Dragulj Sankt Peterburga

20

“Onda, kako izgledam?”

“Poput opatice.” Katja je kritičnim pogledom mjerkala sestru. “To je zbog tog pokrivala na glavi.”

Valentina se okrenula u mjestu kako bi svoju bolničarsku odoru promotrila iz svih kutova. Bila je bijela i kruta te se u njoj osjećala kao neka druga osoba. U zrcalu je zurila u bolničarski veo s uskom trakom oko čela i urednim platnenim naborima što su joj visjeli do ramena, potpuno joj prekrivajući kosu. To joj je bio prvi radni dan i živci su joj treperili kao da ima mrave u trbuhu. Pogladila je uštirkanu pregaču koju je nosila preko jednostavne bijele kute i osmjehnula se Katji.

“Dobro me pogledaj.”

“Zašto?”

“Jer ću biti drugačija kad se vratim iz bolnice.”

Katja se nasmijala. “Misliš, prljava, smrdljiva i mrtva od umora.”

“Upravo tako!”

No sestre su izmijenile dug pogled jer su obje znale da Valentina uopće nije na to mislila.

Bolnica svete Izabele bila je labirint hodnika. Činilo se da granitni zidovi odjela upijaju sve zvukove, zbog čega je sve bilo prigušeno i mirno. Žamor glasova bio je jedva čujan, a stenjanje i kašljanje malodušno, kao da se život unutar tih debelih zidova sveo na najmanju moguću razinu. Prvi dan promijenio je Valentinino poimanje sebe. Činilo joj se da je kao sanitarka Ivanova prestala biti pojedinac i postala nevažan dio ravnodušnog stroja, i na tu se spoznaju morala dugo privikavati. Svašta je očekivala, ali ne i to.

Dan je počeo inspekcijom. Bolničarke su se postrojile jedna pokraj druge, a sitne oči medsestre Gordanskaje stisnule bi se od užitka kad bi im pronašla kakav nedostatak. Okomila bi se na cipele, naramenice pregača, iskrzane porube na rukavima, nokte na rukama. Valentina je pružila dlanove na pregled i čula kako je medsestra razdraženo dahnula od nezadovoljstva budući da nije pronašla nikakvu zamjerku.

Peračica vrčina. Gordanskaja je bila u pravu. Prestala je čak i zamjećivati njihov neugodan miris. Naučili su je kako podvrnuti krajeve na dekama i plahtama i zatisnuti ih oko tankih madraca, naredivši joj da to ponavlja sve dok ne napravi kako valja. Vježbala je kako okretati pacijente dok leže u krevetu i izvući prljave plahte ispod njih.

Smjestili su je na ženski odjel gdje su kreveti bili puni ustrašenih očiju i neurednih frizura. No te su se žene odlikovale snažnim strpljenjem i voljom, a Valentina je naučila da ne smije brzo hodati. Naučila je gledati, okrećući glavu s jedne strane na drugu, primjećujući kako pacijentice krate vrijeme beznačajnim poslićima: kartanjem, šivanjem, češkanjem stopala i razmišljanjem o idućem obroku. Nepomična tijela i sklopljene oči u njoj su izazivali nemir. Kad se jedna mlada pacijentica guste i sitno nakovrčane kose najednom uspravila u sjedeći položaj, vrišteći kako joj crv gmiže po srcu, i počela trgati sa sebe zavoje razgolitivši krvave grudi, Valentina je otrčala po pomoć. Za tu je pogrešku ukorena tako što se morala suočiti s bujicom Gordanskajinih naputaka.

“Nemoj trčati.”

“Nemoj vikati.”

“Nemoj dizati paniku.”

“Nemoj strašiti pacijente.”

“Nemoj od sebe praviti budalu, premda to jesi.”

“Nemoj sramotiti bolnicu.”

Nemoj.

Valentina je zurila ravno ispred sebe, ne trepćući. Rumena lica, ruku iza leđa i skvrčenih prstiju u cipelama. “Potrudit ću se da budem bolja.”

“Bogami, morat ćeš.”

Bogami, morat ću.

Do kraja dana ruke su joj se žarile, a stopala je boljela kao da su ih psi sažvakali i ispljunuli. No odradila je dan ne usmrtivši nijednog pacijenta — i to je bio uspjeh. Mornarsko plavim ogrtačem zakrila je odoru i umor, navukla valjenke⁴ i isteturala u mračan, snijegom zameten grad. Bila je zapanjena. Činilo joj se nemogućim da se u Sankt Peterburgu život nastavio zbivati po svakodnevnom, uobičajenom redu, dok je njezin pak bio sasvim nesvakidašnji. No kočije su i dalje kloparale niz ulice, a lakaji se međusobno dovikivali pridržavajući se poleđina kočija; tramvaji su zvečali, dječaci vukli do vrha natovarene saonice, a svjetla žmirkala kroz pahulje snijega. Ništa se nije promijenilo. Osim nje.

Navukla je kapuljaču i pojurila niza stube.

Jens je bio ondje, čekao je na uglu pod uličnom svjetiljkom, baš kao što je bio obećao. Prišla mu je u naručje osjetivši kako bol, patnja i stid zbog ranije počinjene pogreške iščezava. Čelo mu je oslonila o vlažno sukno kaputa te osjetila miris njegova znoja i umora, tisuću puta gori od njezina.

“Je li dan bio dobar?” upita on.

“Da, dobar. Kao što je dobro izvaditi bolan zub.”

On se nasmijao i još je čvršće zagrlio.

“A tebi?” prošaptala je.

“Sad je dobar. Sada moj dan počinje. Ostatak zaboravljam. Sanitarka Ivanova, izgledate umorno.”

“Ne, uzbuđena sam.” Privinula se uz njega. “I sretna.”

Obujmio ju je rukom oko struka te su se uputili u šetnju Sankt Peterburgom, zagrljeni, čudeći se hladnoći pahuljica koje bi im pale na jezik kad bi se smijali.

“Pričaj mi još”, reče ona, “o svojem danu.”

“Koji dio hoćeš? Dobre ili loše vijesti?”

“Dobre.”

“Čuo sam da će se izgradnja novog pogona za pročišćavanje otpadnih voda koji bi sjevernom dijelu grada trebao priskrbiti čistu i pitku vodu nastaviti ove godine. Sredstva su konačno odobrena i doznačena.”

“Na koji način pročišćavaju vodu?”

“Hoćeš dužu verziju ili kraću?”

“Kraću.”

Nasmijao se zadovoljnim grlenim zvukom koji mu se razlegao iz grla. “Nepročišćena voda obradi se pomoću koagulanta — zacijelo umireš od želje da saznaš kojeg, pa ću ti prikratiti muke i reći je u pitanju aluminijev sulfat — i potom ispušta u spremnike za taloženje.”

“I to je to?”

“Ne, nipošto. Godina je 1911. i služimo se najnaprednijom suvremenom tehnologijom koja postoji.”

“Što onda slijedi?”

“Ovo je uzbudljivi dio.”

“Jedva čekam.”

“Voda se potom propušta na brze pješčane filtre i...” Zastao je radi dramatičnijeg učinka.

“Nemoj sad stati.”

“I ozonizira. Eto”, reče on uz širok osmijeh, “nadam se da ćeš to imati na umu svaki put kad budeš pila čaj u onoj raskošnoj primaćoj sobi za dame.”

“Kunem se da više nikad neću jednako doživljavati vodu što teče iz slavine samovara.” Protrlja obraz o njegovo rame. Bilo je vlažno. “Da pješčani filtri!”

Hodala je uz njega poluosvijetljenim ulicama, bedra prislonjena uz njegovu dugačku bedrenu kost. Veselilo ju je to što su, unatoč razlici u visini, tako lako i prirodno pristajali jedno drugomu.

“A sad”, reče on i okrene glavu pogledavši je ravno u oči, “kaži mi kako je tebi protekao dan?” Na obrvama su mu se uhvatile pahulje snijega.

“Najprije mi reci lošu vijest.”

Odmahnuo je glavom, a usta su mu se, uvijek izražajna, ovjesila. Niz umorne noge prošli su je srsi, no ne zbog hladnog zraka s rijeke.

“Kaži mi, Jense”, promrmljala je tiho.

Oklijevao je te je načas pomislila da će joj slagati nešto čime će zataškati ono što ga je zbilja morilo, no nije. Zastao je i privukao je u blijed krug svjetla ispod ulične svjetiljke. Zadignuo joj je kapuljaču ogrtača i zavukao ruke u nju, uklonivši kvačice koje su pridržavale bijelu tkaninu pokrivala za glavu na mjestu kako bi joj mogao dodirnuti kosu.

“Jednoga bih ti dana”, reče, “volio počešljati tu divnu kosu.” Zario joj je prste među guste uvojke. Snažne sposobne ruke; ruke što su kadre vješto raditi. “Valentina”, reče tiho, “plašim se za tebe.”

Položila mu je dlanove zaštićene rukavicama na obraze kao da tako može upravljati riječima što su mu na jeziku. “Zbog čega, Jense? Zašto bi se plašio?”

“Bolničarko Ivanova, zar niste čuli?”

“Čula što?”

“Da je ponovo izbila kolera.”

“I? Kako je bilo?”

“Bilo je dobro, mama, hvala na pitanju. Mnogo sam naučila.”

Iznenadilo ju je što ju je majka dočekala na pragu male čitaonice čim se vratila kući. Nosila je večernju haljinu boje vina, a kosa joj je bila ukrašena rubinima.

“Valentina, molim te, uđi.”

“Umorna sam, mama. Molim te, dopusti da se najprije okupam i presvučem.”

“Žao mi je, draga, ali moram razgovarati s tobom.”

“Što je tako hitno, mama? Nije valjda Katja?”

“Ne, tvoja sestra nije u pitanju.” Majka joj je izgledala kao da joj je nelagodno. “Moraš ispuniti svoj dio pogodbe.” Glas joj je bio blag. “Znam da si umorna, ali...”

Valentina shvati što je slijedilo.

“Imaš sat vremena, Valentina. Da se pripremiš.”

“Pripremim za što?”

“Za izlazak. Ne zaboravi, zapovjednik Černov dolazi po tebe kako bi te izveo na večeru.”

“Mama”, reče Valentina oprezno, “bi li bila tako ljubazna i zamolila zapovjednika da odgodimo večeru? Večeras mu neću biti bogzna kakvo društvo. Iskreno, preumorna sam da mislim, a kamoli koga zabavljam.”

“Valentina.” Majčin glas bio je bezizražajan. “Pristala si na ovo. Sve je ugovoreno.”

“Molim te, ne danas.” Nije mogla podnijeti ni pomisao na Černova.

“Dala si nam riječ. Moraš održati obećanje. To je važno. Razumiješ li me, Valentina?”

“Da, mama. Razumijem.”

Majka joj se nasmiješila, no u očima joj se i dalje zrcalio oprezan izraz. “Hvala ti”, reče, poljubi kćer u obraz i izađe iz prostorije. Valentina sklopi oči, isključujući majčine riječi. Polako je podignula rame pod vlažnim ogrtačem, primaknula ga licu i udahnula. Je li to bio njegov miris? Miris nečega novog. Ili pak vonj bolnice?

Brzo je pojurila uza stube osjećajući kako joj se mišići bune. Prvo što je napravila ušavši u sobu bilo je to da je izvadila popis i prekrižila točku pet:

Slušati mamu.

A potom je sa smiješkom na licu povukla debelu crtu preko broja tri. Pronaći posao.

Učinila je što je morala. Jela što je morala. Govorila kad je morala. I ništa više.

Zapovjednik Stepan Černov stigao je u veličanstvenoj sjajnoj crnoj kočiji na čijim se vratima nalazio grb njegove obitelji i koju su vukla četiri istovjetna konja. Odveo ju je u Donon, otmjen francuski restoran. Saznavši da je rezervirao privatnu prostoriju, obuzeo ju je nemir, ali nije bilo razloga za brigu. Bio je besprijekorno pristojan i uljudan, na trenutke čak i oklijevajući, ne znajući što bi rekao kad su ostali nasamo. Ona mu nije pomagala.

Dok su jeli oštrige i kavijar, vladale su dugačke neugodne tišine koje nije ni pokušavala prekinuti. U jednom su joj trenutku vjeđe postale teške poput olovnih utega i polako se sklopile, no uspjela je spriječiti da joj glava klone u tanjur pečene jesetre u umaku od gorušice i maslina. Tijekom kave on se nagnuo naprijed i brzim, nestrpljivim pokretom otkinuo vrh crne cigarete sa zlatnim filtrom.

“Dosađujem li ti?” upita je.

To pitanje bilo je toliko nepotrebno da se počela smijati. Nije namjeravala, ali nije se mogla suzdržati, i kad je jednom počela, više nije mogla prestati. Smijeh je samo navirao iz nje. Bilo je to zbog umora — i besmislenosti cijele te situacije, gluposti njezina oca ako je mislio da će mu dopustiti da je prisili na to da se uda za tog čovjeka svijetlih brkova samo zato što je visoko cijenjen. Zapovjednik Černov sjedio joj je sučelice i promatrao je. Ona je objema rukama prekrila usta kako bi utišala smijeh, no on joj se ipak iskrao kroz prste. Suze su joj se kotrljale niz obraze.

“Valentina, molim te, prestani.”

Ona kimne. A zatim uslijediše nove suze.

On je polako pripalio još jednu cigaretu, motreći je kroz dim. “Dakle, nasmijavam te. Uz to što sam ti dosadan.”

Nagnuo se preko stola te je mogla vidjeti kako su mu plave oči bljesnule dok ju je proučavao. Je li to zbog znatiželje? Smetenosti? Ili pak pukoga gnjeva zbog njezina drskog ponašanja? Nije imala pojma.

“Tako dakle”, reče on. Naglim teatralnim zamahom ruke pomeo je sve staklo i porculan sa stola, koje se uz tresak razletjelo po privatnoj blagovaonici. “Sad je pred nama prazan stol. Možemo početi iznova, ti i ja. Stavi na njega što god želiš.”

Pomno ju je motrio nastavljajući pušiti crnu cigaretu snažnog mirisa. Smijeh je prestao, kao i smrtna dosada. Podignula je kut bijelog stolnjaka od damaska, obrisala njime oči i tiho štucnula.

“Nekoliko pravila”, reče.

“Slušam.”

“Ako mi želiš što reći, reci to meni, a ne mojim roditeljima.”

Činio se iznenađen, a svijetle pjegice na njegovu nosu potamnjele su. “Dogovoreno.”

“Znam da si već razgovarao s mojim ocem, no ne želim ništa čvrsto dogovarati. Barem ne idućih dvanaest mjeseci.”

“Cijelu godinu! To je... bezobzirno od tebe.”

“Na tome ustrajem.” Ostavljala si je dovoljno vremena.

“Onda i ja na to pristajem.”

“Hvala ti.”

“A sad je red na mene, Valentina.”

Ona kimne.

“Samo jedno pravilo.”

“Koje glasi?”

“Bez drugih muškaraca. Bilo kojeg drugog muškarca ću ubiti.”

Zagledala se u smrskano posuđe što im je ležalo oko nogu nalik na iščupano perje kakve sirote ptice. Konobar je ušao kako bi sklonio krhotine, no Černov ga je pokretom ruke otpravio iz prostorije “Ne prežeš od razbijanja, zar ne, Stepane? Kako bi dobio što želiš.”

Obraze mu je oblilo rumenilo zahvativši mu i bočnu stranu nosa. “Ja sam vojnik, Valentina.”

Kao da je to objašnjenje.

“Stepane.” Promatrao joj je usta dok je govorila. “Budem li razgovarala s drugim muškarcima, šetala s drugim muškarcima ili čak plesala s drugim muškarcima, ne moram valjda očekivati da će osvanuti mrtvi.”

“Naravno da ne.” Slegnuo je ramenom, a epolete su mu se zanjihale od nelagode. “Nisam mislio...”

Usne su joj se razvukle u smiješak. “Znam što si mislio.”

“I, što sad? Noćni klub? Predlažem Akvarij. Svidjet će ti se. Uza zidove plesnog podija nalaze se akvariji za ribe.”

“Sada se idem kući naspavati.”

Valentina je naučila zamjećivati sitnice. Znakovite pojedinosti. Ovješena usta, pomodrjeli nokti, iznenadan osip na koži, zadihanost; naučila ih je tražiti. Čak i promjene mirisa mrskih posuda za obavljanje nužde.

Prvu smrt pacijenta doživjela je koncem prvog tjedna. Preminula je žena tanke kose koja je svijet živih napustila jednako nenametljivo kao što ga je i nastanjivala, a tuga koja je preplavila Valentinino srce bila je sasvim neumjerena. Skrila se u skladište, ljuta na sebe. Jedva da je poznavala tu sirotu ženu, no suze su joj tekle niz obraze i morala je prekriti usta mokrom krpom ne bi li prigušila jecaje. Umrla bi od stida da ju je medsestra Gordanskaja zatekla takvu.

Te večeri kad je sišla niza stube Jens je smjesta znao. “Valentina”, rekao joj je, “znala si da neće biti lako.”

“Znam.”

Tijekom šetnje sporo je koračao, a ona se pitala je li to zbog nje ili njega, ili samo kako bi odgodio trenutak rastanka. Toga je dana zima napokon popustila i s tamnog neba nad Sankt Peterburgom sipila je sitna kiša što joj je svojim blagim dodirom i oštrim mirisom mora došla kao osvježenje nakon hladnih i sumornih hodnika bolnice. Nosnice su joj se žarile od mirisa sredstva za dezinfekciju.

“Onda”, upita on, “kakva je danas bila medsestra od koje svi strepe?”

“Poput goniča robova. Tjerala me da okrećem madrace i krpom čistim podove.”

“Tako treba. To je ono što vama mladim zabušanticama treba.” Valentina ga podbode laktom u rebra. “Budeš li govorio takve stvari, ušutkat ću te injekcijom anestetika.”

“Opa, zadivljen sam. Hoćeš reći da si već počela davati injekcije?”

“Ne, nisam još. Ali”, podignula je lice prema njemu, “mogla bih na tebi vježbati.”

On se zahihotao i provukao joj ruku ispod svoje, držeći je za dlan. “Na meni možeš vježbati što god hoćeš.”

Svidio joj se način na koji je to rekao. Mimo njih prokasao je konj, a jahač im je doviknuo: “Dobrij večer”, kao da su jedan od uobičajenih parova na putu kući gdje će skuhati meso i jedno drugome naglas čitati ispred ognjišta. Ta joj je pomisao izazvala čudan osjećaj u srcu. Pitala se osjeća li i on isto, tu ispunjenost, poput jedne od štrcaljki koje je danas promatrala kako upijaju krv dok umalo nisu prsnule.

“Kako je Katja?” upita Jens. Neočekivano pitanje.

“Srdita je. Krajnje mrzovoljna.”

“Zbog čega?”

“Jer joj je trenutačno bolje. Manje je boli.”

“Nije li to razlog za sreću?”

“Ne. To znači da joj svaki dan dolazi učitelj i tjera je da vježba matematiku, koju mrzi.”

Nasmijao se. Obožavala je njegov smijeh. Bio mu je jednako svojstven kao i crvena kosa i dugi vitki udovi. Zvuk njegova smijeha čula bi katkad u snovima pa bi se probudila. Ležala bi u krevetu prisjećajući se osjećaja njegove blizine ili ruke oko njezina struka. U snovima on bi sjeo na rub njezina kreveta i pričao joj dok bi mu crvena kosa blistala na mjesečini, a crna sjena plesala po zidovima. Bila je sigurna da je ono što joj govori od životne važnosti, no svakoga bi jutra njegove riječi isparile čim bi otvorila oči.

“Jense”, reče dok su prelazili most, “kako napreduju radovi na urušenom tunelu?”

“Odveć sporo.”

“To te zacijelo frustrira.”

On slegne ramenima, no Valentina se nije dala zavarati.

“Koristim ovu priliku”, dometne on, “i ogorčenost zastupnika Dume kako bih priskrbio dodatna sredstva za zamjenu još jednog dijela starih drvenih kanalizacijskih cijevi i poboljšanje nagiba korita Neve.”

Zastali su na križanju, pričekavši da se dvoja teška kola s konjskom zapregom otkotrljaju pokraj njih.

“Jense, zašto ti je toliko stalo do tih tunela?”

“Oni su mi posao.”

Nasmijala se i odmahnula glavom. Kapuljača ogrtača skliznula joj je s glave. Skinula je pokrov za glavu, no i dalje je bila u bolničkoj odori. “Da, to ti je posao, no očito je da ti tuneli znače i više od toga.”

Dlanovima mu je čvrsto obujmila mišicu, zadržavajući ga na rubu pločnika premda se cesta ispraznila. Kiša se pojačavala, sijekući kroz tminu, kupajući krovove i stvarajući mlake na cestama. S vremenom će se pretvoriti u led.

“Zbog čega želiš graditi baš tunele? A ne mostove, poput Isambarda Brunela u Engleskoj. On je izgradio krasan viseći most Clifton, nije li?”

“Zadivljen sam.”

Popela se na prste i poljubila ga u bradu. Kratke dlačice ogreble su joj usne. “Znaš li što ja mislim?”

“Što se to kuha u tvojem zamršenom mozgu?”

“Imam teoriju. Mislim da voliš uvoditi red u kaosu.”

“Ha! Dobra ti je ta teorija.”

“Od hrpe opeka ti napraviš tunel. U gradu kojemu trebaju podzemni cjevovodi ti izračunavaš nagibe. Nizu zgrada koje se guše u prljavštini i poplavljenim podrumima ti priskrbiš kanalizacijski sustav. Uvođenje reda u kaosu.”

Lice mu je bilo nepomično, a oči su je netremice promatrale. Samo mu se dah kretao, probijajući se između kišnih kapi. Zabacio je glavu i zagledao se u gradske krovove. Niski oblaci nasjeli su na nebo zakrivši sve zvijezde. “Cijeli Sankt Peterburg valja pročistiti. Ne samo vodoopskrbni sustav.”

“Dođi sa mnom, Jense. Želim da nešto vidiš.” Uhvatila ga je za ruku te su zajedno pretrčali cestu.

Arkin se odlijepio od zida pokraj vrata trgovine. Strugnuo je iz sjene na susnježicu dok su farovi automobila ocrtavali likove Valentine i njezina inženjera. Trčali su kao da osjećaju kako im se prikrada s leđa, premda je bio siguran da nisu to mogli osjetiti. Bio je i više nego oprezan.

Kiša mu je išla na ruku. Stanovnici Sankt Peterburga žurili su se duž pločnika skriveni pod kišobranima koji su tvorili crni zaklon ispod kojeg se mogao saginjati. Pratio ih je bez muke, slijedeći ih iza svakog ugla i skretanja. Strpljivo je čekao u mračnim kucima dok bi zastajali u trgovinama, znatiželjno se pitajući što se nalazi u svežnjevima koje su iznosili pod rukom.

Vidio je i više nego što je htio. Vidio je kako dodiruju jedno drugo. Kako se ne mogu prestati gledati, toliko da su mogli posrnuti po putu. Kako im se tijela nikad nisu odvajala, kao da ih spaja nevidljiva nit. Sve je vidio.

Kretali su se brzo, birajući neosvijetljene ulice. Olakšavajući mu posao.