Dragulj Sankt Peterburga

32

Unatoč ocu.

Unatoč Arkinovu nestanku s lica zemlje.

Unatoč ozljedama koje previjam u bolnici i pacijentima koji su

umrli pred mojim očima.

Unatoč tomu što mi je majka rijetko kod kuće, a sparina u gradu

gora je no ikad.

Unatoč tomu što mi ruke izgledaju kao da nisu moje.

Unatoč svemu tome, ovo je najsretnije ljeto u mojem životu.

Ljetu je dugo trebalo da stigne. Oklijevalo je poput djevojke koja prvi put ide na bal. Počelo je blijedo i kolebljivo: stabla limete nisu se žurila prolistati, a sunce se skrivalo iza oblaka. Grad se činio siv i umoran; tvornički dim nasjeo je u čađavim oblacima nad krovovima, odveć trom da bi se pomaknuo. No baš kad se Valentina naviknula na hladne vjetrove iz Finskog zaljeva i pomirila s tim da ove godine neće odlaziti na piknike s Katjom, ljeto je nahrupilo, pretvorivši Sankt Peterburg u blistav i blještav grad od zlata.

To je bila prva godina u njezinu životu da ljeto nisu proveli na imanju u Tesovu. Valentina nije zapitkivala zbog čega - to je bilo očito. Otac joj je bio prezaposlen i sve je vrijeme provodio ili u Ministarstvu ili zaključan u radnoj sobi s nekolicinom muškaraca u po mjeri skrojenim frakovima i svilenim šeširima, koji su dolazili i odlazili s teškim diplomatskim torbama. No ona je već odavno bila donijela odluku da više nikad neće kročiti nogom u Tesovo. Kako i bi, nakon onoga što se dogodilo? Kako bi Katja? A još jasnije bilo joj je to da ne može napustiti Jensa jednako kao što ne bi mogla napustiti vlastitu kožu.

Bilo je to ljeto šetnji ruku pod ruku budući da je njegova ozljeda zacijeljela. Redovito bi je osupnula njegova staložena i bezbrižna snaga kad bi je podignuo i prenio preko potoka ili joj obujmio struk rukom kad bi se sagnula posegnuvši za bubamarom na površini ukrasnog jezerceta. Bilo je to ljeto sladoleda i vilin-konjica, istraživanja grada i promatranja ga novim, zapanjenim očima budući da su ga prvi put promatrali zajedno.

Vodila ga je na koncerte Čajkovskog i Stravinskog u Kazalište Aleksandrinskij koje je imalo visoke korintske stupove; on je nju vodio na željezničku postaju Nikolajevski kako bi joj pokazao čudesnu krovnu konstrukciju i do u tančine objasnio princip rada huktavih parnih strojeva. No ona je proučavala strukturu njegove kože i točkice u zelenim mu očima. Slušala je strast u njegovu glasu dok je govorio, a ne pištanje zadihanih lokomotiva.

Jedan su dan sjeli i praćakali stopala u rijeci. U zraku se osjećao miris pokošene trave i nad vodom je lebdio oblak izmaglice, a on joj je objašnjavao planove za proširenje korita Neve kako bi se poboljšao dotok i odvod vode iz grada. Podijelili su jabuku, zalogaj po zalogaj.

Jedan su dan odveli Katju u šumu gdje joj je srna jela iz ruke, a potom u katedralu svetog Izaka gdje je Katja plakala jer je to na nju imalo blagotvoran učinak.

Jedan ju je dan poljubio na stubama pred Ermitažem, kao da za vijeke vjekova želi izbrisati sve ostale s njezinih usana.

Jedan su dan ona i majka stajale kod prozora promatrajući Jensa u vrtu s Katjom. Ispravljao je prečku na kotaču njezinih kolica, a ona mu je naslonila ruku na rame dok je čučao. Majka joj je šapnula na uho: “Jesi li svjesna koliko ga tvoja sestra voli?”

A onda, baš kad se konac ljeta počeo pretapati u jesen, jedan je dan s Jensom sjela u otvorenu kočiju pod baršunastom tamom noćnog neba i rekla mu da je trudna.

“Hoćeš li se udati za mene?” upitao je Jens.

Valentini je srce zabubnjalo u ušima. Primio ju je za ruku i prislonio je uz usne, okrenuo je i poljubio joj zapešće. Mjesečina mu je isklesala lice poput hladna mramora, no oči su mu plamtjele od živosti.

“Valentina Ivanova, hoćeš li mi učiniti tu čast i udati se za mene?”

“Hoću.”

“Sutra?”

Nasmijala se, grla stisnuta od neslomljive radosti. “Kad god hoćeš.”

“Odmah.”

Sklopila je oči. Kad ih je opet otvorila, još je uvijek bio tu, i dalje joj ne puštajući ruku.

“Jense, Katji sam se zaklela da je nikad neću ostaviti.”

“Onda će doći živjeti s nama. Moji dogovori s Davidovom oko zemljišta prošli su bolje nego što sam očekivao pa ću nam kupiti velebnu novu kuću. U kojoj će biti i soba za tvoju sestru.”

Izrekao je to bez imalo premišljanja, kao da je to sitnica.

“Hvala ti, ljubavi.”

Uzeo joj je lice među dlanove. “Volim te”, prošaptao je nježno joj dodirnuvši usne svojima.

“Neću se slomiti”, nasmijala se.

Privukao ju je k sebi na klupici kočije i zagrlio toliko snažno da je jedva disala. “Sutra ću razgovarati s tvojim ocem.”

“To mu se neće svidjeti.”

“Morat će se naviknuti na to.” Ruka mu je skliznula do njezina trbuha i počela milovati njegov još uvijek ravan obris.

“Dječak”, prošapće ona. “Inženjer koji će izgraditi novi Sankt Peterburg.”

“Djevojčica”, osmjehne se on. “Želim djevojčicu.”

“S mojom kosom i tvojim očima.”

“I tvojim darom za glazbu. Djevojčica koja će letjeti na krilima hrabrosti i volje. Djevojčica živa uma. Kao i njezina majka.”

Razdražljiv vjetar povukao joj je pramen kose preko lica pa protrne.

“Hladno ti je”, reče on.

“Nije. Uzbuđena sam.”

Umotao ju je u topao krzneni ogrtač, zatisnuvši joj ga ispod koljena i oko vrata. “Smjesta ću te odvesti kući. Ne smiješ se prehladiti.”

“Jense, trudna sam, nisam bolesna!” Osmjehnuo joj se i nježno je pogledao na srebrnastoj mjesečini. Odlučno je pucnuo uzdama i konj je krenuo, a ona je pritom primijetila kako mu bilo na vratu treperi. Bila bi pružila ruku i dodirnula mu grlo da joj nisu bile zarobljene ispod ogrtača.

“Jense, sutra mi je ocu rođendan. Rezervirao je mjesta u kazalištu za obitelj, a nakon toga vodi nas na večeru u A’lours.” Riječi su joj imale okus sapuna. “Molim te, neka uživa u sutrašnjem danu. Pitaj ga dan poslije.”

Okrenuo se kako bi je pogledao u lice. “Bože oslobodi! Zar te nisam dovoljno dugo čekao?”

“Ne.” Osmjehnula mu se.

“Još jedan dan. Ne više.”

Naslonila se na njega dok je vozio kočiju poprimajući njezinu toplinu, a njezini su se snovi na vršcima prstiju ušuljali u njegove.

Idućeg dana rominjava je kišica okončala zagušljivu žegu koja je grad bila stisnula za grlo. Kazalište je blještalo od svjetala kad je obitelj Ivanov zauzela svoja mjesta u loži na prvom katu, s pozlaćenim rezbarijama u obliku svitaka i stolcima postavljenim plišem. U gledalištu ispod njih razlegao se žamor glasova. Krema sanktpeterburškog društva razmetala se svojim draguljima i zlatnim odličjima nadmećući se sa svjetlucavim lusterima. Osmijesi su bili usiljeni, nepomični ispod veličanstvenih dijamantnih ukrasa za kosu, čiji su se vlasnici zacijelo morali debelo zadužiti, pa su prljavi lihvari već nestrpljivo trljali ruke. No da su se u kazalištu pojavili u manje raskošnu ruhu, izvrgnuli bi se prijeziru i poruzi.

Valentina se gnušala nad tim, no glazba je spašavala stvar — kao i uvijek. Čim su se svjetla prigušila, a opera Priča o caru Saltanu počela, dramatične arije Rimski-Korsakova pružile su Valentini barem nekakvu utjehu. Sklopila je oči i pustila da note ožive u njoj. Slobodnije je disala, zamišljajući sobu u Jensovu stanu, sag od sobova krzna mekan poput mačićeve šape ispred peci na drva i njegov dodir na njezinim golim leđima te Jensove usne kako joj klize po toploj koži trbuha, tiho mrmoreći djetešcu što je u njoj raslo. Srce joj se stegnulo od čežnje, isključivši sve ostalo.

“Valentina, draga moja djevojko, kako izvanredno izgledaš večeras. Blistaš sjajnije od lustera.”

Oči joj se širom otvoriše. “Zapovjedniče Černov!”

Sjedio je točno pokraj nje u zagasito crvenoj odori. Preplavio ju je val zaprepaštenja kad je shvatila da je nastupila stanka te da su se ostali, uključujući i Katju u kolicima, povukli u predsoblje gdje su pili vino, jeli kavijar i pozdravljali goste koji su žurno pristizali kako bi ocu čestitali rođendan. Nije se promijenio. Ni nakon sve te boli i patnje. Samo su mu zubi bili malčice oštriji, a oči gnjevnije. “Nisi odgovarala na moja pisma, Valentina.”

“Drago mi je vidjeti da ste se oporavili, zapovjedniče. Nisam znala da ste se vratili u Sankt Peterburg.”

“Pisao sam ti kako bih te obavijestio da ću biti ovdje.”

Nije pročitala nijedno pismo.

“Pisala sam Vam jedanput”, reče ona. “Kako bih Vas obavijestila da su zaruke razvrgnute.”

Nasmijao se, kratkim zvukom nalik na lavež, dodatno iskesivši zube. Zgrabio joj je ruku u bijeloj rukavici što joj je ležala u krilu i zarobio je svojim dlanovima. “Mlade dame vole zadirkivati.”

“Ne.” Pokušala ju je izvući, no on ju je čvrsto stisnuo.

Ne odvajajući oči od njezinih, polako joj je podignuo ruku i prislonio je uz usne. Čak i kroz tanku kožu mogla je osjetiti svaku pojedinu čekinju njegovih brkova.

“Pustite me.”

Bili su nagnuti jedno prema drugome, gotovo poput ljubavnika, a lica su im bila toliko blizu da mu je opazila ružičast ožiljak na čeljusti kojega prije nije bilo ondje. Podignula je drugu ruku i ščepala mu dva prsta, spremna otkinuti ih ako je ne pusti. Na donjem katu gospoda su se počela vraćati na svoja mjesta i žamor glasova postao je glasniji. Iz nekog razloga okrenula se i pogledala; nije mogla objasniti taj osjećaj, no odjednom je bez ikakve sumnje znala da je Jens ondje. Ugledala ga je na suprotnoj strani gledališta, visoka i uspravna. Njezin Viking. Kosa mu je bila raskuštrana od vjetra, kao da je upravo dojurio s ulice kako bi je vidio. A sada ju je bogme i gledao. Kako jednu ruku prislanja uz usne husarskog zapovjednika, a drugom mu čvrsto drži dva prsta, zajapurena lica blizu Černovljevu. Jauknula je i skočila na noge, konačno se oslobodivši njegova stiska.

“Jense!” zazvala je, ne obazirući se na osupnute poglede odozdo. No on je otišao. “Proklet bio, Stepane”, gnjevno je rekla i istrčala iz lože.

Pronašla ga je. Bio je u baru i pušio cigaretu naslonjen na mramorni stup, kao da uopće ne primjećuje svjetinu što se tiskala oko njega.

“Jense, nisam znala da si ovdje.”

“Očito.”

“Zapovjednik Černov samo me došao pozdraviti.”

“Vrlo prisan pozdrav, kako se činilo.”

“Ne.” Položila je prste na rukav njegova žaketa, nastojeći doprijeti do njega. “Nije onako kako je izgledalo. Jense, molim te, nemoj...”

Izvana se začuo povik. Čovjek u ogrtaču sa šeširom na kojemu su blistale kapljice kiše pojavio se na dovratku.

“Premijer je ustrijeljen!” viknuo je nekoliko puta uzastopno. “Premijer je ustrijeljen!”

Ljudi u baru zborno uzdahnuše. Jens obujmi Valentinu oko struka i kroz mnoštvo gostiju prokrči put do čovjeka.

“Što se zbilo?”

“Bože moj, večeras je bio u kazalištu u Kijevu. Prišao mu je jedan od onih revolucionara ubojica i izvukao pištolj. Ustrijelio je Stoljipina u prsa. Premijer nije nosio neprobojni prsluk.” Niz muškarčevo lice slijevale su se suze.

“Je li mrtav? Govori, čovječe!” znatiželjno će Jens.

“Kažu da je na samrti.”

“Stoljipin na samrti. Bog neka pomogne Rusiji.”

“Bistro!” čovjek se viknuo u prostoriji punoj dima. “Izlazite odavde. Bistro! Brzo! Kažu da revolucionari večeras kreću u pohod na sva kazališta. U Kijevu. U Moskvi. Kako bi nas poklali — čak i ovdje u Sankt Peter...”

Nije dovršio. Gomila je u panici nasrnula naprijed, trgnuvši se iz obamrlosti i ispustivši čaše na pod, te se razbježala.

Valentina još nikad nije doživjela paniku, barem ne ovakvu. Vriska i vika, noge što bate i glasovi što pucaju. Na pločniku pred kazalištem, skliskim od kiše, prestravljena svjetina gazila je po šeširima koji su pali na pod. Ljudi su se gurali laktovima jureći prema kočijama i dozivajući kočijaše, ne obazirući se na povike policajaca u teškim ogrtačima koji su se pojavili niotkud. Jedan od njih snažno se sudario s Valentinom dok je trčala očiju razrogačenih od očaja. “Jense, to ne može biti istina, zar ne?”

Pretraživali su pločnike tražeći njezinu obitelj, no kišobrani su skrivali glave od pogleda, a svi su šeširi u mraku nalikovali jedan na drugoga.

“To da je Stoljipin mrtav?”

“Ne.” Odmahnula je glavom, ramena čvrsto priljubljena uz njegovo. “To da revolucionari napadaju sva kazališta. To nikako ne može biti istina.”

“Vjerojatno je riječ o glasini kojom se htjelo posijati pomutnju i strah. Ali ne smijemo iskušavati sreću pa se ne odvajaj od mene.”

“Zašto?” Ukopala je pete te je Jens bio prisiljen zastati u bujici ljudi što je tjerala naprijed i pogledati je. “Zašto? Što misle postići izazivajući takav metež?”

“Pronađimo mi tvoju kočiju.”

“Ne.” Odgurnula mu je ruku. “Kaži mi čega se bojiš?”

Pomno se zagledao u nju. “Bojim se da je netko ovo priredio kako bi učinio nešto drugo pod krinkom ove zbrke.”

“A što to?”

“Ne znam. Dođi, nemoj zastajkivati.”

Povukao ju je naprijed i ona pokaže prema nekolicini kočija što su zakrčile cestu. “Onamo. Ona je tatina.”

Jens je ramenima prokrčio put dok nisu došli do Valentininih roditelja koji su stajali pokraj kočije na kiši. Ispred njih stajala su prazna invalidska kolica.

“Gdje je Katja?” smjesta upita Valentina.

“Nestala je.”

“Tko bi je mogao oteti?”

Jens je morao dvaput ponoviti pitanje. Elizaveta Ivanova držala se ukočeno, vrludajući pogledom i drhtavom rukom dodirnuvši usta iz kojih nije izašao nikakav glas. Suprug joj je bio puka suprotnost. Iz njega su prštale provale gnjeva, nogama je toptao po podu uperivši prst prema skupini policajaca koja se okupila oko njih. “Odlazite, budale, i nađite mi kćer”, vikao je. “Oteta je.”

Svi su se vratili do kazališta i stajali na kiši pred bočnim vratima kroz koja su Ivanovi bili izašli, nošeni bujicom ljudi što su bježali van, a Katja je bila na sigurnom u svojim kolicima.

“Gospođo Ivanova”, reče Jens, “ispričajte mi ponovo što se dogodilo.”

Nije ga pogledala. Usta su joj drhtala, no iz njih nije izašao nikakav zvuk.

“Elizaveta!” potaknuo ju je suprug.

Jens je stao točno ispred nje, čvrsto je uhvatio za oba lakta i privukao je bliže, tako da se morala usredotočiti na njega. “Je li Katja ozlijeđena u gužvi?”

Ona odmahne glavom, nekoliko puta trepne i promrmlja: “Njet. Nije paničarila. Samo se čvrsto držala kolica.” Svijetle su joj se obrve spojile dok je mršteći se prekapala po slikama što su joj se urezale u pamćenje. “Ona...” Riječi zamriješe.

On sagne glavu bliže njezinoj. “Što se zbilo?”

“Moj muž otišao je pronaći našu kočiju.”

“Mislite, gospođo. Mislite. Ministar je Katju i Vas ostavio ovdje... i onda?”

“Princeza Marija i njezin muž izašli su iza mene.”

“Jeste li razgovarali s njima?”

Počela se gubiti. Pogled joj je postao staklast dok je kimala. “Vrištala je.”

“Katja je vrištala?”

“Ne.” Bio je to samo šapat.

“Princeza Marija je vrištala?”

Nikakav odgovor. Nježno ju je prodrmao i vidio kako prevrće očima.

“Da. Pala je. Obraz joj je bio...”

“Razgovarali ste s njima?”

“Da.” Protrnula je. “Svugdje je vladala panika. Kad sam se okrenula natrag, kolica su bila prazna.”

“Mama.” To je bio prvi put da se Valentina oglasila. Glas joj je bio miran, no zvučao je šuplje, kao da dopire izdaleka. “Je li se Katja uplašila? Panike i vike?”

“Ne. Nije, bila je uzbuđena.”

Valentina kimne. Zgrabila je Jensa za ruku i počela ga odvlačiti. “Brzo. Dođi sa mnom.”

“Kamo ćeš?” upita je otac. “A tvoja sestra?”

“Tata, idem je pronaći.”

Kišne kapi kotrljale su se niz Valentinine obraze, a svjetla uličnih svjetiljki i kočija plesali su joj po licu blijedu poput vapna, mijenjajući mu oblik. Oči su joj bile tamne poput ugljena.

Jahala je s njim na konju. Tako je bilo brže nego u droški-taksiju. Ulice su bile zakrčene od prometa, a svjetla su sjekla tamu dok se kiša pojačavala, bubnjajući nestrpljivim prstima po krovovima kočija. Ljudi bi planuli zbog svake sitnice, uzrokujući prometne nesreće koje su dodatno pridonijele metežu.

Jensov konj, Junak, glatko ih je zaobilazio, a Jens bi ga svako toliko usmjerio na pločnik sve dok se nisu iskobeljali iz zastoja i mogli nesmetano galopirati kroz središte grada. Zurilo im se. Jens je pred sobom osjećao toplinu koja je iz nje isijavala i miris njezine mokre kose. Bila je ogrnuta njegovim jahaćim ogrtačem, oslonivši mu se o prsa tijelom vrelim poput peci i držeći se konju za grivu toliko čvrsto da je životinji umalo iščupala dlake s vrata. Leđa su joj bila ukočena i napeta. Bili su se žestoko posvađali.

“Jense, oteli su je revolucionari.”

“Nisu, Valentina, dobro promisli. Možda su je odveli otmičari koji je sada drže kako bi mogli iznuditi novac od tvojega oca.” Blagi Bože, samo da nisu revolucionari. Oni su kadri rasporiti grlo pripadniku visokog staleža bez obzira na to bio on muškarac ili žena, jednako lako kao što bi rasporili kokoš.

“Ne”, ustrajala je. “Ne. Oni su, znam da su oni. Uzeli su moju obitelj na zub i neće biti zadovoljni dok nas ne pobiju.”

Zrak između njih razrijedio se, vlažan na koži lica, te je osjećao kako mu nešto hladno dahće za vratom.

Pošao je s njom jer nije mogao dopustiti da ide sama po sanktpeterburškim pokrajnjim uličicama. Ali to je bio sulud pothvat.

Radnik iz talionice i njegova žena — ona koja je ležala u krevetu s mrtvom djecom — bili su kod kuće. Jens se ogledao oko sebe ulazeći u prostoriju - barem je bila čistija nego prošli put. Promotrili su ga smrknutih lica, kao da bi ga najradije zgazili kao što je on gazio žohare. Oboje su sjedili ruku prekriženih na prsima, a između njih nalazio se stol na kojemu su stajala dva vrča piva. Nazdravljaju? Slave uspjeh?

“Mrtav je”, samodopadno objavi Ivan. “Premijer Pjotr Stoljipin je mrtav.”

“Još nije”, ispravi ga Jens. “Koliko čujem, samo je ranjen.”

Žena je zurila u Valentinu. “Što je njoj?” upita.

“Moja sestra”, reče Valentina. “Gdje je?”

“Ona u kolicima?”

“Da. Oteta je.” Glas joj je bio lišen emocija. “Vjerujem da ste je vi revolucionari uzeli za taokinju. Želim da odete kod svojih prijatelja i pitate ih gdje je zatočena.”

Ivan i Varenka odmahnuše glavama. Jens priđe bliže i lupi šakom o stol prolivši po njemu pivo. “Dat ću vam oboma šestomjesečnu plaću.”

Oči su im lakomo zasjale.

“Ali samo ako”, nastavi Jens, “otkrijete gdje joj je sestra zatočena.”

“Zašto bi je revolucionari oteli?” upita Varenka.

“Kako bi izvršili politički pritisak na njezina oca, ministra Ivanova.”

Ivan razgiba ramena poput borbenog psa. “A ako odbijemo?”

“Onda ću biti prisiljen inzistirati.”

Jens je čekao manje strpljivo od Valentine. Njegovu se nemirnu umu prostorija činila malom i zagušljivom, vlažnih zidova i napuknula stropa. Svaki put kad bi žena ubacila cjepanicu u vatru, iz nje bi prosukljao dim, taložeći se na namještaju i njihovim plućima. Istina je, kako mu se činilo, bila maglovita i neuhvatljiva poput dima.

Ono što netko zna i ono što govori dvije su različite istine ispod kojih nije moguće povući debelu i čvrstu liniju jer se kolebaju između sjena i svjetla, mijenjajući oblik. Boljševici i menjševici bespovratno su razderali takozvanu istinu na komadiće otimajući se za moć gore nego lešinari oko strvine i vapeći za pravdom i jednakošću. Oteti nepokretnu djevojčicu. Kakva je to pravda? Kakva je to jednakost u kojoj snažni proždiru slabe?

O, Valentina, pazi se. Pazi se, ljubavi moja.

Sjeli su za stol, Valentinin dlan u njegovu. Žena ih je promatrala, svako malo stežući maramu na glavi dok je sjedila pokraj vatre pijući pivo. Sjedili su tako dva sata. Primijetio je tračke napetosti u Valentininim očima, gotovo da joj je mogao vidjeti mozak kako se vrti ispod kostiju lubanje i čuti zupčanike kako zuje te se zabrinuo za nju. U jednom trenutku stisnula mu je ruku i zagledala se u njega ne trepćući. Bdio je nad njom, ali ne dovoljno budno. Kad su četiri muškarca u poderanim jaknama i promočenim kapama banula u sobu Ivanu za petama, donijevši sa sobom studen noćni zrak, Jens je ustao. Valentina nije ni pogledala muškarce, kao da je već znala što će reći. Ivan se krupnim koracima približi vatri kako bi se ugrijao.

“Onda?” upitala je blago. Pogled joj je počivao na Jensu.

“Ti”, Ivan pokaže prema njoj, “dođi s nama. A ti”, pokaže prema Jensu, “ostani ovdje.”

“Ne!” Jens odlučno krene prema njoj, no ona skoči pred njega i snažnim mu dlanovima obuhvati lice.

“Žao mi je, ljubavi”, prošapće i dodirne ga usnama.

U tom je trenutku pod poletio prema njemu, a u glavi mu odjeknuo snažan prasak. Osjetio je kako mu se mozak rasprsnuo u tisuću staklenih krhotina. Kad je bol udarca naposljetku doprla do njega, strmoglavio se u praznu crnu jamu.