Dragulj Sankt Peterburga

12

Hodnik s visokim stropovima na gornjem katu bio je hladan. Vjetar je hujao po potkrovlju pokušavajući se probiti ispod crepova na krovu. Valentina je čula njegov štropot i jeku, mahnito zavijanje koje kao da je dopiralo iz šume. Onda ćemo se dobro slagati, bio je rekao. Nasmijala se. Sjetila se njegovih prstiju kako drže uzde i mirisa njegova kaputa. Njegove ruke na svom zatiljku. Smijem li Vas posjetiti?

Ispod Katjinih vrata nije dopiralo nikakvo svjetlo, no unatoč tomu otvorila ih je i kliznula unutra. U mraku je nečujno izula plesne cipele, podignula kraj pokrivača i zavukla se u topao krevet.

“Katja”, promrmljala je. Obavila je ruku oko nepomične figure i privila se uz sestru, ispreplevši noge s njezinima i oslonivši joj obraz na rame. Ležala je tako nekoliko minuta dok joj nosnice nisu osjetile nekakav miris među plahtama, slatkast, metalan miris koji je i predobro poznavala. Hitro se uspravila.

“Katja.”

Nikakva odgovora. Uto je osjetila nešto mokro što joj se cijedilo niz ruku.

“Katja!”

Izvila se i izbezumljeno napipala prekidač svjetiljke na noćnom ormariću. Dlan joj je bio jarko crven.

“Ne! Katja!”

Sestra joj je mirno ležala na leđima. Iz drugog su joj zapešća stršale dugačke škare poput noža u maslacu. Plahte su bile crvene, natopljene grimizom, a sva ta krv potekla je iz male rane nepravilna ruba. Valentina skoči iz kreveta, dohvati pojas Katjina kućnog ogrtača sa stolca i čvrsto ga sveže oko beživotne ruke tik iznad lakta. Krvarenje se usporilo. Zavezala je čvrst čvor. Krvarenje je oslabjelo i svelo se na tanak mlaz. Katjino lice bilo je blijedo i beživotno poput jastuka, a svijetle kovrče jedini njezin dio u kojemu je bilo životne iskre. Oči su joj bile sklopljene.

“Katja.” Valentina je privije u naručje razdrta bolju. “Zašto?”

Srce u grudima boljelo ju je dok je prislanjala usne uz sestrin hladan obraz. A onda je otrčala po bolničarku Sonju.

Valentina je čekala na dnu stubišta promatrajući prve tračke zore kako se krišom probijaju ispod kapaka na prozorima. Točka ružičaste sunčeve svjetlosti pojavila se na šarenom mramornom podu. Promatrala ju je kako raste, a kad je dosegnula veličinu i oblik djeteta, začula je korake što silaze niza stube. Bili su spori i teški, kao da je svaki od olova.

“Doktore Beloj.” Podignula je pogled prema širokom licu s bujnim brkovima i uredno podšišanom bradicom. “Kako je?”

Liječnik je nastavio klipsati niza stube. Žaket mu je mirisao na laudanum, a dva prsta lijeve ruke bila su mu puna mrlja od nikotina, no bio je jedan od najvrsnijih liječnika u Sankt Peterburgu, a jednako tako i najskuplji. Položio je ruku Valentini na rame kao da će tako prikliještiti njezino nestrpljenje.

“Živa je. Majka ti je sada s njom.”

Valentina tiho dahne.

“Sestra će ti se oporaviti od ovog... ispada. Neka joj Bog oprosti.” Odmahnuo je glavom i uštipnuo se palcem i kažiprstom za hrbat nosa kao da ga ondje nešto boli.

“Neće umrijeti?”

“Ne, ne boj se, neće. Zahvaljujući tebi. Ti si joj spasila život.”

“Neće umrijeti.”

“Neko će vrijeme biti slaba jer je izgubila mnogo krvi. A ti bi se trebala otići presvući. Haljina ti je natopljena njome.”

Ponovo ju je potapšao po ramenu kao da je kakva plaha životinjica te teškim koracima nastavio niz hodnik. Valentina je ostala piljeći gore prema stubištu. Kad mu je lakaj otvorio vrata, liječnik se osvrne i pokretom ruke prizove je k sebi.

“Valentina, dođi.”

Ona ga posluša, nevoljko se udaljivši od stuba.

“Kaži mi, mlada damo, kako si znala kako i gdje podvezati zavoj?”

“Čitam o takvim stvarima.”

“E pa, tvoji roditelji mogu na koljenima zahvaljivati Bogu što si sinoć ušla u sestrinu sobu. Do jutra bi već bila hladna kao kamen prije nego što bi je itko pronašao.”

Valentina podigne pogled prema odmorištu na gornjem katu. Prsti joj nisu mogli mirovati.

“Izvrsno si zaustavila krvarenje. Čin dostojan prave bolničarke, draga moja.”

Njegove su joj riječi privukle pozornost. “Doktore Beloj, što bi mi valjalo učiniti kako bih postala prava bolničarka?”

“Za Boga miloga, djevojko, ne budi smiješna.”

“Biste li me predstavili u jednoj od bolnica, kako bih mogla pohađati obuku?”

“Valentina, ovo nije trenutak za zbijanje šala.”

“Ne šalim se.”

On glasno uzdahne i ponovo se uštipne za nos. “Ne dolazi u obzir. Tvoji su roditelji ražalošćeni i imaju dovoljno briga, ne trebaš im ih pridodavati.” Pokuša je još jedanput potapšati, no ona uzmakne. “To je tek luckasti hir koji ti je pao na pamet zbog ove”, mahnuo je rukom hvatajući se za slamke, “ove pogreške koju je tvoja sestra učinila.”

“Nećete mi pomoći?”

“Nipošto. Umjesto da predlažeš takve besmislice, radije odi utješiti svoju sirotu majku. Bolničarski zanat nije za nekoga poput tebe.”

“Zašto ne?”

“Ne budi blesava, djevojko. Znaš ti dobro zašto ne.”

Navukao je kaput, negodujući slegnuo ramenima i izašao iz kuće. Ne proizvodeći gotovo nikakav zvuk, Valentina je bosih stopala potrčala uza stube.

Valentina odloži knjigu.

“Mislim da bismo se trebale okaniti nevolja gospodina Rochestera i umjesto toga razgovarati o tebi.”

Sjedila je na rubu Katjina kreveta naglas joj čitajući Jane Eyre. To joj je bio jedan od omiljenih romana, toliko prepun ptičje simbolike da joj se na svakoj stranici činilo da vidi Katju kako leprša ranjenih krila i svijetlih, očajnih očiju.

Katja ju je pogledala s nijemim prkosom od kojeg su joj se obrazi blago zarumenjeli. “Nemojmo”, reče.

“Morat ćeš mi reći, mila sestrice.”

“Već jesam.”

“Ne, mislim, zbilja mi reći.”

“Ono što sam ti rekla istina je. Bila sam umorna. Bilo mi je dosta.” Prekrila je oči dlanom, braneći se od svijeta. “Dosta svega.”

Valentina joj nježno odmakne ruku. “Dosta mene?”

Plave oči zamagliše se od suza. “To nije pošteno.”

“Ono što si učinila nije bilo pošteno.”

“Znam.”

Valentina se premjesti bliže Katji, obgrlivši joj mršava ramena. Pogladi joj ruku omotanu zavojima.

“Pričaj mi o balu”, reče Katja.

“Bilo je dosadno. Previše uštogljenih vojnih lica. Previše testosterona.”

“Što je to?”

“Ono što muškarci upotrebljavaju umjesto parfema.”

Katja se zahihoće. “Ti toliko toga znaš.”

“Ne znam, samo sam listala neke medicinske knjige.” Okrene glavu i stavi prst Katji pod bradu, nagnuvši je kako bi je pogledala u oči. “Katja, jesi li zbog toga učinila ono? Zbog bala?”

Katja obori pogled, no Valentina nastavi čekati u tišini.

“Znala sam da ćeš ondje pronaći muža”, naposljetku prošapće Katja. “Tomu takvi plesovi i služe.”

“Gluposti, ludice. Bilo je jezivo dosadno. Znaš da sam otišla samo zato što me je mama prisilila na to.” Zagrli sestru objema rukama i privuče je k sebi, osjećajući miris masti od eukaliptusa što joj ju je bolničarka Sonja utrljala u kožu. Poljubi joj kosu.

“Neću te napustiti”, obeća.

“Znači, nisi upoznala supruga?”

“Ne, naravno da ne. Samo sam malo plesala. Pila liker od limete i gledala zvijezde.”

“Zvijezde?”

“Da.”

“Jesi li upoznala ikoga posebnog?”

Valentina se sjeti dva duboka zelena oka koja pomno proučavaju njezine oči. I dva bešćutna siva iza cijevi puške.

“Ne”, osmjehne se. “Nikoga posebno zanimljivog.”

Valentina se s majkom uputila u knjižaru. Nebo je bilo bremenito snijegom, a oblaci su nalegli na Sankt Peterburg poput olovnih utega što prijete da će zdrobiti grad. U automobilu Valentina nije mogla odvojiti pogled od vozačeva zatiljka. Htjela ga je izlupati šakama po ukočenim ramenima vozačke odore i reći: Prestrašio si me. Prestrašio si me toliko da sam se ponijela poput budale u onim saonicama. Pred onim zelenim očima. Htjela je reći: Kaži mi što je bilo pod onom ceradom.

No umjesto toga, kad joj je ljubazno otvorio vrata automobila, pogledala ga je ravno u lice i rekla: “Večeras neće biti mjesečine. Za razliku od sinoć.”

Vidjela je kako mu prodorne oči gube oštrinu. Zbunjeno je zatreptao.

Nemaš više ništa za reći o mojem slatkom dupetu. Bez puške više nisi tako jak?

Ostavila ga je da stoji pokraj automobila i s majkom ušla u toplu knjižaru na Morskaji. Pustit će ga da čeka. Proklet bio, pustit će ga da čeka dok mu se stopala ne smrznu u jarku uz pločnik.

“Imate li odjeljak o inženjerstvu?”

Govorila je tiho kako je majka na drugom kraju knjižare ne bi čula. Knjižar je morao izviti vrat kako bi je razumio.

“Imamo, gospođice. Pokazat ću Vam gdje...”

“Ne, samo mi kažite. Pronaći ću sama.”

Pokazao joj je gdje da traži te se hitro uputila prema polici. Pregledala je naslove, no u ponudi ih nije bilo mnogo: knjiga o gradnji mostova, nekoliko o rudarstvu i jedna o gradnji Kremlja u Moskvi. Ništa o tunelima.

Odaberi. Brzo.

Knjiga o automobilima. Volio je motore, rekao je da se voli igrati metalom. Prst joj je ležao na kožnatom hrptu spremajući se izvući ga s police, kadli joj pogled padne na ime napisano na knjizi ispod. Isambard Kingdom Brunel. Zgrabila ju je s police, požurila prema blagajni i platila. Prodavač ju je omotao u smeđi papir.

“Što je to?” Glas njezine majke bio je znatiželjan.

“Brunelova biografija.”

“A tko je taj Brunel, Valentina?”

“Jedan Englez, mama”, reče nehajno. “Gle, kupila sam i Katji knjigu.” Podigne svezak pjesama Charlesa Baudelairea.

“Hoće li joj se to svidjeti?” upita majka sumnjičavo.

“Hoće.”

“Dobra si prema njoj.” Elizaveta Ivanova nježno se nasmiješi. “Želim da znaš da smo ti otac i ja duboko zahvalni na onome što si učinila, što si joj spasila život. Sretna je što te ima.” Oči joj se načas ovlažiše i ona dotakne kćerinu ruku, onu u kojoj je bila knjiga za Katju. “A isto tako i mi, draga moja.” Kao da se postidjela što je pokazala osjećaje, dometne nešto službenije: “Uzgred, Valentina, zaboravih ti spomenuti. Zapovjednik Černov iz husarske garde - vjerujem da si s njim razgovarala na balu - jutros je ostavio svoju posjetnicu. Doći će te posjetiti sutra poslijepodne.”

Vozeći ih kući, Arkin je osluškivao tišinu u automobilu. Nešto se zbilo u knjižari — prkosna iskra u djevojčinim očima iščeznula je. Večeras neće biti mjesečine. Njezine su ga riječi kopkale. No nije mogla znati za sinoć. Dovraga, nije mogla.

Trebao je razgovarati sa Sergejevom, no nakon bombaškog napada morao se primiriti. Mir. Zatrubio je konjskoj zaprezi što mu je prepriječila put jer je samo bukom uspijevao odagnati druge zvukove iz glave. Mir je bio nešto čega se tek nejasno sjećao. Mir je sada bila puka riječ. Raj na zemlji imao je visoku cijenu koju je bio voljan platiti — no noći su bile teške. Um mu je bio sve samo ne miran.

Iza njegovih leđa majka je prekidala tešku tišinu. Pokazala je prema novom krojačkom salonu i obećala kćeri da će joj dogovoriti probe, predlažući haljine različitih stilova. Dok je slušao, Arkin je shvatio da mu se sviđa boja glasa gospođe Ivanove. Bio je vedriji od ostatka nje. Slušajući samo njezin glas, mogao ju je zamisliti bez opreznog izraza što joj je vazda bio u očima. Nije vjerovala ni ljudima ni životu. U tome nema ničega lošeg. Znao je točno kako se osjeća.

Usporio je na križanju na Aveniji Nevski i začuo kćer kako bez ikakva ustezanja govori: “Mama, zabrinuta sam za tatu. Ovaj bombaški napad na premijera Stoljipina mogao bi biti početak plana napada na sve careve ministre. Mogli bi se opet okomiti na tatu.”

“Valentina, takve stvari moramo prepustiti tvojemu ocu. Ne miješaj se. To mu nije drago. On je taj koji donosi takve odluke, a ne mi.”

“Plaše li tebe, mama, ti revolucionari?”

“Naravno da ne. Oni su neorganizirana rulja. A osim toga, ne zaboravi da nas štiti vojska.”

“Ljudi poput zapovjednika Černova?”

“Upravo tako.” Uslijedila je duga neugodna tišina prije nego što je Elizaveta Ivanova dometnula: “Molim te, nemoj izazivati neprilike oko njegova posjeta, Valentina.”

Arkin ih je mogao zamisliti kako sjede iza njega, uvjerene da ih njihov zapovjednik Černov može zaštititi.

Arkin se probudio sav u vodi. Netko je vikao, galamio mu na uho. Posteljina mu se saplela oko nogu te se stao ritati ne bi li ih oslobodio, no nije uspijevao. U mrklome mraku na licu mu se nakupila paučina, niti nalik na užarene žice što su mu pržile kožu. I dalje ta vika. Hoće li taj gad ikad prestati? Boljela ga je glava, a srce mu se tako snažno uzlupalo da mu se želudac najednom podignuo te je povratio po plahtama.

Uto začuje drugačiju vrstu lupanja. Šakom po zidu.

“Začepi, dovraga!” Popkovljev glas.

Arkin je prekasno začepio usta dlanom, a jeziva je vika prestala. Dopirala je iz vlastita mu grla. Uspravio se u tami i izvukavši noge iz plahta spustio ih na pod. Dodir hladnih podnih dasaka na bosim stopalima dozvao ga je svijesti. Vratio se u svoj skučeni sobičak iznad konjušnica i obrisao znoj s čela.

Kakav to čovjek ima noćne more o konjima koje je ubio? A što je s ljudima koje je posmicao? San mu se svake noći vraćao, živi prizori crnog konja raznesenih stražnjih nogu, koji se izvijao pokušavajući krupne žute zube zariti u preostale dijelove krvavih leđa u želji da njima iščupa bol. Bolni jauci što paraju noć.

A što je s ljudima? Što je s njihovim jaucima?

Dragi Bože, u kakva se to čovjeka pretvarao? Strgnuo je znojem natopljenu potkošulju sa sebe i stajao drhteći. Tama mu je godila. Sviđalo mu se kako zamračuje sve ostalo. Samo je budućnost bila svijetla.