Dragulj Sankt Peterburga

38

Jens je primijetio da se Valentina promijenila od onoga dana u bolničkom dvorištu. Dio sjena iščeznuo joj je iz očiju, a u ruke i noge vratio joj se onaj sklad kretnji, što su ga izgubile nakon sestrine smrti. Nisu razgovarali o tome što se zbilo. Nijedno nije htjelo spomenuti Arkinovo ime — time bi ga prizvali natrag. No vodili su ljubav s nekom novom nježnošću, a u njezinoj je glazbi bilo dublje strasti zbog koje je žudio za njom kad ne bi bili zajedno.

Nije znala da je nastavio tražiti Arkina. Iznova je pročešljavao sirotinjske četvrti Sankt Peterburga, no njemu nije bilo ni traga. Jens je bio uvjeren da je čovjek napustio grad. Čak je poslao Lava Popkova da do besvijesti pije po zabačenim barovima, no i dalje ni riječi. Ničego. Ništa. Ako na svijetu ima pravde, taj je čovjek umro od gangrene noge, no to bi bilo previše očekivati. Jens nije vjerovao u prirodnu pravdu. Čovjek je sam mora skrojiti.

Premda u domu Ivanova nije završilo uobičajeno razdoblje korote za Katjom, on je s njezinim roditeljima nasamo razgovarao o vjenčanju i obred je razmjerno brzo dogovoren. Jens nije bio sklon ruskim vjenčanjima. Bila su preduga i preozbiljna za njegov ukus, a sam obred odveć služben, bez cvijeća i svadbene koračnice. No na vlastitom je vjenčanju bio očaran prizorom Valentine u dugoj bijeloj vjenčanici s upaljenom svijećom u ruci, tamne kose podignute na zatiljku i skupljene ispod bijela vela posuta biserima koji se pak nisu mogli mjeriti s glatkoćom njezine mliječnobijele kože.

Svećenik u misnom ruhu, epitrahilu, izgovarao je tradicionalnu liturgiju spojivši im ruke štolom i triput ih poveo u krug oko stalka za Bibliju, analogija, a ona ga je pogledala s takvim žarom i žudnjom da mu je došlo da je na licu mjesta podigne u naručje i odnese. Nije je htio ni minutu duže dijeliti s drugima. Kad su im iznad glava postavili zlatne vjenčane krune, a svećenik u svojem najsvečanijem ruhu zapjevao litaniju, primijetio je kako joj je pogled nesvjesno odlutao prema crkvenim vratima kao da očekuje da će se još netko kroz njih ušuljati. Na visoku čelu urezala joj se zabrinuta bora te mu je napeto stisnula ruku prilikom izmjenjivanja prstenja. Gotovo neprimjetan tračak straha zatreperio je pod velom.

To nije bio prvi put da se Jens prokleo što onoga dana u bolničkom dvorištu nije malo više podignuo pušku i u Arkinovim prsima napravio rupu veličine Valentinine vjenčane krune. Vratio mu istom mjerom. Metak za metak. No revolucionar je onoga dana ispod odjeće nosio debeo zaštitni prsluk, zbog čega se Jens nije odvažio na taj potez. U kakvu god da se jazbinu taj gad sada zavukao, onomu koljenu trebat će dosta vremena da zacijeli. Viktor Arkin neće se tako skoro vratiti u Sankt Peterburg.

Kad su obred i slavlje napokon završili, Jens je Valentinu žurno odveo u njihov novi dom. Nalazio se u mirnoj ulici u blizini kuće doktora Fedorina.

“Bit će zgodno imati liječnika u susjedstvu kad dođe beba”, primijetio je Jens, no ona mu se nasmijala, nazvavši ga zabrinutim brundalom i obećavši da će dijete roditi s jednakom lakoćom kao što mačka okoti mačiće. Pomno je odabrao kuću za nju. Pogled na rijeku, čija se površina doimala čvrsto poput čelika, poslužit će u trenucima kad joj budu trebala tišina i samoća, a visoki stropovi u glazbenom salonu pogodovat će njezinoj glazbi. Svijetli ulašteni podovi bili su načinjeni od drva iz danskih šuma, a pred ognjištem je ležao sag od sobova krzna što ga je donio iz svojega starog stana. Trebao je poslužiti svrsi.

Uživao je svlačeći joj svečano svadbeno ruho dok je ona stajala smiješeći mu se i pružajući mu zamamne ruke i vitka bedra. Kad je ostala naga i kosa joj se u namreškanim baršunastim valovima rasula po golim leđima, poveo ju je do nova Erardova koncertnog glasovira u primaćoj sobi gdje mu je svirala. Samo njemu. Smjesta je prepoznao živahne note Chopinova Nocturna u Es-duru te ga je dirnulo što je odabrala baš tu skladbu.

Dok su joj ruke klizile preko tipki, on je pogledom klizio niz svaki mekani čvor njezine kralježnice. Svaki obris njezina tijela bio je gladak i podatan, oblina stražnjice na klavirskom stolcu, pregib ramena, vrh lakta. I ljupka udubina iznad bokova koja se polako ispunjavala kako joj je trbuščić sve više bubrio.

Ta je žena njegova supruga i nosi njegovo dijete, jednako neodvojiv dio njega kao što su mu i pluća u grudima i krv u žilama. Prišao joj je i poljubio joj toplo tjeme, a potom i svako rebro na leđima te krhku kost u dnu kralježnice. Ona cijelo to vrijeme nije prestajala svirati, no čuo je kako uzdiše od zadovoljstva, a kad ju je obujmio rukama, grleći dijete u njezinu trbuhu i usnama joj kušajući kožu na vratu, naslonila se na njega kao da joj je tu mjesto.

“Volim te, gospođo Friis”, šapnuo joj je u uho podignuvši je sa stolca u naručje. “Vrijeme je za krevet.”

Obavila mu je ruke oko vrata, blistavih i nasmiješenih očiju, dok su joj se bosa stopala njihala, a prsti joj se čvrsto upleli u njegovu kosu.

“Pred nama je vječnost”, uvjeravala ga je.

Voštanice su gorjele po cijeloj sobi. Njihovo blago treperavo svjetlo umirivalo je Valentinine misli pretvarajući Jensovu kožu u zlato na plahtama. Položila mu je dlan na glavu dok je ležao uz ispupčenje njezina trbuha i zadovoljno se smiješila. Oboje su spavali — jedno pokraj nje, a drugo u njoj — te je pustila misli da se prostru u budućnost koja ih je čekala. Tu je budućnost ispunila novim građevinskim projektima za Jensa i Sanktpeterburškim glazbenim konzervatorijem za sebe.

Više neće biti Bolnice svete Izabele, ne sada kad više nema Katje o kojoj je valjalo skrbiti. A ni popisa s kojeg će križati jednu po jednu stavku. Sad je imala drugačije ciljeve. Sad je zamišljala koncerte i šetnje po parku, malenu ručicu u svojoj i najveću mišju palaču na svijetu koja se bez prestanka preuređuje i nadograđuje. I sveprisutni zvuk smijeha. Toplinu Jensova tijela pokraj sebe i onu prodornu zelenu boju koja bi mu preplavila oči kad bi podignuo pogled s knjige ili spisa i pogledao je. U tom trenutku činilo bi joj se da ih spaja ista koža.

Pogladila ga je po kosi. Bit će i teškoća, naravno da hoće. Društveni poredak u Sankt Peterburgu bio je poljuljan, no imala je vjere u ljude poput svojega oca i njihovu moć da uspostave red, u ljude poput zapovjednika Černova koji će ih braniti od štrajkaša. No iznad svega imala je vjere u ljude poput Jensa koji će izgraditi bolji svijet za radnike. Arkin i njegova surova revolucija nikad neće uspjeti, nego će izblijedjeti do ništavila, za sobom ostavljajući barjake i krilatice koje će iskljucati galebovi što u srebrnastim jatima nadlijeću grad.

Položila je ruku na trbuh i zamislila nježnu glavicu s mnoštvom sitnih kovrčica, koja živi u njoj. Sama pomisao na majčinstvo oduzimala joj je dah, strašila je i zapanjivala. No u krvi joj je jednako tako kolao i topao osjećaj da na neki neobičan način sada nadilazi samu sebe. Ne samo tijelom, nego i ljubavlju koju osjeća. Osmjehnula se sjetivši se vlastite majke.

Elizaveta Ivanova odnedavna je počela putovati vlakom u Moskvu gdje bi odsjedala kod stare prijateljice iz školskih klupa. Katkad na dan ili dva, katkad duže. Rekla je da mora pobjeći iz grada u kojem joj je umrla kćer, i zaista se svaki put vraćala bez napetih bora na čelu i sive tuge u očima. Otac gotovo da i nije primjećivao da majke nema budući da je bio zaokupljen poslovima s ministrom Davidovim, no na vjenčanju je toplo zagrlio Valentinu i poljubio je u obraz dajući joj svoj blagoslov. Taj joj je čin mnogo značio. Samo njezine Katje nije bilo ondje da s njom podijeli svoju sreću.

Valentina se okrene na bok i sklupča se oko Jensova uspavana tijela, ispreplevši udove s njegovima i udišući njegov miris. “Moj muž.”

Katja bi bila sretna zbog nje.

Rasputin je bio u pravu. Valentina je sad to mogla priznati i nasmijati se. Bila je to slučajnost, ništa više, govorila si je. Nakon zime koja je bila neuobičajeno blaga i proljeća koje je prošlo gotovo bez nemira u tvornicama, rodila je kćerčicu. I to ne bilo kakvu. Dok je u naručju držala to šmrkavo stvorenjce što ju je hvatalo sićušnim prstićima, znala je da je to najsavršenije biće ikad stvoreno. Kako i ne bi bila, uz onakva oca?

Valentina se nije mogla prestati smiješiti. I plakati. Dodirnula joj je obje vjeđe, oba smežurana uha. Zurila je u punašna ustašca i sićušnu srcoliku bradu. Oduševilo ju je kako Jens nije čekao da mu doktor Fedorin otvori vrata spavaće sobe, nego je nahrupio unutra krupnim, željnim koracima, a potom zastao kao ukopan spazivši nju i dijete. Primijetila je kako mu se oči šire od šoka što ga je duboko potresao i vidjela da, koliko god da se pripremao, nije mogao zamisliti da će to tako izgledati. Kao da ga je poharao unutarnji potres. A potom mu se na licu pojavio širok osmijeh, toliko širok da je pomislila da će mu obrazi popucati. Sjeo je na krevet krajnje opreznim pokretom.

“Valentina, jesi li...”

“Sve me boli i premorena sam”, prekinula ga je, “nije ni približno lako kao okotiti mačiće.” Pružila mu je kćerčicu, a on primi sićušni zavežljaj u zaštitnički zagrljaj.

Dugo ju je držao pognuvši glavu nad njom i zureći joj u lišce i još uvijek mokre kovrčice boje plamena na njezinoj glavi. Tek kad je zijevnula otvorivši ustašca, nasmijao se i pogledao Valentinu. U očima mu se ogledala čista ljubav i Valentini se učini kao da su iskoračili izvan ovoga svijeta.

“Nisam shvaćao”, reče on nježno, “koliko mi je život prije bio nepotpun. Bez ovog djetešca u njemu.” Glas mu je podrhtavao. “Prekrasna je.”

Valentina se osmjehnula. “Nazovimo je Lidija.”