Dragulj Sankt Peterburga

21

Valentini je trebalo vremena da pronađe pravu ulicu, no čim je u nju skrenula, prepoznala je kuću. Vjetar se pojačao, noseći im kišu u lice.

“To je ta kuća.”

Jens nije pokazivao nikakvu želju da pokuca na vrata pred kojima se zaustavila. Štoviše, nije pokazivao nikakvu želju za sudjelovanjem u ovom pothvatu, no ona ga je bez obzira na to odvela u ove sumnjive zabačene uličice, unatoč njegovu negodovanju. Ramena su mu bila kruta i ukočena.

“Valentina, ovdje ti nije mjesto. Odora bolničarke nije ti krinka, znaš. Ona ne skriva ono što jesi. Ovdje nisi sigurna.”

Nasmijala mu se, na što se on namrštio. “Dakako da sam sigurna. Imam tebe uza se. Evo, to su ta vrata.”

Jens ih gurne i vrata se uz škripu otvore. On je prvi zakoračio preko praga, no zapahnuo ih je težak smrad, toliko snažan da je Valentina morala prekriti nos rupčićem. Lijeva vrata bila su zatvorena, no ovaj put na njima nije bilo djece pa im je prišla i pokucala. Iznutra nije bilo odgovora. Pridržavajući svežnjeve koje je nosio u rukama, Jens je okrenuo kvaku koja se glatko otvorila. U prostoriji je bilo ledeno i vladala je polutama, budući da je jedan jedini okrajak voštanice bacao treperavo svjetlo. Valentina se usplahiri, sjetivši se da je žena s ozlijeđenom glavom prošli put nije srdačno dočekala.

“Varenka?” zazvala je.

Dok su joj se oči privikavale na tminu, osluškivala je tišinu. Nisu se čuli dječja galama ni plač dojenčeta. Nikakva zvuka osim sipljiva disanja nalik na soptanje konja. Prostorija je zaudarala gore od hodnika.

“Varenka?” ponovo će Valentina.

Netko se pomaknuo na krevetu. Ruka je povukla deku, a lice sivlje od pepela zagledalo se u njih kroz tanke proreze očiju. Bila je to Varenka. Na glavi nije imala maramu pa su joj se ožiljci vidjeli u polutami, no podignula se u sjedeći položaj.

“Odlazite”, prosiktala je. “Ostavite me na miru.”

Valentina ispusti naramak ogrjeva koji je nosila i pohita prema krevetu, rasprostirući debeli vuneni pokrivač koji je donijela. No Jens je zgrabi za ruku i povuče je natrag.

“Nemoj”, promrsi.

“Što?”

“Nemoj je dodirivati.”

“Što je?”

Žena se nasmijala bolnim zvukom. “Osjeća njezin miris. Već ga je prije čuo. I izgleda mi kao netko tko jest.”

“Miris čega?” upita Valentina.

“Smrti”, tiho odgovori Jens. “Pripalit ću vatru i onda odlazimo.”

Valentina istrgne ruku. “Ne. Sad kad sam tu, želim joj skuhati jaja i...”

“Odlazi.” Žena klone natrag na krevet. Na njemu nije bilo jastuka, samo prljavi goli madrac i pokrivač sa zakrpama koji je smrdio po bljuvotini i nečemu još gorem.

“Sad sam bolničarka”, pojasni Valentina. “Mogu pomoći.”

Nikad dosad nije zapalila vatru. Niti kuhala jaja. No čvrsto je naumila sada to učiniti. Smireno je počela tražiti tavu dok se Jens pobrinuo za vatru. Okretno je naslagao drva u peć i poslužio se papirnatim vrećicama u kojima je donio hranu kako bi raspirio plamen šibice. Plamen vatre odmah je obasjao prostoriju, a Valentina je protrnula. Prostorija je bila strahovito prljava. U jednome kutu nalazilo se metalno vjedro do ruba puno izmeta, a po podu su se protezali žuti tragovi sasušene bljuvotine. Osjetila je kako joj se kiselina diže u grlu.

“Jense”, promrmljala je, “očekivala sam da ćemo joj donijeti hranu, još jedanput joj zahvaliti što je pomogla Katji i otići. I dug je podmiren.” Ogledala se oko sebe. “Ali ovo...”

Pogledao je ženu na krevetu i lice mu se skamenilo. “Bolesna je, Valentina. Možeš namirisati koliko je bolesna. Ako ostaneš ovdje, izlažeš se pogibelji. Pobogu, pa mi i ne znamo od čega boluje, mogla bi te zaraziti...”

Položila mu je prst na usne. “Samo nekoliko minuta, Jense. Bit ćemo brzi.”

“Znam ja”, odvrati on. “Nećeš ostaviti ovu bolesnu neznanku kao što ne bi ostavila ni vlastitu sestru. Takva si.”

Zagrlio ju je kao da ih žena ne gleda zavidnim očima i poljubio je u čelo. Od toga su joj zubi prestali cvokotati. “Brzo ćemo”, obeća ona.

“Ti si bolničarka.” Osmjehnuo joj se, izazvavši joj neopisiv osjećaj u utrobi. Živci su joj zabrujali, napeti poput žica glasovira.

Latili su se posla, omotavši šalove preko nosa i usta i zaštitivši ruke rukavicama. Plitko su disali, halapljivo gutajući zrak tek kad bi provirili van na ulicu. U usporedbi s prostorijom, noćni zrak bio je slatkog okusa, premda je zapravo bio trpak od otpada iz tvornica i bogzna čega sve ne.

Najgore se dogodilo već na početku. Valentina je prišla krevetu.

“Gdje je djetešce?” upitala je.

Činilo se da žena ima napadaj grčeva, udovi su joj se izvijali od bolova. “Mrtvo je”, odgovorila je ravnodušno.

“Tako mi je žao.”

“Ostali spavaju.”

Valentina zaškilji u tmini zagledavši se prema drugoj strani kreveta. Tek je tada razabrala tri mala zamotuljka pod pokrivačem, tako mršava i tanka da su izgledala kao obični nabori tkanine. Valentina se prigne.

“Ne približavaj se”, promrsi žena. “Probudit ćeš ih.”

Valentina baci kratak pogled na njihova plavičasto siva lišca te okrene glavu. “Pronaći ću nešto vode”, reče. “Negdje na ulici mora postojati crpka.”

S police je dohvatila glinenu zdjelu i pohitala van. Stigla je u posljednji tren. U najmračnijem kutku povratila je sve što je toga dana pojela, obrisavši usta rukavom, i ostala stajati na studenoj kiši lica okrenuta uvis. Djeca u krevetu bila su ista ona koja su onomad tako gorljivo prihvatila njezine novčiće. Sada su ležala pokraj majke, nepomična i ukočena. Svi mrtvi. Dok je pronašla crpku za vodu i krenula natrag prema kući, neki je pas lutalica već halapljivo gutao njezinu bljuvotinu.

Vrata su se uz tresak otvorila, prestrašivši Valentinu koja je iskuhavala drugi limeni vrč vode na štednjaku. Tekućina je čak i nakon prokuhavanja izgledala sivo i bočato.

“Tko ste, dovraga, vi?” Zdepast čovjek u zimskom vojničkom kaputu s kojeg su skinute oznake čina banuo je u sobu.

Čak i da se nije njihao, bilo bi očito da je pijan. Bacio je vunenu kapu na pod, otkrivši izbrijanu glavu i kožu posutu smeđim pjegama kao u ptičjih jaja.

“Kojeg vraga radite u mojoj kući? Mičite mi se od žene.”

Jens se smjesta odmaknuo. Uzeo je tavu za prženje iz Valentininih ruku i prebacio joj ogrtač preko ramena. “Upravo smo na odlasku.” Bacio je podeblji svežanj novčanica na stol. “Platite ženi liječnika, a djeci dostojan pogreb.”

“Ti.” Čovjek se pokušavao usredotočiti na Valentinu, no to mu zbog stalnog treptanja nije polazilo za rukom. “Tko si ti? Što takva ljepotica radi u...”

“Ona odlazi”, reče Jens. Glas mu je bio neprijazan poput onog psa na ulici.

“Došli smo pomoći Vašoj supruzi”, odgovori Valentina. “Bio bi red da ste Vi ovdje da joj pomognete.”

“Začepi gubicu!” Čovjek nasrne prema njoj.

S lakoćom mu se izmaknula, no on se sapleo zaletjevši se u zid silinom od koje je popucala žbuka. Jens mu je gurnuo podlakticu pod grlo.

“Ne izazivaj sreću”, zarežao je Jens.

“Ivane”, zavapila je žena na krevetu. “Molim vas, nemojte ozlijediti mojega muža.”

Jens ga pusti. “Ti me ne zanimaš”, reče jetko. “Tvoja je žena jednom pomogla mojoj prijateljici koja joj se htjela odužiti. To je sve.”

“Krvopije parazitske.”

Jens slegne ramenima i krene prema izlazu, stojeći između Valentine i Ivana. Izvadio je cigaretu i pripalio je, dobacivši jednu i muškarcu, koji ju je uhvatio i stavio među usne.

“Radiš li?” upita ga Jens.

“Da. Da. Radim kao konj svakog prokletog dana.”

“Gdje?”

“U Raspovljevoj ljevaonici.”

“Rad u ljevaonici opasan je”, odvrati Jens.

“I ja sam.”

“Ivane”, dozove ga žena, “pomogli su nam. Pogledaj vatru.”

Tek se tada muškarac očima podlivenima krvlju ogledao po prostoriji zamijetivši svežnjeve hrane na stolu i novu voštanicu na polici. Na koncu mu se pogled zaustavio na plamenu u peći, i taj ga je prizor čini se otrijeznio. Tromo se odvukao do plamena svijeće pripalivši na njemu cigaretu, sa zadovoljstvom povukao dim i ispružio žuljevite dlanove prema toplini vatre.

“Dolaziš s jednog od sastanaka, zar ne?” Jens pokaže prema letku što je virio iz muškarčeva džepa.

“Da, dolazim. Što se to tebe tiče?”

“Što sada govore?”

“Kažu da ćemo vas se uskoro svih riješiti. Pravda za proletarijat toliko je jebeno blizu da je možemo okusiti. Stojimo rame uz rame, drugovi po oružju. Organizirani smo.”

“Novi štrajkovi?”

“Da.”

“Čujem da se boljševici i menjševici međusobno kolju.”

“Pogrešno čuješ.”

Valentina osjeti kako se Jens zaintrigirao. Bio je rekao: Ti me ne zanimaš, no to nije bila istina, vidjela mu je to u očima.

“Jense?”

On kimne, no nije odvajao pogled od Ivana, čovjeka koji je sudjelovao u tajnim odborima i štrajkovima i čija je žena ležala bolesna u krevetu. Čovjeka čiju je kuću Valentina upravo oribala, čije je vjedro puno izmeta ispraznila, i čija su djeca ležala mrtva na tom istom krevetu, a da to nitko nije primijetio dok se on opijao do besvijesti.

“Vrijeme je da pođemo”, reče ona.

Jens se i dalje nije pomicao.

“Ne mora biti ovako, Ivane”, reče. “Postoje ljudi koji se zalažu za promjene u vladi, ljudi poput Garjatana i Kornova. Odbor za industrijski razvoj sastaje se s vlasnicima tvornica, namećući promjene koje će poboljšati uvjete za radnike.”

“Puste laži.”

“Ne, istina je.”

“Pričaju ti laži. Vlasnici tvornica masno potplaćuju gadove u tvojim odborima. Ništa se ne mijenja.” Čovjekovo lice utone u duboke bore očaja.

“Ništa. Ljudi poput tebe su budale ako misle da se ovo može riješiti razgovorom.”

“Alternativa, druže, jest rijeka krvi na Aveniji Nevski.”

“Onda nek’ je tako.”

Valentina krupnim koracima priđe vratima i snažno ih povuče.

“Tko si ti?” upita je Ivan. “Slatka mala bogatašica. Kladim se da ti je otac važan čovjek. Korumpiran i bezvrijedan, ali važan.”

“Kako se usuđuješ?” Došlo joj je da mu šamarom izbriše drzak osmijeh s lica. “Moj je otac ministar Ivanov koji je pošten i častan čovjek.”

Jens je najednom uhvati za rame i žurno izvede van na ulicu. Ledena kiša bola joj je obraze poput ledenih šiljaka.

“Valentina”, procijedi on dok ju je hitro odvodio što dalje od te kuće, “to nisi smjela reći.”

“Ali istina je. Moj je otac častan čovjek.”

“Nisi smjela reći svoje ime.”

Arkin ih je gledao kako nestaju niz kišnu ulicu. Inženjer je obavio ruku oko djevojčina struka, a ona mu je položila glavu na rame. Kao da posjeduju jedno drugo. Gledao je za njima dok mu se nisu izgubili iz vida, a potom je prešao cestu do vrata kroz koja su maloprije izašli.

Nije trebalo mnogo truda. Samo je blago gurnuo vrata ramenom i ona su se širom otvorila. Mrak. Noćno nebo što prodire kroz pukotine u vratima. Neko je vrijeme stajao tako, osluškujući, čekajući da mu se oči naviknu na mrak. Što ju je nagnalo da dođe u ovu potleušicu? Kojeg vraga radi? Pitao se što će joj majka reći kad joj se kći vrati kući puna ušiju i buha.

S trijema kuće na suprotnoj strani ulice gledao ih je kako ulaze i izlaze noseći vjedra smrdljiva izmeta i vode; vidio je djevojku kako se naginje i povraća uza zid na pljusku. Bila se oglasila bolnim jaukom za koji je pomislio da će je dokrajčiti. Ali ne, žustro se vratila natrag u hodnik i ušla kroz vrata s lijeve strane. Pronašao je ta vrata. Otvorila su se čim ih dodirnuo člancima prstiju te je zakoračio unutra.

“Izlazi!”

Krupni muškarac izbrijane glave izvalio se za stolom, gnjevno piljeći u njega. Žena je ležala na krevetu, a od njezina su ga tupog i beživotnog pogleda prošli srsi.

“Samo sam došao razgovarati s tobom, druže”, reče Arkin muškarcu, “ništa više.”

Riječ druže upalila je.

“A o čemu to?” upita sumnjičavo muškarac.

“O tvojim gostima.”

“Njima!” Prljavim je prstima otrgnuo komad pogače crnog kruha i gurnuo ga u usta. “Što je s njima?”

“Zašto su bili ovdje?”

“Donijeli su kruh i pokrivač mojoj ženi. Jer nemamo pristojnu plaću kojom bismo sami kupovali prokleti kruh.” Glava mu je klonula na ruke.

Arkin priđe nekoliko koraka bliže krevetu. Užasno je zaudarao. “Jesu li išta rekli?” upita bolesnu ženu.

“Njet.”

“Samo su ti donijeli darove?”

“Da.”

“Zašto?”

“Ona mi je prijateljica”, prošapće žena.

Umalo se naglas nasmijao. Ova žena i Valentina? No ponovo se sjetio kako je stajala na kiši i bolno zajauknula. Kao da joj je stalo.

“Tko si ti?” graknula je žena.

“Ja radim za njezina oca.”

“Ministra?”

Dakle, to im je rekla.

“Već je jedanput bila ovdje”, promrmlja žena. “Sa sestrom.”

Sad mu je bilo jasno. Ovo je zacijelo ono mjesto na koje su se sklonile i do kojeg ih je Popkov slijedio onoga dana kad se održavao štrajk na Morskaji, i Valentina se sjetila odužiti se za ukazanu ljubaznost. Nije mislio da bi se netko iz njezina staleža gnjavio takvim stvarima.

“Gdje ti radi muž?” upitao je.

“Kod Raspova.”

Ljevaonica na kraju grada. Smjesta se vratio do stola, pripalio si cigaretu sebi i jednu mužu, te ga bocnuo ne bi li se probudio.

“Evo ti.” Ponudio mu je cigaretu.

Muškarac je uzme preko volje i uspravi se, mutna pogleda. “Još si tu?”

“Radiš u Raspovljevoj ljevaonici?”

“Pa što?”

“Tamo ima mnogo šegrta.”

“Pa?”

Ženu najednom spopadne podražaj na povraćanje te Arkin hitro ustane donijevši pocinčanu posudu ispred nje. Pružio je ruku namjeravajući je bolje pokriti prekrivačem, no uto odskoči unatrag zgrožen. Tri lica. Sićušna i siva poput kamena.

“Ostavi ih.” Glas joj je bio blijed šapat.

Sućut prema njoj nasjedne mu na grudi poput olova. “Poznajem svećenika”, reče blago. “Smijem li ga dovesti ovamo?”

Kimnula je zagledavši se u njega očima punim očaja. Arkin žurno krene prema vratima, zastavši samo kako bi protresao muškarca po ramenu. “Odspavaj i otrijezni se, druže. Vratit ću se i onda ćemo razgovarati o šegrtima iz Raspovljeve tvornice.”

Čovjek ga smeteno pogleda. “Zašto?”

“Jer imam zadatak za njih.”