Pogazit ćemo ih kad sljedeći put pokušaju. Ne dopustite da Vas uznemiruju, to su samo neuki seljaci.”

Pričekala je dok nije rekao što je imao. “Među demonstrantima bio je i povelik broj žena.”

“Čuo sam.”

“Žena usmjerenih k jednome cilju. Kojima ništa ne odvlači pozornost. Koje idu na život ili smrt kako bi dobile ono što žele.” Govorila je blago, utonuvši u naslonjač, konačno pobuđena zanimanja.

“One rade ono što im kažu njihovi muškarci. Ne zamarajte se time — neće Vam više dodijavati. Ne smijemo dopustiti da anarhija poljulja stabilnost naše države. Što li će još zahtijevati ti demonstranti? Dobili su Dumu, vlastiti sabor, i to bi im trebalo biti dovoljno. No pokazalo se da, kao što je moj otac i prorekao, što tim ljudima više damo, to oni više traže.”

“Hvala Vam što ste mi to objasnili, zapovjedniče. Dakle, kad ih pogazite konjima kad sljedeći put izađu na demonstracije, hoćete li sabljom i puškom krenuti i na žene?”

Lice mu se najednom smrknulo. “Mislim da ovo nije prikladna tema za razgovor. Mlada dama ne bi trebala slušati i razgovarati o takvim stvarima.” Prestao je petljati prstima. “Mladoj bi dami na umu trebale biti ugodnije razbibrige. Zato sam danas i došao, kako bih Vas pozvao na večeru.”

“Zapovjedniče”, reče ona smjerno, “počašćena sam.”

“Nije ovdje.”

“Mislila sam da će pričekati.”

“Zbog čega si to pomislila?” upita Katja.

“Jer...” Valentina se ogledala po glazbenom salonu kao da provjerava skriva li se Jens ispod naslonjača. “Jer sam mu htjela objasniti.”

“O tome si trebala prije razmišljati.”

“Je li što rekao?”

“Ostavio mi je ovo pismo za tebe.”

Valentina podere omotnicu i pročita nekoliko ispisanih redaka.

“Dobre vijesti?” upita Katja.

“Da. Od njegova prijatelja liječnika.”

“Tako je i rekao.”

“Mislila sam da će biti od Jensa.”

Prišla je stolcu na koji se on bio smjestio i sjela na nj. Sklopila je oči.

Toga je dana Valentina odlučila ugoditi ocu. Sjela je sučelice njegovu radnom stolu, zatrpanom lavinom papira i spisa, pitajući se kako mu, zaboga, uspijeva pohvatati konce u toj zbrci. S jedne strane stola ležala je velika omotnica ukrašena ispupčenim zlatnini grbom cara Nikolaja.

“Htjela si razgovarati sa mnom?”

“Jesam, tata.”

“Samo brzo, molim te, imam posla.” Uvijek je bio prezaposlen.

Počela je oprezno. “Mogu li ti kako pomoći, tata? Znam da u ministarstvu imaš pomoćnike i tajnice, no možda bih ti mogla pomoći s ovim kod kuće.” Mahnula je rukom prema papirima.

On je bio proučavao list papira na kojemu bijahu ispisane brojke, no sad je premjestio pozornost na nju. Prstima je rastreseno povukao ovratnik žaketa te Valentina osjeti nalet nježnosti primijetivši da su mu nokti blijedi i okrugli poput Katjinih.

“Spasibo. Hvala ti na ponudi, no ne. O čemu bi, dakle, htjela razgovarati?”

“Mislila sam da bi ti bilo drago znati da me je zapovjednik Černov pozvao na večeru.”

Tamne su mu se oči raširile od zadovoljstva i široko joj se osmjehnuo. “Otlično! Izvrsno!” Pustio je papir da padne na radni stol i sklopio ruke kao da se moli. “Bogu hvala”, promrmljao je, a potom se najednom ukočio, napeto se nagnuvši naprijed. “Prihvatila si, nadam se?”

“Jesam.”

“Bravo. On je jako važan mladić, a otac mu je veoma utjecajan na dvoru, pa nemoj biti nepažljiva i uprskati ovo, Valentina. To mi je važno.”

Ljupko mu se osmjehnula i odmahnula glavom zanjihavši kosu. Upotrijebite svoje oružje, bio joj je rekao Davidov. Zauzvrat je primijetila kako se bora između očevih očiju opušta i znala je da ga je usrećila, barem nakratko.

“Neću te više ometati, tata.” Ustala je i krenula prema vratima, no na pola puta zastane i osvrne se preko ramena, kao da se upravo nečega sjetila. “Još nešto, tata.”

On je već bio uzeo nalivpero, nagnuvši krupnu glavu nad još jedan list papira. “Što je?”

“Prijavit ću se za obuku za bolničarke u Bolnici svete Izabele.”

Izrekla je to.

“Ne!” Šakom je tresnuo o stol tako da su se papiri razletjeli s hrpe, a nalivpero mu je uz zveket palo na pod. “Nećeš to učiniti.”

“Tata, saslušaj me. Molim te. Požalujsta. Želim to učiniti jer...”

“Valentina, već sam ti rekao, izbaci tu budalastu zamisao iz glave.” Čelo mu se orosilo kapljicama znoja.

“Mislila sam”, reče ona blago, “da bismo mogli postići nekakav dogovor.”

“Kakav dogovor?”

Oprezno kroči.

“Potreban mi je tvoj potpis na prijavnom obrascu jer imam manje od dvadeset godina. Molim te, tata, potpiši umjesto mene. Zauzvrat ću plesati s tvojim šarmantnim i važnim zapovjednikom Černovom. Smiješit ću mu se, treptati i mahati lepezom kao kakva praznoglava glupača. Učinit ću točno ono što želiš.” Tijekom stanke koja je uslijedila uputila je ocu blag, krotak osmijeh. “Ako potpišeš.”

“Ne dolazi u obzir.”

“Tata, zamisli samo. Danju ću biti tiha i nevidljiva, bezimena bolničarka u bezimenoj bolnici. No noću ću zbog tebe postati ljubimica sanktpeterburškog društva, uz koliko ti duša poželi šampanjca, kavijara i plesa.” Zanjihala je bokovima kao da u zanosu pleše valcer. “Vaše ime, ministre Filipe Ivanove, spominjat će se na dvoru; ljudi će zavidjeti Vašem položaju. To je ono što želiš, zar ne? To i ja želim za tebe.” Osmjehnula mu se. “To nam oboma odgovara. Dogovoreno, tata?”

On iz džepa izvadi velik bijeli rupčić i stane njime tapkati po licu. Uslijedila je stanka. “Dogovoreno.”

“Zahvaljujem ti, tata.”

Otišla je prije nego što se otac stigne predomisliti. Čim je ušla u svoju spavaću sobu, izvadila je ključić iz džepa i otključala ladicu. Podižući list papira boje bjelokosti, pažljivo ga je iščitala prije no što je prekrižila zadnju točku: jedanaestu. Dogovor s ocem postignut je.

Znala je da će ocu biti mrsko što je to učinila, jednako kao što je i njoj bilo mrsko, no jedino će joj na taj način dopustiti da nogom kroči u bolnicu. Polako je otkopčavala bisernu dugmad na rukavu, svlačeći tkaninu i gledajući svoju blijedu kožu, te zamišljala Jensove prste na njoj.

Molim te, Jense, molim te, shvati da se moram viđati s Černovom. Pokušala se nasmijati za njega, no smiješak joj je zamro na usnama. Želim posao bolničarke. Potreban mi je. Molim te, nemoj mi ga uskratiti, Jense.

“Jesi li ikad onako laštio cipele?”

Arkina je to pitanje iznenadilo. Vozio je Elizavetu Ivanovu pokraj katedrale svetog Izaka, a njezina ga je veličanstvena zlatna kupola smjesta podsjetila na oca Morozova. Tako pametan, načitan čovjek, a osuđen na život u vlažnoj straćari i na nošenje čizama kućne izrade s rupama.

“Jesi li, Arkine?” Elizaveta Ivanova ponovi pitanje.

“Nisam, gospođo.” Upravo su bili prošli pokraj četvorice dječaka na trgu, koji su marljivo radili sa svojim četkama za cipele i drsko se smiješili, gladni kopjejki. “Odrastao sam na selu.”

Iza leđa začuo je kratak uzdah odobravanja, kao da je život na selu nešto poželjno.

“Zbog čega si otišao?”

“Zbog primamljivog zova velikoga grada.”

“Sankt Peterburg jako je lijep, priznajem. Je li ti ispunio očekivanja?”

“Da”, slaže on. No ona je imala oštar sluh te se nasmijala.

“Nadam se da si sretan ovdje”, reče nakon kratkog razmišljanja. “I zadovoljan što radiš za mojega muža.”

“Dakako. Bolje ne bih ni tražio.”

“Nadam se da je to istina, Arkine, i da to ne govoriš samo kako bi mi udovoljio.”

“Istina je.”

Napola je okrenuo glavu, jednim okom i dalje prateći cestu, a krajičkom drugog primijetivši njezin crni krzneni kaput, mekan i sjajan poput panterina krzna. Smiješila se. Začudo, taj ga je prizor obradovao.

“Zamolila bih te uslugu.”

Po načinu na koji je to rekla bilo mu je smjesta jasno da molba nema nikakve veze s vožnjom automobila.

“Gospođo, stojim Vam na usluzi.”

“Zaustavi automobil načas.”

Zaustavio se na pločniku nasuprot štandu s ribom. Vonj mrtve ribe na kamenim pločama dopro je do automobila. Okrenuo se u sjedalu i u njezinoj ruci primijetio rupčić od čipke. Njime je prekrila nos.

“Kako Vam mogu pomoći, gospođo?”

Njezine su ga oči načas promatrale te je u njima primijetio nesigurnost. Pitala se u kojoj mu mjeri može vjerovati.

“Stvar je... osjetljive prirode”, reče ona, a obrazi joj se zarumenješe. Odvratila je pogled, zatresavši pritom crna pera na šeširu. “Ne znam koga bih drugog pitala.”

“Znam čuvati tajnu”, reče on tiho.

Prisjetio se svih onih trenutaka kad bi automobilom dolazio po mlade ljubavnice ministra Ivanova, ili kad bi svojeg poslodavca vozio u njegovu omiljenu javnu kuću u noćnom klubu Zlatna jabuka gdje je francuska Cigančica Mimi uživala ministrovu naklonost. O da, Arkin je naučio držati jezik za zubima.

“Pomoći ću Vam budem li mogao”, dometne.

Pogled joj je počivao na njegovoj ruci u rukavici koja je ležala na sjedalu, kao da joj nudi odgovor. Teško je progutala. “Želim da saznaš... viđa li se moja starija kći s kime.”

Arkin se umalo nasmijao. Htjela ga je pretvoriti u špijuna Ohrane, tajne policije. Kako ironično.

“Tko je ta osoba?” upitao je s iskrenim zanimanjem.

“Onaj danski inženjer s kojim je bila zarobljena u tunelu. Ime mu je Jens Friis.”

Tako, dakle. Najednom je osjetio sažaljenje prema toj ponosnoj ženi, koju je nužda natjerala da uhodi kćer.

“Saznat ću što budem mogao”, pristane on, a ona smjesta podigne pogled s njegove ruke prema licu.

“Razumjeli smo se?” upita.

“Savršeno.”

Osmjehnula mu se, no on se podsjetio na to tko je ona i što predstavlja. Nije htio da mu se svidi.

“Da sada nastavim voziti, gospođo?” upita on, najednom služben.

“Da.” No dok je skretao na snijegom zametenu cestu, ona dometne tihim glasom: “Zahvalna sam ti, Arkine. Na ovome... i na onome neki dan kad sam...”

“Nema na čemu, gospođo”, prekine je on.

Nije htio razmišljati o tome. Sažaljenje prema klasnom neprijatelju odmagalo je borbi za koju se zalagao. To je bilo opasno. Ne nije si mogao pomoći.

Jutro je osvanulo sjajno kao uglačano staklo. Ni traga magli, samo beskrajan nebeski svod i miris mora u zraku. To je u Arkinu budilo nemir. Čekao je Valentinu pokraj automobila pred glavnim ulazom, a Turicum je blistao raskošno poput vodomara na suncu.

“Dobro jutro, Arkine.”

“Dobroe utro, gospođice Valentina”, reče prilazeći šljunčanom stazom. Izgledala je mršavo i blijedo. Nosila je skroman kaput i maramu preko glave, a u koraku joj je bilo nekog nemira, kao da je u žurbi.

“Gospođice Valentina, drago mi je što ste se oporavili i što tako dobro izgledate.”

Ta ju je primjedba iznenadila. “Hvala ti, Arkine.”

“Nadam se da Vam je gospođica Katja prenijela moje želje za brzo ozdravljenje dok ste bolovali.”

“Jest, hvala ti.”

Ostao je stajati ondje, zaboravivši na automobil. Uspela se na stubu krenuvši prema unutrašnjosti automobila, no on je podignuo dlan zaustavivši je a da je uopće nije dodirnuo.

“Što je, Arkine?”

“Ljudi koji su izazvali eksploziju u tunelu zacijelo Vam nisu namjeravali nauditi ni na koji način. Ti ljudi imaju zacrtan cilj — a Vi ste im se samo našli na putu, i to je sve.” Htio je da zna.

“Reci mi, Arkine, koji je to njihov cilj?”

On snizi glas. “Njihov je cilj izgraditi novo i pravednije društvo. Žele svrgnuti cara. A ne ugrožavati mlade djevojke.”

“Vjeruješ li i ti u to, Arkine? U svrgavanje našeg cara?”

“Ne, gospođice Valentina.”

“Dobro je. Jer da vjeruješ, uhitili bi te.”

Prošla je mimo njega i ušla u automobil te sjela na glatku modru kožu zureći ravno preda se. On je okrenuo ručicu i upalio motor, popevši se na sjedalo ispred nje. Nijedno nije progovorilo.

Valentina je jedva dočekala izaći iz Turicuma gotovo kilometar prije bolnice i poslati ga natrag kući da bude majci na raspolaganju. Godila joj je kratka šetnja te se pokušala usredotočiti na ono što ima reći, umjesto na sve što je bilo izrečeno prošli put. Ušla je u Bolnicu svete Izabele i ponovila postupak — provjeru imena na staklenom šalteru i hod niz zelenu stazu od izlizana linoleuma do vrata na kojima je pisalo GORDANSKAJA. Pokucala je.

“Vhodite. Uđite.”

Što god je očekivala da će zateći, iznenadila se. Krupna figura medsestre Gordanskaje u bijeloj odori kao da se dodatno napuhala od njihova posljednjeg susreta te je stajala naslonjena na red metalnih ormarića čvrsto stišćući dugačku pincetu među prstima. Pozornost je samo na sekundu preusmjerila na Valentinu.

“Ah, da, mala aristokratkinja koja smatra da ima ono što je potrebno kako bi postala bolničarka.” Nacerila se u ogledalo naslonjeno na ormariću, nimalo duhovita. Valentina shvati da proučava stražnji zub koji je bio pocrnio i odlomio se.

“Dobro jutro, medsestro Gordanskaja.”

“Znaš li išta o zubima?”

“Ne, medsestro.”

“Onda mi baš i nisi od koristi, zar ne?”

“Dobro rukujem pincetom.”

“Evo ti.” Žena naglo Valentini pruži pincetu.

Valentina je uzme i zapita se služi li medesestri ta vježba za inicijaciju svih budućih bolničarki. No u tom joj slučaju nijedan zub ne bi ostao u glavi.

“Zaključujem da imaš prijatelje na visokim položajima”, reče Gordanskaja, no bez gorčine, kao da se to samo po sebi podrazumijeva. “Naravno da imaš. Pogledaj se samo.” Nasmijala se dubokim glasom od kojeg su joj se zatresli obrazi. “Ne možeš se sakriti iza marame i zakrpanih rukavica služavke. Znam tko si.”

“Ne skrivam se.”

“Ne?”

“Želim biti bolničarka i učiniti nešto od svojeg života, a ne samo aranžirati cvijeće i piti čaj. Dajem Vam riječ da sam u stanju marljivo raditi i da sam već savladala Dupierreovu knjigu o ljudskoj anatomiji. Njegovala sam mlađu sestru i izvještila se u previjanju zavoja.”

“Previše brbljaš. Kao i sve vi obrazovane. Nauči šutjeti.” Valentina kimne. “Da, medsestro.”

“Da se prijavljuješ u vojsku, nazvala bih te topovskim mesom, no ovako ću te zvati — tebe i sve ostale mladice poput tebe — peračicom vrčina. Time ćeš se baviti većinu vremena i to je ono što će te na koncu dokrajčiti. Sve ste vi peračice vrčina. Mila majko Božja, zašto mi ne pošalju djevojke koje su u stanju raditi? A ne ove bljedolike kilavice.”

Valentina nije ni pisnula.

Gordanskaja joj zgrabi ruku, okrene je kako bi joj proučili dlan i palcem je stane bosti po blijedim jastučićima. Valentina se osjećala poput životinje na stočnoj tržnici.

“Koža ti je blijeda poput praščićevih sisa.” Medsestra odmahne glavom. “Ali ima mišića na ovim rukama. Za što ih koristiš?”

“Sviram glasovir.”

Gordanskaja prasne u smijeh, grub i preziran. “Mili Bože, daj mi snage.” Odjednom širom otvori usta i pokaže na crni zub što joj je napola visio iz desni. “Izvadi ga.”

Jedan brz trzaj pincetom i crna je škrba iskliznula poput čavla iz trulog drva. Za njim je iscurio tanak mlaz krvi i dašak gnoja. Bolničarkinim širokim licem preleti izraz olakšanja te pokaže prema stolcu ispred svojega radnog stola. Valentina sjedne i odloži pincetu u kojoj se i dalje nalazio zub Gordanskaji pod nos.

“Doktor Fedorin preporučio mi te je za obuku”, odsiječe Gordanskaja. “Trebat će mi pristanak tvojih roditelja budući da još nemaš dvadeset godina. A sad pročitaj ovaj obrazac i nagovori ih da ti ga potpišu.” Zatim dometne uz iskrivljeni smiješak: “Pretpostavljam da znaš čitati i pisati?”

“Medsestro Gordanskaja”, reče Valentina, “znam što god je potrebno.”