Dragulj Sankt Peterburga

37

Nastupilo je zatišje, zastoj u vremenu. Arkin je osjećao tu stanku, kao da Sankt Peterburg zadržava dah pa je bio posebno oprezan, neprestano u pokretu, nigdje se ne zadržavajući predugo, uvijek bez korijena, uvijek bez sjene. No nije se mogao prisiliti na to da se kloni Ivanovih. Privlačili su ga kao što ljeto privlači lastavice.

Promatrao ih je kako dolaze i odlaze, majku visoku i uspravnu u žalobnoj crnoj haljini, a pokraj nje kći u crnini, no ne i u koroti. Bilo je nečega opreznog u koraku mlade Ivanove, žustrine u pokretima i gnjeva u načinu na koji je zalupila vratima kočije. Držao se izvan vidokruga, no pratio ju je pogledom, dok su mu u glavi odzvanjale njezine riječi: Arkine, zar nemaš savjesti? Zar nije shvaćala? Revolucionar mora prerezati sve veze s društvenim pravilima i moralnim zakonima jer samo ukidanje takvih vrijednosti može uroditi radikalnim promjenama. Stari poredak mora biti uništen. A ona je dio toga starog društvenog poretka, ruku pod ruku sa svojom majkom.

Pa zašto ih onda nije mogao uništiti?

Kočije i automobili dolazili su i odlazili ispred kuće, prijatelji s izrazima sućuti i mlade djevojke za koje je pretpostavio da su joj družice iz školskih klupa. Sam pogreb bio mu je odvratan. Dug niz kočija urešen crnim krepom, konji s perjanicama boje ebanovine, korotne haljine zbog kojih je u gradu zacijelo zavladala nestašica crne svile i nakita. Ako Filip Ivanov nije imao novca da plati otkupninu za svoje kćeri, odakle mu zlata za ovakvu raskoš i razmetanje? Novi zajam od banke? Dok su radnici bili prisiljeni živjeti u potleušicama, bogati su umirali u palačama. Pljunuo je na pod ispred crkve. Dabogda svi pomrli.

No noge mu nisu htjele otići. U njima je bilo strpljenja koje je njegovu umu nedostajalo i, dok je stajao naslonjen na zid u sjeni katedrale Bogorodice od Kazana, prokleo je dan kad mu se životni put ukrstio s onim obitelji Ivanov. Kroz golema vrata katedrale najprije je izašao otac, no Arkin jedva da ga je pogledao. On je bio jedan od onih koji su se zalagali za to da se revolucionari vješaju na stupove uličnih svjetiljki kao upozorenje drugima. Doći će dan kad će i on morati podmiriti račune.

Pokraj njega stajala je supruga, pognute glave, skrivena od pogleda pod teškim velom. Poželio joj ga je strgnuti, pogledati joj u oči i vidjeti što joj je na umu. Kretala se sporo kao da joj to iziskuje napor, no kći iza nje nije pognula glavu i spustila pogled. Čim je istupila na jesensko sunčevo svjetlo, uspravila je onaj svoj dugi vrat i pozorno se zagledala u mnoštvo stranaca okupljenih ispred katedrale. Oči su joj strijeljale lijevo-desno, očito tražeći nekoga koga je očekivala vidjeti, te se Arkin povukao dublje u sjenu.

Jer znao je da je taj netko on.

Arkin je bio u tajnoj odaji kad je Valentina ponovo došla u crkvu oca Morozova. Bila je to skučena i zagušljiva prostorijica iza zidne oplate u podrumskoj dvorani, u koju se skrio čim ju je čuo kako sa svećenikom razgovara na vrhu stuba.

“Vidiš i sama, draga moja, lijepo sam ti rekao. Nije ovdje.” Glas oca Morozova bio je blag.

Uslijedila je duga tišina i Arkin je čuo zvuk njezinih stopa dok je pretraživala dvoranu u potrazi za plijenom. Svako malo zastala bi, a Arkin ju je zamišljao kako osluškuje svaki i najtiši zvuk i njuši zrak ne bi li namirisala njegov trag.

“Ovdje miriše na cigarete”, primijeti ona.

“Mnogi ovamo dolaze pušiti, ali ne i Viktor Arkin. Poslušaj me, draga moja, i vjeruj u ono što ti govorim. Bio je u Moskvi i vratio se na nekoliko dana u Petrograd, no sad je opet otišao. Nisam siguran kamo. Spominjao je Novogorod, možda je ondje.

Prenio sam mu tvoju poruku da ga tražiš, pa sad idi u miru, dijete, i zaboravi našeg prijatelja.”

“Oče”, reče Valentina, a Arkin se osmjehne jer je taj prizvuk već jedanput čuo, “taj čovjek nije mi prijatelj. Recite mu da u godini nema dovoljno dana niti u zemlji toliko gradova u kojima se može sakriti, recite mu da ću ga pronaći, recite mu...” Riječi su zastale i nagla tišina kao da se zaorila odjeknuvši od zidova. Kad su riječi nanovo krenule, glas joj se promijenio. “Recite mu da”, nastavi ona, toliko tiho da ju je jedva čuo, “trebam pomoć.”

Jensu se nije sviđala radna soba ministra Filipa Ivanova. Bila je kao i on sam: napadna i razmetljiva, šepireći se trofejima, mačevima i slikama masovnih ruskih bitki u pozlaćenim okvirima — no kao i sam ministar, počela se habati. Na impresivnom pisaćem stolu vidjela su se oštećenja od žara cigareta, sag je bio umrljan tintom, a komad jednoga zida bio je svjetliji od ostatka sobe na mjestu odakle je skinuta slika. Zacijelo ju je banka zaplijenila. Jens je sjeo u naslonjač, a ruke su mu mirno ležale u krilu premda su žudjele za tim da Ivanova ščepaju za vrat. On je sjeo s druge strane stola, zlovoljno puckajući debelu cigaru.

“Ne možete prisiliti Valentinu na brak koji ona ne želi”, ustvrdi Jens.

“Odgovor je i dalje ne, Friise. Ona se mora bogato udati, i to dobro zna.”

“Ja nisam siromašan.”

“Odgovor je ne.”

Jens zatomi gnjev i nehajno reče: “Blisko surađujem s ministrom Davidovom. Vjerujem da ga poznajete.”

“Da. Kakve, pobogu, on ima veze s ovim?”

“Prije nekoliko mjeseci ostao je bez supruge.”

“Znam to. Tužno. I što s tim?”

“Nakon toga ministra Davidova uopće više ne zanima osobni život. No unatoč životnoj dobi, i dalje je ambiciozan. Prošli je mjesec naslijedio golemo imanje od starijega brata koji je stradao u prometnoj nesreći.”

Ivanov žmirne prema njemu. “Nastavi.”

“Traži načine da ta zemljišta uloži u unapređivanje karijere, širenje njezina opsega. Šuška se da ga zanima mjesto predsjedavajućeg u nekoliko odbora kojima Vi upravljate, pa bih mu možda mogao ubaciti bubu u uho...” Na tome je stao.

Ivanov nije uspio prikriti pohlepu u očima. Jens otvori tabakeru od mahagonija, izvadi sebi jednu cigaru i pruži ruku ministru, koji je prihvati kao da je uže za spašavanje.

Ivanov se osmjehne i čvrsto rukuje s njim. “Dobro došao u obitelj, Friise. Oduvijek mi je bila važna Valentinina sreća.”

Jens pripali cigaru. Da, siguran sam da jest.

Jens je radio u uredu s mladim Kroskinom, geodetom koji je izgubio dio noge nakon eksplozije u tunelu. Stajali su pognuti nad nacrtima na njegovu radnom stolu, raspravljajući o najnovijem proširenju tunela, kad je zazvonio telefon. Jens uzrujano progunđa zbog ometanja, priđe zidu i podigne slušalicu.

“Friis je.”

“Friise, ti prepredeni gade!”

Bio je to Davidov. “Što Vam treba, ministre?”

“Želim ti čestitati.”

“Na čemu?”

“Prije svega na zarukama. Ivanov mi je rekao. A drugo, na tome što si pripremio teren za moj dogovor s njim. On je jedan gramzivi lopov pa me je koštao pravog malog bogatstva, ali uživat ću...”

Jens je prestao slušati. Na vratima njegova ureda pojavila se Valentina. “Oprostite, ministre, ali moram ići. Hvala što ste nazvali.” Poklopio je.

Kroskin je zurio u Valentinu. “Gospođice Ivanova”, reče mladić zarumenjevši se, “tako mi je drago što Vas vidim. Već dugo Vam želim zahvaliti što ste mi pomogli dolje... dolje u tunelu.”

Ona kimne, ne skidajući pogled s Jensa.

Kroskin uzme štaku i odšepa do vrata. Propustila ga je, a zatim ušla u ured zatvorivši za sobom vrata.

“Jense”, reče i, unatoč crnu kaputu i šeširu koje je mrzio vidjeti na njoj, obasja sumornu prostoriju. “Znam kako ćemo.”

Pričekali su da padne mrak, kad je bujica radnika počela izlaziti iz tvornica, s vrata trgovina počela se zaključavati po završetku radnoga dana. Valentina je obožavala šetati gradom uz Jensa, ramenom osjećajući njegovu čvrstoću. On neće iščeznuti. Ne kao Katja. Ne kao Arkin. Jens će zauvijek biti dio njezina života.

Ulica se nije nimalo promijenila, a rascijepljena drvena vrata još uvijek nisu bila popravljena. Jens snažno pokuca, a kad nitko nije otvorio, on pokuca još snažnije dok se drvena ploča nije odvojila od okvira. Tek je tada neki muškarac povukao vrata, otvorivši ih taman dovoljno da kroz njih progura glavu, te oni pri prigušenu svjetlu ugledaju lice mladića živih, znatiželjnih očiju.

“Da?”

“Došli smo u posjet Ivanu i Varenki Sidorov”, reče Jens proguravši nogu kroz procijep.

“Otišli su.”

“Ne”, Valentina nije htjela ni čuti. Ne. Ne daj da iščeznu. “Mislim da se varate.”

“Ne varam se.”

Jens izvadi ruku iz džepa, držeći novčanicu od pet rubalja među prstima. “Smijemo li sami pogledati?”

Mladić hitro pospremi novčanicu u jaknu. “Dakako”, osmjehne se, zadovoljan. Lako zarađen novac. Odmaknuo se i oni spaziše da su vrata s lijeve strane otvorena, te da unutra gori kerozinska svjetiljka. Do hodnika dopre ženski pjev.

“Dobro pogledajte”, ponuka ih mladić.

Valentina uđe u prostoriju. Još je uvijek bila vlažna i tijesna, napuknuta stropa i s plijesni po zidovima, no izgledala je drugačije. Namještaj je bio jeftin i trošan, no tkanine živih boja razmještene uokolo udahnule su tom mjestu život kojega prije nije bilo: zlatna i jantarna, grimizno ljubičasta i jarkocrvena, tkanine živopisnih boja prebačene preko stolaca, stola i kreveta. Valentina je piljila. Usred prostorije neka se mlada žena duge crne kose i očiju kao u Cigančice njihala tiho pjevajući staru narodnu pjesmu iz divljine ruskih stepa.

Valentina se naglo okrene i izađe.

Jens ju je poveo u podrum. Pipala je u mraku, oprezno koračajući. Počelo je kišiti, a zrak je zaudarao po tvorničkom otpadu što je grizao za oči, no Valentina se usredotočila na crnu kuću ispred sebe, ponadavši se da bi Arkin mogao biti tu. Jens je bez riječi stajao pokraj nje. Otkako su otišli iz Varenkina stana, nije rekao gotovo ništa osim: “Poznajem još nekoga tko bi mogao pomoći.” Provukla je ruku ispod njegove i zavukla mu dlan pod kaput kako bi ga mogla nježno milovati po prsima dok su hodali. Činilo se da se povukao u sebe.

Vrata podruma otvorila su se, a prizor koji ju je dočekao nije bio ono što je očekivala. Golema prostorija bila je prepuna kreveta, tijela i plača gladnog djeteta, a nizak zdepasti pas pun ožiljaka od borbe prišao joj je njuškajući joj nogu kao da razmišlja hoće li je gricnuti. Jens je zagrli, primaknuvši je bliže sebi, odgurne psa nogom i priđe mršavoj ženi koja je na ramenu zibala zlatokoso dijete.

“Bio sam već ovdje”, reče joj. “Razgovarati s Larisom Sergejevom.”

“Sjećam Vas se.” Osmjehnula mu se i sa zanimanjem se zagledala u njega. No Valentina nije mogla odvojiti pogled od djeteta. Htjela mu je dodirnuti pahuljaste kovrčice na krhkoj glavici, osjetiti njihovu mekoću. Baš poput Katjinih.

“Je li Larisa ovdje?” upita Jens, strijeljajući pogledom po sjenovitoj prostoriji.

Žena se nasmije i prevrne očima. “Ta je otišla.”

“Kamo je otišla?”

“Otkud ja znam? Prije nekoliko dana neki je muškarac došao u ranu zoru te su sat vremena proveli jedno uz drugo, razgovarajući i prepirući se. No na kraju su se oboje smiješili. Ona je samo uzela torbu, povezala dijete za leđa i otada je nismo vidjeli.”

“Muškarac?” upita Valentina. “Kako je izgledao?”

“Bio je visok, čini mi se.” Opet se osmjehnula Jensu. “Ali ne kao vi. Smeđe kose, u staroj odjeći, ali urednoj.”

“Lica koje zna što hoće?”

“Da, tako je”, žena kimne. “To je on.”

“Čort!” Valentina opsuje. “Pretekao nas je.”

Jens ju je poveo van na ulicu gdje joj je obavio ruku oko vrata, nježno i prisno. “Postoje i druga mjesta”, reče joj.

Arkin je u bilo kojem trenutku mogao iskoračiti iz sjene i prerezati joj vrat te prekinuti taj lovački pohod. No nije. Znao je da ne može, jednako kao što nije mogao ni prisloniti nož uz gladak bijeli vrat njezine majke, te se prezirao zbog te slabosti. One su neprijatelj, one su ugnjetavačice.

I inženjer mu je bio neprijatelj, i to kudikamo opasniji. Kad bi Arkin ubio Valentinu Ivanovu, morao bi ubiti i njega, jer ako ne bi, Friis bi ga jednog dana pronašao. U to nije bilo sumnje. I taj dan bio bi mu posljednji.

Stoga je djevojku zasad ostavio na životu.

Arkin je koračao dugačkim hodnikom hotela, svjestan pogibelji kojoj se izlaže. Ni na trenutak nije pomislio da će Elizaveta biti u Hotelu de Russie — umjesto nje u sobi bi ga mogli dočekati agenti Ohrane. No i unatoč tomu nije se okrenuo i otišao. Stajao je u tišini ispred vrata i dugo osluškivao, no ništa se nije čulo. To nije ništa značilo. Kad je dodirnuo kvaku, vrata su se otvorila te je kročio u sobu.

Elizaveta Ivanova sjedila je na rubu kreveta odjevena u pogrebnu crninu, s velom pod šeširom od sjajna crnog perja. Na licu joj se ogledao izraz golog očaja, a velik joj je pištolj ležao u krilu poput nemarno zavaljena psića. Gladila ga je jednom rukom u rukavici. Spazivši ga, uzela ga je u ruku. Neko su se vrijeme gledali bez riječi.

“Dobrij večer”, reče on naposljetku. “Dobra večer, Elizaveta.”

Ona ustade pridržavajući pištolj objema rukama. Bez riječi.

Krenuo je prema njoj dok joj nije bio dovoljno blizu da je dodirne, no ruke je držao podalje od nje. “Nisam htio da Katja umre”, tiho reče.

Ona odmahne glavom, sporo, nespretno, kao da joj je preteška za vrat. “Valentina kaže drugačije.”

Prišao joj je korak bliže tako da mu je otvor cijevi pištolja bio priljubljen uz prsa. Osjećao je kako mu srce udara u njega. “Pucaj ako će ti tako biti lakše.”

Ona sklopi oči pod velom. Arkin suspregne dah i izbroji do deset, no bolni prasak koji bi ga lišio života nije uslijedio. Bez riječi joj je oduzeo pištolj i bacio ga na satenski pokrivač, a potom joj nježno uklonio ukosnicu koja joj je pridržavala šešir, pustivši ga da padne na pod. Rukama joj je obgrlio drhtavo tijelo i naslonio obraz uz njezin, osjećajući njezin topao i ubrzan dah na vratu. Deset su minuta stajali čvrsto zagrljeni, dok joj se ukočeno tijelo nije polako stopilo s njegovim.

“Kako to da te ne mrzim?” prošapće ona. “Kako mogu biti tako loša majka?”

“Volio bih”, reče on, “da smo se ti i ja upoznali u nekom drugom vremenu, na nekom drugom mjestu.”

“Postoji samo ovo vrijeme. I samo ovo mjesto.”

Poljubio joj je kosu, udahnuo njezin poznati miris, uklonio joj bisernu kopču za kosu i promatrao kako joj zlatni slap pada na ramena.

“Kako si znala da ću danas doći?” upita on.

“Nisam.”

Te su mu se riječi rojile u glavi. Zamislio ju je kako iz dana u dan sjedi na rubu hotelskog kreveta, samotna prilika s pištoljem u krilu i gnjevom u srcu, i čeka ga. To je bilo previše. Suze su mu potekle na njezinu kosu.

Valentina je tragala za njim zajedno s Jensom, iz tjedna u tjedan, kao što lovački pas traga za lisicom, od jazbine do jazbine. Htjela je da osjeti kako ga njezina mržnja proganja dok su redom obilazili sigurna skrovišta i zalazili u barove i sirotinjske četvrti, crkve i dvorane u kojima su se održavali sastanci. Uvijek s rubljima u ruci.

Dvaput su mu došli toliko blizu da ga je mogla nanjušiti u zraku, no oba je puta pobjegao kroz prozor ili preko krova. Danju je ponovo radila u Bolnici svete Izabele, no noću su se ona i Jens smucali po zabačenim uličicama. Kad ju je majka pitala kamo ide, iskreno je odgovorila. “Tražim Viktora Arkina.”

“Policija se time bavi. Nema potrebe da i ti to radiš.”

“Oni su podbacili, majko. Ja ne kanim.”

No umjesto da joj zabrani da izađe iz kuće, majka se ozbiljno zagledala u nju i upozorila je: “Budi oprezna, Valentina. Tebi se možda čini poštenim tražiti milo za drago, no on je nemilosrdan i lako plane.”

“Zašto to kažeš, mama?”

Majčini su se obrazi zarumenjeli. “On je revolucionar, nije li? Svi su oni obuzeti gnjevom koji im izjeda srca.”

“Poznajem ja njega, mama. Ne strahuj za mene.”

“Jense, što je?”

Nešto nije bilo u redu. Valentina je osjetila nemir od kojeg joj je bilo počelo nabijati. Jens je stajao pokraj prozora svojega stana, promatrajući promet i ljude što su bježali pred hladnim jesenskim vjetrom. Iza njegovih leđa, na počasnom mjestu na dugačkom stolu, stajala je raskošna drvena mišja palača s tornjićima po kojima se bijeli glodavac mogao verati i mostićima preko kojih je mogao trčkarati svojim sitnim nožicama. Trenutačno je trčao unutar kola proizvodeći jednolično zujanje koje joj je začudo godilo.

“Uskoro će zasniježiti”, promrmlja Jens. “Hladnoća će radnike opet nagnati na štrajk. U trgovinama nema kruha.”

Valentina stane iza njega i nasloni mu obraz na leđa. “Što je?” upita ponovo.

“Valentina, nećeš ga uhvatiti.”

“Arkina?”

“Ne ovako. Uvijek je korak ispred nas.”

“Nemojmo sada o njemu razgovarati.” Prešla mu je dlanovima niz nage bokove i priljubila se uz njega. Zatvorila je oči i utisnula mu obraz u kralježnicu toliko snažno da ga je zaboljelo. “Jense”, okrenula ga je kako bi mu se mogla nasmiješiti i pogledati ga u duboke zelene oči, “u pravu si. Moramo smisliti nešto novo.”

Arkin je u crkvi uzeo pismo od svećenika i u prvi mah nije se mogao sjetiti tko mu ga je mogao poslati. Pravilo je glasilo: ništa napismeno. To te može stajati glave.

“Gdje je otac Morozov?” upitao je svećenika, čovjeka okrugle glave i s malim naočalama sa žicanim okvirom.

“Otišao je u selo. Policija je dolazila i raspitivala se za njega.” Uzrujano je odmahnuo glavom.

“Znači, skriva se?”

“Da.”

“On nam je važan.”

U tom mu je trenutku svećenik pružio pismo.

“Tko ga je donio?” upita Arkin. Na poleđini omotnice pisalo je njegovo ime krupnim elegantnim rukopisom.

“Jedna mlada žena.”

Poderao je omotnicu.

Očekuješ previše od života, Viktore Arkine. Očekuješ previše od mene ako misliš da ću te se kloniti. Budimo onda izravni, nađimo se licem u lice, samo ti i ja, i nitko drugi. Kažimo ono što treba biti rečeno. Ti mene možeš nazvati ugnjetavačicom, a ja tebe ubojicom. Nađimo se sutra u dvorištu iza Bolnice svete Izabele. U tri sata.

I što onda? Onda ću ti reći da naše male osobne tragedije nisu nimalo nevažne u oluji koja hara Rusijom, i da nosim tvoje dijete.

Arkinova ruka je drhtala, a riječi su mu se maglile pred očima.

Dobro je odabrala. Dvorište je bilo ni skrovito ni javno, na mahove okupano sunčevom svjetlošću. Arkin ga je pažljivo pregledao kad je zora svitala nad gradom i bilo mu je jasno zašto je baš to mjesto odabrala za mjesto sastanka. Dvorište nije bilo dobra stupica, imalo je previše izlaza. Osim goleme metalne kapije koja je stajala otvorena za kola hitne pomoći i dostavna vozila, tu su bila još dvoja vrata koja su vodila u bolnicu i još jedna sa stražnje strane koja su izlazila na sporednu uličicu, te metalni otvor u podu što je vodio u neku vrstu podruma.

Oboje će lakše disati. Želio joj je vjerovati.

Nekoliko je sati motrio na dvorište. Većinu vremena bilo je prazno, no svako toliko nešto bi iskrsnulo, zbog čega bi im sastanak u svakom trenutku mogao biti prekinut. Tako je bilo sigurnije. Zabrinjavale su ga dvije ostave od opeke uz jedan zid, no lako ih je otvorio, ne pronašavši u njima ništa osim zaliha kerozina i kutija s bolničkom opremom poput posuda za obavljanje nužde i sterilizatora. Proučio je koji su dijelovi dvorišta vidljivi sa stražnje strane bolnice, a koji ne. Dok se sunce uzdizalo, pušio je cigaretu u sjenovitu kutu iza jedne od ostava znajući da je nevidljiv.

Da, Valentina Ivanova, dobro si odabrala.

Valentina je imala puno posla. Na odjelu je vladala mahnita strka. Nakon požara u jedrarskoj radionici pristiglo im je mnoštvo žrtava s opekotinama, mahom žena. Vrijeme je prebrzo prolazilo. Svaki put kad bi bacila pogled na sat, kazaljke bi neočekivano odmaknule naprijed. Jedan sat. Isprala je nečiju ozlijeđenu ruku hipokloritnom otopinom i pomagala dehidriranom čovjeku dok je ispijao čašu čaja sporo kao puž. Dva sata.

Usta su joj bila suha. Hoće li se pojaviti?

Sjetila se pisma. Pazila je da ga Jens ne vidi, rekavši mu samo da je od Arkina zatražila da se sastanu licem u lice. Posljednji redak u kojemu je pisala o djetetu nije spomenula. Hoće li joj Arkin povjerovati? Sjedila je u tišini pokraj izbezumljene žene koja nije znala gdje je i zašto ju je sin doveo ovamo.

Dva i pedeset jedan.

Oprala je ruke i ogrnula se ogrtačem. Dva i pedeset šest. Zaputila se niz dug hodnik do stražnje strane bolnice. Otvorila je vrata s dvostrukim vratnicama i zakoračila van na sunčevo svjetlo, toliko žarko u usporedbi s tminom u bolnici da je morala zažmiriti.

Bio je ondje. Viktor Arkin stajao je uz jedan od zidova, viši nego što ga je pamtila, no to joj se možda učinilo zbog toga što je vidljivo smršavio. Čeone i jagodične kosti stršale su mu ispod kože. Prikovala je pogled za pištolj što ga je nehajno držao u ruci i po prvi put joj je na pamet pala misao da bi je mogao ubiti. Ali neće, ne ako ga uspije uvjeriti da nosi njegovo dijete. Prišla je mjestu okupanu suncem pokraj jedne od ostava, no Arkin se nije pomaknuo. Sat je otkucao punu minutu, a njoj je u mislima odzvonila svaka sekunda, i baš kad je pomislila da ga neće uspjeti namamiti bliže, on joj je prišao, skočivši na prste poput mačke. Zaustavio se pet koraka od nje iskoračivši iz sjene, vidjela je kako mu se oči privikavaju na svjetlo.

“Zadaješ mi nevolje”, reče joj.

“Drago mi je.”

“Gdje je on?”

“Tko?”

“Tvoj inženjer.”

“On i ne zna da sam ovdje.”

Ljubazno se nasmiješio, no nije mogla dokučiti vjeruje li joj ili ne. Slegnuo je ramenima i spustio pištolj niz bok, pomno je promatrajući. “To bi i mogla biti istina. Čisto sumnjam da bi htjela da sazna kakva si droljica bila u izbi.”

Nije odgovarala.

“I, što hoćeš?” upita on, najednom osoran i poslovan.

“A gdje su svi tvoji ljudi? Sigurno se cijela vojska skriva negdje u blizini, u ostavama ili dolje u podrumu.”

Osmjehnuo se, ali ovaj put to nije bilo ljubazno. “Nema nikoga osim mene. Nemoj misliti da nisam razmišljao o tome. Mogao sam te opet zatočiti i zaključati na devet mjeseci pa ti uzeti dijete i prerezati ti vrat.”

U glasu mu je čula da je zbilja razmotrio tu mogućnost, noge su joj zadrhale od same pomisli na to. “Zarila bih ti vilicu u grlo mnogo prije isteka tih devet mjeseci.”

Nasmijao se, iskreno zabavljen. “Vjerujem da bi. A ako sam zaista ja otac tog djeteta, a ne tvoj inženjer, jesi li razmišljala o tome da se udaš za mene ili mi čak daš dijete nakon što se rodi?”

Prikrila je gnušanje. “Ne.”

“Nisam ni mislio. Pa što onda hoćeš? Našli smo se licem u lice. Kaniš li me pokušati ubiti?”

“Nemoj misliti da mi to nije palo na pamet.”

Kako se mogao smiješiti? Kako se mogao smijati? Kako si taj čovjek na počupa kosu i ne podere odjeću nakon onoga što je učinio Katji?

Rastvorila je ogrtač kako bi mogao vidjeti što je pod njim. “Vidiš, nenaoružana sam.”

“Zbog toga sam još napetiji.” Pogledom je strijeljao po dvorištu. “Nisam smio doći.”

“Želim da znaš, Arkine, da se svakog dana probudim osjećajući bol. Sestra će mi nedostajati do kraja života. Majka i otac mi pate. Ti i tvoja boljševička borba osakatili ste mi obitelj.”

Promatrala ga je dok je govorila. Primijetila je kako mu se lice smrknulo i koža oko usta zategnula od nečega što je moglo biti i žalost i zadovoljstvo. Otkopčala je dugme na vratu pustivši da joj ogrtač sklizne niz ramena. To je bio znak Jensu, a Arkin je bio odveć vičan takvim stvarima da ne bi shvatio da je u pitanju mig. Smjesta je pogledom pretražio prozore bolnice, no stajao je na suncu dok su prozori bili u sjeni pa nije ništa vidio. Počeo je trčati. Znao je što slijedi.

Odjeknuo je pucanj, zazvučavši poput udarca biča u Valentininim ušima. Arkinova desna noga prosjedne se pod njim te on padne na kaldrmu, no čak i nakon toga nastavi se vući prema sjeni ostava. Valentina podigne pogled prema prozoru prostorije na drugom katu u kojoj se Jens skrivao još od prethodne noći.

“Hvala ti, Jense. Spasibo”, prošapće.

Arkin je vezivao rubac oko koljena iz kojeg je liptala krv, a krhotine kosti razletjele su mu se po hlačama cijedeći se niz nogavice. Valentina se nadvila nad njega i zagledala mu se u lice iskrivljeno od bola.

“Sad ćeš osjećati bol”, reče oporo. “Svakoga dana do kraja svojega života. Smrt je za tebe preblaga kazna. Želim da patiš kao što je Katja patila. Želim da me mrziš svaki put kad spustiš tu nogu na pod, kao što ću ja tebe mrziti svaki dan što ne budem mogla razgovarati s Katjom.”

Pogledao je u nju očima nalik na crne ponore gnjeva. “Tvoj će inženjer jednoga dana platiti za ovo.”

Zgrabila ga je za kosu i povukla mu glavu unatrag. “Ako ga ikad dodirneš, kunem ti se da ću uništiti dijete.” Pogledi su im se ukrstili i znala je da joj je povjerovao. Pustila ga je i obrisala ruku o suknju. “Idem ti naručiti nosila”, reče i uđe u bolnicu. Kad se vratila s dva pomoćnika, Viktora Arkina više nije bilo. Ostao je samo trag njegove krvi na kaldrmi.